Presađivanje organa – novi život na dar

Presađivanje ili transplantacija organa danas je širom svijeta prihvaćena i uspješna metoda liječenja bolesnika kod kojih je došlo do nepovratnog zatajenja funkcije organa, a za neke organe kao jetra, srce i pluća to je ujedno i jedina metoda liječenja. Uspješno presađivanje, i kada nije od vitalnog značaja, doprinosi poboljšanju kvalitete života primatelja. Presađivanje organa stoga zahtijeva široku podršku i obaviještenost javnosti o važnosti darivanja organa nakon smrti u svrhu liječenja.

Potreba za presađivanjem tkiva i stanica naglo raste te je sve veći broj bolesnika kojima je zahvaljujući presađivanju tkiva i stanica omogućena najveća terapijska dobrobit.

Na žalost, broj osoba koje čekaju na presađivanje daleko je veći od broja organa ili tkiva raspoloživih za presađivanje.Broj godišnje učinjenih transplantacija ni približno ne zadovoljava potrebe svih kojima je presađivanje potrebno.
Organi i tkiva koji se mogu uzeti za presađivanje
Za presađivanje se mogu uzeti solidni organi: bubrezi, jetra, srce, pluća, gušterača i tanko crijevo, zatim tkiva: rožnice, kosti, hrskavica, tetive, koža, srčane zalisci i krvne žile te krvotvorne matične stanice.

Kome se organi presađuju

Organi i tkiva presađuju se vodeći računa o njihovoj jednakoj dostupnosti osobama (primateljima) s Nacionalne liste čekanja u skladu s transparentnim, objektivnim i općeprihvaćenim medicinskim kriterijima (imunogenetski i klinički kriteriji). Pravila dodjele organa i tkiva drukčija su za svaki organ i tkivo. Prije presađivanja odgovarajućem primatelju pojedina tkiva mogu se pohraniti u banku tkiva.

Tko može biti potencijalni darivatelj organa ili tkiva?

Mogućim darivateljem organa/tkiva smatra se svaka preminula osoba koja se za života tome nije izričito protivila. Iako Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja ne propisuje obavezu traženja dozvole za eksplantaciju organa od obitelji umrle osobe, u Hrvatskoj se kao i u većini europskih zemalja koje imaju zakon pretpostavljenog pristanka poput našeg, ako se obitelj protivi darivajnu organa, stav obitelji preminule osobe poštuje. Negativan stav obitelji prema darivanju organa najčešće je posljedica nedovoljne informiranosti te nepoznavanje stava umrle osobe o darivaju organa nakon smrti u svrhu liječenja. Upravo stoga nužno je da svaki pojedinac sa svojim stavom o darivanju organa upozna svoje bližnje te svog liječnika primarne zdravstvene zaštite.

Kada netko postaje mogući darivatelj organa ili tkiva?

Mogući darivatelj organa postaje osoba bilo koje dobi koja umre u bolnici u Jedinici intenzivnog liječenja, a kod koje je dokazano nepovratno oštećenje mozga tj. potpuni i konačni prestanak moždane cirkulacije (moždana smrt). Darivatelj tkiva može biti osoba kod koje je utvrđen potpuni i konačni prestanak moždane cirkulacije ili potpuni prestanak rada srca. Organi se ne smiju uzeti od preminule osobe ako smrt mozga nije potvrđena i dokumentirana na način propisan zakonom. Smrt mozga utvrđuje u dva uzastopna klinička pregleda tročlano Povjerenstvo te to potvrđuje jednom od zakonom predviđenih instrumentalnih pretraga. Liječnici koji utvrđuju smrt mozga ne sudjeluju u uzimanju i presađivanju organa.

Etički i religijski aspekt darivanja organa/tkiva

Odluka o darivaju dijelova tijela poslije smrti odluka je velike etičke vrijednosti, plemeniti čin i izraz solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu. Gotovo sve religije u darivanju organa vide čin ljubavi i plemenitosti.
«Sve što može poslužiti živomu grijeh je pokopati», Ivan Pavao II

Za uzete dijelove ljudskoga tijela zabranjeno je davati, odnosno primati bilo kakvu novčanu naknadu te ostvarivati drugu materijalnu korist