Čini se da je ključ praštanja sposobnost da se „stavimo u tuđu kožu“, te probamo otkriti motiv druge osobe i pokušamo promatrati svijet njenim očima. Ovaj način može biti izuzetno koristan.



Riječ oprostiti znači i pozdraviti se sa nekim tko odlazi. U ovom slučaju opraštamo se od loših osjećanja, rastajemo se sa tugom, bolom i patnjom. U narodu se za nekog tko je pogriješio kaže i „neka mu je prosto“. Ova fraza podrazumijeva određen stav da ljudima treba praštati. Učiniti napor i preći preko nečijih riječi ili dijela i nastaviti svoj život manje opterećeni onim što je bilo, a okrenuti budućnosti. Ipak, oprostiti nije jednostavno i lako, jer osoba koja oprašta tako pristaje na odricanje od ljutnje, bijesa i osvete, te otvara mogućnost da mu se to ponovo dogodi. Istina je i da princip „oko za oko“ stvara samo trenutni osjećaj olakšanja i ne dovodi do psihološki i životno pravednog balansa kome se nadamo.

Praštanje traži svoje vrijeme, koje je proporcionalno intenzitetu povrijeđenosti, osobnom doživljaju koliko je druga osoba bila namjerna, kao i stupnju bliskosti sa onim kome treba oprostiti. Koliko smo povrijeđeni uvelike je stvar nas samih. Zapitajte sebe što vas najčešće povrjeđuje i shvatit ćete da i vi imate svoju malu „osjetljivu točku“ koje čini da tuđe namjere ili djela izgledaju puno strašnija nego što realno jesu. Radeći na osobnim slabostima, razvijamo i veću otpornost ne samo na loša ponašanja drugih prema nama, već činimo i da loše emocije koje se zbog toga javljaju postaju manje razorne. Naša spremnost da oprostimo jednim dijelom ovisi o tome kakva smo očekivanja imali od druge osobe, osobito od ljudi koje smatramo bliskima. Većina nas smatra kako oni koji su nam bliski u svakom trenutku trebaju misliti na nas i naše potrebe, te da ni u kom slučaju ne smiju dozvoliti da se osjećamo loše.

Veliki broj ljudi živi u uvjerenju da ga bliske osobe ne smiju iznevjeriti i povrijediti. Ako pogledate malo bolje, takve stvari se svakodnevno dešavaju, što pobija tezu da nas najbliži ne smiju povrijediti. Upravo kroz interakciju sa najbližima isprepletane su najfinije niti potreba, želja i uzajamnih planova, što povećava šansu za konfliktom. Nas najviše i boli nepažnja, laž ili agresija najbližih, ali nerealno je očekivati da se nitko od njih ne može ogriješiti o nas. Kroz osobni razvoj i nova iskustva, svi se mijenjamo. Tako nam osoba koju smo jednom upoznali i zavoljeli kroz neko vrijeme može izgledati puno drugačije.

Čini se da je ključ praštanja sposobnost da se „stavimo u tuđu kožu“, da probamo otkriti motivaciju druge osobe i promatrati svijet njenim očima. Ovaj način može biti izuzetno koristan zbog razumijevanja ponašanja druge osobe, ali i mogućnosti suosjećanja.
Činjenica je da ljudi povrjeđuju druge često na način na koji su nekad i sami bili povrijeđeni. Često čujemo: „Teško mogu oprostiti.“, a još češće: „Mogu oprostiti, ali ne i zaboraviti.“. Smisao praštanja nikako i nije u zaboravljanju. Koliko god bolna, ova iskustva su i dragocjena kako bismo sagledali gdje smo jaki, a gdje slabi i učinili daljnje napore da na sve buduće slične situacije reagiramo manje destruktivno, te da se unaprijed zaštitimo, ako je moguće. Praštanje ružnu prošlost i ostavlja u prošlosti. Koliko god oprostiti nije lako, mislite stalno koliko je korisno, ne samo za druge ljude, već i za vas same.

Izvor

Kljuc prastanja je u odluci da ne dozvolimo da nas nasa pogresna procena dalje grize iznutra...
Prvo oprastamo sebi pa toj osobi...

Jedan od najtežih i najmukotrpnijih procesa koje sam u životu morala da naučim je praštanje.
Najlakše i naizgled najbezbolnije je zaključati svoj bol u sebe i preživljavati ga, ponekad se i mazohistički naslađivati njime.Tako se,  vremenom, čovek pretvara u ogorčenu ličnost koja u svemu vidi potencijalnu opasnost od novog bola i razočarenja.

Oprostiti sebi zbog promašaja, pogrešne procene ili ulaganja je daleko teže nego oprostiti drugima.
Dok god nam je neko drugi kriv za naš bol il neuspeh, nismo oprostili sebi.
Nikad nam zapravo neko drugi ne nanosi bol, već ga činimo sami sebi time što umesto da ga odagnamo, mi ga priglrimo.

kako odrastamo,stičemo iskustva,vidimo mnogo gore stvari od onih oko kojih  smo se ljutili...učimo i da praštamo. to ide polako,nekad neko to i ne nauči,povrijedjenost i ponos  su jači  od njega- ja više praštam i razumijem nego prije,ali još uvijek nedovoljno

Imadoh jedan tezi slucaj pre jedno 3-4 godine. Kriv sam i ja ali mnogo vise druga strana i sada se ne javljamo jedno drugom kada se sretnemo. Sada sam indiferentan prema tome, oprostio sam odavno (tj oprostio sam sebi i vise me ne pogadja uopste) ali ta osoba vise ne postoji za mene i to je to. Prastanje takodje zahteva da imate i dobru volju sa druge strane. Ako toga nema onda je dzaba i prastati i miriti se sa nekim ljudima. Kluc je vreme. Nekome treba manje, nekome vise ali vremenom se dodje do momenta kada je moguce doci do prastanja

oprostio sebi....i to je ogromna stvar

Priznajem, prastanje je najslabija karika u mom karakteru.

Rekoh vec, i ja sam bio pomalo kriv. Oprostio sam i drugoj strani i vec odavno ne gledam na to kao sto sam gledao pre ali jednostavno sada ta druga strana ne postoji za mene  

Naravno, svima sam oprostila i sve ruzno zaboravila ali ne zbog njih vec zbog same sebe. Ne zelim ni jedan trenutak svog zivota da provedem u stanju ogorcenosti ili ljutnje na nekoga na cije ponasanje nemam ama bas nikakav uticaj.
A i volim skupe stvari, a nista skuplje nema od duhovnog mira i srece.

jeste Marko...bilo je kako je bilo,riješilo se tako,ali je zbilja bitno kad u  svim odnosima vidimo i našu ulogu. dosta sam griješila misleći kako je neko drugi kriv ili bar više kriv,čak i kada nije bio.ali sad već imam malo više zrelosti