Privlačnost je u mirisu, pardon mozgu



Heteroseksualke i lezbijke različito reagiraju na specifične ljudske mirise, a spojevi nalik feromonima kod homoseksualki izazivaju sličnu aktivnost mozga kao i kod hetero muških.


"No, naša studija ne odgovara na pitanje o uzrocima tog efekta", naglašava Ivanka Savic s Instituta Karolinska u Stockholmu, koja je vodila studiju sa skaniranjem mozgova.

"I ne možemo reći jesu li te razlike uzrokovane prethodno postojećim razlikama u njihovom mozgu ili su prošla seksualna iskustva toliko utjecala na njihov mozak da različito reagira", kaže Saviceva.

Ona i njezini kolege su tražili od 12 lezbijki i 12 hetero žena da udišu koncentrirane uzorke dva steroida: EST, koji je deriviran iz estrogena i nalazi se u urinu trudnih žena i AND, koji se derivira iz progesterona i nalazi se u znoju muškog pazuha.

PET-skeniranje je otkrilo područja u mozgu žena koja su odgovorna za svaki spoj. Kad su hetero žene pomirisale AND, njihov mozak je pokazivao aktivnost u prednjem hipotalamusu, području mozda za koje se vjeruje da je odgovorno za obrađivanje seksualnih signala.

A EST je prouzročio aktivnost samo u olfaktornom području mozga, koje je odgovorno za obradu mirisa.
No, kod lezbijki je jedina zabilježena aktivnost ona u olfaktornom području, bez obzira na to što mirisale.

Seksualne preference
Znanstvenici su zaključili da ti 'stimulansi nalik feromonima' stvaraju različite reakcije u prednjem hipotalamusu žena različitih seksualnih orijentacija, te da njihov rad podupire tezu da prednji hipotalamus igra važnu ulogu u seksualnim preferencama.

Uzorak moždane aktivnosti lezbijki kod oba je spoja bio sličan – iako ne identičan – uzorku hetero muškaraca.

U svibnju 2005. isti je znanstveni tim dokazao da mozgovi hetero žena i muškaraca reagiraju isto, bez obzira mirisali li AND ili EST.

No, George Preti i Charles Wysocki, koji su proveli slično istraživanje u Kemijskom centru za osjete Monell u Philadelphiji, imaju nekih prigovora na švedsku studiju.

Oni su New Scientistu rekli da su švedski znanstvenici "otišli predaleko implicirajući da su dva spoja koja su koristili nalik feromonima".

"Iako ih zovu navodnim feromonima, u biomedicinskoj literaturi neće naći nikakav čvrsti dokaz da su ti spojevi feromoni", kaže Wysocki. "Zapravo, znanstvenici se još uvijek spore postoje li uopće ljudski spolni feromoni".

Ljudi imaju drugih vrsta feromona: od kemijskih spojeva koje ispuštamo kad smo uplašeni, preko onih koji majci omogućavaju da po mirisu prepozna svoju bebu do feromona koji uzrokuju usklađivanje mensturalnih ciklusa cimerica.

Slabi dokazi
"Indirektni dokazu ukazuju na to da i ljudi imaju spolne feromone i znanstvenici su otvoreni toj mogućnosti", rekla je Saviceva.

"Do danas", odgovara Wysocki, "nijedno istraživanje nije nedvojbeno pokazalo da postoje feromoni koji utječu na ljudsku seksualnost".

Malo se zna i o samom EST-u, spoju deriviranom iz estrogena. "No, dokazi da bi drugi spoj, koji se derivira iz progesterona, mogao biti spolni feromon su jaki", kaže Saviceva.

"I dok ga ima u muškom znoju", kaže Preti, "ima ga i u ženskom, zato je vrlo nejasna njegova uloga kao posrednika za seksualnu privlačnost kod hetero žena".

Napominje i da su švedski znanstvenici koristili pročišćeni, kristalizirani oblik spojeva, čineći ih tako gotovo milijun puta koncentriranijima od spojeva koje prirodnim putem prozivede ljudsko tijelo.

Veće koncentracije ponekad mogu izazvati jaču reakciju, ali neku potpuno drugu od one očekivane.

Savic priznaje da je to 'problem', ali je kaže da se nada da će u budućim studijama koristiti prirodne kocentracije tih kemijskih spojeva.

Unatoč tim razmimoilaženjima, znanstvenici se slažu da je mapiranje razlika u moždanoj aktivnosti između lezbijki i hetero žena važni korak prema razumijevanju manifestacije seksualne orijentacije u mozgu.

Izvor: Iskon

Zadnjih godina prave i mirise zasnovane na feromonima. Inace da nije njih ne bi bilo parenja kod zivotinja posto kod njih sve radi na miris.