U našem umu postoji i nešto što nas navodi da procenjujemo sve i svakoga, uključujući i vrijeme, psa, mačku – sve. Koristeći Knjigu zakona, naš unutrašnji Sudija sudi o svemu što činimo ili ne činimo, svemu što mislimo i ne mislimo, svemu što osjećamo i ne osjećamo. Sve živo nalazi se pod tiranskom vlašću ovoga sudije. Svaki put kada učinimo nešto što se kosi sa Knjigom zakona, Sudija kaže da smo krivi, da moramo biti kažnjeni, i da treba da se stidimo. To se dešava mnogo puta svakoga dana, iz dana u dan, tokom svih godina našeg života.

Postoji i drugi dio nas koji prima ove presude, i taj dio se naziva Žrtvom. Žrtva u sebi nosi krivicu, sramotu i stid. To je onaj dio nas koji kaže: „Jadan ja, nisam dovoljno dobar, nisam dovoljno pametan, nisam dovoljno lijep, nisam vrijedan ljubavi, jadan ja.” Veliki sudija se slaže govoreći: „Da, ti nisi dovoljno dobar.” Sve se ovo zasniva na jednom sistemu vjerovanja koji nismo odabrali svojom voljom. Ta vjerovanja su toliko snažna, da čak i mnogo godina nakon što se okrenemo novim shvatanjima i pokušamo da sami donosimo odluke, otkrivamo da ta vjerovanja i dalje upravljaju našim životom.

Sve što nije u skladu sa Knjigom zakona kod vas će izazvati neprijatan osećaj u solarnom pleksusu, a to se zove strah. Kršenje pravila iz Knjige zakona otvara vaše emocionalne rane i vi reagujete tako što stvarate emocionalni otrov. Pošto sve što se nalazi u Knjizi zakona mora biti istina, sve što se kosi s vašim vjerovanjima učiniće da se osjećate nesigurno. Čak i ako je Knjiga zakona pogrešna, ona čini da se vi osjećate sigurno.

Eto zbog čega nam je potrebno mnogo hrabrosti da izmjenimo svoja vjerovanja. Zbog toga što je, iako znamo da mi nismo birali ta vjerovanja, istina i to da smo se složili s njima. To slaganje je toliko snažno da čak i kada shvatimo da ona nisu istinita, osjećamo krivicu, stid i sramotu, koji se pojavljuju onda kada se suprotstavimo tim vjerovanjima. Baš kao što vlada ima knjige zakona koje upravljaju društvenim snom, naš sistem verovanja predstavlja Knjigu zakona koja upravlja našim ličnim snom. Svi ti zakoni postoje u našoj svijesti, mi vjerujemo u njih, a Sudija u nama sudi isključivo na osnovu tih vjerovanja. Sudija donosi presudu, a Žrtva trpi sramotu i kaznu.

Ali ko kaže da u ovom snu ima pravde? Istinska pravda znači platiti samo jednom za svaku grešku. Istinska nepravda je kada plaćamo više puta za svaku grešku. Koliko puta plaćamo jednu grešku? Odgovor je, hiljadama puta. Čovjek je jedina životinja na Zemlji koja hiljadu puta plaća istu grešku. Ostale životinje plaćaju jednom za svaku grešku koju učine. Ali ne i mi. Mi imamo snažnu memoriju. Mi učinimo grešku, sudimo sami sebi, proglašavamo sebe krivim, i kažnjavamo

sebe. Kada bi bilo pravde, to bi bilo dovoljno; ne bi trebalo da to činimo ponovo. Ali svaki put kada se sjetimo toga, mi sebi ponovo sudimo, ponovo sebe proglašavamo krivim, i ponovo kažnjavamo sebe, iznova, iznova i iznova. Ako imamo muža ili ženu, on ili ona nas takode podsećaju na tu grešku, tako da mi sebe ponovo osuđujemo, ponovo kažnjavamo i ponovo smatramo krivim. Da li je to fer?


mudremisli.

Ma da, celi zivot prolazi u kazni i osudjivanju

Elem, ne kontam kako ovaj tekst ima veze sa psihologijom, al' 'ajde   



Mada ovo i ima smisla  ta kobna greska zvana brak 

Brak nije kobna greška nego emocionalna investicija. Svako ko ima tetku usedelicu ili strica matorog momka može da vidi koliko se karakter čoveka koji živi sebićno deformiše vremenom i koliko su oni duboko nesrećni. Malo je karambol brakova koji poseju više nesreće nego život samaca