Nadam se da ce moderatori imati razumjevnja,jer ovo sto cu postati nije
od regionalnih Istoricara,koji uglavnom Istoriju pisu kako najbolje odgovara njegovom
narodu....

                                      POVIJEST BOSNE
                                ....................................

                                       - NOEL MALCOLM -

Noel Malcolm (1956.) skolovao se na Eatonu i Cambridgeu, gdje je diplomirao engleski jezik i knjizevnost, te stekao doktorat povijesnih nauka. Od 1981. do 1988. naucni je saradnik sveucilista u Cambridgeu, zatim vanjskopoliticki urednik The Spectatora i politicki kolumnist Daily Telegrapha. Kao urednik priredio je kriticko izdanje sabranih djela Thomasa Hobbesa i napisao njegovu biografiju. Sa temeljnim poznavanjem jezika jugoistocne Evrope, vec vise od desetak godina posvetio se istrazivanju nekih aspekata povijesti toga podrucja. Potaknut tragicnim dogadjajima u Bosni 1992-92. godine, napisao je knjigu Povijest Bosne, koja je nakon objavljivanja, u aprilu 1994. godine, docekana izvanrednim strucnim pohvalama. Sada priprema prvi cjelokupnu Povijest Kosova.



1. RASE, MITOVI I PORIJEKLO: BOSNA DO 1180. GODINE

Nacionalne su historije prokletstvo Balkana. Kao sto svako ko je boravio ili putovao u tom dijelu Evrope dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene drzave. Malo je pojedinaca na cijelom Balkanskom poluotoku koji mogu iskreno tvrditi da imaju nacionalno cisto porijeklo. Pa ipak, vise puta u posljednja dva stoljeca u nacionalnim politikama balkanskih zemalja prevladavale su izmisljene teorije o rasno-etnickom identitetu. Jedan je od razloga za proucavanje rane historije te regije i taj sto nam ona omogucava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, tako sta nije naprosto moguce.

Nigdje to ne vrijedi vise nego u historije Bosne, zemlje koju cesto nazivaju mikrokozmosom Balkana. Tipicnog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti, krupnih i sitnih kostiju. Tom ljudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih razlicitih naroda. Zemlja je pretezno brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste prasume i bogatih pasnjaka na visoravnima u sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je rijekama od kojih vecina nije plovna. Neprohodni masiv sto stoji izmedju dva glavna cestovna pravca kojima su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i prometnice u ravnici sto vodi od Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske. Stoga je direktan ucinak tih prodora u Bosnu zacijelo bio mnogo manji nego njihov utjecaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na morskoj obali izvrgnute pljackama. Medjutim , indirektan ucinak, sto se tice akumulacije rasnih tipova, bio je vjerojatno veci. Brdovita podrucja obicno su sluzila kao utociste ljudima koji bi u ravnici inace bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su prezivjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja. Sto se Bosne tice, najezde Slavena u 6. i 7. stoljecu uspostavile su jezicni identitet koji je na kraju zamijenio sve ostale. Ali svako ko ima oci u glavi moze lako zapaziti znakove rasne raznolikosti.

Zbog jezicnih i kulturnih razloga, i zbog vise od tisucu godina zajednicke historije, danasnje se stanovnistvo u Bosni moze mirne duse smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polaziste za svaku historiju Bosne. Ipak, u historiji covjecanstva nema apsolutnih polazista; treba znati ponesto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su dosli, i koji su se poslije asimilirali s njima.

Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena sto su zauzimala veci dio danasnje Jugoslavije i Albanije (ukljucujuci tu bar juzni dio Bosne) i govorila indoevropskim jezikom srodnim danasnjem albanskom.' Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerojatno vuce porijeklo od albanske rijeci koja znaci "ovca", delme. To je pleme nastanjivalo dio zapadne Bosne, a arheoloski nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stocarstvom, napose uzgojem ovaca, svinja i koza.2 Medu ostalim plemenima na koja su Rimljani naisli sireci svoju vlast u unutrasnjost Balkana u drugom i prvom stoljecu prije Krista, bilo je mijesano ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistocnom karju Bosne, i ratnicko pleme u srednjoj Bosni Desitijati, cija je posljednja pobuna protiv Rimskog Carstva konacno ugusena 9. godine poslije Krista. Otada su sve ilirske zemlje bile pod cvrstom vlascu Rimljana, a malo-pomalo je izgradena mreza puteva i rimskih naselja.3 Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali, Salone (nedaleko od danasnjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne radi trgovine koliko radi vojnih operacija sto su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako sluzile za otpremu zlata, srebra i olova iz rudnika u istocnoj Bosni.4 Veci dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvacala danasnju sjeveroistocnu Hrvatsku i juznu Madjarsku. Krscanstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju vec potkraj prvoga stoljeca u Sirmiumu u Panoniji (danasnja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistocnog vrha danasnje Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena rusevina u kojoj su pronadeni novcici iz cetvrtog stoljeca: slikovita potvrda cinjenice da je ta najranija faza krscanstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.5

Upotreba latinskoga vjerojatno se brzo prosirila Bosnom u rimsko doba. Bijase to jedini zajednicki jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajvise iz danasnje Italije, ali i iz Afrike, Spanjolske, Galije, Njemacke, Grcke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Vecina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabiljezena u dolini Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na podrucju Jajca na sjeverozapadu Bosne.6 Od sredine drugog stoljeca poslije Krista i mnogobrojni vojni veterani naseljavali su se kao kolonisti u Bosni: karakteristican je znak njihove vaznosti to sto u rumunjskom jeziku, koji se razvio iz latinskoga sto se govorio u tom kraju, rijec koja znaci "starac", batrin, potjece od latinske rijeci veteranus. Rimske legije uvelike su novacile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljeca ilirske su zemlje bile izvor zive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je dosao u Rim 193. godine, i zamijenio je ilirskim izvjestaja: "sarolikim coporom vojnika", kako je napisao jedan rimski historicar, "divljacke vanjstine, jezovitog nacina govora i posve neotesanih u razgovoru".7

I drugi rimski i grcki izvori zauzimaju slican superioran stav spram tih provincijskih balkanskih urodenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvjestaja o njihovoj drustvenoj strukturi, o njihovoj religiji i nacinu zivota. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grckog geografa Strabona (63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je medu Ilirima bilo uobicajeno tetoviranje. Njegovo je svjedocanstvo potvrdeno otkricem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni.8 Premda nije poznato da je tetoviranje bio slavenski obicaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu slavenskih zemalja, tetoviranje se ocuvalo sve do ovoga stoljeca medu katolicima u srednjoj Bosni i medju muslimanima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljeca engleska putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je proucila taj obicaj i prekopirala mnoge bosanske uzorke -jednostavne geometrijske likove kruznice, kriza i polumjeseca sto ocito predstavljaju sunce i mjesec s njihovim zrakama. "Zene nose", zapisala je izmedju ostaloga, "kudikamo slozenije uzorke nego muskarci. Podlaktice i nadlaktice cesto su im pokrivene kojekakvim sarama... One koje su medu njima bile pristupacnije rekle su mi da se tetoviraju 'zato sto je takav nas obicaj', 'zato sto smo katolici', 'zato sto je to lijepo', i tvrdite da bi i moje ruke bile ljepse tetovirane".9 Ovaj je obicaj zacudan dokaz kulturnog kontinuiteta u Bosni koji se proteze sve tamo do ilirskih plemena. To je, na zalost, i jedini takav pouzdan dokaz; tvrdi se doduse da su ilirskog porijekla i neki drugi ocito neslavenski obicaji sto su se ocuvali u Bosni, na primjer polifonijska narodna muzika, ali zato nedostaju potvrde rimskih i grckih autora.10

Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono sto znamo o historiji balkanskih najezda i naseljavanja, mozemo mirne duse ustvrditi da su neki Iliri prezivjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim sto je postalo slavensko stanovnistvo. Ali romanticne teorije nekih juznoslavenskih ideologa iz 19. stoljeca koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati "zapravo" Iliri (i stoga jedinstvena, posebna, vjekovna nacionalna cjelina) govori nam vise o tadasnjoj juznoslavenskoj politici nego o staroj historiji Balkana."11

Ponekad se cini da nijedan narod nije mogao stupiti na Balkan a da ne dade povoda kasnijim narastajima za nekakvu slicnu teoriju. To pogotovo vrijedi za sljedece osvajace Balkana, germanska plemena Gota, koja su pocela harati Balkanom u trecem stoljecu, nanijela teske poraze rimskoj vojsci potkraj cetvrtog stoljeca i osvojila tvrdavu Singidunum (danasnji Beograd) potkraj petog stoljeca, ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo sto su ga osnovali uskoro zatim u danasnjoj Italiji i Dalmaciji. Napokon ih je na pocetku sestog stoljeca istjerao s Balkana car Justinijan. (Nakon Justinijanovih pohoda Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice izmedju Zapadnog i Istocnog Rimskog Carstva.) Svi Goti koji su jos ostali na tom tlu ubrzo su se asimilirali s lokalnim stanovnistvom.12

Premda su Goti bili istovremeno kolonisti i pljackasi, cini se da nisu ostavili nikakav trag svoje kulture u balkanskim zemljama: ni u jednom balkanskom jeziku nema, na primjer, nijedne jedine rijeci za koju bi se moglo ustvrditi da potjece iz gotskog jezika.

Pa ipak se poslije razvila cudnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili Bosnjaka. U korijenu toga mita lezi srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa Dukljanina, u koji je po svoj prilici ukljucen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim naslovom Libellus Gothorum, "Knjiga o Gotima", koja pocinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena.13 Ljetopisom se sluzilo nekoliko historicara kasne renesanse u Dubrovniku. Najveci medu njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju o historiji naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su ucinili bilo sto zanimljivo u kasnom klasicnom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (ukljucujuci tu i Vandale, Avare, Normane, Fince, Tracane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: "Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili isti slavenski jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajednicke prapostojbine Skandinavije, svi su prozvani (osim Ilira i Tracana) zajednickim imenom 'Gota'."14 U Orbinijevu djelu to poistovjecivanje s Gotima bijase dio nekakve panslavenske ideologije, kojom se dokazivalo da su Goti-Slaveni bili najdjelatnija i najmocnija rasa u historiji Evrope. Medjutim , u nekim kasnijim verzijama te "gotske" teorije ljudi na zapadu Balkana identifikovali su se s Gotima da bi se razlikovali od Slavena.

Iz razumljivih razloga, ta je teorija postala posebno omiljena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su Bosnjaci trazili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske fasisticke drzave i nastojali utvrditi svoj bosnjacki identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi.

U novembru 1942. skupina bosnjackih muslimanskih autonomista uputila je Hitleru "memorandum" u kojem je isticala svoju rasnu superiornost nad slavenskim susjedima: "Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bosnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trecem stoljecu kao germansko pleme."15 Medjutim , cini se da je cak i Hitler tesko mogao progutati tu njihovu teoriju. Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i mozda ostavili za sobom neke potomke, negdje izmedju Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci danasnjih Oseta na Kavkazu) takoder su se pojavili ondje u cetvrtom i petom stoljecu. U sestom stoljecu dosle su na Balkan dvije nove rase: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest u pocetku bila tijesno isprepletena, bilo da su bili saveznici ili suparnici; cini se da su Avari, iako malobrojniji, bili nadmocniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vjestine. Te su mongolske urodjenike na kraju protjerali s Balkana na pocetku sedmog stoljeca bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Historicari su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilicno efemerna pojava u toj regiji, u stvari, vojna sila kojoj je bilo samo do pljacke.

Medjutim, novija istrazivanja (u arheologiji i u proucavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore.16 Na nekim mjestima, recimo na podrucjima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odredjene skupine avarskih doseljenika zadrzale su se mozda i kroz vise narastaja: Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao stoje Obrovac svjedoce o njihovoj prisutnosti na tom tlu.17 Isto je tako moguce da je i sama rijec ban, koja se od najranijeg doba upotrebljava kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.18

Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj sestog stoljeca doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljackasi nego i kolonisti i poljoprivrednici osnovali su svoja naselja sve tamo do juznog vrha Grcke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljeca sela u kojima se govorilo slavenski.)19

Do dvadesetih godina sedmog stoljeca Slaveni su se bili naselili u danasnju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu jos dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudeci po zapisima bizantskog historicara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se sluzio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadasnji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angazirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i dosli su na Balkan u isto doba.20

Ko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati?

Znanstvenici odavno znaju da rijec Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rijec kao i iransko ime Choroatos, pronadeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grckoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podrucje sjeverno od Crnog mora bilo napuceno u prvim stoljecima nase ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljecu prije Krista zaobisli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politicku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj nacin po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.2

Jedna teorija povezuje rijeci Hrvat i Choroatos s rijecju hu-urvatha, koja je znacila "prijatelj" na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena).22 Jedna druga teorija nagada da se korijen imena "Srbin", serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat.23 Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu nase ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza.

Vecina naucnika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike.24 Negdje na pocetku sedmog stoljeca oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Evropi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvacala dio danasnje juzne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u danasnjoj Ceskoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.

Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom povijescu. Neki hrvatski nacionalisticki teoreticari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmedju ta dva naroda. Ta je teorija takoder bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali visi polozaj u nacistickoj rasnoj hijerarhiji od obicnih Slavena. S druge strane, neki juznoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih politickih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima.

Medjutim, historijska je istina prilicno jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliciti ali tijesno povezani, ziveci i seleci se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni dosli na Balkan ondje vec postojalo brojno slavensko stanovnistvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne moze podijeliti na razdvojene subetnicke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt izmisljanja prastarih etnickih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke naroda ciji su preci mozda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.

Srbi su se naselili na podrucju koje odgovara danasnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijeku, postao poznat pod imenom Raska ili Rascia), i malo-pomalo prosirili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina).

Hrvati su se naselili otprilike na podrucju koje odgovara danasnjoj Hrvatskoj, u koje je vjerojatno bio ukljucen i veci dio same Bosne, osim istocnog pojasa doline rijeke Drine.25

Lokalno je slavensko stanovnistvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica pocinjala je od porodice (vjerojatno one vrste prosirene obitelji koja se ocuvala u nekim dijelovima Balkana do dana danasnjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadruga); porodice su bile udruzene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom zupa, vladao je teritorijalni poglavar zvani zupan. 26

Stari Slaveni bijahu pogani koji su se klanjali raznim bogovima, cija su se imena ocuvala do dana danasnjega u imenima mjesta u bivsoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, na primjer, ili bog gromovnik Perun ili Pir.27

Bizantski su vladari vec u sedmom stoljecu pokusavali pokrstiti Hrvate uz pomoc latinskih svecenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali sto su jos bili pod vlascu Bizanta.28
Ali, glavnina je Hrvata pokrstena tek u devetom stoljecu, a mozemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija podrucja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj devetog ili na pocetku desetog stoljeca.29

Ima mnogo tragova poganskih obicaja koji su uneseni najprije u krscanstvo, a poslije i u islam u Bosni - na primjer, upotreba gorskih vrhunaca za bogosluzje. Imena poganskih bogova kao sto su Pir, Oganj i Tur ocuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljeca (jedan je istrazivac zabiljezio pjesmicu o njima koju mu je priopstio neki starac u Sarajevu 1933. godine), a ocuvana su i u bosnjackim osobnim imenima kao sto su Tiro i Piric.30

Politicka povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljeca prilicno je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanicke privrzenosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije ondje direktno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti stanovnistvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast.

Bizant je odrzavao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljecu, ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve vise simbolicna - dobrim dijelom i zato sto su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima.

Potkraj osmog i na pocetku devetog stoljeca sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franackom vlascu sve do sedamdesetih godina devetog stoljeca. Vjerojatno se bas u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poceo mijenjati po uzoru na zapadnoevropski feudalizam.31

Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u danasnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istocna skupina srpskih zupa u danasnjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske knezevine (pod vlascu "velikog zupana") oko sredine devetog stoljeca.

Na pocetku desetog stoljeca Hrvatska je bila mocna i nezavisna drzava pod kraljem Tomislavom; opet je veci dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana gradjanskim ratom i kratko vrijeme (Izmedju tridesetih i sezdesetih godina desetog stoljeca) veci dio Bosne prigrabila je obnovljena i trenutacno snazna srpska knezevina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva32

Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rijec je o politicko-geografskom prirucniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvecenom zemljama srpske knezevine pise: "u pokrstenoj Srbiji nalaze se naseljeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik."33

Odavde jasno proizlazi da se Bosna (manja od danasnje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tece od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U sezdesetim godinama desetog stoljeca ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlascu otprilike pola stoljeca.

Zatim je, 1019. godine, ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., "zatornikom Bugara", prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanistvo Hrvata postupno se pretvorilo u nesto kao saveznistvo, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom.34 Nesto vise nezavisnosti uzivali su krajevi juzno od same Bosne, teritorij Duklje, inace poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku knezevinu, koja se u sedamdesetim godinama 11. stoljeca prosirila i na srpski teritorij Rasku. U osamdesetim godinama prosirila se pod kraljem Bodinom jos vise pa je obuhvatila veci dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.

Kraj 11. stoljeca oznacava prekretnicu u historiji zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teziste srpskih politickih teznji premjestilo se na istok, na Rasku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos izmedju te dvije drzave, ponekad odnos direktne zavisnosti, a ponekad personalne unije i saveznistva, koji ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine.

Ugarska je vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, cija je vlast u toku 12. stoljeca bivala sve samostalnija.35

U sezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeca Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjesnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom.

Bosna se, medjutim, u stvari oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vise vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vise nezavisna drzava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, ljetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: "Bosna ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast."36 Kinam je takoder pribiljezio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije historije.

Iz zamrsene historije rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeca pa do utemeljenja nezavisne bosanske drzave u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeca, ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zakljucci.

Sama Bosna bila je u vise navrata pod srpskom vlascu, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeca. Ipak, bilo bi pogresno kazati da je Bosna ikad bila "dio Srbije", zato sto srpske kraljevine koje su obuhvacale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvacale veci dio onoga sto danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veceg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjesnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljecu, bas kad je stekla nezavisnost, cini se da je sve vise tezila hrvatsko-ugarskom kulturnom i politickom prostoru.37

Sto se tice vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolicka biskupija u 11. stoljecu (nakon vjerskog raskola izmedju Rima i Carigrada 1054. godine), i cini se da je potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego sto je u 12. stoljecu pripojena Dubrovackoj dijecezi.38 (Medjutim, kao sto cemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znacajke po kojima se zacijelo vrlo rano pocela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola politickih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest cinjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao "veliki zupan", a nikad ban.

A, na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180 godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi, ne moze se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato sto nam nedostaje dokaza, a drugo, zato sto to pitanje nema smisla.

Mozemo samo reci da je veci dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlascu - u sedmom stoljecu, ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeca kasnije nema mnogo smisla, ili ga uopce nema.

Bosanci su u svojoj vjerskoj i politickoj historiji opcenito bili blizi Hrvatima, ali primjenjivati danasnji pojam hrvatskog identiteta (nesto sto je nastalo u novije doba na osnovi vjere, historije i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam.

Jedino razborito sto bi se moglo kazati o etnickom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.

2 SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRZAVA 1180.-1463.

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka cesto je zbrkana i dovodi covjeka u nedoumicu. Ipak, isticu se trojica mocnih vladara:

Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.),
Ban Stjepan Kotromanic (1322-1353) i
Kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391).

Pod drugim od ove trojice Bosna se prosirila i na knezevinu Hum (Hercegovinu), a pod trecim se prosirila jos dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju.

To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moci i nezavisnosti. U razlicnim razdobljima izmedju vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo sluzbeno bilo de facto, kao posljedica borbe za vlast medju lokalnim plemickim porodicama. Iako je drustveni i politicki sistem u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije rijec o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemicki posjedi pripali kruni kad plemici ne bi izvrsili svoju vojnu duznost: plemici su bili samostalni zemljoposjednici i cesto su sa svojih pozicija teritorijalne moci diktirali ko ce naslijediti bosansku krunu.1 Tu leze korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku.

Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na pocetku 14. stoljeca Srpska je Kraljevina takodje prerasla u mocnu drzavu u vojnom smislu; ipak, zacudo, srpski kraljevi nisu nikad ozbiljno pokusali osvojiti Bosnu.2 Ugarski kraljevi imali su pak vise puta priliku ustanoviti kako je tesko domoci se Bosne zbog nepristupacnosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlusnosti zemljoposjednicke vlastele.

Udaljenost Bosne bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj znacajki njezine srednjovjekovne historije: sizmaticnoj Crkvi bosanskoj. Cini se da se ta crkva otcijepila od Katolicke crkve u trinaestom stoljecu, i da je bez konkurencije djelovala u Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su pokusali obnoviti vlast Rimske crkve u cetrdesetim godinama 14. stoljeca. Otada se Crkva bosanska oko jednog stoljeca natjecala s Rimokatolickom crkvom dok joj svecenici nisu, uoci turske najezde, bili protjerani ili silom preobraceni na katolicanstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari optuzivali Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualisticku ili manihejsku. Zbog tih optuzbi, Crkva bosanska obicno se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske manihejske sekte, bogumila iz Bugarske.

Medjutim, savremena nauka iznijela je ozbiljne zamjerke na racun te tradicionalne teorije. Ali ta je tema toliko slozena da cemo se njome posebno pozabaviti u sljedecem poglavlju. Kulin ban stekao je legendarni status u bosanskoj historije. "Cak i dan-danas", pisao je historicar William Miller 1921. godine "narod ga smatra za ljubimca vila a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a 'pricati o Kulinu banu' omiljena je uzrecica o nekome ko govori o dalekoj proslosti, kad su sljive u Bosni vjecito stenjale pod teretom plodova a zuta zitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama."3 Dvadeset cetiri godine mira zacijelo je bilo dobro dosla promjena za obicnog Bosnjaka u ono doba. Sacuvani djelici svjedocanstava govore o tome kako se Kulin posebno trudio oko ekonomskog razvoja svoje zemlje: sklopio je trgovacki ugovor s Dubrovnikom 1189.(4) godine i poticao dubrovacke trgovce da eksploatisu bogate bosanske rudnike.

Uspostavio je i dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine), koji je Kulinovu sestru uzeo za zenu, i sa srpskim velikim zupanom Stevanom Nemanjom, utemeljiteljem dinastije Nemanjica, koja ce od Srbije napraviti velesilu u sljedeca dva stoljeca. Ali odnosi sa druge dvije drzave nisu bili tako prijateljski: s Ugarskom, koja je jos drzala da ima vrhovnu vlast nad Bosnom, i sa Zetom (koja se prije zvala Duklja ili Dioclea: danasnja Crna Gora), koja se udruzila s Ugarskom iz taktickih politickih razloga.

Sukob nije poprimio oblik rata nego crkvene politike. Bosna je (nasuprot pravoslavnom Humu) bila katolicka zemlja i podlozna vlasti nadbiskupa dubrovackog.

Crkvena hijerarhija u Dubrovniku nije se zbog velike udaljenosti mnogo mijesala u poslove Katolicke crkve u Bosni: njoj je bilo u biti dopusteno da sama imenuje svoga biskupa (cija se dijeceza protezala na sjever, cak i na hrvatsko-ugarske zemlje).

Ugarska je zeljela uspostaviti strozi nadzor nad bosanskom biskupijom pa se u Rimu na pocetku devedesetih godina 12. stoljeca zauzimala da bosanska biskupija potpadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu.

Tada je vladar Zete, kojem je bilo stalo do toga da diskreditira i Bosnu i Dubrovnik, poceo obasipati papu poslanicama u kojima se tuzio da su Kulin ban, njegova zena i na tisuce njihovih podanika postali heretici.5 Mozda su te prituzbe bile i nacin da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi nesto od bosanskog teritorija.

Medjutim, Kulin ban je na kraju neutralisao krizu, tako sto je sazvao skup poglavara Katolicke crkve u Bosni (takozvani skup na Bilinom polju) 1203. godine, na kojemu je javno zigosan niz pogresaka. Cini se da su se te pogreske vise odnosile na nemar u vrsenju vjerskih obreda nego na ozbiljnu doktrinarnu herezu. Ipak, uspostavljena je tradicija da se Bosna zigose optuzbama zbog hereze.6 Sam Kulin ban, koji je oduvijek tvrdio da je dobar katolik, umro je sljedece godine.

U iducih pola stoljeca Bosna je neprestano bila pod pritiskom svoga mocnog susjeda Ugarske. Madjari se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom.

Pape su u tridesetim godinama 13. stoljeca neprekidno upucivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj dijecezi.7 To je djelomice bila i reakcija na neobicno nisku razinu bosanskog klera: u jednom papinskom pismu iz 1232. godine receno je za katolickog biskupa u Bosni da je nepismen, da ne poznaje cak ni obred krstenja, i da je, sto nije potrebno valjda ni spominjati, u dosluhu s hereticima. A mozda se iza svega toga krila i zabrinutost koju su vjesto poticali ugarski vladari, koji su trazili vjersko opravdanje za upad u Bosnu.

Do upada je i doslo potkraj tridesetih godina 13. stoljeca; do 1238. godine Madjari su osvojili juzni i srednji dio Bosne, Vrhbosnu, i trudili se svim silama da utemelje u Bosni dominikanski red.

Bosanski ban Ninoslav zadrzao je ipak nesto teritorija; pa kad se ugarska vojska 1241. godine iznenada povukla na sjever da se suprotstavi prijetnji mongolske najezde na Ugarsku, uspio je ponovo zadobiti vlast u Bosni. Mongoli su hametice potukli ugarsku vojsku i nastavili put pljacke i razaranja kroz sjevernu Hrvatsku sve do Dalmacije. Medjutim, kad su doznali da im je umro Veliki Kan, vratili su se na istok, preko Zete (Crne Gore) i Srbije. Na taj su nacin zaobisli Bosnu pa joj nisu nanijeli gotovo nikakve stete.

U drugoj polovici 13. stoljeca cini se da je Bosna bila prilicno izdvojena od ostalih. Ugarska je 1252. godine nagovorila papu da podvrgne bosansku biskupiju vlasti nadbiskupije u Madjarskoj; Medjutim, glavna je posljedica te promjene bila u tome da je bosanski biskup stolovao izvan Bosne (u Slavoniji koja je bila pod ugarskom vlascu), pa je ukinuta gotovo svaka mogucnost bilo koje crkvene vlasti da utjece na Katolicku crkvu u samoj Bosni.9

Ugarska je jos jedanput pokusala zauzeti Bosnu 1253. godine, ali cini se da je otada pa sve do kraja stoljeca ostavila na miru prvobitnu banovinu Bosnu - nasljednicu drzave Kulina bana.10 Medjutim, nekoliko sjevernih dijelova danasnje Bosne, recimo Soli, ili podrucje rudnika soli kod Tuzle, dodijeljeno je clanovima ugarske kraljevske porodice. Sjeveroistocni dio tih krajeva zdruzen je s teritorijem u sjevernoj Srbiji u ugarsko vojvodstvo poznato pod imenom Macva."

Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedecu vladarsku porodicu u Bosni.

Stjepan Kotromanic naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljeca kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru Bosne i ozenio se kcerkom vladara Macve. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, cije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemickom porodicom, Subicima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. Cini se da su Subici vladali starom banovinom Bosnom za veceg dijela prvih dvaju desetljeca 14. stoljeca i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom Kotromanicem.12 Ali negdje na pocetku dvadesetih godina Kotromanic je slavio pobjedu: Subic je bio bosanski ban jos 1318. godine, ali je Kotromanic 1322. dosao na njegovo mjesto. Kad se jednom domogao vlasti, poceo je prosirivati bosansku drzavu pripojivsi staroj banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome podrucja zapadno od banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj a ubuduce ce ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale izmedju Dubrovnika i Splita.

Godine 1326. anektirao je veci dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine politicku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilicno samostalan pod vlascu lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je stanovnistvo bilo uglavnom pravoslavne vjere.13

Kotromanic je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku srecu sto je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dusana Silnog, bila zaokupljena planovima da prosiri vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grcku.

Kotromanic je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro saradjivao s ugarskim kraljem saljuci mu bosanske jedinice u pomoc u njegovim pohodima protiv neposlusnih plemica u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromanic prihvacao i podupirao opstojnost sizmaticke Crkve bosanske (sto je bila cinjenica, premda je sam vjerojatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri.

Godine 1340., da bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se vec bili udomacili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodlucno pokusavali prodrijeti u Bosnu.14

Cini se da je i negdje prije 1347. godine sam Kotromanic presao na katolicku vjeru: u aprilu te godine licno je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu veci broj skolovanih svecenika koji ce biti "vicni u poucavanju vjere i koji ce znati narodni govor".15 Svi kasniji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit ce takodjer katolici.16

Franjevci su uskoro osnovali "Bosansku vikariju", administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo vece podrucje jugoistacne Evrope i protegnula se sve do Rumunjske. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevackim spisima moglo odnositi, tako reci, na bezbroj grijeha.)

Godine 1385. Vikarija je obuhvacala 35 franjevackih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega cetiri: u Visokom, Lasvi, Sutjesci i Olovu.

Do godine 1463. podici ce se jos 12 samostana u granicama bosanske drzave. Medjutim, nijedan samostan nije smio imati vise od 12 fratara, a prosjecno su u svakom samostanu zapravo bila svega cetvorica. A kako su prva tri od cetiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u sredisnjem dijelu Bosne, franjevacka teznja da ponovo zadobiju duse za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u vecem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda.17

Crkvi bosanskoj, kao sto cemo vidjeti, takodje je nedostajalo pravog teritorijalnog sistema, pa je po svoj prilici veci dio naroda na selu praktikovao tek najnizu formu narodnog krscanstva, uglavnom bez svecenika.

Kad je Stjepan Kotromanic pokopan u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku drzavu nezavisnu, bogatu i mocnu. Ipak, njena je stabilnost jos zavisila o saradnji plemickih porodica koje su imale svoja snazna uporista u razlicitim dijelovima zemlje.

Sinovcu koji je naslijedio Kotromanica, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da odrzi na okupu sve te centrifugalne sile. Istovremeno je ugarski kralj jedva cekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je cak prisiljen potraziti utociste na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemica ustolicila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali vec 1367. godine - ocito uz pomoc ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on nece imati nikakve koristi - Tvrtko je opet u Bosni na vlasti."18 Otada mu ugarski kralj ne zadaje vise mnogo briga jer je zaokupljen dogadjajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug.

Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Dusana 1355. godine. Jedan od srpskih plemica koji su nastojali prigrabiti sto vise teritorija od ostataka carevine bijase Lazar Hrebljanovic, koji je vodio zamrsenu borbu za vlast s ostalim plemicima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori).

Tvrtko je pruzio Lazaru potrebnu pomoc, pa je bio nagradjen pri kasnijoj razdiobi plijena sirokim pojasom teritorija juzno i jugoistocno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i juzne Dalmacije (ukljucujuci i dio morske obale izmedju Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim sto je poslije postalo Novopazarski sandzak.

U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileseva u kojem su se cuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvaznijih svetaca u historije Srpske pravoslavne crkve.

Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako sto se u Milesevi okrunio za kralja - ne samo Bosne nego i "Srbljima".

* Medjutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilicno pompozne dinasticke samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu sto ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj utvrdi na Bobovcu.

Tvrtko je zaista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjica, ali nikad nije ozbiljno pokusao zavladati Srbijom.19

* Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Milesevi. Medjutim, nedavna su istrazivanja pokazala da se on nije okrunio u Milesevi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Vidi Andjelic, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, i Dzaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak l.

Njegove politicke i teritorijalne ambicije lezale su na drugoj strani. Najprije je pokusao razviti novu trgovacku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske: nazvao ju je Novi (danasnji Herceg-Novi, prije poznat i pod imenom Castelnuovo).

Medjutim, to je naljutilo dubrovacke trgovce, a Bosna je odvise ovisila o Dubrovcanima u ekonomskom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se presutno odustalo od nauma da se trgovacki putevi skrenu s Dubrovnika na Novi.

Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio gradjanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doci do bogatijeg plijena. Udruzivsi se s jednom od najmocnijih hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje jedinice u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je ocuvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletackom vlascu. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa ce nakon Tvrtkove smrti osvojiti veci dio dalmatinske obale.

Medjutim, trenutno je Tvrtko bio na celu znatno prosirenog Bosanskog Kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu--dvije prije smrti 1391. godine nazivao je sam sebe i "kraljem Hrvatske i Dalmacije".20

U osamdesetim i na pocetku devedesetih godina 14. stoljeca dolazimo do jos jedne velike prekretnice u historije zapadnog Balkana. Od pedesetih godina otomanska turska vojska kretala se na zapad kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj snazne srpske oruzane snage i dozivjele tezak poraz. U osamdesetim godinama Turci su poceli upadati u samu Srbiju, a 1388. godine velika skupina turskih pljackasa upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlascu, ali ih je tu docekao i do nogu potukao lokalni plemic Vlatko Vukovic.

Godine 1389. Tvrtkov stari saveznik Lazar (koji je skromno nosio titulu "kneza" dok se Tvrtko kitio kraljevskom krunom) nije htio prihvatiti tursko vrhovnistvo nego je pozvao susjede i saveznike u pomoc.

Kralj Tvrtko mu je poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vukovica, koje su se borile rame uz rame s vojskom kneza Lazara na Kosovu polju u junu 1389.

Iako su srpski mitovi i narodna pjesma prikazali tu bitku kao kataklizmicki poraz u kojem je na bojnom polju izginuo cvijet balkanskih vitezova, nakon cega su Turci pregazili ostatak Srbije, istina nije bas tako dramaticna. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, a knez Lazar je zarobljen i smaknut, ali su se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povukli i neko vrijeme srpske i bosanske jedinice vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama ta bitka prouzrokovala pad Srbije, nego cinjenica da su Srbi morali prikupiti sve svoje snage da izvuku skup i privremen nerijesen ishod, a Turci su se nakon toga vracali iz godine u godinu sa sve vecim snagama.21

Do 1392. godine sve srpske pravoslavne zemlje, osim Huma koji je bio pod bosanskom vlascu, priznale su osmanlijsko vrhovnistvo.

Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlasca i politicke zbrke. Izvjestaj o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodocasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika pruza zaista zalosnu sliku: "Prehranjuju se iskljucivo divljaci, ribom iz rijeka, smokvama i medom, cega imaju u izobilju, krecu se u bandama iz sume u sumu i pljackaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu."22

Bosanska drzava nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao sto se bila raspala nakon smrti Stjepana Kotromanica, ali su se plemici s jakim regionalnim uporistima ponovo osilili i vladari Bosne bili su izruceni na milost i nemilost promjenljivim saveznistvima i suparnistvima medju glavnim plemickim porodicama.

Ugarski kralj takodje se ponovo zainteresovao za zbivanja u Bosni, iako je tezak poraz koji su ugarskoj vojsci nanijeli Turci 1396. godine ogranicio na nekoliko godina mogucnost Ugarske da vojno intervenira u Bosni. Medjutim, 1404. godine, kad su plemici protjerali iz Bosne kralja Ostoju i zamijenili ga nezakonitim sinom kralja Tvrtka (Tvrtkom II.), Ostoja se vratio u Bosnu s ugarskom vojskom i ponovo osvojio dio zemlje. U iducih desetak godina on je, uz ugarsku pomoc, ponovo zadobio vlast u Bosni i pripomogao da se poprave odnosi izmedju Ugarske i najmocnijeg bosanskog plemica Hrvoja Vukcica Hrvatinica.**

Tada, 1414. godine, pojavio se novi cinilac koji je poremetio ravnotezu sila, i vojnu i politicku: Turci su proglasili izgnanog Tvrtka II. za zakonitog kralja Bosne i poslali oruzane snage da pljackaju po Bosni. Kad su sljedece godine u Bosnu nahrupile mnogo jace turske jedinice, nastao je nov raspored snaga: na jednoj strani bili su kralj Ostoja i ugarska vojska, a na drugoj Turci i bosanski plemic Hrvoje. Ugarska je vojska dozivjela tezak poraz u srednjoj Bosni, i premda je Ostoja sklopio nekakvu nagodbu s Turcima da ce on, a ne Tvrtko II., biti potvrdjen za bosanskog kralja, bilo je jasno da ce ubuduce utjecaj Otomanskog Carstva u Bosni biti ravan utjecaju Ugarske.23

Imajuci na umu konacno tursko osvajanje Bosne, neki su danasnji historicari, posebno srpski, instinktivno zauzeli neprijateljski stav prema bosanskim vladarima i plemicima koji su na taj nacin suradjivali s Turcima.

Ali, njihovi potezi u to doba nisu se ni po cemu razlikovali od poteza prijasnjih sudionika u toj bosanskoj politickoj igri, koji su se obracali Ugarskoj za pomoc; glavna je razlika zacijelo u njihovim glavama bila u tome sto im se cinilo da Turci predstavljaju dalju i mozda prolaznu opasnost, te da im po svoj prilici nece nametati neku svoju neposrednu vladavinu.

Ostoja se odrzao na vlasti jos nekoliko godina i zapravo je prosirio teritorij kojim je vladao. Ali nakon njegove smrti 1418. godine njegov se sin suocio s istim problemima - suparnistvom plemickih porodica i turskim upletanjem. Na kraju je 1420. godine protjeran, a ovaj put je turska potpora pomogla Tvrtku da se jos jednom ustolici kao bosanski kralj.

Na pocetku dvadesetih godina 15. stoljeca Bosna je uzivala jos nekoliko godina mira, ali onda je Tvrtko II. opet promijenio saveznika i obratio se Ugarskoj za pomoc protiv Turaka, a upustio se i u teritorijalni rat sa srpskim snagama za bogato rudarsko podrucje oko Srebrenice u istocnoj Bosni. Na pocetku tridesetih godina njegovi glavni suparnici u samoj Bosni, plemic Sandalj i sin kralja Ostoje Radivoj, primali su pomoc i potporu i od srpskih plemica i od Turaka, pa su zauzeli dobar dio Bosne. Izmedju 1433. i 1435. godine ugarska i turska vojska osvojile su i preotele jedna drugoj dijelove juzne i srednje Bosne ukljucujuci i Vrhbosnu (oko danasnjeg Sarajeva). Turske su snage, uz pomoc Sandaljeva necaka Stjepana Vukcica Kosace i mocnog gospodara Huma, odbacile Madare. U to vrijeme Turcima je vise bilo stalo do pljacke nego do izravnog pripajanja teritorija. Vecina historicara pretpostavlja da je Vrhbosna, sa svojom vaznom tvrdavom Hodidjedom, ne samo pala u turske ruke nego da je i ostala pod njihovom neposrednom vlascu 1435. ili 1436. godine, iako ima svjedocanstava koja govore u prilog tezi da se to nije dogodilo prije 1448. godine.24

** Ovaj kratki spomen ne odgovara vaznosti Hrvoja Vukcica Hrvatinica, koji je bio jedna od najvaznijih politickih figura potkraj 14. i na pocetku 15. stoljeca. Vidi prikaz njegova zivota kod Sisica, Vojvoda Hrvoje.

Tvrtko II. zadrzao se na vlasti u Bosni sve do svoje smrti 1443. godine. Posljednje godine njegove vladavine obiljezene su daljnjim turskim upadima (ukljucujuci i zauzimanje Srebrenice 1440. godine) i neprestanim usponom Stjepana Vukcica, gospodara Huma.

Vukcic je u prvi mah odbio priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomasa pa se nekoliko godina vodio gradjanski rat. Godine 1446. sklopili su primirje, ali je Vukcic i dalje potpomagao srpskog vladara Djuradja Brankovica, koji je, kao polunezavisni turski vazal, jos ratovao s bosanskim kraljem oko oblasti Srebrenice u istocnoj Bosni. Vukcic se, da bi istaknuo svoju nezavisnost, okitio 1448. godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja". Poslije je titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u Milesevi, na njegovu teritoriju.

Rijec "herceg" nastala je od njemacke rijeci Herzog (vojvoda), a od te titule potjece i ime "Hercegovina".25 Stjepan Vukcic uzivao je jos nekoliko godina moci i blagostanja, ali se na pocetku pedesetih zapleo ne samo u rat s Dubrovnikom nego i u gradjanski rat sa svojim najstarijim sinom. Ovaj porodicni spor razbuktao se ponovo 1462. godine, kad mu je sin zatrazio pomoc od Turaka i potaknuo Turke da uz Bosnu ukljuce i Hercegovinu u svoje planove za masovni napad 1463. godine.

Posljednje godine krscanske Bosne protekle su neminovno u sjeni turske groznje. Obuzet ocajnickom zeljom da osigura pomoc izvana, kralj Stjepan Tomas obratio se papi u pedesetim godinama 15. stoljeca. Rim se posljednjih godina sve vise zanimao za Bosnu, pogotovo posto su franjevci ondje razvili zivu djelatnost u tridesetim godinama pod vodstvom revnog bosanskog vikara Jakova Markijskog. Ali, papinska je vlast isto tako bila opsjednuta pitanjem hereze u Bosni, pa je u cetrdesetim godinama uputila bujicu spisa u kojima je optuzivala Crkvu bosansku za cio niz pogubnih doktrinarnih zabluda, medju njima i za maniheizam.

U pedesetim godinama franjevci su obnovili kampanju protiv krivovjernika: u izvjestaju papinskog legata u Bosni iz 1451. godine kaze se da se "u mjestima u kojima prebivaju heretici, cim se fratri pojave, heretici tope kao vosak na vatri".26

Tada je, 1459. godine, kralj Stjepan Tomas pristao da prijedje na direktne progone krivovjernika. Sazvao je svecenstvo sizmaticne Crkve bosanske i ponudio im da biraju: ili da se preobrate na katolicanstvo ili da napuste Bosnu.

Prema jednom kasnijem papinskom dokumentu, dvije tisuce njih odlucilo je da se preobrate, a samo su se cetrdesetorica sklonila u Hercegovinu.27

Tako je sam bosanski kralj slomio kicmu Crkvi bosanskoj, svega cetiri godine prije propasti Bosanskog Kraljevstva.

Kad je Stjepan Tomas 1461. godine umro pa ga je naslijedio sin Stjepan Tomasevic, na pomolu ocito bijase propast Bosne.

Tomasevic je 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoc. Na pocetku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajuci ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da ce nakon toga zaprijetiti i mletackim posjedima u Dalmaciji.2

*Ali, pomoci niotkuda. Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljece 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrdjava koja je pala (20. maja) bijase stari kraljevski tvrdi grad Bobovac.

Kralj Stjepan Tomasevic izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obliznju tvrdjavu Kljuc. Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obecanje da ce mu postedjeli zivot. Poslije su nastale kojekakve zamrsene price o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slucajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjicara srpskog porijekla, od cijeg se stvarnog opisa ledi krv u zilama: "Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrdjavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrdjavu i zapovjedio da se kralj i njegovi pogube.
I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju."29

Usprkos povremenim gradjanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka uzivala u stvarnom blagostanju. Kljuc je njenu bogatstvu bio u rudarstvu: u Kresevu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro. Mozda je jos u srednjem vijeku bio aktivan i rimski zlatni rudnik u selu Krupa (sjeveroistocno od Gornjeg Vakufa).

Potkraj 13. i na pocetku 14. stoljeca stigli su u Bosnu prvi njemacki rudari iz Ugarske i Transilvanije poznati pod imenom Sasi i poceli eksploatisati njeno rudno bogatstvo.30

Jos je vise Sasa pristiglo u 14. stoljecu jer su Stjepan Kotromanic i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasnistvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopustao da sijeku sume i podizu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i ugledni ljudi: jedan od njih cije se ime cesto spominje u sluzbenim spisima, Hans Sasinovic (dakle, Sasov sin), dobio je u "trajan" zakup veliki komad zemljista i putovao je vise puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka.31

Vec 1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zacijelo na krovovima mnogih najljepsih srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvazniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (cije je latinsko ime glasilo "Argentaria") postala najveci rudarski i trgovacki grad u cijeloj toj regiji zapadno od Srbije.

Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila vec vazno trgovacko srediste s uglednom dubrovackom kolonijom. Dubrovcani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina isao je preko Dubrovnika. Za uzvrat su Dubrovcani uvozili u Bosnu gotove preradjevine kao sto je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile vise od jedne petine ukupne produkcije srebra u Evropi, bilo je mnogo bogatih Bosanaca koji su mogli sebi priustiti takve tkanine.32

Dubrovacke kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u takvim vaznim trgovackim sredistima kao sto je bila Foca. Dubrovacka je kolonija postojala i u Visokom, politickoj prijestolnici banovine Bosne za veceg dijela srednjega vijeka.

Ti vazni gradovi, sa svojim katolickim zajednicama Sasa, Dubrovcana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlacili franjevce kad su poceli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katolicki znacaj. Medju ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovackim putevima u Bosni isticali su se jos Jajce, Travnik, Gorazde i Livno. Uz ta glavna sredista bilo je i mnogo manjih utvrdjenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni).33

Medju njima je bila i Vrhbosna, koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala iskljucivo od tvrdjave i sela, a koju su Turci ubrzo poslije 1448. godine razvili u grad Sarajevo.

Na selu su vecinu naroda sacinjavali kmetovi, koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje gospodare i placali desetinu (bar teoretski) kralju.34

Bilo je tu vazda i robova, uglavnom ratnih zarobljenika, od kojih su se neki kupovali ili prodavali na velikoj trznici roblja u Dubrovniku; ondje su se prodavali i mnogi Bosanci kao robovi koji su se zatim izvozili u Mletke, Firencu, Genovu, na Siciliju, u juznu Francusku i Kataloniju.35

U visim bosanskim planinama bilo je cobana od kojih su neki bili Vlasi (vidi 6. poglavlje).
Cobane je bilo teze ukljuciti u feudalni poredak.

U bosanskom drustvu je postojala bitna razlika izmedju naroda i plemstva, ali je bilo i razlika izmedju visih i nizih plemica, iako tamosnji plemici nisu bili propisno svrstani u zapadnoevropski poredak nasljednog ranga. Stvarna je moc, naravno, ovisila o kolicini zemlje, ali je rang vise ovisio o sluzbi: oni koji su obavljali najvaznije drzavne sluzbe zvali su se velmoze, a nizi sluzbenici nosili su titulu kneza. Ondje gdje se jos ocuvala stara slavenska titula za pokrajinskog poglavara, zupan, ta je cast bila negdje izmedju te dvije razine.36

Visi su plemici, kao sto smo vidjeli, imali veliku politicku moc, mogli su postavljati i svrgavati banove i kraljeve. Negdje potkraj srednjega vijeka, izmedju devedesetih godina 14. i dvadesetih godina 15. stoljeca, okupljali su se na manje-vise sluzbena drzavna "vijeca" da raspravljaju o tome ko ce naslijediti vladara, i o drugim vaznim poslovima unutrasnje i vanjske politike.37

Neki su od najvisih plemica zivjeli na dvorovima koji su se mogli mjeriti s dvorom samog kralja, a dolazili su im u goste, cesto o velikom trosku, iz Dubrovnika i jos daljih mjesta, frulasi, sviraci lutnje, trubaci, zongleri, "pajaci" i drugi zabavljaci.38

Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizovane drzavne kancelarije, u kojima su cesto, poslije cetrdesetih godina 14. stoljeca, radili franjevci. Spisi su se pisali na slavenskom ili latinskom jeziku, a iz cirilice se razvila i specificna bosanska vrsta pisma zvana "bosancica".39

U Bosnu su dolazili raditi i umjetnici i obrtnici iz Dubrovnika i Mletaka. Na zalost, malo je njihovih djela sacuvano, ali se vjesto klesarenje moze razabrati na fragmentima skulpture s dvora kralja Tvrtka na Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrasenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim cvijetom.40

Dakako da Bosna nije bila vazno srediste Evropske kulture u srednjem vijeku, ali ne bi trebalo preuvelicavati ni njenu provincijalnost. Plemicke i vladarske porodice bile su orodjene sa sirim svijetom srednjoevropskoga plemstva: na bosanskim srednjovjekovnim dvorovima bilo je princeza iz Ugarske, Pruske, Bugarske, Poljske, Srbije, Italije i Grcke.41

Mozda je Bosna bila mrtav rukavac prema zapadnoevropskim mjerilima, ali je to bio mrtav rukavac u koji je dotjecalo nesto i od plime Evropske kulture.***

*** Ovaj prikaz srednjovjekovne bosanske kulture vrlo je kratak. Opsirnije podatke o bogatoj kulturnoj bastini iz tog razdoblja (napose o steccima, rukopisima i pecatima) citatelj moze naci u sljedecim djelima: Andjelic, Periodi u kulturnoj historiji Bosne i Srednjovjekovni pecati iz Bosne', Benac i Covic, Kulturna istorija Bosne; Bogicevic, Pismenost u Bosni; Wenzel, Ukrasni motivi na steccima.

3 CRKVA BOSANSKA

Ni oko jedne teme u bosanskoj historije nisu se toliko koplja lomila koliko oko sizmaticke Crkve bosanske u srednjem vijeku. Ni dan-danas se ne moze o toj temi raspravljati a da se ne dotaknu i savremeni mitovi i ideologije kojima je ona posluzila, ili koje je ona proizvela. Srednjovjekovna je hereza, bas kao i povijest seljackih buna, tema koja sama po sebi nuka historicare na nekakvu podsvjesnu romanticnu identifikaciju s njom: krivovjernici se cesto doimlju kao hrabriji, originalniji i zanimljiviji od obicnih pravovjernika. A nacionalna hereticka (ili navodno hereticka) crkva budi u historicara poseban osjecaj identifikacije s njom; za mnoge historicare Bosne ovaj osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti. Nije cudo sto su se oni koji su pisali o toj temi s vremena na vrijeme ponasali kao da je u pitanju nesto vaznije od puke naucnicke objektivnosti.

Utemeljitelj svih modernih proucavanja Crkve bosanske bio je naucnik Franjo Racki, najugledniji hrvatski historicar 19. stoljeca. U nizu napisa sto ih je objavio 1869. i 1870. godine prikupio je svu tada raspolozivu gradju i pokusao dokazati da je Crkva bosanska bila izdanak bogumila.2

Bogumilstvo bijase bugarski hereticki pokret koji je u 10. stoljecu osnovao svecenik po imenu Bogumil i koji se u potonjim stoljecima prosirio u Carigrad i na druga podrucja na Balkanu, pa i u Makedoniju i u dijelove Srbije. Propovijedao je manihejsku, "dualisticku" teologiju prema kojoj je Sotona gotovo isto toliko mocan koliko i sam Bog. Vidljivi je svijet djelo Sotonino, a ljudi se mogu osloboditi kuznosti materijalnoga svijeta samo asketskim zivljenjem, odricanjem od mesa, vina i spolnih odnosaja. Identifikacija materijalnog svijeta sa Sotoninim carstvom imala je dalekosezne teoloske implikacije: utjelovljenje Krista moralo se smatrati samo nekom vrstom iluzije, a do njegove tjelesne smrti na krizu nikako nije moglo doci; stoga su se morali odbaciti razni obredi u kojima materija igra odredjenu ulogu, recimo krstenje vodom, a sam je kriz postao mrski simbol laznog vjerovanja. Isto je tako odbacena upotreba crkvenih gradjevina, pa i svekolika organizaciona struktura tradicionalne crkve, pogotovo njenih bogatih samostana.

Utvrdjena su dva bitna stupnja bogumila: obicni vjernici i procisceni "izabranici".3

Slicna struktura razvila se i medju katarima u juznoj Francuskoj u 12. i 13. stoljecu, na ciju su herezu bogumilska ucenja neposredno utjecala.4 Racki je ustvrdio da je isto takva podjela postojala i u Bosni i da su tajanstveni nazivi gost, starac i strojnih, koji se javljaju u bosanskim dokumentima kao zvanja starijih clanova Crkve bosanske, posebni nazivi za posvecene vjernike, "izabranike" ili "savrsene" iz bogumilske tradicije.

Ovo je tumacenje snazno utjecalo na nacin na koji su bosanski historicari i drugi Juzni Slaveni razmisljali o historije Bosne. Racki nije prvi povezao Crkvu bosansku s bogumilima; dakako da je bilo i starijih katolickih autora koji su, proucavajuci izvore iz 15. i 16. stoljeca, drzali da je ona sadrzavala dualisticku ili "manihejsku" herezu.5 Medjutim, svojim savjesnim radom u arhivima Dubrovnika i Venecije, i svojom metodom da se sluzi poznatim cinjenicama o vjerovanjima i obicajima nebosanskih bogumila kako bi popunio praznine u bosanskim svjedocanstvima, Racki je dao mnogo potpuniju i zaokruzeniju sliku Crkve bosanske kao korpusa posve razlicitog od crkve u Hrvatskoj i Srbiji, s vlastitim nacelima ustrojstva i teologije.

Prema jedinom drukcijem tumacenju u to doba, tumacenju Bozidara Petranovica, Crkva bosanska bila je tek jedna od istocnih pravoslavnih crkava, vjerojatno srpska, koja se odcijepila i prihvatila neka hereticka vjerovanja.6 Ova je teorija ostala omiljena medju srpskim autorima kojima je najvise bilo stalo do toga da dokazu kako je Bosna u svim bitnim aspektima bila tek prirepak Srbije, pa se propagirala jos u prvoj polovici ovoga stoljeca, ali je onda izgubila gotovo svu naucnu vjerodostojnost, barem izvan Srbije.7

S druge strane, teorija Rackoga nije nikad opcenito odbacena, a u posljednjih pedesetak godina snazno su je podupirali vodeci naucnici u samoj Bosni, recimo Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald."

Glavna teorija koja joj se suprotstavlja i koja je stekla podrsku u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata tvrdi da je Crkva bosanska u osnovi bila ogranak Katolicke crkve, vjerojatno samostanski red, koji je zapao u sizmu i stekao neke hereticke sklonosti. Nije cudo sto je ova teorija posebno omiljena medu katolickim autorima.9

Najuvjerljivije tumacenje, kao sto cemo vidjeti, sadrzi vazne elemente i istocne pravoslavne i katolicke teorije. Ipak, pokazalo se da je teorija koja je bila vise od jednog stoljeca opcenito prihvacena, identifikacija Crkve bosanske s bogumilstvom, uglavnom tek plod pustih zelja.

Bogumilska teorija Franje Rackoga bila je omiljena iz vise razloga. Ne samo sto je objasnjavala tajanstvene znacajke Crkve bosanske nego je nudila i kljuc za tumacenje dviju drugih najvecih misterija u bosanskoj historiji. Jedan je od njih prelazak na islam velikog dijela bosanskog naroda pod Turcima - znatno veci postotak nego i u jednoj drugoj balkanskoj zemlji osim Albaniji. Cinilo se prirodnim da se to protumaci kao masovno preobracanje bogumila, koji su stoljecima trpili suparnistvo i/ili progone Katolicke i Pravoslavne crkve pa su na kraju radije prihvatili islam. Na taj nacin "bogumilska" teorija postala je posebno privlacna bosanskim muslimanima u 20. stoljecu. Umjesto da se smatraju pukim otpadnicima katolicanstva ili pravoslavlja (u cije su ih okrilje Hrvati i Srbi u vise navrata nukali da se "vrate"), oni su se sad mogli drzati potomcima pripadnika autenticne i osebujne Crkve bosanske, a njihovo prevjeravanje moglo se procijeniti ne kao cin slabosti nego kao konacna gesta prkosa spram njihovih krscanskih progonitelja. Medjutim, na zalost, savremena je nauka temeljno pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretezno sastojala od masovnog prevjeravanja clanova Crkve bosanske. Mozda su zaista neki clanovi te crkve bili skloniji prelaziti na islam zbog svoje otudjenosti od matice Katolicke i Pravoslavne crkve. To se psiholoski cini vjerojatnim, ali nedostaje pravih dokaza za takvu tvrdnju. Dan-danas se smatra da su mnogi faktori uticali na sirenje islama u Bosni, a ako je poseban odnos Crkve bosanske uopce bio jedan od tih cinilaca, jamacno nije bio medu najvaznijima.10

Drugi veliki misterij koji je "bogumilska" teorija naoko rijesila bijase misterij srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika pronadjenih u mnogim dijelovima Bosne. Poznati su pod nazivom stecci, a ima ih dvije vrste: kamene ploce, sto je uobicajena forma u mnogim dijelovima Evrope, i uspravni kameni blokovi koji su manje-vise karakteristicni za bosansku regiju. U savremenim popisima zabiljezeno ih je vise od 58 000, a od njih je gotovo 6000 ukraseno uklesanim figurama, cesto ljudskim. Ti ukraseni stecci, od kojih mnogi poticu iz 14. i 15. stoljeca, nalaze se ponajvise u Hercegovini, juznoj Bosni i obliznjim dijelovima Dalmacije, iako su neki od njih pronadjeni i u udaljenijim krajevima, u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.1' Buduci da je to podrucje u najmanju ruku poznato kao srediste aktivnosti Crkve bosanske, bilo je prirodno povezati ta dva fenomena. Na nekoliko ukrasenih i ispisanih stecaka zaista pise da su to spomenici gostima (titula starijih clanova Crkve bosanske).

Kad je jednom Crkva bosanska poistovjecena s bogumilima, historicari su mogli poceti tumaciti likove na ukrasenim steccima kao iskaze bogumilskih teoloskih vjerovanja. Prvi je takvo sto pokusao madjarski autor Jänos Asböth u osamdesetim godinama 19. stoljeca, a oko sredine 20. stoljeca nastavio je u nizu studija tumaciti "bogumilske" spomenike Aleksandar Solovjev.12

Ponovo je savremena nauka - udruzena sa zdravim razumom - iznijela niz prigovora "bogumilskoj" teoriji. Nema dvojbe da su neki od stecaka podignuti u spomen na pripadnike Crkve bosanske, ali je sve teze vjerovati da je sav fenomen stecaka, kao takav, iskaz vjerovanja te crkve. Znamo da je potkraj 14. i na pocetku 15. stoljeca, kad su mnogi od tih spomenika izradjeni, velik dio naroda u samoj Bosni bio katolicke vjere, a znatan dio naroda u Hercegovini pravoslavne. U svim ostalim katolickim i pravoslavnim zemljama podizali su se takodje nadgrobni spomenici, barem bogatijim ljudima. Poistovjecivati sve stecke kao takve s bogumilstvom znacilo bi zamijeniti jedan misterij drugim - misterijem nepostojecih katolickih ili pravoslavnih nadgrobnih spomenika.13

S druge strane, ako su stecci svojstveni bogumilstvu, cudno je sto nema dokaza da su ih podizali i bogumili u Bugarskoj, Trakiji ili drugim poznatim podrucjima bogumilske djelatnosti.14 Odlucnost nekih autora da sav taj fenomen posto-poto poistovjete s bogumilstvom dovela je do cudnog iskrivljavanja argumenata: toj je teoriji oduvijek smetala prisutnost krizeva (simbola mrskog bogumilima) na mnogim od tih stecaka, ali Jänos Asböth pokazao je kako se tome moze doskociti tvrdnjom da to nisu zapravo krizevi u krscanskom smislu nego obicni "uzorci" slicni geometrijskim krizevima u egipatskoj ili babilonskoj umjetnosti.15

Malo-pomalo je "bogumilska" teorija o steccima demontirana i odbacena. Vecina naucnika danas ne vjeruje da svi motivi na tim kamenim blokovima pripadaju jednom jedinom doktrinarno-slikovnom jeziku. Jedni od njih mozda odrazavaju ostatke lokalnih poganskih mitova i obreda, drugi su tek obicni grboslovni crtezi koji izrazavaju status lokalnog slavenskog plemstva, a treci zacijelo prikazuju djelatnost kojom se bavio pokojnik, kao na primjer slika konjanika na grobovima istaknutih Vlaha u Hercegovini koji su se obogatili kao vodici karavana i trgovci konjima.16

I, dakako - premda je takvo sto obicno posljednja mogucnost koju razmatraju historicari - mozda je svrha nekih od tih ukrasa bila naprosto dekorativna.

Nemogucnost "bogumilske" teorije da objasni islamizaciju ili stecke ne opovrgava samu teoriju, ali prisiljava historicare da ne pustaju na volju masti kad je rijec o ikonografiji ili kasnijoj historije, nego da pomnije proucavaju pismena svjedocanstva o samoj Crkvi bosanskoj. Tu je osnovni problem u tome sto vecina svjedocanstava ne potice iz same Bosne. U slucajevima kad su katolici iz Dalmacije ili Bosne pisali u Rim, obicno je ocuvana samo papinska polovica korespondencije. Postoje papinski spisi, denuncijacije bosanske "hereze", vjerojatno iz pera ljudi koji nisu nikad bili u Bosni; a postoje i spisi koje su pripremili franjevci u Italiji, ili su pripremljeni za njih, za koje je takodje prilicno nepouzdano koliko su poznavali stvari iz prve ruke.17 Nema, na zalost, pravog opisa, iz same Bosne, ustrojstva, ceremonija ili teologije Crkve bosanske.

Cak i imena koja se spominju u tim starim spisima izazivaju sporove i zbrku. Ipak je nesto postalo posve jasno, a to je da se sama Crkva bosanska u ono doba nikad ne naziva "bogumilskom". Ni bosanski ni katolicki izvori nikad ne upotrebljavaju taj izraz kad govore o Bosancima; a jedini navodni primjer srednjovjekovnog izvora gdje se spominju "bogumili" u Bosni gotovo je sigurno falsifikat. 18 S druge strane, kad se u nekim srpskim pravoslavnim spisima baca prokletstvo na bosanske heretike, proklinju se istovremeno i "babuni" (naziv koji se u Srbiji upotrebljava za bogumile) i pravi se jasna razlika izmedju ta dva pojma.19

Katolicki autori u 15. stoljecu zaista su katkad spominjali "manihejee" u Bosni, ali cini se da je taj naziv bio podsvjesno arhaizirana etiketa kojom su se sluzili historijski svjesni pisci sto su zeljeli oplemeniti svoja djela izrazima koji su se upotrebljavali u ranoj krscanskoj historiji.20

U dubrovackim dokumentima, pa i u nekim talijanskim - ali nikad u samoj Bosni - obicno se upotrebljavala rijec "patareni" ili "patarini".21 Historijat ovoga naziva takodje izaziva donekle nedoumicu. Najprije je upotrijebljen u Milanu u 11. stoljecu da bi oznacio izrazito puritanski, reformisticki pokret u Katolickoj crkvi, a zatim se, do kraja tog stoljeca, poceo odnositi i na druge borce protiv etablirane crkve, ukljucujuci tu i heretike. Potkraj 12. stoljeca upotrebljavao se kao stvarni sinonim za hereze koje teze za nekom superiornom vrstom cednosti ili duhovnim prosvjetljenjem kao sto su, na primjer, valdenzi i katari. U 13. stoljecu "pataren" bijase uobicajen naziv za katare u sjevernoj Italiji, iako znacenje te rijeci nije nikad jasno definisano u teoloskom smislu.22

Prvi put se javlja u vezi s Bosnom u poslanici splitskog nadbiskupa upucenoj papi 1200. godine, u kojoj ga izvjestava: kad je nedavno protjerao neke "patarenske" heretike iz Splita i obliznjeg grada Trogira, oni su se sklonili u Bosnu gdje ih je objerucke prihvatio Kulin ban.23 U jednom drugom dokumentu (ljetopisu pisanom u Splitu sredinom 13. stoljeca) stoji kako su dva brata iz Zadra, koji su u devedesetim godinama 12. stoljeca boravili u Bosni kao umjetnici i zlatari, sirili herezu gdje god su stigli, a kad ih je nadbiskup kaznio, pokajali su se i vratili pod okrilje katolicanstva.24 U katolickim spisima iz 12. i 13. stoljeca spominje se na dva-tri mjesta neko srediste dualisticke hereze u "Sclavoniji". Ovaj bi se naziv mogao odnositi na bilo koju juznoslavensku zemlju, ali ima razloga za misljenje da je baza hereze bila na dalmatinskoj obali.25 Lako je moguce da su jedna ili obje spomenute hereticke epizode bile povezane s tim dualistickim pokretom, i da je na taj nacin postojao neki doticaj dualizma s Bosnom potkraj 12. stoljeca.

Sami Bosanci nisu upotrebljavali izraz "pataren" nego jednostavno "krscanin": na latinskome christianus a u bosanskome govori hristjanin. Taj se izraz pojavljuje vec u prvom dokumentu koji potice iz same Bosne. Slijedom drugih prituzbi o herezi u Bosni (od kojih su neke, kao sto smo vidjeli u 2. poglavlju, bile potaknute politickim suparnistvom), papa je 1203. godine poslao u Bosnu svoga legata. Njegova je zadaca bila da ustanovi da li je istina sto tvrdi Kulin ban da njegovi podanici "nisu heretici nego katolici". Posljedica toga bijase skup bosanskoga svecenstva na Bilinom polju u aprilu iste godine, gdje su potpisali deklaraciju kojom su se obavezali da ce se popraviti. Zajamcili su da ce priznavati vrhovnu vlast Rima, primati katolicke svecenike u svoje samostane, obnoviti oltare i krizeve na mjestima bogosluzenja, praktikovati ispovijed i pokoru, drzati se blagdana i posta prema rimskom kalendaru, pricescivati se najmanje sedam puta na godinu, da nece dopustati da muskarci i zene zive u samostanima zajedno i da ce uskracivati utociste hereticima. Isto su tako obecali da nece vise svojatati samo za se ime "krstjanin" nego da ce se umjesto toga nazivati fratri, "braca".26

Najcudnija je stvar u toj deklaraciji sto se niko u njoj ne odrice hereze pod prisegom. Mozda neke od tacaka podrazumijevaju hereticko ponasanje, recimo odsutnost oltara i krizeva, ali mozda podrazumijevaju i obican nemar i nebrigu. Hereza se izricito spominje samo na jednom mjestu, kad se obecava da ce se uskracivati utociste hereticima, po cemu se daje zakljuciti da legat nije same bosanske svecenike smatrao hereticima. S obzirom na to da se ovdje izricito spominje upotreba rijeci "christianus", i s obzirom na upotrebu naziva "krstjanin" u kasnijim stoljecima (kad je Rim svakako Crkvu bosansku smatrao hereticnom), mnogi su historicari bili u napasti da u ovu deklaraciju ucitaju svekoliki sistem "bogumilskog" vjerovanja i ustrojstva sto ga u mislima povezuju sa krstjanima potpuno razvijene sizmaticke Crkve bosanske. To je istrazivacka metoda koja historicarima osigurava da otkriju samo ono sto vec znaju. Do najboljeg rjesenja misterija Crkve bosanske doci cemo ako podjemo u suprotnom smjeru: ako pogledamo sta je naziv "christianus" mogao znaciti u ono vrijeme, pa onda razmotrimo koja se skrivena znacenja mogu unijeti u njenu kasniju povijest.

Mnogi su autori uocili da je osnovna struktura crkve ciji su se predstavnici okupili na Bilinom polju bila redovnicka. Starjesine koje su se ondje sastale bili su "priori" koji su predstavljali svoje "bratovstine" i koji su obecali da ce se ubuduce nazivati "braca". Neka su se od njihovih obecanja izrekom odnosila na zivotne obicaje u samostanima. Ali kakvi su to bili samostani? Osnovni je red u zapadnom krscanstvu bio benediktinski, pa su neki naucnici (posebno katolicki) pretpostavili da su ti bosanski redovnici bili neka vrsta rustikalnih benediktinaca, samo sto nema nikakve potvrde o djelatnosti benediktinaca u Bosni.27

Rjesenje je pronasla jedna savremena historicarka, Maja Miletic, koja je shvatila da je zajednicki zivot muskaraca i zena sto se spominje u deklaraciji ostatak ranokrscanske prakse "dvojnih samostana", koji su bili dopusteni u redu svetog Vasilija, osnivaca samostanske tradicije u istocnom krscanstvu.* (Deklaracija nije jedina potvrda takve prakse: u starijoj literaturi, koja pocinje spisima pape Pija II. iz 15. stoljeca, spominju se i neki zabaceni samostani u Bosni u kojima zive zene sto dvore isposnike.)2" Takvih je samostana bilo u ranoj Keltskoj crkvi, a njihovi su se clanovi cesto nazivali christiani. U njima su mogle obitavati cijele obitelji, sto je dovelo do stanovitog poliranja razlike izmedju samostanskog i laickog zivota. (Potpisnici deklaracije na Bilinom polju obecali su i da ce nositi pravi redovnicki habit kako bi se razlikovali od svjetovnjaka.) Takvi su samostani cesto igrali ulogu u laickom drustvu hospitia - bilo kao svratista za putnike ili bolnice za bolesnike. (U deklaraciju je ukljucena i obaveza da ce se osnovati posebna groblja za putnike koji umru u samostanu.) Voditelj je hospitiuma bio hospitalarius ili, krace receno, hospes: gost. A to je i doslovno znacenje titule gost koju poslije nalazimo da je upotrebljavaju istaknuti pripadnici Crkve bosanske.29

Sad odjednom, jednim udarcem, mnogo toga sto je bilo zagonetno u kasnijoj historije Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto. Kao sto se vidi iz nekoliko kasnijih izvora, osnovno je znacenje rijeci "krstjanin" bilo "monah": sredinom 15. stoljeca, na primjer, herceg Stjepan Vukcic spominje znamenitog clana Crkve bosanske, gosta Radina, kao jednog od svojih "monaha".30 ,

Naprosto nije potrebno prilagodjavati strukturu Crkve bosanske, kao sto je pokusao Racki, Prokrustovoj postelji bogumilske ili katarske hijerarhije. Posebne titule koje su ostale zapisane potpuno odgovaraju redovnickoj strukturi.

Poglavar cijele crkve nazivao se djed: nonnus, latinska rijec koja to isto znaci, upotrebljavala se i u istocnim i u zapadnim redovima za vrhovne priore ili opate.31 Ostale dvije titule sto se spominju u dokumentima odnosile su se na starije clanove ili sluzbenike u samostanima: starac i strojnik. Te titule, kao i gost, nisu se medjusobno iskljucivale; u hronikama misija u Dubrovniku u 15. stoljecu spominju se "dvanaest strojnika ukljuciv i gosta Radina" te "nasi strojnici, starac Misljen i starac Bilko".32

* Nije rijec o formalnom pravilniku kao u redu sv. Benedikta, nego prije o nizu ustaljenih obicaja u istocnoj manastirskoj tradiciji.

Rijec "strojnik" ima jak prizvuk znacenja posluzitelja koji dvori goste; vjerojatno i ovo treba da podsjeti na drustvenu ulogu samostanskih hospitia. Aluziju na to nalazimo cak i na natpisu na jednom bosanskom grobu: "Ovdje pociva dobri covjek gost Misljen za koga je Abraham, kako je i red, pripravio svoje veliko gostoprimstvo."33 Spominjanje Abrahama mozda je aluzija na dva mjesta u Novom zavjetu gdje se navjestava da ce pravednici, poslije smrti, sjediti uz Abrahama kao njegovi gosti.34 A spominjanje "reda" ukazuje da se gostoljubivost smatrala bitnom duznoscu u samostanima Crkve bosanske. Iz mnogih dokumenata sto se cuvaju u dubrovackim arhivima jasno proizlazi da su bosanski samostani i dalje igrali vaznu ulogu kao prenocista za putnike i trgovce: vlaski su trgovci cesto ostavljali u njima svoju robu, a neki su samostani mozda bili i carinarnice.35 U spisima se umjesto "samostan" govori hiza, sto moze znaciti obicna kuca ali i samostansku zdanje. Na mnogim mjestima gdje su stajale te hize daje se iz ocuvanih imena mjesta zakljuciti da je uz njih obicno stajala i crkva.36 Hize su vjerojatno bile skromna zdanja u kojima su prebivali i laici, pa se znacenje mozda donekle zamutilo, ali ne treba pretpostavljati da su to bile obicne svjetovne kuce u kakvima se odvijala djelatnost katara u Francuskoj.37

Naposljetku, jos jedna znacajka Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto ako shvatimo da je to bila redovnicka organizacija zasnovana po uzoru na red svetog Vasilija i da je umnogome bila bliska istocnom pravoslavnom ustroju. Te manastire svetog Bazilija, koji su se pripojili Rimokatolickoj crkvi i koji su (dok se Crkva bosanska nije otcijepila) priznavali vrhovnistvo Rima, vjerojatno su osnovali ljudi sto su pripadali istocnjackoj tradiciji. Nije nemoguce da je dodir uspostavljen preko Dalmacije; veza izmedju dalmatinskih gradova i Carigrada, koja je bila snazna u devetom stoljecu, donijela je mnoge bizantske vjerske tradicije tim gradovima u srednjem vijeku, izmedju ostalog i kult nekih istocnjackih svetaca.311 Prema jednoj teoriji, ucenici svetoga Cirila i Metoda, kad su se potkraj devetog stoljeca vracali iz Moravske, navratili su u Bosnu i utemeljili u njoj samostanski poredak.39 Premda nemamo neposrednih svjedocanstava iz 10. i 11. stoljeca, mozemo pretpostaviti da su odrzavane neke veze sa crkvenim redovima u susjednim zemljama na istoku. Iako je Bosna jedno i pol stoljece prije toga, nakon raskola na istocnu i zapadnu crkvu, pripala Rimskoj crkvi, iz deklaracije 1203. godine jasno proizlazi da su se u bosanskim samostanima ocuvali neki obicaji istocne crkve.

Nisu se, recimo, drzali blagdana i posta prema rimskom kalendaru; to vjerojatno znaci da su se sluzili kakvim istocnim kalendarom (prije nego nikakvim). I zaista, jos 1466. godine, u oporuci gosta Radina, moze se jasno razabrati da Crkva bosanska slavi blagdane prema istocnom kalendaru, blagdane koji nisu priznati na Zapadu.40 Ne znamo da li je Rim dopustao (mozda i jest) upotrebu istocne liturgije u Bosni u ranom srednjem vijeku, ali znamo da se liturgija sluzila na slavenskom jeziku, kao sto se sluzila i u velikom dijelu katolicke Hrvatske, gdje je bila u upoupotrebljava "glagoljaska" verzija rimske liturgije.41 Jedan od misterija u srednjovjekovnoj historije Bosne jest i pitanje sto se dogodilo s katolickim svecenicima koji nisu bili redovnici. Mozda su se malo-po-malo izgubili, iako jedan historicar vjeruje da je otkrio tragove "glagoljaskog" svecenstva u citavom razdoblju srednjeg vijeka.42 Svecenici koji su govorili slavenski u dalmatinskim gradovima znali su jamacno i talijanski i prosli su propisno teolosko skolovanje na latinskome. Ali vecina onih svecenika (i u samostanima i izvan njih) koji su bili rodjeni i odrasli u Bosni vjerojatno su govorili samo slavenski i tesko da su im bila dostupna standardna djela rimokatolicke teologije. U onim razdobljima kad je Bosna bila odsjecena od Rimske crkve, zacijelo je bila zaista vrlo izolovana.

Kao sto smo vidjeli, Bosna je bila odsjecena od centralne crkve od sredine 13. stoljeca, kad je sjediste bosanske biskupije premjesteno u Slavoniju koja je bila pod ugarskom vlascu, pa do sredine 14. stoljeca kad su u Bosnu stigli franjevci.

Crkva bosanska vjerojatno je bila izvan katolicke jurisdikcije jos od tridesetih godina 13. stoljeca, a kako je postupno jacala svoju samostalnost, zacijelo je morala kad-tad nastupiti tocka na kojoj je de facto doslo do raskola s Rimom.43

Za veci dio ovoga razdoblja sto je trajalo vise od jednog stoljeca, imamo vrlo malo podataka o Crkvi bosanskoj. Od osamdesetih godina 13. stoljeca sporedno se spominju, u nebosanskim izvorima, bosanski "heretici". Kako nikad nije doslo do formalnog raskola, mozda se taj izraz slobodno upotrebljavao u smislu "sizmatika" a da u pitanju nisu bile doktrinarne razlike vecih razmjera. (Kad se u katolickim dokumentima uistinu spominju "sizmatici", onda se to uvijek odnosi na clanove istocne pravoslavne crkve, koja je formalno bila u raskolu s Rimom.) A mozda je bila rijec i o pravim hereticima kakvi su bili sljedbenici dualistickog krivovjerja na dalmatinskoj obali, koji su zacijelo postali djelatniji u Bosni kad se jednom Bosna izvukla iz djelokruga dalmatinskih katolickih biskupa. Dakako da je moguce da su neki dualisti djelovali u Bosni. Pitanje je samo koliko su utjecali na Crkvu bosansku. Postoji samo jedno svjedocanstvo iz same Bosne koje, cini se, potvrdjuje da je taj utjecaj bio zaista velik.

Rijec je o bosanskom rukopisu na slavenskom jeziku (dva kratka niza odgovora, iz molitvenika i citata iz Ivanova Evandelja), koji vjerno slijedi tekst katarskog rituala za koji se zna da se upotrebljavao u Lyonu u 13. stoljecu.44 Ali taj ritual mozemo nazvati heretickim samo zato sto mislimo da je heretickog porijekla. Sadrzaj mu niposto nije heretican: u njemu nema nicega sto bi se protivilo matici katolicke ili istocne pravoslavne teologije. On se zapravo sastoji, kao sto je uocio Dragoljub Dragojlovic, od odlomaka iz liturgije istocne pravoslavne crkve i onoga dijela Ivanova Evandelja sto se u Pravoslavnoj crkvi cita pri bogosluzenju na Uskrs. Isto je tako, na temelju lingvisticke analize, zakljucio da je taj ritual prvobitno srocen u pravoslavnoj arhiepiskopiji u Ohridu (u Makedoniji) najkasnije na pocetku 11. stoljeca - u vrijeme kad katari kao takvi nisu ni postojali.45 Umjesto tvrdnje da bosanski tekst potice iz Lyona, mnogo je razboritija pretpostavka da je lionski tekst izveden iz nekog ranijeg istocnog pravoslavnog izvornika. Isti ovakav naucni pristup opovrgnuo je i ideju da je Crkva bosanska usvojila "katarski" obred blagoslivljanja, lomljenja i dijeljenja kruha - svojevrsnu hereticku pricest. Znamo da su katari zaista tako radili u svojim kucama prije jela; u nekim ranim dokumentima spominje se kako "svecenici" Crkve bosanske cine nesto slicno.46 Ali isto je tako bilo uobicajeno u istocnim manastirima da se prije zajednickog obroka izmoli Ocenas i da se blagoslivlje, lomi i dijeli kruh.47 Kad su katolici izvan Bosne doznali za to, mozda su zaista pretpostavili da je rijec o heretickom obredu. Ali gotovo je sigurno da su upravo katari kopirali (doduse, u svjetovnom ambijentu i prozeti pravim heretickim vjerovanjima) jedan stariji nehereticki istocni obicaj.

Moze se na kraju pretpostaviti da su neki heretici sto su bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo bi u masti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovnicku hijerarhiju u katarsku svjetovnjacku strukturu i zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu krscansku teologiju u radikalno hereticki sistem vjerovanja.

Vecina ocuvanih svjedocanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola kriza, a kriz se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sacuvanih biblijskih nikopisa Crkve bosanske sadrzi i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrekom se zahtjeva da se odsluze mise za njegovu dusu. Katari i bogumili bili su protiv upotrebe crkvenih gradjevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje sluzila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim katastarskim knjigama u Bosni zabiljezeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini toboznji dokaz koji je na to upucivao potekao od pogresnog citanja jedne rijeci u oporuci gosta Radina: ta rijec ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.48

Opci znacaj Crkve bosanske bio je takodje vrlo razlicit od onoga sto obicno dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su hereticke sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moci crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na pocetku 15. stoljeca) posjedovala je veliku moc, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao sto su Stjepan Kotromanic i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, odrzavali su s njom prijateljske odnose; cini se da su i neke velike plemicke porodice pripadale toj crkvi.49 Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukcica i ocito je i sam bio bogatas: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, "plast ukrasen krznom i zlatom" i "crveni plast od svile sa sesterostrukim nitima ukrasen krznom i samurovinom a sto mi ga je podario Gospodar Kralj Matijas".50 To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su patiperis Christi - Kristovi siromasci.

Kad su jednom franjevci zasukali rukave u Bosni sredinom 14. stoljeca, Rimokatolicka se crkva uhvatila u kostac sa Crkvom bosanskom. Imamo nekoliko izvjestaja o neprijateljstvu "heretika" spram franjevaca: prema jednoj poznatoj prici o energicnom franjevackom vikaru Jakovu Markijskome, koja je navedena u postupku za njegovu kanonizaciju 1609. godine, "heretici" su otpilili noge propovjedaonice u samostanskoj crkvi u Visokom dok je on s nje propovijedao. (Zauzvrat je on prokleo krivce pa su se svi njihovi potomci rodili s defektnim nogama.)51 Na zalost, nije sacuvan nijedan franjevacki izvjestaj o vjerovanjima pripadnika Crkve bosanske. Jedan zahtjev za upute franjevackog vikara u Bosni ponukao je papu da mu odmah potanko odgovori poslanicom u kojoj se spominju heretici, sizmatici i nepropisno zaredjeni svecenici, ali nema ni rijeci o dualistickim vjerovanjima.52

Ipak, katolici su u Italiji opet pricali o Bosni kao o mjestu punom "heretika" prilicno neodredjene vrste. Naziv "pataren", koji se obicno upotrebljavao kao opca etiketa za Crkvu bosansku u izvjestajima sto su pristizali preko Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, zacijelo je budio sjecanje na katarske krivovjernike u sjevernoj Italiji. A naglo sirenje franjevacke vikarije u Bosni znacilo je, kao sto smo vidjeli, da se i kojekakvi istocnoevropski heretici mogu oznaciti kao "bosanski". U dokumentu koji je 1372. godine potpisao papa Grgur XI. zahtijeva se hitno preobracanje "nevjernika" u Bosni, posebno onih koji zive u Transilvaniji; u jednom drugom katolickom spisu nabrajaju se zablude husita koji zive u "Moldaviji" (Moravskoj?) i zavrsava ovako: "ovo je kraj kratkog pregleda sastavljenog protiv zabluda i heretickih postavki Kraljevine Bosne".53

U ovom kontekstu moramo gledati na talijanske dokumente iz toga razdoblja u kojima se spominju katari ili dualizam u Bosni. Zagonetno svjedocanstvo predstavlja inkvizicijski izvjestaj iz 1387. godine u Torinu, koji sadrzi priznanje (iznudjeno mucenjem) Giacoma Becha da je stupio u katarsku sektu u planinama zapadno od Torina. Rekao je da je jedan clan te sekte bio iz "Sclavonije", a da je nekoliko clanova Talijana putovalo u "Bosnu" da ondje usavrse svoje poznavanje katarskog nauka. Bech je tvrdio da je i on dobio novac da tamo otputuje, ali da se nije mogao otisnuti preko mora zbog losih vremenskih prilika.54 Spominjanje "Sclavonije" upucuje na vezu s dualistickom tradicijom na dalmatinskoj obali. Nije tesko zamisliti Talijane da su putovali onamo (gdje se talijanski uvelike govorio) radi vjerskih uputa, a nece biti na odmet prisjetiti se da je u to vrijeme velik dio primorja pripadao bosanskom kraljevstvu, ali je mnogo teze povjerovati da su putovali u daleku unutrasnjost Bosne gdje se govorio samo jedan jezik. Osim toga, Bechova prica o tome kako je zelio otputovati onamo ali mu to nije poslo za rukom, zvuci ipak nekako nategnuto, poput priznanja na sudjenju vjesticama, kad su optuzene tvrdile da se vjestice sastaju i da su i one bila pozvane na takav skup, ali da su pukim slucajem bile sprijecene - spasavajuci se tako od rizika da puste masti na volju.

Isto je tako tesko povjerovati popisima "zabluda bosanskih heretika", koje su sastavljali franjevci u Italiji potkraj 14. stoljeca i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa. Jedan od tih popisa pocinje ovako: "Prvo, da postoje dva boga i da je veci bog stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari." Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa, crkvene gradjevine i slike, a "napose kriz".55

To je mozda moglo vrijediti za neku malu sektu "sclavonskih" ili "dalmatinskih" heretika, ali, kao sto smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije bio istinit izvjestaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi "zabluda" tako dobro slazu s katarskim modelom da se namece prilicno ocito objasnjenje: kad je od talijanskih klerika zatrazeno da iznesu analize ili opovrgnuca "patarenskih" zabluda, oni bi jednostavno potrazili u svojim knjiznicama traktate napisane protiv "patarena" (drugim rijecima, talijanskih katara) i najposlije srocili pregled katarskih vjerovanja.56 Slicne se sumnje neminovno javljaju i kad je rijec o sistematskim popisu "manihejskih" zabluda kojih su se morala odreci tri bosanska plemica na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na racun "manihejaca" u Bosni u cetrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeca.57

U cetrdesetim godinama franjevacka je ofenziva (kao sto smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila vec u punom zamahu. Negdje pred proljece 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potrazio utociste kod hercega Stjepana Vukcica. Nesto kasnije te iste godine, sudeci po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je presao na pravoslavnu vjeru.5*

Ako je taj podatak tacan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila vec znatno oslabljena tim djedovim postupkom, jos prije nego sto je kralj Tomas 1459. godine poceo sluzbeno progoniti Crkvu bosansku.

Doslo je do ostrog nadmetanja izmedju Katolicke i Pravoslavne crkve oko toga koja ce od njih dvije primiti pod svoje okrilje vise bivsih pripadnika Crkve bosanske.

Jedan je franjevac zapisao da su mnogi "heretici" presli na katolicku vjeru, ali da im je episkop Srba ("Rascianorum": zitelja Raske) zabranio da se pomire s Rimom.59 Posto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, mozda je racunao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je preduzeo 1459. godine kralj Tomas vjerojatno imala za cilj sprijeciti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve.

Prisilno preobracanje 2000 krstjana i odlazak cetrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kicmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo tacan broj njihovih samostana, jamacno je rijec o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatrazio od Mlecana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li moze povesti sa sobom i pedeset-sezdeset clanova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, ukljucujuci tu i onu cetrdesetoricu najtvrdokornijih.60

Sto se tice obicnih, laickih clanova, moguce je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnicki ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu zupa. Osim toga, koliki god bio broj laickih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za vise od jednog stoljeca katolickog prozelitizma potpomognutog drzavom. Stoga se cini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila vec raspala i stvarno ugasila.

U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljece, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobicajenoj rijeci za krscane, gebr ili käßr, sto znaci nevjernik, kojom bijahu oznaceni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri citava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61

Historicar koji je proucio tu gradu (i koji je pristasa "bogumilske" teorije) drzi da su ti kristiani samo "izabranici" Crkve bosanske, a da su obicni clanovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, nece biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Zidov, nevjernik i kristian.62

U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeca samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj nacin ocuvan sicusan ostatak tradicije odrzavajuci se nasljedivanjem zaredjenja u stilu "sam svoj majstor". Jedan katolicki svecenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obisao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeca, spominje u svom izvjestaju "patarene" koji zive bez pravih svecenika i sakramenata, "sa svecenikom koga je izabrao sam narod, bez ikakva zaredjenja".63 Ali cak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajuci za sobom nista do nepouzdana skupnog sjecanja, narodne historije i mitova.

4 RAT I OTOMANSKI POREDAK 1463.-1606.

Turska je vojska vrlo brzo osvojila Kraljevstvo Bosnu na pocetku ljeta 1463. godine. Otada je sredisnji dio stare Banovine Bosne, zajedno s uporistem koje su Turci vec bili uspostavili u kraju oko Sarajeva, ostao pod stalnom turskom vlascu, iako su Osmanlije iste jeseni povukle odatle glavninu svojih oruzanih snaga. Medjutim, ono sto je turska vojska bila osvojila u sjevernoj polovici Bosne ubrzo je opet preoteo ugarski kralj Matijas Korvin. Janjicar srpskog porijekla, cija se autobiografija ocuvala do danasnjih dana, ostavljen je bio sa svega osam ljudi da brani tvrdjavu Zvecaj nedaleko od Jajca. Cim se sultan povukao, ugarske su jedinice opsjele i Zvecaj i Jajce, pa su se posade naposljetku predale.1

Kralj Matijas osnovao je novu "banovinu" Bosnu pod ugarskom vlascu na tim sjevernim teritorijima, a godine 1471. dodijelio je banu naslov "kralja Bosne". Premda se to "kraljevstvo" ubrzo znatno smanjilo pod turskim naletima, torzo koji je preostao odolijevao je jos vise od 80 godina. Medjutim, u dvadesetim godinama 16. stoljeca grad Jajce bio je gotovo neprestano pod turskom opsadom, a hranu mu je dostavljao oruzani konvoj iz ugarske Slavonije svega cetiri puta na godinu.2 Turci su napokon osvojili Jajce 1527., posto su prethodne godine bili potukli ugarsku vojsku u sudbonosnoj bici na Mohackom polju.

Sve manji torzo Hercegovine takodje je odolijevao Osmanlijama i poslije 1463. godine. Herceg Stjepan Vukcic Kosaca uspio je iznova zadobiti svoj teritorij potkraj te godine, ali su Turci veci dio ponovo zauzeli nakon dvije godine: herceg se morao skloniti u utvrdjenu luku Novi (koja je poslije preimenovana u Herceg-Novi), gdje je i umro 1466. godine.3

Njegov drugi sin Vlatodbranioko, koji je naslijedio od njega titulu hercega, ucinio je sve sto je mogao da osigura ugarsku i mletacku pomoc ne bi li odbranio preostali teritorij. Ali na kraju se samo zapleo u daljnje sukobe s drugima, Dubrovcanima i lokalnim plemicima. U sedamdesetim godinama 15. stoljeca placao je danak Osmanlijama, a 1481. i 1482. godine turska je vojska zauzela i posljednje tvrdjave na hercegovackom tlu.4

Iz svih se ovih dogadjaja vidi da Otomansko Carstvo bijase strahovita i vrlo djelotvorna vojna masinerija. Za vladavine Mehmeda II. (1451-1481) uslijedio je izvanredan niz osvajanja i izazova susjednim silama: postoje 1453. godine osvojio Carigrad, produzio je dalje i zauzeo sjevernu Srbiju, dijelove Anadolije, Vlaske, Bosne i Hercegovine, porazio mletacku vojsku u Grckoj, upao u Moldaviju i Ugarsku, opsjedao otok Rodos i spremao se na veliku invaziju Italije kad je umro.

Njegov nasljednik Bajezid II. (1481-1512) vise se posvetio sredjivanju carstva, ali je svejedno ratovao s Moldavijom, Poljskom, Ugarskom i Mlecima.

Sulejman Velicanstveni (1520-1566) ponovo je udario na sjeverozapad: u prvih 13 godina svoje vladavine sveo je veci dio Ugarske na status vazalnog teritorija i samo sto nije osvojio Bec. Mirovni ugovor koji je 1533. godine sklopio s Austrijom oznacava pocetak dugog razdoblja gdjekad krvavog ali uglavnom staticnog suceljavanja otomanske i habsburske carevine; do kraja tog stoljeca obje strane izgradile su jedna nasuprot drugoj pogranicnu zonu koju je cuvala mreza utvrda i ratobornih seljaka kojima se samo donekle moglo vladati.5 Sporadicni pljackaski upadi postali su normalna stvar, ali vojna aktivnost na bosanskoj granici bivala je intenzivnija kad god bi sultan poveo rat sirih razmjera protiv Habsburgovaca - kao sto je, na primjer, bilo za Sulejmanova posljednjeg pohoda na Ugarsku 1566. godine. Posljednji veliki otomansko-habsburski rat, koji se vodio od 1593. do 1606. godine, zapravo su izazvali okrsaji sto su ih zapodjele lokalne snage na sjeverozapadnoj granici Bosne: Turci su bili oteli od Habsburgovaca vaznu tvrdjavu Bihac 1592. godine, ali je sljedece godine bosanski pasa dozivio neugodno iznenadenje dok je opsjedao neprijateljsko uporiste Sisak - bio je tesko porazen. U prvom velikom obracunu u sljedecem ratu Osmanlije su nanijele tezak poraz habsburskoj vojsci u Mezökeresztesu 1596. godine. Nakon toga su uspjeli ucvrstiti svoju vlast u vecem dijelu Ugarske za iducih osamdesetak godina.6

Otomansko je Carstvo, dok nije pocelo zaostajati i propadati - sto bijase proces koji je poceo sredinom 16. stoljeca - bilo u svojoj biti vojna organizacija. Tezilo je za pljackom i ubiranjem danka, a upravni je sistem imao za cilj da mu osigurava dvije stvari: ljudstvo kojim ce voditi ratove, i novac kojim ce placati te ljude.

Oruzane snage dijelile su se na dvije osnovne kategorije. Postojala je regularna vojska koju je direktno placala otomanska drzava, a sastojala se od janjicara (regularne pjesadije) i stalno placene konjice poznatog pod nazivom "spahije Porte". ("Porta" bijase tradicionalno ime carske vlade u Istambulu.) S druge strane, postojala je i feudalna konjica: vojnici na konjima koji su obavljali svoju vojnu obavezu radi posjeda sto su ih dobili od drzave. (Rijec "spahija" sama po sebi oznacava taj tip feudalnog zemljoposjednika.) Te dvije kategorije vojnika zajedno tvorile su goleme armije koje su vodile pojedine ratove od ranog proljeca do kasne jeseni. Cinjenica da se vojska morala svaki put okupljati oko Istambula i marsirati do periferije carstva postavljala je odredjeno geografsko ogranicenje (kao sto su pokazali ratni pohodi Sulejmana Velicanstvenog na Ugarsku) na ekspanziju carevine.

Ali, bilo je i raznih pomocnih snaga koje su igrale vazniju ulogu u pogranicnim oblastima kao sto je Bosna, gdje je bila potrebna vojna aktivnost tokom cijele godine. To su bili takozvani azapi, neka vrsta gradske milicije koja je sacinjavala posade tvrdjava i djelovala kao pogranicna pjesadija, i delije ili akindzije, neka vrsta neregularne lake konjice stoje upadalo radi pljacke na neprijateljski teritorij. Svi su ti vojnici bili muslimani: pripadnici pokorenih naroda uglavnom nisu smjeli nositi oruzje. Medjutim, za neke posebne namjene, napose u pogranicnim podrucjima u Bosni, koristile su se i lokalne krscanske snage: kao cuvari cesta i prevoja, dobavljaci konja i nadasve kao neka vrsta opasnog teritorijalnog pljackaskog pjesaka poznatog pod nazivom vojnuk ili martoloz.1 O njima ce biti vise rijeci u poglavlju o bosanskim Srbima.

Janjicarska vojska, zajedno sa sistemom placanja danka u djecacima (poznatom pod turskom rijecju devoirme /devsirma/: "skupljanje") kojim se ona popunjavala, bijase najvazniji nacin na koji su se ljudi iz krscanske Evrope novacili u masineriju osmanlijske drzave. U 15. i 16. stoljecu, kad je sistem devsirme bio u punom zamahu, skupljali su se u razlicitim ali cestim vremenskim razmacima po selima krscanske Evrope djecaci i odvodili u Istambul. Ondje su ih preobracali na islam i vjezbali za janjicarske jedinice, ili za sultanovu licnu poslugu, ili za sluzbenike u raznim drzavnim ministarstvima.8 (Sva su drzavna ministarstva bila u stvari ogranci carske porodice.) Visoki sluzbenici u otomanskoj drzavnoj upravi imali su takodje velik broj takvih ljudi zaposlenih u svojim kucama: jedan od njih koji je umro u Istambulu 1557. godine posjedovao je 156 robova, od kojih su pedeset dvoje bili Bosanci, a pretpostavlja se da su svi sakupljeni nekom vrstom privatne devsirme, mozda cak i na dobrovoljnoj bazi.9

Iako je otimanje djece bilo u stvari bezdusan postupak, pruzalo je ocite prednosti ne samo djecacima (od kojih su mnogi poslije postajali velike pase i veziri) nego i njihovim porodicama s kojima su kasnije mogli obnoviti vezu. Dinastija Sokollu (Sokolovica) u Istambulu, koja je dala niz velikih vezira, nije izgubila vezu sa svojom srpskom porodicom u Bosni i koristila se svojim utjecajem da zastiti probitke Srpske pravoslavne crkve. U 16. i 17. stoljecu bilo je ukupno devet velikih vezira bosanskog porijekla, a vec od 1488. godine Bosanci su vracani u Bosnu da njome upravljaju.10 Premda su krscanski roditelji kadikad podmicivali svoje muslimanske susjede da zamijene krscanske djecake svojom jos neobrezanom djecom, bilo je i suprotnih slucajeva, da su roditelji obiju vjera podmicivali sluzbenike da im uzmu rodjenu djecu. Dakako da su prednosti tog sistema bile jasne bosanskim muslimanima, koji su 1515. godine sklopili poseban sporazum da se po 1000 njihove djece salje godisnje u ucilista carske palace.''

Sistem redovne devsirme ukinut je negdje u prvoj polovici 17. stoljeca. U sezdesetim godinama toga stoljeca, kad je engleski diplomat Paul Rycaut pisao svoje klasicno djelo o Otomanskom Carstvu, devsirma je vec bila "potpuno pala u zaborav".12 Ali utjecaj je te institucije bio golem. Najmanje 200 000 djece s Balkana bilo je proslo kroz taj sistem u ona dva stoljeca koliko je postojao.13 Buduci da su velika vecina te djece bili Slaveni, jezik kojim su u Bosni govorili Bosnjaci, Srbi, Hrvati (sa svojim susjedom, bugarskim, s kojim se uzajamno prilicno dobro razumiju) usadjen je bio u samo srce otomanske drzave.

Jedan zapadni komentator zabiljezio je 1595. godine da je "slavenski jezik" bio treci po zastupljenosti u carstvu (iza turskog i arapskog), zato sto je bio jezik janjicara. A jedan je drugi promatrac 1660. godine zapazio da se "turski jezik gotovo i ne cuje na sultanovu dvoru" zato sto su "sav dvor i vecina velikasa" - "otpadnici" iz zemalja u kojima se govore slavenski jezici.14 Taj je sistem imao jos jednu vaznu drustvenu i politicku posljedicu: stvorio je klasu mocnih drzavnih sluzbenika i njihovih potomaka koji su dolazili u sukob s feudalno-vojnim spahijama i malo-pomalo prisvojili njihovu zemlju ubrzavajuci proces udaljavanja od feudalnog davanja zemlje u zakup u smjera privatnih posjeda i otkupa od drzave prava na ubiranje poreza. Stoga je Stanford Shaw napisao: "u stvari je to bio trijumf balkanskog elementa u otomanskoj vladajucoj klasi zahvaljujuci sistemu devsirme, sto je dovelo do sloma financijskog i administrativnog aparata Osmanlija i izazvalo kasniju propast svekolikog carstva."15

Bosni je od samog pocetka bio nametnut otomanski feudalni poredak. Postojale su dvije osnovne vrste posjeda koji je spahija mogao dobiti od drzave: veca vrsta zvala se zijamet, a manja timar, koji je bio u posjedu timariota. (Treca i najveca vrsta poznata pod nazivom has dodjeljivala se samo najvaznijim pokrajinskim namjesnicima i clanovima sultanove porodice.)

Taj sistem, opcenito poznat pod nazivom timarski sistem, bijase strogo vojno-feudalan: zakup je ovisio o vojnoj sluzbi, zemlja je ostajala u vlasnistvu sultanovu, a timariotovi nasljednici nisu po zakonu mogli naslijediti timar (iako su ga u praksi obicno nasljedivali). Zakupnici tih posjeda morali su se odazivati s oruzjem i konjima svakom pozivu na vojnu duznost; isto su tako morali dovoditi i uzdrzavati i druge vojnike u upravnom razmjeru sa svojim prihodima.16 Okupljali su se za rat prema vojnom okrugu u kojem su prebivali (sandzaku, sto na turskome doslovce znaci "zastava"), a zapovjednik im je bio sandzak-beg, sto je bio najnizi vojni cin koji je imao pravo na titulu pase.

Buduci da su timarioti cesto bili po sest do devet mjeseci godisnje na vojnoj duznosti, njihov zakup nije morao previse opterecivati seljake (krscane ili muslimane) koji su im obradjivali zemlju. Seljaci su placali desetinu u naturi, sto je moglo iznositi izmedju jedne desetine i cetvrtine njihove ljetine, i jos nekoliko manjih dazbina; isto su tako bili duzni obavljati jos neke poslove za timariota, iako to nisu bili tako teski poslovi kakve su obavljali kmetovi u vecini drugih evropskih feudalnih zemalja. Osim toga, placali su godisnju zemljarinu (harac, koji se poslije stopio s glavarinom zvanom dzizja) sultanu. Njihov se osnovni pravni polozaj sastojao u polozaju zakupnika koji nema pravo na samu zemlju nego samo na njeno koristenje (to su pravo njihova djeca mogla naslijediti). Oni su to pravo mogli i prodati i teoretski su se mogli i preseliti, iako su timarioti, naravno, nastojali da ih u tome sprijece.17 Opcenito, timariot nije u pravnom smislu mogao nista vise zahtijevati od svojih seljaka nego da mu placaju desetinu i ostale dazbine, i da ga slusaju kad god nastupa kao drzavni sluzbenik: nije imao one pravosudne ovlasti kakve su imala vlastela u zapadnoj Evropi.

Dakako da ce se ti uvjeti poslije promijeniti, u onoj mjeri u kojoj feudalni poredak bude propadao. Ali u pocetku je seljak na timarskom posjedu zacijelo bolje zivio nego sto je zivio u feudalnoj Bosni prije dolaska Osmanlija - pogotovo uoci same turske najezde, kad je stanovnistvo podnosilo dodatni financijski teret i radi odbrane Bosne od Turaka i radi placanja danka Turcima da ih ostave na miru. U jednom od svojih posljednjih apela prije predaje, kralj Stjepan Tomasevic napisao je: "Turci... pokazuju dobrohotnost spram seljaka. Obecavaju im da ce svi oni koji prijedju na njihovu stranu stvari slobodni i milostivo ih docekuju... Ovakvim ce podvalama lako navesti ljude da me napuste."18 Te "podvale" nisu u svemu bile puke opsjene. A oni seljaci koji bi se preobratili na islam mogli su steci povoljnije uvjete zakupa zemlje - da budu punopravni vlasnici malog posjeda ili ciftluka, obicno od pet do deset hektara zemlje.19

Dakako da je u otomanskoj drzavi bilo probitacno biti musliman. Ipak bismo pogresno shvatili Otomansko Carstvo kad bismo pretpostavili - kao sto se jos pretpostavlja u mnogim standardnim djelima - da je to carstvo bilo strogo ustrojeno na vjerskim osnovama, da je bilo apsolutno podijeljeno s jedne strane na vladajucu klasu muslimana a s druge strane na podanicku klasu nevjernika, koji su bili razvrstani prema miletu (vjeri) kojem su pripadali. Carstvo je tek u potonjim godinama postalo takvo, a u prvom razdoblju turske vladavine na Balkanu podjela nije bila toliko kruta. Glavna razlika nije bila izmedju muslimana i nevjernika, nego izmedju Osmanlija (sto ce reci svekolike vojno-upravne klase u koju su ljudi mogli uci ako su prihvatili osmanlijske nazore i osmanlijska pravila ponasanja) i raje. Arapska rijec iz Kur'ana "raja" ("jato" ili "stado") bila je opca rijec za sav podanicki narod: i muslimani su mogli biti raja, pogotovo ako su, kao Arapi, pokazivali znacajke neosmanlijske kulture. Osnovni osmanlijski pravni sistem nije ovisio o islamskom svetom zakonu nego je proistjecao iz volje sultanove, pa je cesto potvrdjivao svojim autoritetom lokalne zakone i povlastice i samo se podrazumijevalo da nije u sukobu sa svetim zakonom ili serijatom. Tek se postupno, u 16. i 17. stoljecu, islam bolje stopio s nacelima osmanlijstva. Kad su Turci osvojili Bosnu, pa i u sljedecih nekoliko narastaja, i krscanin je mogao postati spahija i dobiti od drzave timar, a da se nije morao odreci svoje krscanske vjere: jedino sto se od njega zahtijevalo bijase osvjedocena privrzenost osmanlijskoj drzavi i prihvacanje njenih zakona i obicaja.20

Iako su Bosnom vladali muslimani, tesko da bi se ona mogla nazvati islamskom drzavom. Nije bila drzavna politika preobracati ljude na islam ili ih siliti da se ponasaju kao muslimani; drzavna je politika jedino bila da drzi zemlju pod vlascu i da izvlaci iz nje novac, ljudstvo i feudalne prihode kako bi mogla zadovoljiti potrebe i u ostalim dijelovima carstva.

To znaci da je osmanlijska vladavina u tom razdoblju mogla biti sasvim podnosljiva, jer je bilo podrucja zivota za koje jednostavno nije marila. Krscanska i zidovska vjera smjele su i dalje djelovati, iako uz razna ogranicenja, smjele su i dalje provoditi svoje vjerske zakone medju vjernicima, na svojim sudovima - barem u gradjanskim sporovima. Ali, istovremeno je ta ogranicenost interesa osmanlijske vlasti za teritorije kojima je vladala ocito vodila u korupciju i ugnjetavanje. Dok je god pokrajinski namjesnik osiguravao ljudstvo i prihode drzavi i drzao povjereni teritorij cvrsto pod svojom vlascu, niko iz carske uprave nije poblize provjeravao kako se on ondje ponasa. Okrutni ili korumpirani pasa uzivao je veliku slobodu u svom djelovanju; namjesnici su mogli biti opozvani zbog neposluha, ali nikad zbog same korupcije. A cinjenica da su pokrajinski namjesnici i vojni komandanti cesto premjestani iz mjesta u mjesto, i da su obicno provodili svega po dvije-tri godine na celu neke pokrajine, bijase tako reci poziv da za sto krace vrijeme izvuku sto vise bogatstva iz povjerenih im teritorija. Bilo je nekoliko vrsta gradjanskog zakona u Otomanskom Carstvu, a postojao je i sveti zakon islama, koji je bivao sve vazniji, ali bi tesko bilo kategoricki ustvrditi da je Otomansko Carstvo bilo pravna drzava.

O osmanlijskom je zakonu na lokalnom nivou brinuo kadija ili sudac. On je bio najvazniji lokalni administrator, a podrucje za koje je odgovarao zvalo se kaza ili kadiluk.2

Odredjeni broj kadiluka tvorio je sandzak, vojno-upravni okrug. Svaki je sandzak bio velika i vazna teritorijalna jedinica, ali je on opet bio dio ejaleta ili pokrajine, najvece sastavne jedinice Carstva.

Prvi sandzak koji su Turci osnovali nakon osvajanja Bosne bijase sama Bosna, s upravnim sjedistem najprije u Sarajevu (do 1553. godine), onda u Banjoj Luci (do 1639.), pa opet u Sarajevu (do devedesetih godina 17. stoljeca), pa onda u Travniku. Sandzak Zvornik, na sjeveroistoku, osnovan je nesto kasnije, a sandzak Hercegovina 1470. godine. U 16. stoljecu osnovano je jos pet sandzaka u obliznjim zemljama, djelomice od teritorija osvojenog u Hrvatskoj i Slavoniji. Do 1580. godine svi su ti sandzaci pripadali ejaletu Rumeliji, pokrajini koja je obuhvacala veci dio Balkana.22

Ali, te je godine donesena odluka da se od njih napravi novi ejalet: Bosna. To znaci da je tim podrucjem vladao pasa najviseg ranga, beglerbeg: gospodar nad gospodarom.

Tako je nastala bosanska cjelina koja je obuhvacala svu danasnju Bosnu i Hercegovinu i neke susjedne dijelove Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Srbije.23

Dok je, na primjer, stara Kraljevina Srbija ostala podijeljena na vise manjih jedinica, od kojih je svaka bila tek jedna od mnogobrojnih sastavnih dijelova ejaleta Budima ili Rumelije, Bosna je uzivala taj posebni status kao izdvojena cjelina sve do kraja osmanlijske vladavine.

5 ISLAMIZACIJA BOSNE

Dolazak Turaka u 15. stoljecu vjerojatno nije bio prvi doticaj Bosne s islamom. Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do devetog stoljeca utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u juznoj Italiji i Spanjolskoj, zacijelo je cesto dovodila muslimanske trgovce i gusare na dalmatinsku obalu. Trgovanja robljem s te obale, zbog cega su, kao sto smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i o do zapadnog Mediterana potkraj srednjega vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz mediteranske regije bilo je vec na pocetku postojanja muslimanske Spanjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljecu slavensku vojsku od 13 750 ljudi.1

Ali, mozemo samo nagadjati da li je iko od tih Bosanaca presao na islam, docepao se slobode i vratio u zavicaj. Isto tako mozemo samo nagadjati kakvi su bili odnosi izmedju Bosne i muslimana u srednjovjekovnoj Ugarskoj - arapskih trgovaca, potomaka islamiziranih turanskih plemena i drugih doseljenika. Zna se da su oni prebivali u mnogim ugarskim j krajevima, pa i u Srijemu, pokrajini uz sjeveroistocnu Bosnu, sve dok nisu na kraju bili protjerani iz Ugarske, zajedno sa Zidovima u 14. stoljecu.2 Razumljivo je sto su se neki bosnjacki muslimanski i naucnici posebno trsili da dokazu kako je islam odvajkada nazocan u Bosni, mozda i dulje od same bosanske drzave. Ali povijesno je znacenje tih prvih mogucih doticaja zapravo beznacajno. Doticaj je jedna stvar, a masovno prevjeravanje druga.

Islamizacija velikog dijela naroda pod turskom vlascu ostaje najizrazitija i najvaznija znacajka novije historije Bosne. O tome i kako i zasto se to dogodilo iznikli su mnogi mitovi. Neke od njih upile su glave prosjecnih Bosnjaka jos iz starije naucne literature (i iz nekih savremenih djela za koja se bas i ne bi moglo reci da su naucna). Mnoga vazna svjedocanstva nisu bila dostupna sve dok historicari nisu u cetrdesetim godinama 20. stoljeca poceli ozbiljno analizirati osmanlijske administrativne dokumente. U posljednjih nekoliko desetljeca nastala je mnogo potpunija slika i napokon su odbaceni neki od najcescih mitova i legendi o islamizaciji Bosne.

Najbolji su izvor informacija otomanski "defteri", porezne knjige u kojima je popisano vlasnistvo imovine a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se moze steci vrlo dobar uvid u sirenje islama u Bosni. Najstariji defteri, iz 1468. i 1469. godine, pokazuju da je islam u prvim godinama nakon osvajanja predobio tek sacicu ljudi za sebe: na podrucju istocne i srednje Bosne koju te knjige obuhvacaju bilo je 37.125 porodice krscanskih, a svega 332 muslimanske. Pretpostavljajuci da je svaka porodica imala prosjecno po pet clanova, krscana je bilo 185 625. Posebno su navedena imena gotovo 9000 pojedinaca, nezenja i udovica krscanske vjere. Polovica krscanskih obitelji i dvije trecine muslimanskih (234) bijahu obicna raja koja je zivjela na obicnim timarima, a ostali su zivjeli na veleposjedima, kasovima, ili u gradovima, ili na svojoj zemlji. Naucnik koji je prvi analizirao te dokumente, Nedim Filipovic, isto je tako uocio da je islamizacija vrlo sporo napredovala u Hercegovini a da je najvise uznapredovala, sto nije nikakvo cudo, na malom podrucju oko Sarajeva, koje su Turci drzali u svojim rukama vec od cetrdesetih godina 15. stoljeca.3 Jedni su od timariota u tim prvim defterima posebno oznaceni kao "novi muslimani"; drugi nose muslimansko ime i navedeni su u popisu kao "sin toga i toga..." koji je jos nosio krscansko ime.4

Sljedeci defter koji je temeljito rasclanjen obuhvaca sandzak Bosnu iz 1485. godine. Tu se vec vidi da je islam znatno uznapredovao. U njemu ima 30 552 krscanske porodice, 2491 pojedinac, nezenja i udovica krscanske vjere, 4134 muslimanskih porodica i 1064 neozenjenih muslimana.5 Ako opet uzmemo da je svaka porodica poprecno imala po pet clanova, dobivamo ukupno 155 251 krscanina i 21 734 muslimana. U poredjenju s brojevima iz 1468. i 1469. godine zapanjuje opadanje ukupnog broja stanovnika (sto je u zbilji bilo jos vece ako uzmemo u obzir normalan godisnji prirast stanovnistva).

Za to vrijeme ljudi su se neprestano iseljavali iz Bosne, pa se i u popisima spominje veci broj napustenih sela. Dakako da su bjezali samo oni koji nisu presli na islam, a novopeceni su muslimani svi ostajali. Ali u iduca cetiri desetljeca, kad se ukupni broj stanovnika uglavnom nije mijenjao, znatno je porastao broj muslimana: u defterima iz dvadesetih godina 16. stoljeca za sandzak Bosnu ukupan broj krscana iznosi 98 095 a muslimana 84 675.6 Kako znamo da u tom razdoblju nije bilo veceg doseljavanja muslimana u Bosnu, taj broj po svoj prilici predstavlja i broj bosanskih krscana koji su primili islam.

Proces islamizacije postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sacuvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine koji kaze da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam.7 U sjevernoj i sjeveroistacnoj Bosni islam se nije mogao tako brzo siriti jer su ta podrucja naknadno oteta od Ugarske. Tek posto je osvajanje dovrseno negdje u dvadesetim godinama 16. stoljeca, proces islamizacije potekao je malo brze. Franjevacki historicar otac Mandic tvrdi da je u razdoblju izmedju 1516. i 1524. godine prvi put svjesno pokrenuta kampanja progona katolika i prisiljavanja da se preobrate na islam."

Ipak, najiscrpnija studija o sjeveroistacnoj Bosni u tom razdoblju, koju je napisao Adem Handzic, ne potvrdjuje tu Mandicevu tvrdnju, iako navodi da se mnogo katolika bilo iselilo s tog podrucja i da je od deset tamosnjih franjevackih samostana njih pet prestalo djelovati. Handzic isto tako dokazuje da su iz razumljivih razloga vise prelazili na islam oni katolici koji su stanovali dalje od katolickih crkava. Najotpornije je mjesto bila Srebrenica, u kojoj je zivjelo mnogo njemackih i dubrovackih katolika pa su sredinom 16. stoljeca jos tvorili dvije trecine stanovnistva. Inace su se gradovi obicno brze islamizirali nego sela. U cjelokupnoj oblasti sjeveroistocne Bosne bila je 1533. godine otprilike jedna trecina naroda muslimanska, a vec 1548. godine 40 posto.9

Za ostatak 16. stoljeca nedostaju tacniji podaci, a nakon toga se odustalo od vodjenja deftera. Ipak, cini se bjelodanim da su negdje potkraj 16. i na pocetku 17. stoljeca muslimani stekli apsolutnu vecinu na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Imamo doduse iskaze nekih katolickih svecenika koji su posjetili Bosnu na pocetku 17. stoljeca i koji su sastavili podrobne izvjestaje za Rim, ali se njihovi brojcani podaci zacijelo zasnivaju ponajvise na usmenim izvorima, njihova je upotreba imena Bosna vrlo elasticna i ocito im je bilo stalo do toga da istaknu brojcanu snagu Katolicke crkve ili stupanj ugnjetavanja koje ona trpi. Takav je jedan posjetilac naveo da je ukupan broj katolika 1626. godine u cijeloj Bosni iznosio 250 000 dusa, i dodao da je broj muslimana veci od ukupnog broja krscana.10 Jedan drugi, albanski svecenik i apostolski vizitator Peter Masarechi, uputio je pomnije sastavljen izvjestaj 1624. godine. Na zalost, gotovo svi historicari koji su ga citirali pogresno su protumacili cifre sto ih je naveo o Bosni. Njegovi pravi podaci glase da je tada u Bosni bilo 150 000 katolika, otprilike 75 000 pravoslavaca i 450 000 muslimana."

Tako je proces kojim su muslimani postali vecinsko stanovnistvo u Bosni potrajao dobrih 150 godina. U svjetlu dosad prikupljenih podataka, jasno je da mozemo mirne duse odbaciti neke od najstarijih mitova o islamizaciji Bosne.

Neprihvatljiva je ideja da su se u tom razdoblju u Bosnu masovno doseljavali muslimani iz drugih zemalja. Iako su Osmanlije naselile neke Turcima srodne narode u drugim dijelovima Balkana, defteri potvrdjuju da takva politika nikad nije vodjena u Bosni. Mozda su gdje koji povrsni strani gosti u Bosni u osmanlijsko doba bili zbunjeni cinjenicom sto su bosanski muslimani sami o sebi govorili da su "Turci", ali to nije znacilo da misle da su pravi Turci. Dapace, za otomanske Turke uvijek su upotrebljavali druge izraze: ili Osmanlije ili Turkuse.2

Sigurno je da su se pojedini muslimani - trgovci, obrtnici, spahije - doseljavali u Bosnu i iz dragih dijelova Carstva. Neki su od njih, vjerojatno veci dio njih potkraj 15. i na pocetku 16. stoljeca, bili Slaveni muslimanske vjeroispovijesti iz drugih slavenskih zemalja. Od mnogih ne-Slavena koji su sluzili u bosanskim oruzanim snagama u 16. i 17. stoljecu, gotovo da se niko nije nastanio na bosanskom tlu.13

Isto je tako ocito netacna pretpostavka da je u prvim godinama nakon osvajanja Bosne bilo masovnog prisilnog prevjeravanja: proces je preobracanja bio u pocetku polagan i potrajao je vise narastaja. Premda nam nedostaje osobnih svjedocanstava o tome kako su se i zasto pojedinci odlucivali na prevjeravanje, nailazimo gdje sto na komentare, kakav je bio i komentar spomenutog monaha, koji pokazuju da su ljudi dobrovoljno mijenjali vjersku pripadnost.

Defteri isto tako svjedoce o prilicno ravnodusnom drzanju vlasti spram odlucnosti nekih krscana da ustraju u svojoj vjeri: bilo je normalno da ljudi postanu muslimani i uzmu muslimanska imena a da i dalje zive sa svojom krscanskom porodicom.14 Ta nam praksa pomaze da shvatimo zasto su muslimani u Bosni zadrzali slavenski nacin tvorenja prezimena po ocevu imenu: u prvim defterima ima mnogo ovakvih primjera: "Ferhat, sin Ivanov", ili "Hasan, sin Mihailov". U vrijeme kad su se ta imena po ocu ustalila kao prezimena, vecini muslimana bili su ocevi vec muslimani, ali su i dalje tvorili porodicna imena na taj slavenski nacin pa su tako nastala prezimena kao sto su Hasanovic ili Sulejmanovic.15

Kad kazemo da nije postojala neka generalna politika da se pojedinci prisiljavaju na prevjeravanje, to ne znaci da krscanske crkve nisu bile ometane i sikanirane u svom radu. Pravoslavna je crkva bolje prolazila u tom razdoblju iz dva razloga: prvo, zato sto su Osmanlije bile sklonije Pravoslavnoj nego Katolickoj crkvi (crkvi njihova dusmanina Austrije), i drugo, zato sto se u vecem dijelu Bosne, izuzev Hercegovine, nije posebno osjecala prisutnost pravoslavlja prije turske okupacije.

Zapravo se pravoslavno stanovnistvo naselilo dobrim dijelom u Bosnu kao neposredna posljedica osmanlijske politike. (O tome ce biti vise rijeci u 6. poglavlju.) Pravoslavna je crkva bila opceprihvacena institucija u carstvu.16

S druge strane, na Katolicku crkvu gledalo se vrlo nepovjerljivo, iako je stekla osnovni legalni status potreban da nastavi svoju djelatnost.17 Njene su svecenike smatrali potencijalnim spijunima stranih sila, i to sasvim opravdano: jedan mletacki drzavni sluzbenik zabiljezio je 1500. godine izvjestaj "nekih franjevaca koji su bili u Bosni", gdje se analiziraju vojne namjere Turaka.18 Mnogi su katolici izbjegli u susjedne katolicke zemlje u prvih pola stoljeca osmanlijske vladavine - posebno, valja pretpostaviti, oni koji su suradjivali s Madjarima u njihovu pokusaju da zadrze sjeverni dio Bosne.

Kao sto smo vidjeli, pet od deset franjevackih samostana u toj sjeveroistacnoj oblasti koju je proucavao Adem Handzic prestali su djelovati u procesu turskog osvajanja. Prije nego sto su Turci stupili u Bosnu, u samoj je Bosni bilo 35 franjevackih samostana, a u Hercegovini cetiri. Vecina tih samostana nije zavedena u deftere, jedni su razoreni u ratu a drugi su (u Foci, Jajcu, Zvorniku, Srebrenici i Bihacu) pretvoreni u dzamije. U osamdesetim godinama 16. stoljeca franjevacki general vizitator zatekao ih je samo deset u cijeloj Bosni. Isti taj broj (za teritorij danasnje Bosne) navodi jedan drugi katolik, biskup Maravic, u svom izvjestaju iz 1655. godine.19 Franjevci su bili jedini katolicki svecenici koji su djelovali u Bosni. Katolicka administrativna jedinica u Bosni podijeljena je 1514. godine na dvije provincije, Hrvatsku Bosnu (tj. neotomansku Bosnu) i "Bosnu Srebrenu", "Bosnia Argentina" (tj. samu Bosnu), koja je bila potpuno osiromasena i izolovana. Premda crkva u Bosni nije imala drugog izvora prihoda do novca iz inozemstva i darova svojih vjernika, lokalni otomanski upravljaci nalazili su mnogo nacina da izvuku od nje velike svote. Hirovitiji upravljaci sluzili su se bilo kakvom izlikom da zatraze novac. U jednoj prituzbi upucenoj iz Bosne u Rim 1603. godine opisano je kako su Turci drzali franjevce u zatvoru i zlostavljali ih trazeci od njih 3000 aspri za odobrenje da mogu ostati u svojim samostanima.20 Ocito je da su katolicki svecenici vrlo tesko zivjeli i da su ih Osmanlije vrlo cesto na razne nacine tlacile. Ali svemu tomu je cilj bio novac, a ne prevjeravanje.

Druga omiljena teoriju o islamizaciji Bosne tvrdi da je islamizacija bila posljedica masovnog prevjeravanja pripadnika Crkve bosanske - koji su, prema svim verzijama ove teorije, navodno bili bogumili. Na prvi pogled ima necega vjerodostojnog u toj tvrdnji: Crkva bosanska i velik porast islamskog naroda u Bosni dvije su najizrazitije znacajke bosanske historije, a prva zavrsava gotovo istovremeno kada druga zapocinje. Sto bi moglo biti prirodnije nego pretpostaviti da jedno objasnjava drugo? Ipak, ta je teorija u svojoj najjednostavnijoj formi ocito netacna. Ta se dva fenomena mogu dovesti u neku vezu, ali je ta veza tek posredna.

Proces islamizacije trajao je, kao sto smo vidjeli, kroz vise narastaja. Ako su glavni izvor novopecenih muslimana u svom tom razdoblju bili pripadnici Crkve bosanske, onda bi valjalo ocekivati da cemo u defterima naci podatke o velikom broju tih pripadnika - koji se postupno smanjuje - ali defteri pokazuju da je za gotovo 150 godina bilo u Bosni manje od 700 registrovanih pripadnika te crkve. Vec smo vidjeli da ima valjanih razloga da vjerujemo da se Crkva bosanska uglavnom ugasila jos prije dolaska Turaka, i da broj njenih svjetovnih pripadnika u godinama prije njene propasti ionako nije bio bogzna kako velik. Mozda su neki od tih ljudi zaista, kao sto nekoliko savremenika daje na znanje, objerucke prihvatili Turke kako bi napakostili svojim katolickim progoniteljima.21

Ali, prihvacanje Turaka objerucke bilo je nesto sasvim drugo od takvog prihvacanja islama. Pojedinci koji su se tako ponijeli zbog svoje silne privrzenosti Crkvi bosanskoj jamacno bi bili posljednji od svih ljudi koji bi se odrekli svoje vjere. Bilo je i pokusaja da se pronadju neke dublje duhovne veze izmedju teologije bosanskih "bogumila" i misticke tradicije u islamu, navlastito u suftzmu derviskih redova.22 Medjutim, ako odbacimo, kao sto moramo, "bogumilsku" teoriju o Crkvi bosanskoj, onda i taj argument pada u vodu.

Jedina veza koja se moze otkriti izmedju Crkve bosanske i islamizacije jest posredna i prilicno negativna. Ono sto slucaj Crkve bosanske pokazuje, to je da je Bosna imala neobicno krhku i izlomljenu crkvenu povijest u razdoblju prije dolaska Turaka. Na nekim podrucjima (u Hercegovini i u srpskom pojasu u istacnoj Bosni) nadmetale su se medju sobom tri razlicite crkve. U vecem dijelu same Bosne nadmetale su se dvije: Crkva bosanska i Katolicka crkva. Ni jedna od njih, sve do posljednjih desetljeca Bosanskog Kraljevstva, nije iskljucivo podupirala drzavnu politiku, i ni jedna nije imala pravu teritorijalnu podjelu na zupne crkve i zupnike. Zacijelo su mnoga sela bila daleko i od franjevackih samostana i od hiza Crkve bosanske, pa su ih u najboljem slucaju obilazili jedanput godisnje fratar ili krstjanin. Ako ovakvo stanje usporedimo s prilikama u Srbiji ili Bugarskoj, u kojima je postojala jedinstvena, snazna i dobro organizovana nacionalna crkva, uocit cemo jedan od glavnih razloga velikom uspjehu islama u Bosni.

Nesnosljivo nadmetanje katolika i pravoslavnih nastavilo se za sve vrijeme islamizacije Bosne. Dok su pripadnici i jedne i druge crkve postajali muslimani, neki su katolici prelazili na pravoslavnu vjeru i obratno.23 Znacajno je da je jedina druga balkanska zemlja (osim Trakije koja bijase naseljena Turcima) u kojoj je prevladala muslimanska vecina bila Albanija, koja je takodje bila popriste nadmetanja krscanskih crkava (katolicke i pravoslavne). Ali albanski je slucaj opet drukciji. Cini se da se ta zemlja islamizirala zbog svjesne osmanlijske politike da suzbije otpor u njoj nakon Tursko-mletackog rata u 17. stoljecu.24

Ako uzmemo u obzir da u mnogim dijelovima Bosne nijedna crkva nije odlucno zastupala krscanske interese, bice nam nesto jasnija psihologija preobracenja na islam. Nema smisla govoriti o tom preobracanju onako kako bismo govorili, recimo, o Martinu Lutheru ili kardinalu Newmanu. Na seoskim podrucjima na kojima je bilo premalo svecenika, krscanstvo (u bilo kojem obliku) vjerojatno se svelo samo na niz narodnih obicaja i ceremonija, od kojih su jedni bili vezani uz rodjenje, vjencanje i smrt, a drugima je svrha bila da odvrate nesrecu, izlijece od bolesti, osiguraju dobre prinose i tako dalje.

Prelazak s narodnog krscanstva na narodni islam nije predstavljao veliku promjenu; mnogi su se obicaji mogli mirne duse nastaviti, samo uz malko drukcije rijeci i imena. Bez nadzora crkve koja bi upozoravala vjernike na opasnost sto prijeti besmrtnoj dusi, taj prelazak nije uopce morao biti tezak. Ozbiljni protestantski posjetioci na Balkanu bili su cesto zgranuti nad time kako ljudi nehajno shvacaju to prevjeravanje. Engleski lijecnik George Wheler, koji je u sedamdesetim godinama 17. stoljeca posjetio Korint, zapazio je kako "ovdasnji krscani, kojima nedostaje dobra poduka, sposobni i odani pastori koji bi ih poducili, otpadaju svakodnevno od vjere, odricu se svoje religije u korist turskog praznovjerja kad god ih snadje kakva god nezgoda ili neugodnost."25

Neki od obicaja iz narodne religije koji se spominju u prvim izvorima, postoje odvajkada i u krscanskoj i u islamskoj tradiciji. Vjerovanje u zastitnu moc plocica ili papirica s religioznim natpisima -bilo kao amulet ili nesto sto se zakapa u polju da stiti ljetinu - bijase uobicajeno u srednjem vijeku i ocuvalo se do dana danasnjega i medju krscanima i medu muslimanima.26 Jedan je putnik 1904. godine bio iznenadjen cinjenicom sto su i muslimani i krscani podjednako "bili praznovjerni i vjerovali u moc amajlija, koje su muslimanima cesto blagoslivljali franjevci i koje djeca nose oko vrata, na odjeci ili na lesu: zmije, ribe, orlovske pandze, jelenske rogove i tako dalje."27

Mnoge svetkovine i blagdane slave obje religije: medtu njima Jurjevo i Ilinden, koji muslimani zovu Alidjun. Kao sto kaze jedna popularna uzrecica: "Do podne Ilija, a po podne Alija".28 A ondje gdje je osnovni stav prema religiji prakticno-magijski, jedna religija moze posuditi od druge cak i najvaznije obredne elemente -ili, bolje reci, pogotovo one najvaznije jer se vjeruje da oni posjeduju najvecu moc. Stoga mozemo zateci muslimane kako ljube najstovanije krscanske slike kao sto je slika Blazene Djevice u Olovu, ili kako ulaze u krscanske crkve da se pomole; isto su tako, na pocetku 19. stoljeca, placali katolicke mise da se sluze ispred slike Majke Bozje ne bi li se izlijecili od neke teske bolesti.29 Cini se da je posebno omiljena bila Blazena Djevica Marija. Jedan franjevac, gvardijan samostana u Olovu, zapisao je 1695. godine da tamosnju crkvu "muslimani duboko stuju zbog neprekidnog niza cudesa koja Bog tu cini, na zagovor Blazene Djevice".30 I, obratno, zabiljezeni su slucajevi kad su krscani pozivali muslimanske dervise da citaju iz Kur'ana nad njihovim teskim bolesnicima ne bi li ih izlijecili. U studiji o tom predmetu koja je obuhvatila svekoliko Otomansko Carstvo receno je: "Dakako da je tendencija saradnje... najjaca ondje gdje se sve sekte susrecu na zajednickoj osnovi svjetovnog praznovjerja."31

U ovom kontekstu moramo gledati i na jedan drugi tajanstveni element u vjerskoj historije Bosne, koji, po misljenju nekih autora, upucuje na vezu izmedju islama i srednjovjekovne Crkve bosanske: poturi.

Prvobitno znacenje ove rijeci nije jasno. Obicno se odnosilo na islamizirane ili poturcene bosanske Slavene prilicno rustikalne i provincijalne sorte koji su mozda zadrzali neke krscanske obicaje. (U raspravi o poturima glavnu je rijec vodio u novije vrijeme engleski diplomat Paul Rycaut, koji im je, po svemu sudeci, pripisao atribute clanova nekakve vjerske sekte, ali je, kao sto cemo vidjeti, bio na pogresnom putu.) Neki su autori tvrdili da rijec "potur" potice od rijeci "pataren".32 Ova se pretpostavka mora odbaciti iz jednostavnog razloga sto je "pataren" talijanski ili dubrovacki izraz i sto ga sami Bosanci nikad nisu upotrebljavali. "Potur" je, s druge strane, izraz koji su od 16. do 18. stoljeca upotrebljavali Bosanci i Turci. Narodna etimologija drzi da je to skracena verzija bosanske rijeci Polu-tur-cin, sto ima neke veze s nacinom na koji se upotrebljavala u tom razdoblju. Drugo je slicno misljenje, da je rijec potekla od bosanskoga glagola poturciti se.

Medjutim, u najstarijim sacuvanim zapisima ta rijec nije navedena na hrvatskom ili srpskom, nego na turskom jeziku. Posto su bosanski muslimani 1515. godine sklopili s drzavom poseban sporazum da salju svoje sinove na izobrazbu u Istambul, osmanlijski su sluzbenici svrstali tu djecu pod zajednicki naziv "potur" kad su ih upucivali u carsku palacu.33 Vise carskih ukaza iz razdoblja od 1565. do 1589. godine omogucilo je poturima da im sinovi postanu acemi oglani, clanovi elite birane iz redova novaka sistema devsirme: rijec "potur" upotrebljava se u tim ukazima kao opci naziv za islamizirane bosanske Slavene.

Najraniji pisani izvor koji upotrebljava taj naziv jest niz zakona sto ih je sultan donio za Bosnu 1539. godine: i tu "potur" jednostavno znaci muslimanski narod u Bosni. Jedan drugi turski izvor, zapisnik turske parnice vodjene u Sarajevu 1566. godine, razlikuje poture, koji su ocito lokalni stanovnici Bosne, od drugih muslimana koji mogu stvari i Osmanlije. A jedan tursko-bosanski (tj. tursko-hrvatski ili srpski) rjecnik iz 1631. godine prevodi rijec "potur" jednostavno kao "seljanin".34 S obzirom na ovo svjedocanstvo, cudno je sto ni jedan od naucnika koji su razbijali sebi glavu oko tog pitanja nije nikad ponudio najjednostavnije rjesenje, a to je da izraz "potur" dolazi od turske rijeci potur. Ta rijec oznacava vrstu vrecastih, naboranih hlaca (turski pot znaci bora) kakve nose seljaci i kakve su bile uobicajene na zapadu Balkana. Rijec je presla i u albanski jezik kao poture, sto albanski Akademijin rjecnik definise kao "siroke muske hlace kakve se nose u nekim dijelovima Albanije, izradjene od grubog bijelog pusta ili sukna".35 Turska rijec poturlu, koja oznacava nekoga ko nosi potur, takodje ima opce znacenje "seljak". Stoga se cini vjerojatnim da je to prvobitno bio tek pogrdan izraz za one bosanske Slavene koji su, iako preobraceni na islam, ocito ostali primitivci i provincijalci u osmanlijskim ocima.

Na temelju toga, i s obzirom na ono sto znamo o mjesavini krscanskih i islamskih obicaja u Bosni, neka kasnija spominjanja potura u Bosni ne izgledaju nam vise tako tajanstvena. Jedan je katolik izvijestio habsburski dvor 1599. godine da u pogranicnim oblastima Bosne ima mnogo potura koji su zadrzali krscanska imena i ostali "u dusi" krscani. Dodao je da bi se oni, kad bi se oslobodili Turaka, drage volje ponovo pokrstili.36 Nije nikakvo cudo ako je to izjavio neko ko se nadao da ce ga osloboditi susjedna krscanska velesila; a ne smijemo smetnuti s uma ni cinjenicu da je to zapisano negdje usred dugog otomansko-habsburskog rata, kad je bio znatno povecan teret nameta i vojnih obaveza na bosanske muslimane. Jednostavno je suvisno u ovaj iskaz ucitavati bilo kakav znak ezotericne kriptobogumilske vjerske tradicije. Jedan drugi katolik, koji je posjetio Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeca, zapisao je nesto slicno: "Malo koji od 'Turaka' koji obradjuju zemlju [tj. muslimanska raja u Bosni] zna turski; a kad se ne bi bojali ognja, gotovo bi se svi oni pokrstili jer dobro znaju da su im preci bili krscani".37 I taj je putnik sastavljao izvjestaj za Habsburgovce nastojeci ih nagovoriti da ponovo osvoje Bosnu radi katolicanstva. Cini se da je poveci broj takvih izvjestaja uvjerio Austrijance da ce ih svekoliko stanovnistvo docekati rasirenih ruku ako ikad poduzmu invaziju vecih razmjera na Bosnu, ali su se grdno razocarali kad su napokon 1697. godine pokusali nesto slicno. Dakako da je moguce da je u Bosni, kao i u drugim dijelovima osmanlijskog svijeta, bilo slucajeva pravog pritajenog krscanstva - naime, da se iza vanjskog ocitovanja islama skrivala osobna privrzenost krscanskim vjerovanjima i obicajima.38 Ali to je mnogo rjedja pojava, posve razlicita od one vrste mijesanja krscanstva s islamom kakav smo netom opisali. To se javlja samo onda kad postoji odlucna politika prisilnog preobracanja - a vidjeli smo da se takva politika opcenito nije u Bosni vodila.

Najposlije, tu je zagonetna primjedba Paula Rycauta iz 1668. godine o poturima. On ih spominje u onom dijelu svoje knjige u kojem govori o Kadizadeleru, puritanskom i ultraortodoksnom islamskom pokretu koji je bio vrlo utjecajan u Istambulu na pocetku 17. stoljeca, prije nego sto su ga 1656. godine vlasti ugusile. Rycaut pise o krajnjoj ortodoksnosti toga pokreta ("oni su strogi i vrlo savjesni u pridrzavanju vjerskih propisa"), ali dodaje da su uveli i posebne molitve za pokojnike. Radi toga su im se, kaze, pridruzili i mnogi "Rusi i kojekakvi drugi krscanski otpadnici koji su, medju svojim zbrkanim i gotovo zaboravljenim pojmovima o krscanskoj vjeri, sacuvali nekakvo sjecanje na pojedinosti cistilista i molitve za pokojnike." Zatim nastavlja ovako:

Ali, medju pripadnicima sekte koji su na cudan nacin izmijesali krscanstvo s muhamedanstvom ima mnogo vojnika koji borave na granicama Ugarske / Bosne, i koji citaju Evandelje na scla-vonskom jeziku... osim toga, iz radoznalosti uce misterije Ku'ra-na / zakonitosti arapskog jezika; a da ih ne bi smatrali neotesanima i nepismenima, govore toboze dvorski perzijski. Piju vino u mjesecu posta zvanom Ramazan... Osjecaju milosrdje i naklonost prema krscanima i spremni su ih braniti od pogrda i nasilja Turaka. Ipak vjeruju da je Muhamed Duh sveti koga je navijestio Krist... Ovoj sekti pripadaju poturi iz Bosne, ali oni placaju namete kao i krscani; groze se slika i znaka kriza; obrezuju se i navode Kristov primjer za takav postupak}**

Danasnji vodeci zastupnik "bogumilske" teorije Aleksandar Solovjev naveo je ovaj pasus kao dokaz da su poturi i bogumili bili isto.40 Medjutim, jedino sto se ovdje slaze s bogumilskim nacelima jest recenica "groze se slika i znaka kriza", ali je smisao te recenice jasan - poturi su u tom pogledu postivali muslimanska nacela (ili su bar tvrdili da postuju kad je rijec o Rycautovim muslimanskim okupatorima).

Ocito je da je Rycaut ovdje izmijesao tri sasvim razlicite skupine ljudi povezavsi ih prilicno proizvoljno onom zajednickom oznakom na pocetku "krscanski otpadnici". Prvu skupinu sacinjavaju ultra-ortodoksni kadizädeler. Druga se sastoji od vojnika u Ugarskoj i Bosni koji cine sto nijedan ultraortodoksni musliman ne bi nikad ni u snu ucinio, kao sto je recimo da pije vino o Ramazanu. S obzirom na njihovu pismenost i ucenje arapskog i perzijskog jezika, mora da je rijec o janjicarima koji su stekli temeljitu naobrazbu u Istambulu. Nedvosmisleno su neki od njih po svom porijeklu bili poturi u uobicajenom smislu te rijeci. Sudeci po njihovoj nedisciplinovanosti i zanimanju za krscansku teologiju, reklo bi se da su bili bliski derviskom redu bektasija, najslobodoumnijem i najsinkreticnijem od svih sufistickih pokreta, koji je bio posebno popularan medu janjicarima. Rycaut na jednom drugom mjestu napominje da su kadizä-deler zestoko osudjivali taj red zbog njihove nedisciplinovanosti.41

I trece, tu su poturi, koje Rycaut ubacuje ovamo, cini se, bilo zbog geografske asocijacije s vojnicima "na granicama... Bosne", bilo zbog toga sto su i oni "krscanski otpadnici" koji su sacuvali nekakvu narodnu vezu s krscanstvom. Rycaut nije nikad bio u Bosni pa navodi taj podatak zacijelo iz druge ruke; kod njega se covjek ne moze osloniti na svaki detalj.42 Ali slucajno njegova tvrdnja da oni "placaju namete kao i krscani" (tj. dzizju ili harac, glavarinu koju placaju nemuslimani) mozda je zaista tacna. Jedan sluzbeni bosanski dokument iz 1644. i 1645. godine spominje kako poturi placaju dzizju, a poznato je da se i od muslimana moglo zahtijevati da placaju taj namet kad bi se ukazala iznimna potreba za vecim prihodima radi vodenja rata.43

Rycautov izvjestaj nema nikakve veze s bogumilstvom, i premda je statisticki moguce da su neki poturi bili nekad pripadnici Crkve bosanske, nikako se ta crkva ne moze poistovjetiti sa svim seljackim stanovnistvom bosanskih muslimana. Isto tako ne moze biti nikakve veze izmedju ostataka te crkve i dalekih skupina nominalnih ili formalnih krscana s kojima su se pokatkad susretali katolicki posjetitelji: s ljudima "bijednih kvaliteta, toliko neosvijestenim u vjerskim stvarima da samo zbog cinjenice sto nisu obrezani mogu smatrati sebe krscanima."44 Takvi su ljudi mogli biti ostaci bilo koje krscanske zajednice koja kroz vise narastaja nije primala usluge svecenika ili crkve. Sto god oni inace bili, poturi nisu bili - poturi jednostavno bijahu obicni slavenski muslimanski seljaci u Bosni.

Valja spomenuti jos jednu pogresnu teoriju o islamizaciji Bosne, teoriju u koju jos mnogi vjeruju iako su je opovrgnula historijska istrazivanja u tridesetim godinama 20. stoljeca. Prema toj teoriji, kad su Turci osvojili Bosnu, lokalno krscansko plemstvo preslo je en bloc na islam kako bi zadrzalo svoje feudalne posjede.

Tu je teoriju popularizovao u 19. stoljecu franjevac i slavenski nacionalist Ivan Franjo Jukic, koji je 1851. godine objavio historiju Bosne pod pseudonimom "Slavoljub Bosnjak". U njoj je o muslimanskoj aristokraciji u Bosni ustvrdio: "Potekli su od losih krscana koji su se pomuslimanili zato sto su samo tako mogli ocuvati svoju zemlju... Nova vjera osigurala im je vlasnistvo i bogatstvo, oslobodila ih je svih nameta i dazbina i omogucila da se slobodno odaju svakom poroku, svakom zlodjelu, a sve radi toga da mogu zivjeti kao velika gospoda bez truda i muke."45

Vidjeli smo vec kako ovo niposto nije tacan opis polozaja nijednog bosanskog plemica koji je zadrzao svoje imanje: zemlja mu je pretvorena u timar, a on je bio duzan provoditi veci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi. (Zemlja kojom vlasnik moze slobodno raspolagati ili mulk bijase uglavnom ogranicena bilo na male posjede bilo na veleposjede darovane Osmanlijama.) U tridesetim godinama 20. stoljeca historicar Vaso Cubrilovic zapazio je da su manjina starih bosanskih zemljoposjednika zaista postali spahije i zadrzali neke od svojih posjeda, ali je isto tako napomenuo da nisu morali radi toga prelaziti na islam.46

U prvim godinama otomanske Bosne bile su krscanske spahije sasvim obicna pojava. Jedan se od njih proslavio postavsi dzerah basa (glavni vidar) u kuci bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim godinama 15. stoljeca, a zvao se Vlah Svinjarevic, izrazito nemuslimansko ime i prezime.47

Jedna je od zabluda Ivana Franje Jukica bila njegova pretpostavka da je postojao neprekinut niz nasljednog plemstva iz predotomanske Bosne preko islamizacije do muslimanske zemljoposjednicke vlastele u njegovo doba. Cubrilovic i drugi naucnici dokazali su da je bilo toliko prekida i promjena u historije zemljoposjednistva u otomanskoj Bosni da ta teorija nikako ne bi mogla objasniti nastanak veleposjeda u Jukicevo doba. Ti su veleposjedi bili posljedica kasnijeg drustvenog i politickog razvoja i nastali su ponajvise u 17. i 18. stoljecu.

Ali, ako se vratimo i u 16. stoljece, vidjet cemo da je Jukiceva teorija vise neispravna nego ispravna. Jedna savremena historicarka detaljno je proucila porijeklo 48 porodica koje su pripadale zemljoposjednickoj vlasteli u Bosni 16. stoljeca. Na kraju je dosla do zakljucka da su pet od tih porodica pouzdano, a dvije vjerojatno, pripadale starom (predotomanskom) visokom plemstvu, da ih je sedam pouzdano, a sedam vjerojatno, pripadalo starom nizem plemstvu, da je sedam tih porodica bilo obicnog bosanskog porijekla, da ih je cetiri-pet bilo nebosanskog slavenskog porijekla, da ih je cetiri-pet bilo neslavenskog porijekla, a u jedanaest slucajeva porijeklo se nije moglo tacno utvrditi.48

Mnogi su pripadnici bosanskog plemstva izginuli ili izbjegli pred turskom najezdom; neki su od nizih plemica otjerani u roblje. Nije bilo nikakva sporazuma izmedju "velike gospode" i Turaka o zrtvovanju krscanstva za lagodan zivot i "vrsenje zlodjela".

Tesko je zanijekati opcu pretpostavku da su ljudi prelazili na islam kako bi popravili svoj ekonomski ili drustveni polozaj, upravo zato sto je tako opcenita. Zacijelo je bilo mnogo slucajeva koji su se mogli podvesti pod taj nazivnik. Ali ekonomska motivacija ne moze se ograniciti - kao sto je ucinjeno u jednoj popularnoj teoriji o islamizaciji Bosne - na puko pitanje izbjegavanja placanja poreza za nemuslimane, dzizje ili haraca. To je bio godisnji porez koji se pretvorio u neku vrstu gradirane glavarine: u 16. stoljecu iznosio je cetiri dukata za bogatase, dva dukata za srednje imucne ljude i jedan dukat za sirotinju.49 (U to doba za mletacki dukat moglo se kupiti otprilike 20 kilograma zita u Mlecima, a za austrijski dukat nesto malo vise.)50 U ratno doba ti su se iznosi mogli i povecati. Mnogi od najsumornijih izvjestaja o patnjama krscana pod otomanskim jarmom poticu iz onih razdoblja kad su porezi bili znatno povecani radi vodenja rata protiv Mletaka ili Habsburgovaca. A u nekim razdobljima, kako rekosmo, taj se porez mogao protegnuti i na muslimane. Izbjegavanje placanja tog nameta nije mogao biti glavni razlog za prevjeravanje; a ne smijemo zaboraviti ni cinjenicu da su muslimani, za razliku od krscana, placali i zekjat, godisnji vjerski porez koji je jedna od osnovnih obaveza u islamu. (Nekakav su pandan ovome bile kod pravoslavnih vjernika pristojbe koje su placali svojoj crkvi; franjevci su se vise oslanjali na dobrovoljne priloge.) Neki su muslimani isto tako mogli ocekivati da ce ih pozvati na vojnu duznost, bilo u gradskoj miliciji bilo u sklopu ratnog doprinosa svoga spahije. Krscani izvan granicnih podrucja obicno su bili oslobodjeni te obaveze.

Nije istina da je covjek morao biti musliman da bi se mogao obogatiti u Otomanskom Carstvu.

Bilo je mnogo imucnih trgovaca - Grka, Vlaha, Armenaca - koji se nikad nisu odrekli krscanske vjere. Ali istina je da je, barem nakon prvih desetljeca 16. stoljeca, bilo potrebno biti musliman da bi se napravila karijera u aparatu same otomanske drzave. Zahvaljujuci sistemu devsirme (placanje danka u djeci), potekla je, kao sto smo vidjeli, silna bujica balkanskih mladaca u vojsku i u carsku upravu. Navodno su Bosanci medju njima bili posebno cijenjeni.

Jedan austrijsko-slovenski pisac zapisao je 1530. godine da je sultan najvolio novaciti Bosance zato sto je vjerovao da su "najbolji, najpobozniji i najprivrzeniji od sviju", razlikujuci se od drugih "Turaka" po tome sto su "mnogo krupniji, pristaliji i sposobniji."51 Premda su janjicari i upravni cinovnici mogli na kraju zavrsiti bilo gdje u carstvu, a janjicari ostajali neozenjeni do kraja svoje aktivne karijere, bilo ih je koji su se naposljetku vracali u zavicaj i dobivali na dar velike komplekse zemlje. Nakon dvadeset godina janjicarskog zivota nije bilo kasno ozeniti se i zasnovati porodicu. Sistem devsirme bijase jedan od glavnih pokretaca islamizacije na svekolikom Balkanu, a njegov je utjecaj bio posebno jak u Bosni.52

Drugi socijalni cinilac koji je pripomogao sirenju islama bijase privilegovani pravni status muslimana. Mnogo je pozornosti posveceno kanun-i rayi, tradicionalnim diskriminatorskim zakonima koji su vrijedili samo za nemuslimanske podanike. Medju ostalim zabranama bila je tu i zabrana da jasu konje, nose oruzje ili odjecu slicnu muslimanskoj. Izvori iz 17. stoljeca kazuju pak da su se krscanski svecenici i trgovci u Bosni odijevali gotovo jednako kao i muslimani, da su jahali konje i nosili oruzje. Neke klase krscana, na primjer vlaski martolozi, bili su izuzeti od tih zakona, a neke druge zabrane iz kanun-i raya, kao sto je zabrana da grade ili popravljaju crkve, nisu u praksi mnogo vrijedile - bilo zahvaljujuci posebnom dopustenju ili opcem privilegiju koji je prvobitno franjevcima dao sultan a zatim ga njegovi nasljednici potvrdjivali.53 Ipak, opcenito je vrijedilo pravilo da je krscanska raja duzna iskazivati postovanje i pokornost svojim muslimanskim poglavarima, ne samo zato sto zauzimaju visi drustveni polozaj nego i zato sto su muslimani. Mozda najvazniji privilegij nije uopce bio naveden u kanun-i raya, a to je nacelo da krscani ne mogu podici tuzbu protiv muslimana i da njihovi iskazi ne mogu biti upotrijebljeni pred sudom protiv muslimana. To je bila teska pravna diskriminacija koja se zacijelo i te kako osjecala kad su krscani i muslimani bili zapravo u istom drustvenom polozaju - kao gradjani ili seljani.

Treba na kraju spomenuti jos dva vazna drustveno-ekonomska cinioca koja su pridonijela sirenju islama u Bosni: ropstvo i razvitak muslimanskih gradova. Tjeranje robova u rat - ne samo zarobljenih neprijateljskih vojnika nego i lokalnih zitelja - bijase standardna otomanska praksa. Cinile su to i krscanske drzave, samo u nesto manjoj mjeri. Turci su porobili velik broj ljudi u ratovima protiv Habsburgovaca: 7000 su ih otjerali, na primjer, iz Hrvatske 1494. godine, a 200 000 (navodno) iz Ugarske i Slavonije 1526. godine.54

Robovi koji bi presli na islam mogli su zatraziti oslobodjenje. Oni koji su dotjerani u Bosnu, pretezno iz okolnih slavenskih zemalja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, vjerojatno su mnogo pridonijeli prirastu muslimanskog naroda. Preobraceni i oslobodjeni robovi ponajcesce su zavrsavali u gradovima koji su se sirili i koji su nudili nove mogucnosti zaposlenja. Godine 1528. ti oslobodjeni robovi sacinjavali su gotovo 8 posto od ukupnog stanovnistva Sarajeva.55

Vecina gradova koji su se razvili na Balkanu pod Turcima bili su pretezno muslimanski, puni muslimanskih ustanova i muslimanskih gradjevina. Stari katolicki gradovi u Bosni kao sto su Srebrenica, Fojnica i Olovo, sa svojim dubrovackim trgovcima i njemackim rudarima, dugo su odolijevali islamizaciji, ali su na kraju i oni dobrim dijelom islamizirani. (Njihova je ekonomska vaznost opadala, iako se nastavilo rudarenje plemenitih kovina, usprkos dubrovackoj zabrani uvoza srebra iz turskih zemalja.)56 Gradovi koji su postali sjedista sandzak-begova kao sto su Banja Luka, Travnik i Livno, brze su poprimali muslimansko obiljezje. A u gradovima kao sto su Mostar i Sarajevo koji su se tek sredinom 15. stoljeca poceli pravo razvijati, osjecao se snazan utjecaj islama od samog trenutka kad su Turci stigli u njih. Brzina je njihova razvoja bila zaista izvanredna. U prvih 15 godina otomanske vladavine u Sarajevu (prije toga poznatog pod imenom Vrhbosna), do 1463. godine, Turci su podigli dzamiju, tekiju (sjediste derviskog reda), musafhiranu, svratiste, hamam (tursko kupaliste), most preko Miljacke, uveli su vodovod i sagradili saraj (namjesnikov dvor) po kojem je grad dobio novo ime. Isto je tako na samom pocetku osnovana usred grada i velika trznica.57 Premda je veci dio grada spalila 1480. godine ugarska vojna ekspedicija, ubrzo je iznova izgradjen i prosiren. Stanovnistvo mu je bilo gotovo iskljucivo muslimansko. Bijase to vazan garnizonski grad i vec je u prvim decenijama bio pun obrtnika i trgovaca nuznih za potrebe vojnih operacija. Poslije, u 16. stoljecu, stanovnici su se dijelili na dvije klase, trgovce i vojnike - i jedni i drugi imali su svoga kadiju ili suca.

Procvat je Sarajeva nastupio pod vladavinom Gazi Husrev-bega, namjesnika u Bosanskom sandzaku u nekoliko navrata izmedju 1521. i 1541. godine. Covjek izvanredne energije i filantrop, on je bio sin preobracenika s podrucja Trebinja iz Hercegovine.51* Podigao je lijepu dzamiju koja nosi njegovo ime ("Begova dzamija"), medresu (bogoslovnu skolu), knjiznicu, hamam, dva hana (prenocista) i vazan bezistan (natkrivena trznica na kojoj se prodaje tekstil). Bilo je uobicajeno da bogatasi daju zemlju na trajno upravljanje vlastima kako bi se namaknuli prihodi za ovakve ustanove (ne samo dzamije i skole nego i svratista, kupalista i mostove). Takav tip vjersko-dobrotvorne zaduzbine poznat pod imenom vakuf bijase od vitalne vaznosti za razvoj svih otomanskih gradova, a pomogao je i da se gradske ustanove isprepletu s islamskim institucijama. Gazi Husrev-begov vakuf bio je najbogatiji od sviju i ocuvao se sve do 20. stoljeca.59 Do godine 1530. stanovnistvo je u Sarajevu bilo posve muslimansko. Sirenje njegova utjecaja na okolno podrucje vidi se i po tome sto je 46 posto lokalne upravne oblasti bilo takodje muslimansko.60 Sarajevo se razvijalo uglavnom tako sto je privlacilo ljude iz okolnih sela. Mnoga od najstarijih imena ulica zapravo su imena bivsih obliznjih sela. Potkraj 16. stoljeca u gradu je vec bilo i nesto krscana, pa i kolonija dubrovackih trgovaca, te mala zidovska zajednica. Od 93 mahale (cetvrti, a u svakoj je od njih prebivalo vjerojatno manje od 40 porodica), dvije su bile krscanske a 91 muslimanska. Bilo je i sest mostova, sest hamama, tri bezistana, nekoliko knjiznica, sest tekija, pet medresa, vise od 90 mekteba (narodnih skola) i preko stotinu dzamija. Stanovnici su uzivali kojekakve povlastice i bili postedjeni stanovitih nameta; neki historicari drze da je Sarajevo u to doba bilo pravi slobodni grad, ili grad--republika.61 U to se vrijeme u tom gradu dobro zivjelo, prema balkanskim mjerilima, ili uopce prema mjerilima toga doba. Razumljivo je sto su mnogi Bosanci rado prigrlili islam da bi mogli zivjeti u Sarajevu.

Najposlije, jos je jedan cinilac odigrao stanovitu ulogu u islamizaciji Bosne: priljev vec islamiziranih Slavena iz drugih zemalja. Spomenuli smo da su neki slavenski muslimani stigli u prvim godinama kao spahije iz Srbije, Makedonije i Bugarske. Ipak, najvise ih je pristiglo potkraj 17. stoljeca, kad je nakon povlacenja Osmanlija iz krajeva koje su dugo drzali pod svojom okupacijom, iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Ugarske, doslo za njima i mnogo muslimana iz tih zemalja. Neke su od tih porodica svakako bile i same bosanskog porijekla - preci su im se bili naselili na osvojenim podrucjima kao spahije. Ovim je priljevom znatno porastao broj slavenskih muslimana u Bosni. Ta seoba u osamdesetim i devedesetim godinama 17. stoljeca nije bio jedini takav priljev, ali je jamacno bio najbrojniji. O okolnostima pod kojima se to dogodilo bice vise rijeci u 7. poglavlju.

6 SRBI I VLASI

Dosad nije ovdje bilo mnogo rijeci o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Razlog je tome jednostavan -

Pravoslavna crkva jedva da je bila prisutna na teritoriju same Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu.

U svojoj ranoj srednjovjekovnoj historije Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (jugozapadna Srbija). Veci dio hercegovackog plemstva bio je u 14. i 15. stoljecu pravoslavne vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim stanovnistvom.' U stoljecu katolicke intenzivne djelatnosti prije dolaska Turaka, Katolicka je crkva i u Hercegovini postigla znacajne uspjehe u radu osnovavsi ondje cetiri franjevacka samostana, ali je u 16. i 17. stoljecu doslo do velikog nazadovanja, pogotovo u istocnoj Hercegovini. Godine 1624. bilo je jos 14 katolickih zupnih crkava u istocnoj Hercegovini, a nakon petnaestak godina ostalo ih je jos svega 11, od kojih su cetiri navodno bile u rusevnom stanju.2

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. stoljeca na gornji tok rijeke Drine (jugoistacno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi.

Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi,* on je bio i ostao katolik, kao i svi bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je mozda bio pripadnik Crkve bosanske).

Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski historicar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potice iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.3 Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve mozda nastanili u Bosni. Neki su se bosanski plemici ozenili djevojkama iz srpskih vlasteoskih porodica,* Vidi biljesku na str. 25. a u dvadesetim godinama 15. stoljeca spominje se jedna pravoslavna porodica u Vrhbosni (kraju oko danasnjeg Sarajeva).4

Neosporno je bilo postupnog prozimanja pogranicnih krajeva Bosne pravoslavnim vjernicima iz Hercegovine.

Neki katolicki izvjestaji iz pedesetih godina 15. stoljeca govore o izravnom nadmetanju dviju crkava za duse - o prodorima franjevaca u Hercegovinu i o pokusajima obje strane da privuku bivse pripadnike Crkve bosanske.5

Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju zaista nema tragova prisutstva Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne.

Medjutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. stoljeca spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljecu (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine.

Te nove gradjevine jos vise iznenadjuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradjenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.6 Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao Pravoslavnu crkvu.

Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodjenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu.

Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradjena tek sredinom 16. stoljeca.7

Premda ima mnogo zabiljezenih slucajeva preobracanja katolika na pravoslavlje u Bosni 16. i 17. stoljeca, jasno je da se to sirenje Pravoslavne crkve ne moze pripisati samo tim preobracanjima.8 U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeca moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih porodicai naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika.9 U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. stoljeca bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demogratske praznine koje je trebalo popuniti.10

Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuripesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji zive tri naroda. Jedan su Turci, koji "krajnje despotski" vladaju krscanima. Drugi su "stari Bosanci, koji su rimokatolicke vjere". A treci su "Srbi koji sebe nazivaju Vlasima... Doselili su se iz Smedereva i Beograda"."

Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku bosanskog pravoslavnog naroda da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve".12 Dakako da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji nisu bili Vlasi. O problemu kako ih medju sobom razlikovati, i o tome sto je izraz "Vlah" znacio u ono doba, bit ce jos rijeci. Ipak, jasno je da su Vlasi, kao posebna etnicka i kulturna skupina, tu odigrali vaznu ulogu.

Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organizovanje prijevoza robe za trgovce), nego i zato sto su imali izrazitu vojnicku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari.13 Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom "martolozi" ili "vojnuci", postali su najopasniji element u otomanskoj vojnoj masineriji.

Istovremeno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred otomanskom najezdom u 15. stoljecu i koji su njegovali slicnu vojnicku tradiciju, Habsburgovci poceli koristiti s druge strane te nestalne i promjenljive granice. Pridruzili su im se i neki Vlasi iz unutrasnjosti Bosne. Tri razloga koje navodi Benedikt Kuripesic za opustjelost Bosne na pocetku 16. stoljeca bijahu kuga, devsirma i bjezanje srpsko-vlaskih martologa preko granice.4

Godine 1527, posto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske, Ferdinand I. Austrijski utemeljio je za njih formalni sistem zakupa zemlje i vojnih duznosti. Bili su oslobodjeni feudalnih obaveza, dopusteno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati svoje zapovjednike (vojvode) i mirovne suce (knezove) i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru.

Na taj je nacin izrastao pod Habsburgovcima poseban sistem drzanja zemlje u posjedu i vojne organizacije, takozvana Militärgrenze ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvacala pojas zemljista izmedju tridesetak i stotinjak kilometara sirok i oko tisucu kilometara dugacak.

Krajisnici ili Grenzer na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojnickoj odvaznosti i krvolocnosti, zvali su se "Vlasi" ili "Morlaci".

Godine 1630. Ferdinand II. potvrdio je njihove privilegije u dokumentu poznatom pod imenom "Zakoni o Vlasima" - "Statuta Valachorum". Uz pojedine velike ratne pohode, ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca sastojalo se na ovoj granici uglavnom od vjecitih okrsaja Vlaha s Vlasima.

Ko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli?

To je jedno od najspornijih pitanja u historije Balkana.16 Vlasi su dan-danas rastrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveca je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaskog ziteljstva naci cemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stocari i pastiri i moglo bi se reci da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na velike udaljenosti, s redovne ljetne ispase u planinama na redovitu zimsku ispasu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stocarskih proizvoda: vune, sira i marve. Mnogi su se proculi u 18. i 19. stoljecu kao trgovci, domaci i medjunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeca; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeca spominje vlaski sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlasku kabanicu, sirok, crn ogrtac bez rukava ili talagan, koji se jos moze vidjeti na plecima balkanskih cobana. Neki drugi bizantski pisci spominju vlasko tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima - ova je rijec potekla od latinske calator, sto znaci "konjovodac", rijec koja se ocuvala i u savremenom vlaskom u obliku cälätor, sto ce reci "putnik".17

Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojnicko: kao zilavi gorstaci bili su cijenjeni zbog svoje srcanosti, a kao dobavljaci konja bili su dobro dosli u svakom ratnom pohodu. Cini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obicno upotrebljavale kao pomocne cete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak, spominje se i cijeli jedan vlaski pjesacki puk u bizantskoj vojsci na pocetku 14. stoljeca.18

U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o "Bugaro-albano-vlasima", pa cak i o "Srbo-albano-bugaro-vlasima".19

Medju ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grcko "Mavrovlachos", sto ce reci "crni Vlah", iz cega je potekao i naziv "Morlak", pa suvremeno grcko ime "Koutsovlachos" (Kucovlah), sto doslovce znaci "hromi Vlah", a to je valjda inacica koja je narodnom etimologijom nastala od turskog kiifiik eflak, "malog Vlaha". Samo ime "Vlah" potice od rijeci kojom su stari Slaveni nazivali narode sto su govorili latinske ili romanske jezike - odatle i "Wallachian", "Walloon" i (tek posrednom primjenom) "Welsh".

Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeca. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvisticke su naravi. Vlaski je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim - lingvisti ga zovu "makedo-rumunjski", a romanski koji se govori u Rumunjskoj "dako-rumunjski". Ocito je da je taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sacuvan i da su Slaveni naisli na nj kad su dosli na Balkan u 6. i 7. stoljecu. Medjutim, Rimsko Carstvo obuhvacalo je na Balkanu golem prostor pa je to dusu dalo savremenim nacionalnim historicarima da tvrde kako Vlasi poticu upravo s njihova podrucja. Tako, recimo, Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kazu da su romanizirani Iracani, a Rumunji inzistiraju da su romanizirani Dacani (i/ili potomci rimskih legionara u Daciji - nije vazno jesu li potomci jednih ili drugih, glavno je da su bili ondje prije dolaska Madjara).

Kudikamo je najslikovitija - i najbesmislenija - teorija koju je iznio istaknuti hrvatski historicar otac Mandic koji je, istrazujuci porijeklo Vlaho-Srba u Bosni, zakljucio da oni poticu iz Maroka. Na taj nacin misli on da je objasnio bizantsko-grcku rijec "Mavrovlachos" ili "crni Vlah" (Karavlah), sto upucuje na njihovu tamnu maursku put.

Prema toj njegovoj teoriji, oni su potomci rimskih legionara iz Mauretanije (danasnjeg Maroka) koji su bili stacionirani na Balkanu. Istina je da su Rimljani naselili ondje mnogobrojne legionare, ali su to bili, kao sto smo vidjeli, ljudi iz cijeloga Carstva. Od jedine dvije vojne kolonije Mauretanaca koje spominje Mandic, jedna se nalazila u Besarabiji nedaleko od Crnoga mora a druga na rijeci Inn, nedaleko od Beca. Tesko da je to moglo biti polaziste za stvaranje citavog jednog naroda na jugu Balkana. Iako ce se, naravno, danasnji anti-srpski nacionalisti u Bosni oduseviti kad saznaju da su bosanski Srbi zapravo Afrikanci (teorija koja svakako opovrgava savremenu srpsku predrasudu prema Albancima kako su oni toboze tamnoputan narod iz Treceg svijeta), ta teorija nikako ne drzi vodu.20

Medjutim, pravo porijeklo Vlaha moze se izvesti iz lingvisticke gradje. Vlasko-rumunjski jezik (koji je bio jedan jezik dok se dva glavna oblika nisu pocela racvati negdje na pocetku srednjega vijeka) ima velik broj posebnih znacajki zajednickih s albanskim jezikom. Medju te znacajke spadaju osnovna pravila gramatike i sintakse, odredjen broj posebnih idioma i jezgra vokabulara vezanog za pastirski zivot.21

Albanski, koji je jedini prezivio od jezika ilirskih plemena, sadrzi i znatan broj rijeci posudenih iz latinskoga pa upucuje na tijesne veze s romaniziranim stanovnistvom za sve vrijeme rimskog razdoblja.22

Udruzene snage historijske lingvistike, proucavanje imena mjesta i povijest Rimskog Carstva omogucuju nam da izvucemo prilicno pouzdan zakljucak da je srediste u kojem su se oba ta jezika razvila podrucje sto se proteze od sjeverne Albanije preko Kosova do jugozapadne Srbije, a mozda je obuhvacalo i neke dijelove sjeverne Makedonije i zapadne Bugarske. Veci dio romaniziranog naroda koji govori rumunjskim jezikom na tom podrucju (na ciju je verziju latinskoga utjecao njihov vlastiti stariji jezik, ilirski) rasprsile su, unistile ili asimilirale najezde u srednjem vijeku, napose najezde Slavena. Ostatak koji se bavio stocarstvom uspio je prezivjeti u gorju nedirnut razvojem slavenske sjedilacke poljoprivrede, a u udaljenijim planinama (posebno na sjeveru Albanije) ostao je u tijesnoj vezi s jos starijim ostacima koji su govorili ilirski jezik, doduse verziju ilirskoga duboko prozetu latinskim, nakon stoljetnih doticaja. Ovo objasnjenje prihvacaju gotovo svi objektivni naucnici koji su izucavali to pitanje. Na zalost, u to proucavanje unio je nepotrebnu zbrku neumjesni nacionalni ponos rumunjskih autora koji se ne mogu pomiriti sa cinjenicom da su prvi ljudi koji su govorili rumunjski porijeklom juzno od Dunava.23

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaledja Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedju 13. i 15. stoljeca o njima je cesto rijec u hronikama Dubrovnika i Zadra.24 Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.25 I mnoge vlaske rijeci iz pastirskog zivota usle su u bosanska narjecja: na primjer trze, janje koje se vrlo kasno ojanji, u mjesecu srpnju, potice od vlaske rijeci tirdziu, ili zarica, vrsta sira, dolazi od vlaske rijeci zara. Ova je potonja rijec zapravo inacica albanske rijeci dhalle, sto ce reci "mlacenica" -jedan od mnogih detalja koji upucuju na pastirsku simbiozu Vlaha i Albanaca, koja je vrlo dugo trajala.26

Cini se da je vecina tih prvih dalmatinskih i bosanskih Vlaha zivjela mirno i povuceno u gorju.27 Ali u samoj Hercegovini, gdje se nalazila veca koncentracija Vlaha, razvila se vojna i agresivna tradicija. U dubrovackim hronikama cesto se tuze na pljackaske upade tih obliznjih Vlaha u 14. i 15. stoljecu.28 Hercegovacki Vlasi bili su uzgajivaci konja i vodici karavana, a kad se nisu bavili pljackom, bogatili bi se trgovanjem izmedju Dubrovnika i bosanskih rudnika. Neki su od njih, kao sto smo vidjeli, vjerojatno narucili one impozantne kamene nadgrobne spomenike ili stecke ukrasene isklesanim konjanicima. Zacijelo su, zahvaljujuci svojim trgovackim vezama na istoku, stupili u doticaj s vlaskim stanovnistvom u Srbiji i Bugarskoj, koje je imalo dugu tradiciju vojne aktivnosti u sluzbi bizantskih careva i srpskih kraljeva.

Jedna je od jos nerazrijesenih tajni u ovom slucaju pravo znacenje izraza ´Morlak´-("Mavrovlachos", "Karavlah", "Crni Vlah"), i kako je doslo do njegove upotrebe u Hercegovini i Dalmaciji. Ocito je da se prvobitno znacenje odnosilo na crne kabanice koje su nosili Vlasi na sredisnjem Balkanu (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji i sjevernoj Grckoj). U razlicitim su razdobljima bili poznati i pod imenom "Karagounides" ili "Crnogunjci".29

Mozda je poseban val tih Vlaha zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevsi sa sobom i to ime (koje su zacijelo bili dobili na podrucju gdje se govorio grcki).30 Slavenska narodna etimologija uskoro ga je pretvorila u "Morovlah" (tj. "morski Vlah").31 Iz Dalmacije se taj izraz poslije prosirio na Vlahe u Hrvatskoj koji su bili naselili "Krajinu" sjeverozapadno od Bosne. "Morlacchi" je postao standardni mletacki naziv za te ljude, a taj je kraj na mnogim kartama 17. i 18. stoljeca oznacen kao "Morlacchia".

Zbog svojih okrutnih metoda neregularnog cetovanja Morlaci su izisli na zao glas, smatrali su ih primitivnim i bescutnim ljudima. Ali sve se to promijenilo potkraj 18. stoljeca, kad ih je posjetio talijanski svecenik, Fortis. Nadahnut Ossianovom poezijom, i pracen jos jednim zaljubljenikom u epsku narodnu pjesmu i folklor, profesorom novije historije na Cambridgeu, Fortis je obisao Morlake u Dalmatinskoj zagori tragajuci za poezijom i primitivnim vrlinama. Nasao je i jedno i drugo: "Iskrenost, povjerenje i cestitost ovih siromasnih ljudi... u svim svakodnevnim zivotnim postupcima proglasili bi se kod nas naivnoscu i slaboscu", zapisao je on. Cuo je i mnogo pjesama i pobiljezio: "Morlak krstari po pustim planinama i pjeva, posebno u nocno doba, o junastvima starih slavenskih kraljeva i velmoza ili o nekom tragicnom dogadjaju". Zapazio je isto tako da "bosanski dijalekt kojim govore Morlaci u unutrasnjosti skladnije zvuci, po mom misljenju, od primorskog ilirskog jezika."32 Pjesma koju je objavio u prijevodu, Hasanaginica, bila je zapravo djelo bosanskih muslimana - kratka prica o tragicnoj ljubavi i nesporazumu postala je jedna od najomiljenijih narodnih pjesama u cijeloj Evropi, pa su je preveli Goethe, Byron, Walter Scott, Merimee, Puskin i Ljermontov.33

U samoj Bosni naziv Morlak nije se toliko upotrebljavao za ratoborne Vlahe koji su se pod Turcima naselili u Krajini. Te su Vlahe, koji su dosli i iz Hercegovine i iz Srbije, zvali ili Vlasi ili martolozi. Ova se potonja rijec odnosila na njihov vojni status, pa su to mogli biti i Nevlasi - bijase to inacica grcke rijeci za naoruzana covjeka, armatolos.

Vlasi u Bosni i Hercegovini imali su svoje vlastito drustveno i vojno ustrojstvo, koje je bilo jasno odredjeno vec u prvim otomanskim dokumentima. Na celu svake lokalne zajednice bijase mirovni sudac ili knez (stari slavenski naziv), pod njim je bio nacelnik \\iprimikur (od grcke rijeci primikerios); pod njim je pak bio lagator (od grcke rijeci alagatör, zapovjednik vojnog odreda), a osnovna vojna jedinica bijase gander (od grcke rijeci kontarion, sto ce reci koplje).34

Svi ovi nazivi jasno pokazuju da su Osmanlije jednostavno preuzele sistem koji bijase utvrdjen u vojsci Bizantskog Carstva. Kao i bizantski i srpski vladari prije njih, oni su Vlasima odobrili posebne porezne olaksice radi njihovih vojnih usluga. Glavarima Vlaha dodjeljivali su timare i s njima su prakticki postupali kao sa spahijama, a ljude su im oslobodili placanja osnovnog nameta za nemuslimane, haraca. Vlasi su ipak placali poseban "vlaski porez" - rusum-i eflak - koji se uglavnom sastojao od jedne ovce i janjeta po porodica sto su se davali svake godine o Djurdjevdanu.35 Buduce da su bili drukcije oporezovani, bili su i drukcije razvrstani u turskim tefterima. To nam je omogucilo da ustanovimo da je potkraj 15. stoljeca bilo najmanje 35 000 Vlaha u Hercegovini, a da je u 16. stoljecu bilo cak 82 692 uglavnom vlaskih porodica (ukljucujuci tu i neke nevlaske martoloze koji su uzivali slicne povlastice) u smederevskom kraju juzno od Beograda.36 (Mnoge Vlahe iz istocne Hercegovine preselili su Turci onamo da ponovo nasele podrucja opustosena ratovanjem u sezdesetim godinama 15. stoljeca.)37 To su bili glavni rezervoari naroda iz kojih su se punili opustjeli krajevi na sjeveru Bosne. A kako su oni, prebivajuci u Hercegovini i Srbiji, poodavno bili pripadnici Pravoslavne crkve, uveli su na te bosanske prostore pravoslavlje koje se ondje ocuvalo do dana danasnjega.

Koliko su se ti Vlasi razlikovali od susjednih Slavena? Ocito je da su imali drukciji status i drukcije drustveno-vojno ustrojstvo. Oni koji su se naselili u sjevernoj Bosni nisu mogli nastaviti tradiciju da gone svoja stada na velike udaljenosti, a ocuvani otomanski dekreti o Vlasima u Bosni i Hercegovini iz 16. stoljeca pokazuju da vecina Vlaha nije vise zivjela nomadskim zivotom, ali da su se i dalje ponajvise bavili stocarstvom.38

Ivan Lovric (Giovanni Lovrich) zabiljezio je u sedamdesetim godinama 18. stoljeca da su hrvatski Morlaci svi imali stada po 200, 300 i 600 ovaca, a kad ih je pitao zasto se ne prihvate obradjivanja zemlje, odgovorili su mu: "Nasi preci nisu to radili pa necemo ni mi".39 Neki su autori, napose srpski, tvrdili da rijec "Vlah" znaci samo "cobanin" i da ne ukljucuje nikakvo posebno etnicko ni lingvisticko znacenje - pa da su vecina tih ljudi zapravo samo Srbi koji drze ovce.40 Ovo misljenje odbacuje vodeci savremeni strucnjak za Vlahe na pocetku otomanske vladavine na Balkanu, tvrdeci da su Vlahe oduvijek smatrali posebnim narodom.41

Vlasi su odvajkada govorili po dva jezika, a kako sami nisu nikad bili u upravnom aparatu, jezik koji je ocuvan u zapisima o njima nije nikad njihov. Ipak, imamo nekih svjedocanstava o njegovoj upotrebi, uz pojavu vlaskih licnih imena u zapisima kao sto su Ursul ili Sarban. Vlasi koji su se u 15. stoljecu naselili na jedan jadranski otok govorili su i nakon 400 godina vlaski. Jedan mletacki pisac iz 16. stoljeca zapisao je da Vlasi u Dalmatinskoj zagori govore "latinski, doduse u iskvarenu obliku". Pastiri u tim planinama jos su 1985. godine brojili na vlaskom.42 Ima i drugih dokaza o njihovu bilingvizmu u 17. stoljecu, premda je historicar Ivan Lucic (Joannes Lucius) ustvrdio da je do tada vec bio isceznuo njihov stari jezik.43 Ali dakako da se ti Vlasi, ziveci stoljecima medju Slavenima u Hercegovini i Srbiji, ne mogu u prvi mah (svojim govorom i odijevanjem) razlikovati od autohtonih Slavena u tim krajevima. Pretpostavka da su nekad govorili samo vlaski zato sto nisu donijeli sa sobom srpsku ekavicu kad su dosli iz Srbije u sjevernu Bosnu, jamacno je netacna.44 Oni su govorili onako kako su govorili Slaveni oko njih, a taj se govor mogao s vremenom lako promijeniti na podrucju tako podloznom demografskim promjenama kao sto je bila sjeverna Bosna, a Vlasi iz Hercegovine ionako su jamacno govorili ijekavicom.

Bilo je nedavno pokusaja da se dokaze kako je jos na pocetku 20. stoljeca bilo u Bosni ljudi koji su govorili vlaski. U popisu stanovnistva Bosne iz 1910. godine spominju se 16 sela u kojima se govori "rumunjski", a godine 1906. jedan zaneseni rumunjski vlahofil objavio je citavu knjigu o "rumunjskim kolonijama" koje je ondje otkrio.45 Medjutim, kad je vodeci njemacki ekspert za Vlahe, profesor Weigand, otisao sljedece godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim vlaskim selima zive ljudi koji su se doselili u 18. stoljecu iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj jezik. A seljaci koji "govore rumunjski", poznati u tim krajevima pod nazivom "Karavlasi" ili "Crni Vlasi", zaista govore rumunjski, ali samo zato sto uopce nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije.46

Na kraju, valja istaknuti da danas nema smisla tvrditi da su bosanski Srbi "zapravo" Vlasi. Tokom stoljeca i mnogi obicni pripadnici Srpske pravoslavne crkve zacijelo su bili presli preko Drine u Bosnu ili se iz Hercegovine preselili na sjever. U 18. i 19. stoljecu razvila se i srpska trgovacka klasa u bosanskim gradovima. Nisu bas svi ljudi koji su upuceni da se nasele u sjevernu Bosnu u 15. i 16. stoljecu bili Vlasi, a odonda je bilo toliko priljeva i odljeva u historije Bosne da nikako ne mozemo tacno izracunati postotak "vlaskih" predaka bosanskih Srba.47

Uostalom, nisu Vlasi pridonijeli samo porastu srpskog naroda; neki su od njih (pretezno u Hrvatskoj) presli i na katolicku vjeru, a mnogo ih se i islamiziralo u Bosni.48

Nazivati danas nekoga Srbinom znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. stoljecu na temelju zajednicke religije, jezika, historije i licnog osjecaja nacionalne pripadnosti.

Danasnji bosanski Srbi mogu se slobodno predstavljati kao Srbi, bez obzira na svoje vlasko porijeklo. Ipak, covjeka pomalo draska pomisao, kad cuje takozvane desnicare u danasnjoj ruskoj politici kako govore o potrebi da zastite svoju staru slavensku bracu u Bosni, da su jedina komponenta bosanskog naroda koja sadrzi vazan i izrazit element neslavenskog porijekla, upravo bosanski Srbi.

7 RAT I POLITIKA U OTOMANSKOJ BOSNI 1606. - 1815.

Povijest Bosne u 17. i 18. stoljecu bila je i dalje isprekidana i zasjenjivana velikim ratovima. I bas kao sto je Otomansko Carstvo izraslo na ratu, tako su i samo ratovanje i drustvene promjene sto ih je ono izazvalo pridonijeli propasti carstva. U 17. stoljecu staro feudalno konjanistvo bivalo je u vojnom smislu pomalo vec zastarjelo. Mnogo su vazniji postali pjesaci naoruzani modernim oruzjem, i artiljerija. Razvila se regularna placena vojska za koju novacenje s pomocu devsirme nije vise bilo potrebno. Ali i dalje su bili potrebni novcani prihodi sredisnjoj vlasti da bi placala vojsku, a to je znacilo da je trebalo preuzimati ispraznjene feudalne timarske posjede i pretvarati ih u stanovit spoj privatnih posjeda i prodavanja pojedincima prava na ubiranje poreza. Te su promjene, kao sto cemo vidjeti u 8. poglavlju, preobrazile narav otomanskog provincijskog drustva. Samostalni ubiraci poreza povecali su poreze, a Istambul je izmislio cio niz novih nameta - osiromasujuci time stanovnistvo i izazivajuci kivnost i ceste nemire.

Porezi u gotovini sto ih je skupljala sredisnja vlast, poznati pod nazivom avariz, bijahu nekad tek izvanredne mjere, a sad su postali norma. Korupcija se povecala, a red i zakon su nazadovali. U Bosni su ipak prilike bile nesto sredjenije nego na susjednom otomanskom teritoriju u Srbiji, gdje su seljaci bjezali s posjeda i odmetali se u hajduke. Ali i u Bosni je bilo nemira u 18. stoljecu. Tada je vec mnogim posmatracima bilo jasno da carstvo trune iznutra.

Najmanje svaki drugi narastaj sudjelovao je u velikim ratovima. Nakon rata s Habsburgovcima od 1593. do 1606. godine Bosna je ostala financijski iscijedjena i vojno iscrpljena. Slijedilo je nekoliko desetljeca oporavljanja sto bijahu jedino pomucena grdnom devalvacijom nacionalne valute i inflacijom u cijelom Otomanskom Carstvu u razdoblju izmedju 1615. i 1625. godine.1

U cetrdesetim godinama 17. stoljeca Turci su se zapleli u dugogodisnji rat s Mlecanima, koji je okoncan tek 1669. godine. To je ukljucivalo ceste vojne i pljackaske upade s mletackog teritorija na dalmatinskoj obali, a bilo je i nekoliko teskih okrsaja izmedju mletackih i bosanskih oruzanih snaga.

Godine 1645. cijela jedna bosanska armija prodrla je u Dalmaciju, ali nije uspjela osvojiti mnogo teritorija.2 Taj je dugotrajni rat silno opteretio Bosnu, kao i nova povecanja poreza i inflacija sto ih je rat izazvao u cijelom carstvu.

Katolicki biskup Marijan Maravic izvijestio je 1655. godine da je "u sadasnjem ratu" vise od 2000 katolickih porodica pobjeglo iz Bosne, a u jednom drugom izvjestaju stoji da su cetiri franjevacka samostana popaljena "u ratovima sto se neprekidno vode u ovim krajevima".3

Godine 1663. obnovljenje rat protiv Habsburgovaca, a sljedece godine velika osmanlijska vojska prodrla je u Austriju. Nakon bitke za koju su Osmanlije smatrale da je zavrsila nerijesenim ishodom, a Austrijanci da su oni izvojevali pobjedu, potpisan je mirovni sporazum kojim su se obje strane obavezale da ce odustati od granicnih incidenata dok god taj dogovor bude postivala i druga strana.4

Najvazniji rat od kojeg se Otomansko Carstvo nije nikad potpuno oporavilo vodio se protiv Austrije od 1683. do 1699. godine.

Godina 1683. bila je za Turke katastrofalna. Nakon neuspjesne opsade Beca, odbile su ih i potukle u bici austrijska i poljska vojska.

Turci su smaknuli u Beogradu velikog vezira koji je bio na celu tog pohoda. Izmedju 1684. i 1687. godine Austrijanci su malo-pomalo oslobodili cijelu Ugarsku od Osmanlija i otjerali na tisuce spahija i novopecenih muslimana s njihovih napustenih posjeda na jug te su tako izbjeglice preplavile Bosnu. Dotle su i Mlecici poduzimali izravne napade na bosanski teritorij. Turci su doduse odbili glavnu mletacku ofenzivu na Bosnu 1685. godine, ali su oruzane snage Habsburgovaca protjerale muslimane u Bosnu iz Like, koja je bila najzapadniji dio bosanskog ejaleta.

Do 1687. godine otprilike 30.000 muslimana pobjeglo je iz Like, a njih 1700 koji su ostali silom su preobraceni na katolicku vjeru.5

Ovaj priljev izbjeglica sa svih strana uvelike je utjecao na broj i sastav bosanskog naroda - racuna se da je nakon tog rata cak oko 130.000 izbjeglica stiglo u Bosnu.6 Najvise je medju njima bilo muslimana iz Slavonije - bilo onih koji su se prvobitno bili doselili iz Bosne na sjever, bilo Hrvata koji su za dugotrajne turske vladavine bili presli na islam. Neki od tih izbjeglica, pogotovo spahija koji su sve izgubili, bili su ogorceni ljudi koji su sa sobom vjerojatno donijeli novo osjecanje kivnosti na krscanstvo.7

Ali otomansku su vlast cekale jos gore stvari.

Godine 1689. austrijska je vojska pregazila Bosnu i prodrla u Srbiju, cak do Kosova, a mnogi su Srbi iskoristili priliku da ustanu protiv turske vladavine.

Neko se vrijeme cinilo da ce Osmanlije izgubiti svu vlast na Balkanu, ali su vec sljedece godine Turci opet istjerali Austrijance poakzavsi cudnu snagu obnavljanja snage i moci. Velik broj pravoslavnih Srba - najmanje njih 30.000 - pod vodstvom svoga patrijarha, pobjegao je na sjever s austrijskom vojskom kad se povlacila s Kosova, iz Makedonije i centralne Srbije. (Albanska brojcana nadmoc na Kosovu, bar u danasnje doba, vjerojatno potice jos iz tog vremena.)

S druge strane, medjutim, mnogi pravoslavni Srbi docekali su rasirenih ruku povratak Turaka posto su u medjuvremenu bili iskusili revnost austrijskih katolickih svecenika. Slijedilo je razdoblje u kojem su stvari prakticki stajale na mrtvoj tacki.

Osmanlije su i dalje prilicno nedjelotvorno upadale na ugarski teritorij preko Dunava, a odbijao ih je nedjelotvorni austrijski feldmarsal Caprara. Ali kad je Capraru zamijenio najmladji i najsposobniji oficir u austrijskoj vojsci princ, Eugen Savojski, situacija se pocela naglo mijenjati. Princ Eugen nanio je tezak poraz Turcima u bici kod Sente, u tadasnjoj juznoj Ugarskoj, u septembru 1697. godine. A onda je, neobicno brzo, nastavio napredovati sa svega 6000 ljudi sve do samog srca Bosne.

Na dan 22. oktobra stigli su do Sarajeva, gdje su Turke zatekli potpuno nespremne za borbu. U svom vojnom dnevniku princ Eugen je ovako opisao ono sto se dogodilo u sljedeca dva dana: Na dan 23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su vec bili sklonili najvrednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku kolicinu svakojake robe. Pred vecer je grad planuo. Inace se nalazi na siroku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih dzamija. Sutradan sam jos ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri.

Nas jurisni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo zena i djece, nakon sto su pobili svu silu Turaka. Krscani nam jatimice dolaze i mole za dopustenje da se sklone u nas tabor sa svojim stvarima jer zele napustiti ovu zemlju i poci s nama. I ja se nadam da cu povesti sve krscane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save*

Vecina su tih krscana vjerojatno bili katolicki trgovci, koji su, cini se, ovim ratom izgubili dominaciju u bosanskoj trgovini.9 Kad je princ Eugen krenuo opet na sjever, s njim su zaista posle na tisuce katolika u Austriju. Ako pravoslavno stanovnistvo nije vec u drugoj polovici 17. stoljeca premasilo broj katolika u Bosni, onda su na kraju ovoga rata jamacno osigurali brojcanu premoc.10 Nejasno je da li su ti katolici bili uvjereni (kao sto je bio srpski patrijarh) da ce se uskoro vratiti s oslobodilackom vojskom.

Po nekim se znacima daje zakljuciti da su Austrijanci ozbiljno pomisljali ponovo osvojiti svu Bosnu. Godine 1687. i 1688. raspitivali su se preko posrednika u Dubrovniku bi li muslimani u Sarajevu (koji su, kao sto je bilo dobro poznato, zauzimali nezavisno drzanje spram oto-manske vlasti) prihvatili austrijsku vlast kad bi im bila zajamcena puna vjerska sloboda. Dvanaest je porodica potvrdno odgovorilo na to pitanje, ali cini se da od svega toga nije na kraju bilo nista."

Princ Eugen nije imao nista slicno na pameti kad je poveo vojnu ekspediciju u Bosnu - jer mu je bitni cilj bio tek pljacka i razaranje.

Karlovacki mir (sklopljen u Srijemskim Karlovcima, sjeverozapadno od Beograda, nedaleko od Novog Sada) kojim je dokoncan rat 1699. godine, potvrdio je da se Otomansko Carstvo povlaci iz Evrope.

Ugarska i Transilvanija ustupljene su Habsburgovcima, a veliki dijelovi teritorija u Dalmaciji i Grckoj Mlecima. U iducem stoljecu Bosna je na jugozapadu granicila s Mlecima. Psiholoski udarac tih gubitaka bio je toliko snazan da je povrat tih teritorija postao opsesivan dugorocni cilj otomanske politike. Prilika se ukazala 1714. godine, kad su Mlecani grubo prekrsili mirovni ugovor. U ratu koji je uslijedio, Austrija je obnovila savez s Mlecima, a princ Eugen je jos jedanput (1716.) nanio tezak poraz Turcima kod Petrovaradina. Ipak su bosanske obrambene snage uglavnom zadrzale svoje pozicije. ,

Pozarevackim mirom 1718. godine Austrija je dobila pojas bosanskog teritorija juzno od tradicionalne granice, rijeke Save. Dalmacija pod mletackom vlascu prosirila se pak prema unutrasnjosti i dosegnula crtu koja je odonda manje-vise ostala jugozapadna granica Bosne.12

U tom ratu jos je jedan val muslimanskih izbjeglica zapljusnuo Bosnu.13

Prilike su bile nesredjene, porezi nanovo povecani, a pobune zbog prevelikih nameta izbile su u Hercegovini 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Neotomanski izvori tvrde da su u dvije od tih pobuna (1728. i 1729. godine) sudjelovali i krscani, ali su glavni akteri bili muslimani.14

Tih su godina harale i posasti: na pocetku tridesetih godina 18. stoljeca pomrlo je u Bosni od kuge 20.000 ljudi.15

Kad su Austrijanci prekrsili Pozarevacki mir 1736. godine i prodrli u Bosnu, zacijelo su se bili ponadali da ce je brzo osvojiti. Ali nedavno je prije toga bio postavljen za namjesnika u Bosni neobicno energican i odrjesit covjek, Ali-pasa Hecimovic, koji je vrlo vjesto organizirao odbranu.16

Sljedece godine potukao je austrijsku vojsku u bici kod Banje Luke, a mirovnim ugovorom koji je zatim sklopljen (Beogradski mir 1739. godine) Austrijanci su se odrekli citavog teritorija juzno od Save, osim jedne tvrdjave.17 Tom je nagodbom utvrdena sjeverna granica danasnje Bosne.

Bijase to jedan od najtrajnijih mirovnih ugovora u tom stoljecu. Gotovo 50 godina nakon toga nije bilo upada strane vojske u Bosnu.

Medjutim, Bosanski ejalet morao je snositi teret povecanih poreza kojima su se financirali ratovi na drugim stranama. Godine 1745., kad se Hekim-oglu Ali-pasa vratio na polozaj namjesnika Bosne, ogorcenje na povecane namete bilo je toliko da je bio prisiljen povuci se iz Bosne na sest mjeseci. Kad se 1747. godine vratio, ponovo su izbili nemiri pa se sljedece godine povukao u Grcku.18 Nakon velike pobune u Mostaru 1748. godine, u kojoj su cak i janjicari sudjelovali, slijedile su u iducih nekoliko godina i druge pobune zbog velikih nameta u Bosni.19 I muslimanski seljaci su se bunili zbog promjena u sistemu zakupa zemlje.

Napokon je novi namjesnik u Bosni, Mehmed-pasa Kukavica, primio od sultana ferman u kojem je stajala samo jedna recenica: "Bosna se mora iznova osvojiti."20 Namjesnik je postupio bescutno i djelotvorno. U Bosni je uspostavio mir, iako je Mostar bio i dalje srediste nezadovoljstva i otpora. Godine 1768. pasa je morao poslati jaku vojsku na Mostar da ga pokori. Medjutim, za razliku od nekih masovnih pobuna u cetrdesetim godinama 18. stoljeca, ovaj je otpor potjecao od vidjenih muslimana koji su nastojali zastititi svoje porezne olaksice.21

Sljedeci rat protiv Austrije, koji je zapoceo 1788. godine, imao je ozbiljniju politicku dimenziju od prethodnih.

Austrijski car Josip II. i ruska carica Katarina Velika sporazumjeli su se da preotmu Osmanlijama balkanske zemlje i podijele ih medu sobom.

Tako je doslo do geopoliticke podjele interesa na Balkanu, sto je na kraju dovelo do austrijske okupacije Bosne 1878. godine i do njene aneksije 30 godina nakon toga.

Car Josip II. pokazao je da ne misli samo na osvajanje nego i na vladavinu kad je na pocetku rata izjavio da jamci slobodu vjeroispovijesti svim muslimanima koji odmah poloze oruzje.22

Nastojeci pridobiti na svoju stranu bosanske katolike (od kojih su neke doveli i na studije u Zagreb), Habsburgovci su se jos nadali da ce u Bosni izbiti opci ustanak bosanskih krscana.23 Na pocetku 1788. godine austrijske su jedinice stupile na bosansko tlo, ali im se nisu ispunili snovi da ce biti docekani kao oslobodioci. Manji broj Bosanaca dobrovoljno se pridruzio austrijskoj vojsci. Ipak, i bosanski krscani i muslimani pruzili su zilav otpor Austrijancima u prednjem pojasu odbrane, pa je austrijska vojska zaglibila u peteromjesecnoj opsadi tvrdjave u Bosanskoj Dubici.24 (Stoga je taj rat ostao zabiljezen u bosanskoj historije pod imenom Dubicki rat.) Sljedece godine Austrijanci su se bolje pripremili pa su pregazili veci dio Bosne i prodrli duboko u Srbiju. Ali opet je uslijedio nagovjestaj nacina na koji ce se problemi sredjivati u 19. stoljecu. Teznje Austrije i Rusije nije zaprijecila otomanska vojna moc nego diplomatski i politicki pritisci drugih evropskih velesila. Godine 1791. Austrija je pristala vratiti sve sto je bila osvojila u Bosni i Srbiji; za uzvrat je sultan dodijelio austrijskom caru sluzbeni naslov "zastitnika" krscana pod otomanskom vlascu.25

Medjutim, prije nego sto se uspio potpuno oblikovati novi model politickog ponasanja u 19. stoljecu, doslo je do dugotrajnog i bitnog prekida u medjunarodnom poretku: do napoleonskih ratova.

Nakon Napoleonovih prvih pobjeda nad Austrijom, Francuzi su zauzeli Mletke, Istru i Dalmaciju (ukljucujuci i Dubrovacku Republiku) 1805. godine - i tako je nastala francusko-bosanska granica. Vecina evropskih velesila zeljela se dodvoriti Otomanskom Carstvu iz strateskih razloga. Napoleon je poslao pomoc sultanu da suzbije bunu u Srbiji, a Francuzi su se jos direktnije upleli u lokalni spor u Hercegovini 1808. godine uputivsi manji vojni odred u pomoc mjesnom pasi Hadzi-begu Rizvanbegovicu, koji bijase opkoljen u tvrdjavi Hutovo nakon svade sa svoja dva brata oko nasljedstva.26

Godine 1809. Austrija je ponovo nagovijestila rat Francuskoj. Napoleon je potakao Bosnjake da upadnu u Slavoniju na pocetku ljeta te iste godine, a nakon bitke kod Wagrama u julu mjesecu Austrijanci su predlozili mir. Habsburgovci su ponovo ustupili Francuzima neke teritorije: zapadnu polovicu Hrvatske (uz sjeverozapadnu granicu Bosne) i dobar dio danasnje Slovenije. Sve je to bilo spojeno s ostalim osvojenim teritorijima u novu "Ilirsku provinciju" pod francuskom upravom marsala Marmonta (koji je za ovom prilikom proglasen "vojvodom Dubrovackim") u iduce cetiri godine.

Kao i vecina vladara Krajine prije njega, marsal je uskoro uvidio da se mora uhvatiti u kostac s pljackaskim upadima iz Bosne.

Potkraj 1809. godine francuska kaznena ekspedicija presla je u Bosnu, gdje su je docekale slabe turske snage, uglavnom neregularne konjice, pod komandom age od Bihaca. Premda se nisu mogli mjeriti s dobro izvjezbanim jedinicama Grande Armee, neregularni bosanski konjanici snazno su se dojmili jednog francuskog vojnika, koji ih je u svojim uspomenama opisao kao "ljudsko jato u kojem niko nije nosio odoru, na mrsavim, neobicno lakim konjicima koji su slusali jahacev glas i stisak njegovih koljena a da mu uzde i stremeni nisu bili ni potrebni". Francuzi su ih otjerali tridesetak kilometara, a onda su stali kod nekog sela i zapalili ga. Onaj se vojnik poslije prisjecao: "Otrcao sam s nekoliko oficira do najvece kuce. Zakljucili smo da je u sobama s resetkama na prozorima koji su gledali na dvoriste bio harem pa smo ga zapalili u cast, ljepseg spola".27

Kad su se 1813. godine Francuzi povukli iz "Ilirskih provincija", Austrijanci su ondje ponovo preuzeli vlast. Istovremeno su se nastavili uobicajeni granicni incidenti i sukobi. Sve se vratilo u normalno stanje. Ali najveca dugorocna prijetnja otomanskoj Bosni dolazila je s istoka, iz Srbije, gdje je 1804. godine izbio ustanak. Zapravo su izbila dva ustanka: prvi je izvela skupina mjesnih janjicara koji su prigrabili vlast ne bi li sprijecili provedbu reformi koje je donio Istambul (dopustajuci Srbima krscanima da osnuju svoju miliciju, ubiru svoje poreze i tako dalje), a drugi je bio velika buna krscanskog naroda. Premda je sultan u prvi mah stao na stranu svojih podanika protiv janjicara, narodni je ustanak uzeo previse maha pa je odlucio da ga ugusi. Srbi su 1805. godine potukli osmanlijsku vojsku, a 1806. nanijeli tezak poraz i vojsci koja je nadrla iz Bosne. Opca antiosmanlijska nasilja u Srbiji ukljucila su i mnogobrojne masakre, pljacke i prisilno pokrstavanje obicnih slavenskih muslimana i pravih Turaka; oni koji su prezivjeli poceli su bjezati u Bosnu.28 Izbilo je i nekoliko pobuna pripadnika Srpske pravoslavne crkve u Bosni i jedna ozbiljnija buna (proistekla iz lokalnih razmirica) u Hercegovini. Napokon, 1815. godine, sultan je pristao dati Srbima - ili bar onima u Smederevskom sandzaku, sjevernom dijelu Srbije kojem je pripadao i Beograd - autonomiju s velikim ovlastima, pravo na vlastitu skupstinu i slobodno izabranog kneza. Ipak, turske posade ostale su u gradovima, a turski je pasa i dalje stolovao u Beogradu, ali su polozeni temelji za kasniji razvoj Srbije kao nezavisne kraljevine - kraljevine koja ce za Bosnu biti ili svjetionik slobode i nade ili srediste ekspanzionistickih teritorijalnih teznji.

Dvije suprotstavljene bune koje su potaknule u Srba poriv za nezavisnoscu izrazavale su dvije tendencije koje su se vec poodavno mogle zapaziti u balkanskim provincijama Otomanskog Carstva. Postojalo je narodno nezadovoljstvo citavim poretkom, i postojala je zelja mjesnih predstavnika toga poretka da odbrane svoje privilegije od mijesanja (nadasve reformi) iz Istambula. Moc lokalnih muslimanskih uglednih ljudi bila je dublje ukorijenjena u Bosni. To je znacilo da je njihov otpor sredisnjim vlastima, otpor cije smo znakove vidjeli vec oko sredine 18. stoljeca, imao cvrstu bazu i da ce trebati nekoliko narastaja da se skrsi. U Bosni su bile izrasle posebne politicke i drustvene institucije koje su sve skupa tvorile neobicno djelotvoran poredak lokalne moci.

Najvaznija je od tih institucija bila kapetanija. Ponajprije, potkraj 16. stoljeca, kapetan je bio vojni administrator u pogranicnom podrucju. Njegova je zadaca bila da dize vojsku, pregledava putnike koji prelaze preko granice, da cuva ceste od razbojnika i obavlja kojekakve druge policijske i administrativne poslove.

Teritorij kojim je upravljao, kapetanija, mogao je biti manji ili veci od kadiluka (osnovne upravne jedinice kojoj je na celu bio kadija ili sudac), ali je bio manji od sandzaka.29 U 17. stoljecu taj je poredak prosiren i na unutrasnjost zemlje. Prosirene su i ovlasti kapetana, a neke ugledne porodice pocele su tretirati kapetansku sluzbu kao nasljednu. U vrijeme Karlovackog mira (1699.) u Bosni je bilo 12 kapetanija, a potkraj 18. stoljeca bilo ih je 39 pa je tim poretkom bio obuhvacen veci dio bosanskog teritorija. Na prijelazu 17. i 18. stoljeca, kad su poceli i porez ubirati, kapetani su bili na vrhuncu svoje moci.30 Kapetanije su postojale samo u Bosni, pa su tu stvorile i drustveno-politicku strukturu kojom se Bosna razlikovala od svih ostalih balkanskih zemalja. Ta je institucija, kad je dobro funkcionisala, bila velik napredak naspram prvobitnog osmanlijskog poretka. Ljudi vise nisu bili izruceni na milost i nemilost pohlepnim sandzak-begovima dovedenim izvana, koji su se za ono nekoliko godina koliko su boravili u Bosni nastojali obogatiti, nego su imali lokalne upravljace kojima su osobni probici lezali u dugorocnom blagostanju na svom podrucju. Istovremeno su mogli i ozbiljno ograniciti vlast namjesnika u Bosni koga je postavljao sultan.

Teoretski, namjesnik je dobio od sultana vrhovnu vlast nad svekolikom Bosnom. Kao vladar ejaleta imao je, kao sto smo vidjeli, titulu begler-bega ili vezira i najvisi od tri ranga pase zvani "pasa od tri tuga", prema tradicionalnom vojnom stijegu ukrasenom sa tri konjska repa koji bi se nosio pred njim u bici.31 Pod njim su bili sandzak-begovi (potkraj 17. stoljeca Bosna je bila podijeljena na cetiri sandzaka: Bosnu, Hercegovinu, Zvornik i Klis), koje je takodje postavljao sam sultan. Na okruznoj razini, uz kapetanije, postojala su i cetiri samostalna agaluka, a pojedinim podrucjima mogli su upravljati i muselimi, upravljaci sto ih je postavljao sam vezir.32 Medjutim, od pocetka 18. stoljeca sve je vise slabila vezirova moc. Energican vezir kao sto je bio Ali-pasa Hecimovic mogao je mobilizovati Bosnu kad je mobilizacija bila u interesu samih Bosnjaka, ali je tesko mogao vladati zemljom kad bi se stanovnistvo okrenulo protiv njega. To se moglo postici samo grubom silom, a njoj se ipak nije redovno pribjegavalo. Potkraj stoljeca vecina se posmatraca slagala u misljenju da se vezirova moc proteze samo na podrucje oko grada Travnika gdje je bila njegova rezidencija i dvor.33

Bosanski veziri bili su se povukli iz Sarajeva nakon rata u devedesetim godinama 17. stoljeca i gotovo da vise nisu mogli ni primirisati u taj grad. Razvoj Sarajeva i, u nesto manjoj mjeri, Mostara kao gradova koji su ljubomorno cuvali svoju politicku samostalnost bijase jos jedan cinilac koji je ogranicavao centralnu vlast. U sezdesetim godinama 15. stoljeca Mehmed II. dodijelio je Sarajevu posebnu povlasticu ili muafname (sto je obuhvacalo i oslobodjenje od nekih nameta) kao nagradu za pomoc koju su Sarajlije pruzile Osmanlijama na pocetku osvajanja Bosne. To je postala osnova sve preduzetnijih zahtjeva Sarajlija za specijalni status grada - posebno su te zahtjeve isticali poglavari mocnih esnafa sto su stekli pravo (koje je drugdje imala drzava) da imenuju gradonacelnika.34 Nakon ukinuca sistema devsirme u 17. stoljecu, narav janjicarskog korpusa degenerirala je u cijeloj carevini. U Bosni u 18. stoljecu janjicari su postali nesto nalik na ceh ili udrugu, koja se isto toliko (ako ne i vise) bavila svojim drustvenim privilegijima koliko i vojnim obavezama. Jedan francuski posmatrac iz 1807. godine uocio je da "vecina muslimanskih gradjana nosi titulu 'janjicara'"; rekli su mu da od 78 000 janjicara u Bosni svega njih 16 000 prima placu i obavlja stvarne vojne duznosti, a da su svi ostali obrtnici koji samo uzivaju pravo na tu titulu.35

Buduci da je u Sarajevu bilo najmanje 20.000 janjicara, od kojih su neki bili vojne osobe, nijedan vezir nije mogao olako preci preko njihovih privilegija. U Sarajevu je muselim zastupao vezira, ali je imao vrlo ogranicenu vlast.

Sarajevo je bilo na celu otpora centralnim vlastima. Jedan bosanski ljetopisac zapisao je, kad je 1771. godine nametnut nov porez, da su druga mjesta cekala da vide hoce li Sarajlije priznati taj porez prije nego sto se sami odluce hoce li ga placati.36 Ali i Mostar je igrao vaznu ulogu. Premda nije imao nikakve povelje o nekim posebnim privilegijima, nastojao je izboriti slican status kao i Sarajevo. Odupirao se svim pokusajima da se nad njim uvede nadzor, i cesto se suprotstavljao vezirovim izvjestajima. Godine 1768. i 1796. organizovani su pohodi na Mostar, a 1814. godine bila je potrebna vojska od 30 000 ljudi da uspostavi u gradu vezirsku vlast. Postavljen je odozgo muselim da upravlja gradom, ali su ga zitelji ucas svrgnuli i izabrali na to mjesto svoga predstavnika.37 Gradski oci koji su bili na celu otpora u Mostaru imali su rang ajana, pa je i ta cast postala bedem protiv centralnih vlasti. Kad je ta duznost prvi put uvedena u Bosni za rata koji se vodio izmedju 1683. i 1699. godine, ajan je bio gradski sluzbenik koji je odgovarao za red i zakon, izabran izmedju spahija, janjicarskih oficira i drugih uglednih ljudi. Premda je ta titula poprimila nesto sire znacenje drugdje na Balkanu, gdje se obicno odnosila na svakojake lokalne polusamostalne muslimanske poglavare, u Bosni je zadrzala svoje prvobitno znacenje upravnog sluzbenika. U mnogim provincijskim dijelovima Bosne kapetan je ujedno obavljao i funkciju ajana. Ali ajani su posebnu ulogu imali u vecim gradovima, gdje su ih stvarno birali, u vecem dijelu 18. stoljeca, predstavnici gradjana - i krscani i muslimani. Sami ajani bili su, naravno, muslimani, a i u Sarajevu i u Mostaru janjicarske organizacije imale su velik uticaj na njihov izbor.

U Sarajevu su i obicni gradjani mogli postati ajani, a u Mostaru su mjesni koljenovici zemljoposjednici zauzeli te polozaje i na kraju ih "feudalizovali", tako da su izbori bili puka formalnost. Upravo zahvaljujuci toj funkciji, gradski oci Mostara, uz potporu drugih clanova lokalne zemljoposjednicke vlastele, uspjeli su da grad neprekidno pruza otpor centralnim vlastima od sezdesetih godina 18. do tridesetih godina 19. stoljeca.38

8 EKONOMSKI ZIVOT, KULTURA I DRUSTVO U OTOMANSKOJ BOSNI 1606. - 1815.

Povijest kapetana i ajana pomaze nam da shvatimo kako su se u 17. i 18. stoljecu zbivale u Bosni neobicno vazne drustvene promjene. Stari poredak vojno-feudalnog drzanja zemlje pod zakupom malo-pomalo se istrosio i umjesto timarske klase pojavila se nova vrsta lokalnog plemstva koje je drzalo u vlasnistvu veleposjede i prenosilo ih u nasljedstvo.

Vec smo naznacili neke od uzroka tim promjenama: razvoj klase drzavnih sluzbenika nastalih sistemom devsirme koji su se u Istambulu u 17. stoljecu otimali za nevojne, privatne posjede; zamjenjivanje u vojnom smislu spahija placenim pjesastvom; opca i nezasitna potreba drzave za prihodima, sto je dovodilo do toga da su se veliki kompleksi zemlje ustupali lokalnim zemljoposjednicima koji su za uzvrat ubirali i predavali drzavi porez u gotovini. U Bosni je navala spahija, janjicara i drzavnih sluzbenika izbjeglih iz Ugarske, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije izmedju 1683. i 1697. godine povecala pritisak na drzavu da pretvori timare u privatne posjede (poznate pod opcim nazivom ciftluk): mnogi su od tih ljudi trazili u zemljoposjednistvu sigurnost, a od ciftluka su se, osim toga, mogli iscijediti veci prihodi jer su seljaci na njima imali manja zakonska prava.

Neki od posjeda koji su na taj nacin nastali bili su u Bosni poznati pod nazivom agaluk, a njihovi vlasnici age. Seljaci su na njima sacuvali neka prava koristenja zemlje, ali je znatno povecan teret desetina i zakonski obavezatnog kuluka. Oni posjedi koji su bili u neogranicenu vlasnistvu pojedinaca bijahu poznati pod nazivom begluci, a njihovi vlasnici pod nazivom begovi.

Mnogi su od tih begluka bili veleposjedi kojima su upravljali upravitelji imanja, koji su zahtijevali najvise sto su mogli od seljaka na njima. Oni su mogli sklopiti sa seljacima i posebne sporazume koji nisu bili propisani zakonima. Opcenito su nazivi aga (sto se prvobitno odnosilo na janjicarske oficire) i beg naprosto poprimili znacenje clanova nize i vise zemljoposjednicke vlastele. Kako su radni uvjeti na veleposjedima bivali sve tezi, muslimanski su se seljaci, kojima je zakon oduvijek omogucavao da sami posjeduju nesto zemlje, sve vise priklanjali takvom nacinu obradjivanja.

Tako je tekao dugotrajan proces drustvene i vjerske polarizacije: od 15. stoljeca, kad su feudalni zemljoposjednici mogli biti i krscani i muslimani, a posjede su im obradjivali seljaci obje vjere, do 19. stoljeca, kad su svi veleposjednici bili muslimani, a velika vecina seljaka bezemljasa bili krscani.2

Iako su se ti seljaci i dalje zvali "kmetovi", oni koji su radili na beglucima, strogo uzevsi, nisu vise imali pravni status kmetova. Bili su obicni seljaci u nepovoljnu polozaju, u sistemu u kojem nisu imali prave prilike da zahtijevaju nesto bolje. Zivotni su im se uvjeti sve vise pogorsavali. Sve veci broj seljaka odlazio je sa zemlje u potrazi za poslom u veca mjesta.3 U 16. stoljecu bilo je sasvim uobicajeno da seljaci pod otomanskom vlascu, posto plate porez, zadrze za sebe visak uroda i iznesu ga na trziste.4 Na ciftlucima koji su zahtijevali od seljaka vise nego drugi, tako je sto postalo nemoguce, pa su seljaci zivjeli na rubu egzistencije. Kad je francuski autor Fourcade putovao u Solun da ondje preuzme konzulske mjesto 1812. godine, prespavao je jednu noc u kmetskoj kuci u Kozarcu. Kuca je bila sest i pol metara dugacka i cetiri metra siroka, u sredini je bilo ognjiste, bez dimnjaka i bez prozora (samo otvori u zidovima i rupa na krovu); pod je bio zemljan a jedino pokucstvo bijahu skrinje; spavali su s nogama okrenutim vatri, umotani u kozuhe, na lezajevima od sijena, a gamad ih je zive izjedala.5

Na temelju takvih iskaza stice se vrlo sumorna slika zivota na selu u Bosni. Pa ipak, jedno je od zacudjujucih otkrica savremenih historicara Balkana da je u 18. stoljecu znatno porastao broj stanovnika - posebbno u Bosni.

U 17. je stoljecu doslo do opceg pada broja stanovnika iz razloga koji nisu posve jasni: jedan je od mogucih uzroka tifus.6

U toku cijelog 17. stoljeca priljev muslimanskih izbjeglica mozda je tek nadoknadio odljev katolika: katolicki izvori procjenjuju da je vise od 50 000 katolika izbjeglo u ratu sto se vodio izmedju 1683. i 1699. godine, a vjerojatno se i egzodus za rata s Mlecima izmedju 1645. i 1699. godine brojio na desetke tisuca.7

Ipak je muslimansko stanovnistvo snosilo najveci dio tereta ratnih napora - ne samo u odbrani Bosne nego i u gotovo neprekidnom ratovanju Osmanlija u drugim krajevima carevine. Vaznost bosanskih jedinica vidi se i po popisu 1553 bosanskih spahija koji su sluzili u ratu protiv Rusije 1711. godine: svaki je od tih spahija imao u svojoj pratnji po nekoliko vojnika.8 Mnoge tisuce bosanskih muslimana izginule su na tim dalekim bojistima. Od njih 5200 poslanih u Perziju da se bore u ratu od 1723. do 1727. godine, na primjer, vratilo ih se kuci svega 500.9

Medju ostalim uzrocima smrti bila je i kuga, koja je, kao sto smo vidjeli, na pocetku 18. stoljeca i dalje harala Bosnom. Razumljivo je sto je nakon priljeva u devedesetim godinama 17. stoljeca broj muslimanskog naroda sporo rastao.

Broj krscanskog naroda rastao je znatno brze. Niz poreznih knjiga u otomanskim arhivima pokazuje da je u 18. stoljecu broj krscana porastao za 200 posto. Ovaj podatak treba ipak prihvatiti s rezervom, jer polaziste za njegovo izracunavanje, registar dohodarine za 1700. godinu, cini se nevjerojatno nizak, ali je opca tendencija jasna. Ako broj odraslih muskaraca pomnozimo s tri, ukupan broj krscana prema tim poreznim knjigama iznosi 1718. godine 118 000, 1740. godine 190000, 1788. godine 295 000 a 1815. godine 312 000. (Ti se brojevi ipak ne mogu pravo usporedjivati jer obuhvacena administrativna podrucja nisu bila uvijek ista.)10

Prema podacima dobivenim na jednoj drugoj osnovi za cijelu Bosnu i Hercegovinu, broj se krscana povecao od 143.000 u 1732. godini na 400.000 u 1817. godini." Kako nemamo zabiljezenih podataka o nekom vecem doseljavanju krscanskih seljaka u Bosnu, povremeno su se jamacno doseljavali ljudi iz Srbije i Makedonije.12

Usprkos cestim nemirima u Hercegovini u 18. stoljecu, u bosanskom je ejaletu opcenito bila bolja uprava nego u susjednim podrucjima u Srbiji, i nije bilo toliko razbojnickih prepada. Mozda je zbog toga Bosna u toku cijelog tog stoljeca neprestano privlacila stanovit dotok doseljenika iz srpskih krajeva. Ipak, glavni uzrok porastu stanovnistva zacijelo je bio prirodni prirast. To pretpostavlja da je ekonomija dobro funkcionirala i da krscani, iako su na selu zivjeli u siromastvu, nisu ipak patili od krajnje oskudice.

S druge strane, manjina krscanskog naroda uzivala je u pravom blagostanju u vecim bosanskim gradovima, u kojima se razvila krscanska (i zidovska) trgovacka klasa. Katolici, sa svojim starim dubrovackim vezama, dominirali su u bosanskoj trgovini sve do kraja 17. stoljeca; nakon toga su vazniju ulogu igrali Srbi, Vlasi, Grci i Armenci. I pojedini su obrtnici bili pravoslavne vjere, posebno zlatari.13 Muslimani su se u gradovima drzali uglavnom kucne radinosti, ali su se od sredine 18. stoljeca i oni poceli baviti trgovinom.14 Bogato Sarajevo u 17. stoljecu bijase jedno od balkanskih cuda, kudikamo najvazniji grad u unutrasnjosti zapadno od Soluna. Jedan je posjetilac zabiljezio 1628. godine da pojedini trgovci imaju zalihe robe u vrijednosti od 200 do 300 tisuca dukata.15 Sjajan opis Sarajeva sacuvan je u dnevniku neumornog turskog putopisca Evlije: McGowan, Economic Life in Ottoman Evrope, str. 90. Prvi broj cini se nevjerojatno nizak; mozda to samo znaci da se bosanska uprava jos nije bila oporavila od rata pa nije uspjela prikupiti sve podatke. Osim toga, tada se prvi put nisu brojile porodica nego svi odrasli muskarci.

Celebija, koji je posjetio taj grad 1660. godine i pribiljezio da Sarajevo ima 17.000 kuca (sto znaci vise od 80.000 stanovnika), 104 dzamije i carsiju sa 1080 ducana, u kojima se proda je roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske i Ceske. Pa i sami su stanovnici ostavili na njega snazan dojam: "Buduci da je ovdje ugodno podneblje, ljudi su pretezno rumene puti. Na sve cetiri strane svijeta ima gorskih pasnjaka i obilje tekuce vode. Zbog toga su stanovnici krepki i zdravi. Ima cak vise od tisucu staraca... koji su dozivjeli sedamdesetu."16 Jedan francuski putnik koji je bio u Sarajevu svega dvije godine prije njega bijase podjednako odusevljen: "Ima vrlo lijepih ulica, krasnih i dobro sagradjenih kamenih i drvenih mostova, i 169 lijepih cesama," zabiljezio je izmedju ostaloga. "Grad je pun vrtova: vecina kuca ima svoje privatne vrtove, pune vocaka, posebno jabuka." Bio je ugodno iznenadjen i trznicom "sa bezbroj ljudi i svakojakom robom", i velikim tjednim konjskim sajmom - bosanskim specijalitetom.17

Sarajevu je trebalo dugo vremena da se oporavi od poharanosti iz 1697. godine. Bila su jos dva velika pozara, 1724. i 1788. godine.18 Drzi se da je 1807. broj stanovnika bio 60 000, manji od broja koji je naveo Celebija 1660. godine, ali jos uvijek impresivan ako se usporedi s brojem zitelja Beograda 1838. godine (12 963) ili Zagreba 1851. godine (14 000).19

Trgovina je u balkanskim zemljama procvala nakon Pozarevackog mira, kojim je otvoren promet s Austrijskom Carevinom i kojim su Osmanlije zapravo stekli prednost.20 Uskoro su trgovci iz Sarajeva sudjelovali na velikim sajmovima u Leipzigu i Becu. Glavni bosanski izvozni artikli bili su poljoprivredni proizvodi (koza, krzno i voce, posebno suhe sljive), a najvise se uvozio tekstil.21 Bogati rudnici u Bosni bili su zatvoreni (samo se jos u Varesu vadila zeljezna ruda). Bilo je vrlo malo industrije osim onoga sto su izradjivali obrtnici po gradovima: obradjivali kovine, kozu i tako dalje.22 Ostrouman posmatrac u 18. stoljecu koji je presao na islam, Mouradgea d'Ohsson, ovako je prokomentirao neuspjeli pokusaj da se razviju velika industrijska poduzeca: "Niko se ne usudjuje iznijeti na vidjelo svoje bogatstvo da ne bi privukao pozornost vlasti."23

Cesto se isticala korupcija koja je bila usadjena u potonji otomanski poredak: "Politika svakog turskog ministra ima za prvi cilj samog sebe," zapisao je engleski diplomat Sir James Porter 1768. godine.24 Ali je isto tako napomenuo da nije rijec o opcem moralnom propadanju, nego o pogreski u politicko-upravnom sistemu. Cak i u tom razdoblju stagnacije, na one koji su iz prve ruke govorili o zivotu u otomanskoj Evropi - za razliku od onih koji su moralizovali s velike udaljenosti - ostavljale su snazan utisak neke od njenih moralnih i drustvenih konvencija. Porter je tako prenio komentare jednog otomanskog efendije, "koji je bio rodom iz Bosne i koji je dugo zivio u svom zavicaju," kako oni ondje "jedva da znaju u cistom turskom [tj. muslimanskom] selu sto je to podvala, obmana ili lopovluk". U prilog toj tvrdnji, Porter napominje kako u Istambulu nema kradje: "Tu mozete zivjeti bez brige da ce vam ko sta ukrasti, pa gotovo svo vrijeme drzite svoja vrata otvorena".25 Neko bi mozda pomislio da se ljudi tako besprijekorno ponasaju zato sto zive u strahu od nemilosrdne provedbe islamskog zakona u djelo, ali ima obilje dokaza da je doduse poboznost opcenito ostala na visokoj razini medju muslimanskim stanovnistvom, ali da se sveti zakon nije rigorozno postivao. Jedna historijska studija o stavu prema alkoholu u Bosni utvrdila da je u 18. i 19. stoljecu nazori nisu vise bili tako strogi, da ljudi nisu vise prijavljivali vlastima svoje susjede da piju, kao sto su cinili u 16. stoljecu.26

Porterov informator okrivio je pravoslavnu zajednicu za opadanje morala. Nema pravih dokaza (osim ovakvih anegdotalnih napomena) za misljenje da je pravoslavno stanovnistvo bilo iskvarenije od bilo koje druge vjerske zajednice. Ali ima vise izvjestaja o korupciji medu visim svecenstvom u Pravoslavnoj crkvi, koja se, pod nadzorom grckih porodica "fanariota" u Istambulu, sluzila korupcionaskim metodama u radu.

Posto su se placanjem domogli najvisih crkvenih funkcija, fanarioti su zatim prodavali nize polozaje ne bi li nadoknadili svoje troskove.

Bosanski pravoslavni mitropolita uselio se u svoju sluzbenu rezidenciju u Sarajevu 1699. godine. Do kraja 18. stoljeca imao je pod sobom cetiri episkopa, u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku i Novom Pazaru (koji je danas u Srbiji).27 Ali nema mnogo sacuvanih zapisa o pastoralnoj ili duhovnoj djelatnosti tih episkopa u Bosni u tom razdoblju. Pravoslavna "stara crkva" iz 16. stoljeca vise puta se popravljala i obnavljala, a 1726. godine otvorena je u gradu pravoslavna osnovna skola.28 Obicno pravoslavno svecenstvo nije opcenito bilo posebno radisno. Svecenici su bili prilicno neobrazovani i uglavnom su oskudne zalihe Biblija i liturgijskih knjiga dobavljali iz tiskara u Rusiji i Rumunjskoj.29

U 18. stoljecu, u razdoblju kad je naglo rastao broj pravoslavnih vjernika u Bosni, jedni su pravoslavni manastiri unisteni ratom ili pozarom, a drugi su, cini se, jednostavno napusteni. Potkraj toga stoljeca bilo je dvanaest manastira u Hercegovini, a samo dva u samoj Bosni, u Derventi i Banjoj Luci.30*

Katolicka crkva, koju su u Bosni jos predstavljali iskljucivo franjevci, nije imala mnogo prilike, ako ih je uopce imala, da prodaje funkcije.

Fratri su odavno imali obicaj prositi milostinju ili desetinu od svoga stada, ali taj su obicaj opravdavali visi svecenici u inspekciji time sto franjevci nisu imali drugog prihoda.31 Prilicno zajedljivi izvjestaj iz Olova 1695. godine pokazuje da se i taj obicaj mogao zloupotrebljavati. Gvardijan tamosnjeg samostana pisao je u Rim da ce morati zatvoriti samostan ako ne dobije novcanu pomoc: sedam godina samostan nije primio milostinje od zupljana jer je osoba koja je skupljala milodare, otac Stanic, pronevjerila sav prikupljeni novac.32

Iz mnogih drugih izvjestaja moze se razabrati istinsko siromastvo Katolicke crkve u Bosni. Biskup Maravic zabiljezio je 1655. godine da "malo zupa ima crkve u kojima se moze sluziti misa i davati vjernicima sveti sakramenti; misa se obicno sluzi na groblju ili u katolickim privatnim kucama".33 Da bi dali sakramente, franjevci su obicno jahali na konju do zabacenih sela pa bi ondje i prenocili. U svojoj svjetovnoj odjeci nisu se razlikovali od seljaka koji su im govorili: "ujace", obicaj koji se ocuvao do dana danasnjeg. Jedan neutralni posmatrac, francuski konzularni sluzbenik Chaumette-des-Fosses, bio je 1808. godine zgranut nad neukoscu i praznovjerjem franjevaca i njihovim upletanjem u zivot vjernika.34

* Premda knjizevna produkcija pravoslavnog svecenstva u Bosni u to vrijeme nije bila velika, ne smije se zanemariti vazan doprinos Pravoslavne crkve likovnoj bastini Bosne. Vidi posebno dvije knjige Zdravka Kajmakovica, Zidno slikarstvo i Georgije Mitrofanovic.

Ipak, zahvaljujuci gdjekad slabasnoj vezi sa sirim intelektualnim svijetom Katolicke crkve, ti su bosanski fratri ostavili za sobom nekoliko stampanih djela. Uglavnom su pisali obicne nabozne traktate, ali postoje i dva-tri originalnija spisa, medju njima i polemicka pjesan s pocetka 18. stoljeca, u kojoj se autor zestoko suprotstavlja svjetovnosti u narodnim pjesmama.35 Najvazniji je pisac medju njima Filip Lastric (1700-1783), koji je postao poglavar bosanskih franjevaca i branio prava svoje provincije, "Bosne Srebrene", od prijedloga iznesenog u Rimu da se degradira njen status. Rasprava koju je napisao za tu svrhu, Epitome vetustatum bosnensis provinciae (1765.), bijase jedna od prvih stampanih knjiga o Bosni koju je napisao jedan Bosanac.36 **

Franjevci se nisu morali braniti samo od prijetnji koje su dolazile iz Rima. Za sve to vrijeme u Bosni su se i dalje nadmetale za prevlast Katolicka i Pravoslavna crkva. Fratri su se u pismima papi 1661. potuzili da pravoslavni patrijarh nastoji svim silama prisiliti katolike da prihvate pravoslavni obred, i da je od velikog vezira u Bosni ishodio dekret za potiskivanje katolicanstva. Da bi se oduprli tim pritiscima, bosanski su katolici morali trositi "velike svote novca na parnicenja".37

Franjevci su uspjeli zadrzati prvobitnu ahdnamu ili povelju o povlasticama koju im je izdao Mehmed II. i koju su potvrdjivali (zahvaljujuci diplomatskim intervencijama austrijskog, francuskog, dubrovackog, pa cak i engleskog poklisara u Istambulu)

** Ovaj kratki osvrt na bosanske katolicke pisce u otomansko doba ne odgovara vrijednosti i broju knjizevnih djela koja su franjevci u Bosni objavili u vise stoljeca. Opsirniji podaci mogu se naci kod Jelenic, Kultura i bosanski franjevci, i Kovacic, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. O zivotu i radu Lastricevu vidi Zirdum, Filip Lastric Ocevac, svi sultani redom u tom razdoblju. Neki drugi dekreti iz 17. i 18. stoljeca jamcili su franjevcima da su oslobodjeni raznih nameta, kao i zastitu od presezanja Pravoslavne crkve.

Na pocetku 19. stoljeca neki su posmatraci zabiljezili da je otomanska politika u Bosni bila sklonija katolicima nego pravoslavcima.38 Vjerojatno je to bio odraz sve veceg poistovjecivanja pravoslavlja s pokretom otpora osmanlijskoj vladavini u Srbiji, a katolicima u Bosni moglo se vjerovati da se nece urotiti s novom susjednom velesilom, Napoleonovim carstvom, koje su katolicki svecenici smatrali dozlaboga ateistickim.39 Mnogi su posjetioci komentarisli suparnistvo izmedju katolickog i pravoslavnog svecenstva u Bosni: Chaumette-des-Fosses, koji je proboravio sedam mjeseci u toj zemlji, zapazio je da neprijateljstvo izmedju te dvije vjerske zajednice "podrzavaju svecenici obiju crkava iznoseci grozomorne optuzbe jedni na racun drugih".40 Bez poticanja tih dviju strana u sporu, tesko je vjerovati da bi katolicki i pravoslavni seljaci imali mnogo razloga da se ne trpe. Govorili su istim jezikom, jednako se odijevali, odlazili katkad u iste crkve i zivjeli u potpuno jednakim prilikama.

Kad covjek cita standardna djela o Balkanu pod otomanskom vlascu, mogao bi lako steci dojam da je u tim stoljecima ondje vladala kulturna pustos, da se intelektualni i duhovni zivot sveo samo na posve rudimentarne i zakrzljale forme. Takva je slika docarana u mnogim djelima jugoslavenskih historicara, a romanopisac Ivo Andric donio ju je u gotovo karikaturalnoj formi u svojoj izrazito antimuslimanskoj disertaciji o kulturi u otomanskoj Bosni. "Ucinak turske vladavine bio je apsolutno negativan," ustvrdio je on. "Turci nisu uspjeli donijeti nikakav kulturni sadrzaj ni osjecanje nekakve uzvisene misije cak ni onim Juznim Slavenima koji su primili islam."41 Ovakve tvrdnje izrazavaju slijepe predrasude - svojeglavu sljepocu pred velebnim spomenicima otomanske arhitekture u Bosni, i nesto razumljiviju sljepocu pred sirokim rasponom knjizevnih djela koja su napisali bosanski muslimani pod otomanskom vlascu, od kojih su mnoga bila i nepoznata u vrijeme kad je Andric pisao svoju disertaciju (1924.).

Jos je vrlo tesko donijeti pravu ocjenu tih bosanskih spisa, koje poznaje samo sacica naucnih strucnjaka u cijelom svijetu. Malo ih je dosad prevedeno, a mnogi spisi postoje samo u izvornom rukopisu - pod pretpostavkom da uopce jos postoje nakon masovnog i namjernog razaranja kulturne bastine bosanskih muslimana 1992. i 1993. godine. Prije nego sto je pocelo unistavanje Sarajeva granatama 1992. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci bilo je 7500 rukopisa, u Orijentalnom institutu 5000, u Historijskom arhivu 1762 a u Nacionalnoj biblioteci 478.(42)

Vec se iz samih ovih brojeva dade zakljuciti da Bosna pod otomanskom vlascu nije bila kulturna pustos, a mnoga djela bosanskih pisaca, na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, cuvaju se u pojedinim zbirkama u Istambulu, Becu, Kairu i drugim mjestima.

Posebnu je paznju privukao odredjeni nacin pisanja, takozvana alhamijado-knjizevnost.

To su djela napisana na bosanskom jeziku, ali arapskim pismom. (To su ime savremeni naucnici posudili od slicnih nearapskih zapisa napisanih arapskim pismom u muslimanskoj Spanjolskoj.)

Za svo vrijeme turske vladavine, begovi u Bosni i dalje su pisali bosanskom varijantom cirilice, bosancicom, a tri stoljeca sluzili su se njome i franjevci, u stampanim djelima i u rukopisima. Pravoslavni svecenici citali su u 17. i 18. stoljecu takodje djela stampana na cirilici.

Ali bilo je prirodno da muslimani pocnu pisati arapskim pismom, jer je tim pismom pisana sva arapska, turska i perzijska knjizevnost, a arapsko se pismo ucilo i u svim muslimanskim mektebima ili osnovnim skolama.43

Aljamiado-knjizevnost sastoji se pretezno od svakojake poezije pisane arapskim klasicnim metrima: vjerske poezije, pjesama na moralne i drustvene teme, pa i nekih erotskih ljubavnih stihova. Medju pjesnicima bilo je poglavara derviskih redova, vojnika i zena.44 Jedan aljamiado-pisac, Muhamed Hevaji Uskufi (umro 1651.), sastavio je i hrvatski ili srpsko- -turski rjecnik u stihovima - jedan od najstarijih rjecnika od svih juznoslavenskih jezika. Uz kreiranje tih pisanih djela, muslimani su igrali i vaznu ulogu u stvaranju i prenosenju bogate bastine narodne poezije u Bosni: balada i tuzaljki (kao sto je vec spomenuta poznata Hasanaginica), epskih pjesama i posebnog zanra ljubavnih pjesama, podjednako omiljenih i medju muslimanima i medju krscanima, poznatih sevdalinki.45

Kako je bosanski jezik bio treci jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo cudo sto je i dio Otomanske knjizevnosti napisan na tom jeziku. Jedan bosanski pisac iz 18. stoljeca, ljetopisac Mula Mustafa Sefki Baseskija (koji je svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskome jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskoga zato sto ima 45 razlicitih rijeci za glagol "ici".46

Savremeni bosnjacki historicari pridaju veliko znacenje cinjenici da su pisci u to doba nazivali svoj jezik bosanskim. Ali time se mislilo samo na to da se taj jezik govori u Bosni, a nije se time htjelo reci da se on razlikuje od tog istog jezika kako se govori negdje drugdje. Dakako da su se zamjecivale regionalne razlike u hrvatskom ili srpskom jeziku. Tako je jedan franjevac na pocetku 18. stoljeca zabiljezio da se bosanski jezik razlikuje od hrvatskog, dalmatinskog i dubrovackog.47 A od svih varijanti hrvatskog ili srpskog jezika, bosanska se varijanta dugo smatrala najprihvatljivijom. Godine 1601. zapisao je Mavro Orbini: "Od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najgladi i najelegantniji jezik; i dice se cinjenicom da jedini oni dan-danas paze na cistotu slavenskoga jezika."48 Veliki srpski pisac, sakupljac narodnih pjesama i jezicni reformator iz 19. stoljeca Vuk Karadzic takodje je drzao da je dijalekt srednje Hercegovine najbolja i najcistija forma narodnog jezika.49

Vecina je knjizevnih djela bosanskih muslimana ipak napisana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Za to postoje razumljivi razlozi: jedni su pisali u formama u kojima je jezik nerazdvojno vezan sa zanrom, kao sto je, na primjer, istancano dvorsko pjesnistvo perzijske tradicije; drugi su pisali o takvim temama kao sto je filozofija za koju je u arapskom jeziku postojalo kompletno strucno nazivlje, sto je nedostajalo bosanskome jeziku; i dakako da su mnogi pisali za citatelje izvan slavenskih zemalja. Sto se tice proze, najvise ima djela iz teologije, filozofije, historije i prava, ali je tematski raspon bio ocito vrlo sirok, pa ovdje mozemo spomenuti samo nekoliko imena.

Najvazniji su pisci bili Ahmed Sudi al-Bosnavi (umro 1598.), koji je komentarima popratio klasicne perzijske pjesnike; Hasan efendi Pruscak (umro 1616.) koji je napisao znamenito djelo Zrcalo za princeve - pomodnu raspravu o vlasti i mnoga djela o logici, retorici i pravu, kao i popis bosanskih ucenih autora; Abdi al-Bosnavi (umro 1644.), koji je napisao ekstaticno-misticne rasprave u sufistickoj tradiciji; Ibrahim Alajbegovic zvani Pecevi (umro 1651.), koji je napisao na turskom jeziku historiju razdoblja izmedju 1520. i 1640. godine sluzeci se zapadnoevropskim stampanim izvorima; Ahmed al-Mostari Rusdi (umro 1699.), jedan od mnogobrojnih mostarskih pjesnika koji je pisao pjesme na turskome prema perzijskim uzorima; Mustafa al-Mostari Ejubovic poznat pod imenom Sejh Jujo (umro 1707.), koji je napisao bezmalo trideset rasprava o logici, gramatici i islamskom zakonu; Mustafa al-Aqihisari (umro 1755.), koji je napisao nekoliko djela o moralu i religiji i pohvalnu raspravu o kavi; te Mustata Sefki Baseskija (umro 1809.), ciji smo ljetopis Sarajeva u 18. stoljecu, napisan na prilicno prozaicnom turskom jeziku, vec spomenuli.

Neki su od ovih pisaca ostvarili nastavnicku ili cinovnicku karijeru izvan Bosne, ali je bilo mnogo ucenih ljudi zaposlenih u drzavnoj upravi same Bosne. Sejh Jujo, na primjer, bio je muftija mostarski, a jedan od namjesnika u Bosni Dervis-pasa al-Bosnavi (umro 1603.) bio je darovit pjesnik koji je prevodio perzijsku poeziju na turski.50 Bosna je svakako imala, kao i svaka druga zemlja, poprilican broj neukih i neotesanih vlastodrzaca, ali je bjelodano jasno da je apsurdna ideja da je Bosna pod otomanskom vlascu bila tek kulturna pustos, a da i ne govorimo o dekorativnim umjetnostima kao sto su kaligrafija i slikanje minijatura kojima su se bosanski muslimani takodje uveliko bavili za sve vrijeme otomanske vladavine.51

Nekoliko spomenutih pisaca bijahu clanovi sufistickih derviskih redova koji su igrali vaznu ulogu u zivotu bosanskih muslimana. I opet je tesko pisati o takvoj temi, ne samo zato sto je gradja ostala neobjavljena (na primjer, 222 rukopisa iz jednog od derviskih sjedista u Sarajevu, Sinanovoj tekiji), nego i zato sto su ti redovi oduvijek djelovali kao neka vrsta "nesluzbenog islama", izvan sluzbenih struktura medresa (sjemenista) i dzamija - tako da se njihova uloga oduvijek umanjivala u standardnim historijama islama. Ti su redovi zapravo udruge ili druzbe vjernika predvodjenih duhovnim uciteljima ili "sejhovima", a sastaju se redovno u tekijama (sjedistima) radi druzenja i ceremonija koje mogu sadrzavati obredne pokrete (od kojih je najbolje poznato "vrtoglavo okretanje" dervisa Mevlevija) i odredjena vrsta spontane ekstaticne religiozne poezije poznate pod nazivom ilahije. Derviski su redovi u razlicitim razdobljima bili kvijetisticki i apoliticni, ili politicki djelatni i militantni, kakav je, recimo, bio poznati Muridisticki pokret koji se odupirao ruskom prodiranju u muslimanski sjeverni Kavkaz. A njihova teologija, koja je obicno bila sklona mistici, bijase katkad toliko slobodoumna u svojim spekulacijama, prihvacajuci ideje iz filozofije, ljubavne poezije, pa cak i iz krscanske teologije, da su je pravovjerni muslimani smatrali hereticnom. To se posebno odnosilo na Bektasijski red koji je djelovao medu janjicarima.52

Derviski su se redovi rano pojavili u Bosni i vjerojatno ondje igrali vaznu ulogu kao i drugdje na Balkanu, u dva isprepletena procesa islamizacije i razvitka muslimanskih gradova.53 Prva derviska tekija u Sarajevu, Isak-begova, koja je pripadala redu Mevlevija, podignuta je negdje prije 1463. godine. Druga, Skender-pasina tekija, koja je pripadala redu Naksibendija, osnovana je 1500. godine, a u 17. stoljecu sagradjene su jos dvije vazne tekije (Sinan-pasina i Bistrigina).54 Podignuto je i vise manjih tekija koje se nisu ocuvale: Evlija Celebija nabrojio ih je u svemu 47 sredinom 17. stoljeca u Sarajevu.55 Tekije su se podizale i u dalekim dijelovima zemlje: jedna od posljednjih koje su se ocuvale i koja je jos djelovala u sedamdesetim godinama 20. stoljeca nalazila se u zabacenom planinskom selu vise Fojnice u rodnom mjestu poznatog derviskog poglavara iz 18. stoljeca, Sejha Huseina.56 Tekije nisu bile samo lokalna sredista druzenja i poboznosti nego i punktovi goleme medjunarodne mreze. Clanovi najveceg reda Naksibendija putovali su cak u centralnu Aziju da posjete znamenite sejhe. Jedini red koji, zacudo, nije nikad postao posebno omiljen u Bosni bijase janjicarski red Bektasija. Imao je doduse nekoliko svojih tekija, ali su te tekije najvise potpomagali posjetitelji iz Albanije i Turske. Cini se da je u Bosni bilo zazorno ozracje heterodoksije sto je okruzivalo red Bektasija.57

Islam je u Bosni pod otomanskom vlascu bio pretezno ortodoksan i konzervativan. Jedini uistinu heterodoksan pokret bijase pokret takozvanih hamzevija, sljedbenika sejha Hamze Balije Bosnjaka, koji je 1573. godine smaknut zbog hereze. O njegovu se naucavanju malo sta zna premda je zacijelo isao mnogo dalje od Bektasija u preuzimanju elemenata iz krscanske teologije. Za zadnjih progona "hamzevija" u Bosni nekoliko se clanova toga pokreta osvetilo drzavi ubivsi velikog vezira Mehmed-pasu Sokolovica. Cini se da su "hamzevije" opstale kao neka vrsta opozicije u sjeni sve do kraja 17. stoljeca.51*

Vecina posmatraca smatrala je bosanske muslimane ortodoksnim i poboznim. Evlija Celebija toplo je pisao o sarajevskim muslimanima: "Svi su oni bogobojazni ljudi, ciste, cestite i nepomucene vjere. Liseni su zavisti i mrznje, a svi redom, i stari i mladi, i bogati i siromasni, redovno se mole."59 Pa ipak, premda su bili "bogobojazni", Bosnjaci se nisu tako strogo pridrzavali, kao neke druge muslimanske sredine, odredjenih islamskih obicaja. Oduvijek su patili od slabosti prema rakiji, na nekim podrucjima (posebno na selu u Hercegovini) zene nisu nosile feredze, a strani su posmatraci cesto komentarisali bosanske obicaje u asikovanju, pa i sklapanju brakova iz ljubavi.60 I drugi su se muslimani, opisujuci moralni znacaj Bosnjaka, slagali sa Celebijinim misljenjem.

Jedan sirijski pisac, koji je negdje potkraj 17. stoljeca sastavio perzijsko-turski rjecnik, napisao je pod natuknicom "Bosnjak" sljedece: "Bosnjaci su poznati po svojoj blagosti i dostojanstvenosti; njihove su znacajke naobrazenost, lako shvacanje, trijezno razmisljanje, odanost i pouzdanost."61 A francuski putnik Qzielet uskliknuo je nakon dvomjesecnog boravka u Sarajevu 1658. godine: "Mene su svi muslimani u ovom gradu obasuli svakojakim dobrocinstvima, uslugama i znacima paznje, sa svima smo se sprijateljili."62

Ovakve opise treba imati na umu kad se citaju izvjestaji o "fanatizmu" muslimana u Bosni u 19. stoljecu. Olako se pretpostavlja da je fanatizam bio permanentna znacajka islama u Bosni. Sigurno je da se fanaticno drzanje razvilo u 19. stoljecu medju begovima, muslimanskim svecenstvom i nizim slojevima muslimana u gradovima, ali ima valjanih razloga za misljenje da je to bio produkt specificnih politickih i drustvenih prilika.

Kad je Chaumette-des-Fosscs, nakon sedmomjesecnog boravka u Bosni 1808. godine, pisao o svojim dozivljajima, iznio je pronicavo zapazanje o porastu nepovjerenja begova prema krscanima: "Da se ne bismo ogrijesili o muslimane u ovoj pokrajini, valja kazati da su oni, kako i sama raja [uglavnom seljaci krscani] priznaje, bili vrlo blagi sve do prije nekoliko godina. Ali od pocetka ovoga stoljeca, zbog politicke situacije, postali su neobicno nepovjerljivi." Posto su Francuzi zauzeli Dalmaciju a Srbi i Crnogorci digli se na oruzje, kaze, osjetili su da su u obrucu i da im prijeti opasnost. "Zbog te situacije koja je u njih izazvala strah, postali su neskloni prema svima oko sebe. Prepali su se kad su vidjeli kako se raja buni, a da bi je obuzdali, morali su pribjeci barbarstvu."63 U tom razdoblju samo sto se nije zavrsila drustveno-religiozna polarizacija veleposjednika i seljaka, sto je takodje moralo odigrati stanovitu ulogu.

Uspon Srbije kao dobro naoruzane i kvazi-autonomne krscanske drzave, iz koje bijahu grubo protjerani svi muslimani koji nisu bili masakrirani, pojacao je strah u muslimanskog svecenstva. A, sve veci ugled koji je uzivala krscanska trgovacka zajednica u Sarajevu i koju su na pocetku 19. stoljeca poceli stititi konzularni sluzbenici Francuske, Austrije i Pruske, povecao je te sumnje i zavist obicnih muslimanskih gradjana. Godine 1822. zapisao je jedan drugi francuski posjetilac, Charles Pertusier, da "musliman tjera svoju vjeru do krajnje forme fanatizma".64 Tada je vec, u takvoj generalizaciji, koliko god bila pausalna, zacijelo bilo mnogo istine. Ali nije uvijek tako bilo.

9 ZIDOVI I ROMI U BOSNI

Dosad nismo mnogo spominjali dva naroda koji su bili prisutni u Bosni od davnine: Rome, koji su vjerojatno bili ondje prije dolaska Turaka, i Zidove, koji su dosli u prvom stoljecu turske vladavine. U ovom cemo poglavlju iznijeti kratak pregled njihove historije u Bosni, od njihova dolaska do pocetka 20. stoljeca. Dakako da ta dva naroda nemaju mnogo zajednickog, osim cinjenice da su i jedan i drugi ocuvali svoj identitet iako su rasijani po nebrojenim zemljama. Ali i u jednom i u drugom slucaju iznenadjuje razlika u nacinu na koji su postupali s njima u Otomanskoj Carevini i u sjevernoj i zapadnoj Evropi.

Oni koji se automatski pozivaju na okrutnost i nesnosljivost osmanlijske vladavine, treba da malo poblize razmotre povijest ovih dviju manjina. Sigurno je da su u balkanskim drustvima postojale predrasude i prema Zidovima i prema Romima, ali same lokalne predrasude ne bi bile u 20. stoljecu otjerale nebrojene tisuce njih u smrt. To je mogla uciniti samo ideologija sto se razvila u naprednijim i "krscanskijim" dijelovima Evrope.

Kao i s islamom, mozemo samo nagadjati o vrlo ranim tragovima judaizma na bosanskom tlu. Na temelju arheoloskih nalaza, znamo da su se mnogi Zidovi bili naselili u obliznjim dijelovima bivse Jugoslavije pod rimskom vlascu. Otkriveni su ostaci sinagoga i zidovskih grobova iz treceg i cetvrtog stoljeca na nekim mjestima u Makedoniji, Dalmaciji, Crnoj Gori i u Osijeku, pedesetak kilometara udaljenom od sjeveroistocne bosanske granice. Najzanimljiviji je nalaz avarskog groblja iz osmog ili devetog stoljeca nedaleko od Novog Sada (istocno od Osijeka, podjednako udaljenog od tog grada kao i Bosna). U mnogim grobovima na tom groblju pronadjeni su zidovski simboli i hebrejski natpisi - iz kojih se daje zakljuciti da su ti Avari prihvatili clanove plemena Krimskih Hazara koji su se u osmom stoljecu bili preobratili na judaizam.1

Zidovi su se odrzali u Makedoniji za sve vrijeme bizantske vladavine, a zbog vaznosti kopnenog trgovackog puta za Solun, tu su se okupili i novi clanovi zidovske zajednice iz drugih dijelova Evrope i pridruzili se potomcima solunskih Zidova iz rimskog doba. Znameniti makedonski Zidov Leon Mung, koji se pokrstio i postao nadbiskup Ohrida 1120. godine, vjerojatno je bio pobjegao od progona iz Njemacke. Zacijelo su i druge izbjeglice dosle u Makedoniju nakon izgona Zidova iz Ugarske u 14. stoljecu. U to vrijeme postojale su zidovske zajednice i u Dubrovniku, Splitu i Beogradu.2 Ipak, najveci je priljev Zidova bio potkraj 15. stoljeca, kad su Zidovi koji bjehu protjerani iz Spanjolske bili dobro primljeni u Otomanskoj Carevini. Mnogi su se od tih Zidova Sefarda nastanili u Solunu, a neki su se od njih preselili na sjever, u grad Skopje, koji je uskoro, zahvaljujuci njima, postao vazno trgovacko srediste.

Bosna nije bila na glavnom trgovackom putu sjever-jug (koji je prolazio kroz Srbiju), ali je vazan put istok-zapad vodio od Dubrovnika preko Foce (juzno od Sarajeva) do Novog Pazara i dalje do Skopja. Zidovski trgovci iz Skopja i Dubrovnika zacijelo su cesto imali posla s bosanskim posrednicima. Ipak, cini se da je razvoj Sarajeva kao vaznog trgovackog grada najprije naveo Zidove da se nastane na bosanskom tlu. Nije poznato kad su dosli u Sarajevo, ali tri sudska zapisnika iz 1565. godine spominju zidovske trgovce koji su se do tada vec, po svemu sudeci, bili udomacili u Sarajevu.3 Vjerojatno je presudan cinilac bio bezistan "Bursa" koji je podigao Gazi Husrev-beg u tridesetim godinama 16. stoljeca - trgovina svilom s gradom Bursom bijase uglavnom u rukama anadolskih Zidova.4 Nije poznato ni jesu li se u Sarajevu prvi nastanili Zidovi koji su dosli iz Burse. Glavne veze sarajevska zidovska zajednica u iduca dva stoljeca odrzavala je sa Skopjem i Solunom, pa valja pretpostaviti da se vecina Zidova bila doselila iz ta dva grada. Trgovina tekstilom, koja je za sve vrijeme otomanske vladavine bila na prvom mjestu u bosanskom uvozu, ostala je u zidovskim rukama sve do unistenja zidovske zajednice u Drugom svjetskom ratu.5

Zidovi u Sarajevu zivjeli su isprva u jednoj muslimanskoj mahali ili cetvrti, ali godine 1577., za nagradu sto su pomagali drzavi u borbi protiv Habsburgovaca, dopusteno im je da osnuju svoj vlastiti kvart/' Rijec "kvart" ne odgovara sasvim pojmu "mahala", jer mahale, kao sto je objasnjeno u 5. poglavlju, bijahu manji dijelovi grada u kojima nije obicno bilo vise od cetrdesetak kuca. Isto bi tako bilo pogresno ovdje upotrijebiti rijec "geto", koja se kadkad upotrebljavala za tu zidovsku mahalu, jer su se njeni stanovnici posve slobodno kretali po gradu, nije bilo posebnih ulaza ni policijskog sata ni drugih diskriminatorskih mjera. U jednom rukopisu iz 18. stoljeca spominje se kako su se muslimani tuzili na buku koju Zidovi dizu i na opasnost od pozara. Pod pretpostavkom da ta prituzba nije bila bez osnove, mozemo zakljuciti da su se Zidovi u Sarajevu tada vec bavili industrijom, vjerojatno lijevanjem kovina (zna se da su se tim poslom bavili u zadnjim godinama). A ako su pomagali pri izradi metalnog oruzja i opreme potrebne za vodjenje rata, mozda se time moze objasniti i zahvalnost turskih vlasti. Jedan zidovski autor iz Soluna u 17. stoljecu zabiljezio je da su sami Zidovi zatrazili da se presele.7 Ma koji razlog bio, bogatiji Zidovi preselili su se u kuce sagradjene blizu glavne trznice, a ostali su se uselili u posebnu zgradu koju je ondje podigao poznati dobrotvor, namjesnik u Bosni 1580. i 1581. godine, te je zgrada prozvana Siavus-pasine daire, sto ce reci "Zaduzbina Siavus-pasina". Bijase to kucerina sa 46 soba i unutrasnjim dvoristem. U njoj su stanovale siromasnije zidovske porodica, svaka od njih u jednoj ili dvije sobe. Zidovi su tu zgradu zvali // Cortijo - "Dvoriste", muslimani Velika avlija ili Civuthana. (Takve su opcinske zgrade podignute i u drugim dijelovima Balkana. Tako je, recimo, Türkischer Judenhof u Beogradu imao 103 sobe, 49 kuhinja i 27 podrumskih prostorija.)" Istovremeno je uz Cortijo sagradjena i prva sinagoga u Sarajevu.9

Od zidovske zajednice u Sarajevu u 17. stoljecu ostalo je malo tragova. Znamo da je ona za sve to vrijeme postojala, ali se po svoj prilici nije posebno isticala jer jedva da se spominje u ostaloj zidovskoj literaturi iz toga doba. Njezin prvi upotrebljavan za koga se zna, Samuel Baruh, dosao je iz Soluna na pocetku 17. stoljeca, a za njegov se grob tradicionalno tvrdi da je najstariji na zidovskom groblju u Sarajevu.10 Kad je Evlija Celebija 1660. godine posjetio Sarajevo, zabiljezio je da Zidovi imaju vec dvije mahale u gradu." Zidovi su bili u slicnom pravnom polozaju kao i krscani: i za njih je vrijedio kanun-i raya pa nisu smjeli graditi nove bogomolje bez posebnog dopustenja. Za to je, kao i za vecinu drugih zakonskih odobrenja, trebalo platiti odredjenu svotu novca. Zidovi, kao i krscani, nisu uzivali zakonsku ravnopravnost s muslimanima pred otomanskim sudovima, ali im je bilo dopusteno da rjesavaju svoje medjusobne sporove na vlastitim gradjanskim sudovima. Zidovi su placali i harac i morali su se pokoravati propisima kanun-i raya o odijevanju, a sultan Murat IV. dodao je 1574. godine i neke naknadne odredbe prema kojima Zidovi nisu smjeli nositi turbane, svilenu odjecu ni bilo sto zeleno. Poslije je upotrebljavanima u sinagogi bilo dopusteno nositi turbane ali samo zute boje.12

Ipak je u postupanju sa Zidovima u Otomanskoj Carevini bilo mnogo manje diskriminacije nego u bilo kojoj krscanskoj zemlji na sjeveru i zapadu potkraj srednjeg vijeka i na pocetku novoga doba.

Godine 1655. Zidove je u Otomanskoj Carevini uzbunila neobicna vijest: karizmaticni mladi upotrebljavan u Smirni, Sabbatai Sevi, proglasio se Mesijom. Vijest o toj objavi prosirila se munjevitom brzinom po Evropi, a misticni spisi Sabbatajevih sljedbenika, napose njegova glavnog ucenika i promicatelja Nathana od Gaze, citali su se s velikim zanimanjem. U jednom se izvjestaju spominje da su becki Zidovi primili Nathanova nabozna djela 1666. godine iz Sarajeva.13 Naucavanje Sabbataia i njegovih ucenika ("sabatajevaca") zasnivalo se na tradiciji kabalistike, metodi odcitavanja skrivenih prorocanstava i teoloskih istina iz rijeci i slova svetih hebrejskih tekstova.

Veliki misterij i skandal cijelog slucaja Sabbataia zbio se 1666. godine, kad je Sabbatai Sevi bio uhapsen i izveden pred sultana, te pristao da primi islam. Mnogi su njegovi sljedbenici ucinili isto tako, a drugi koji su ostali vjerni zidovskoj religiji sacuvali su njegove spise i razvili ekstremnu, paradoksalnu teologiju, prema kojoj je to otpadnistvo od judaizma bilo nuzan i mistican cin (koji se navodno moze mjeriti s naravi Kristove smrti u krscanskoj teologiji). Jedan od vodecih "sabatajevaca" u iducem narastaju bijase Nehemiuah Hayyon ili Chajon, koji se rodio u Sarajevu 1650. godine. Njegova porodica (ime joj se u bosanskoj grafiji pise Kajon, Gajon ili Gaon) bijase jedna od starih zidovskih porodica u tom gradu, u kojem je zivjela sve do potkraj 20. stoljeca. Hayyon je putovao po Palestini, Grckoj, Italiji i Njemackoj. U Berlinu je 1713. godine objavio knjigu Oz l'Elohim ("Moc Bozja"), za koju se kaze da je jedini dokument sabatajanske kabalistike koji je ikad stampan. U njoj se nalazi rasprava koja se pripisuje samom Sabbataiu i koja je uzvitlala veliku prasinu u zidovskim krugovima. Hayyona je poslije proglasio heretikom jedan od rabina u Amsterdamu, Sevi Ashkenazi, koji je i sam zivio u Sarajevu od 1686. do 1697. godine, kad je pobjegao na sjever s vojskom princa Eugena.14 (Taj je rabin bio valjda jedini Zidov koji je bio zahvalan Austrijancima na njihovu upadu. Zidovska je mahala bila tesko ostecena artiljerijam princa Eugena. Sarajevski su Zidovi pristali, radi smanjenja poreza, da dobrim dijelom financiraju obnovu cijelog tog gradskog podrucja.)15

Najstariji zapisi o sarajevskoj zidovskoj zajednici koji su se sacuvali u bilo kojem obliku poticu iz dvadesetih i tridesetih godina 18. stoljeca. Izvatke iz njih objavio je historicar Moritz Levy, ali su sami dokumenti unisteni zajedno sa sveukupnim zidovskim arhivima u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu.16 Iz tog najranijeg razdoblja spominje se 66 prezimena a na popisu glava porodica iz 1779. godine navedeno je 214 imena - sto valjda odgovara broju stanovnika od nesto vise od tisucu. Spominje se i mala talmudska tora (zidovska osnovna skola). Zidovi u Sarajevu bavili su se raznim poslovima: osim sto su bili trgovci, bili su i lijecnici, apotekari, krojaci, postolari, mesari, drvodjelje i kovinotokari, staklari i bojadisari.'7

Za veceg dijela tog razdoblja imali su rabine koje su dovodili iz drugih gradova. Najpoznatiji medu njima, David Pardo, mletacki Zidov, koji je bio glavni rabin u Sarajevu u sezdesetim i sedamdesetim godinama 18. stoljeca, bijase istaknut naucnik i pisac, te je osnovao jesivu (zidovsku vjersku skolu). Sve do tada Sarajevo je bilo podredjeno zidovskoj zajednici u Solunu, a sad je moglo samo skolovati svoje rabine.18 Medjutim, tada je vec, i u trgovini i u kulturi, dominantna zidovska zajednica u susjednoj zemlji bila ona u Beogradu. U buducoj srpskoj prijestolnici bijase mjesovita zajednica Sefarda i Askenaza. Vjerojatno su neki Askenazi dosli i u Sarajevo, ali ako su se ondje i nastanili, zacijelo su se asimilirali sa Sefardima koji su govorili ladino, jer u Sarajevu nije bilo askenaske sinagoge sve do potkraj 19. stoljeca. Neki od prezivjelih sarajevskih Zidova i dan-danas govore ladino, varijantu spanjolskog jezika iz 15. stoljeca kojom su govorili potomci Zidova protjeranih iz Spanjolske 1492. godine. A posebno je obiljezje spanjolske bastine u Sarajevu "Sarajevska hagada", spanjolski iluminirani rukopis iz 14. stoljeca, koji sadrzi zbirku molitava i pjesama za prve veceri zidovskog blagdana Pesaha, rukopis koji je bio u vlasnistvu jedne od zidovskih porodica u gradu do 1894. godine i koji je jedno od najljepsih umjetnickih djela te vrste na svijetu.19

U prvih nekoliko desetljeca 19. stoljeca u Bosni je bilo oko 2000 Zidova. U potankom izvjestaju francuskog konzula u Solunu, koji je 1813. godine putovao u Bosnu da prikupi podatke o trgovanju, utvrdjeno je da u samom Sarajevu ima 2000 Zidova, s tim da su od pet najvaznijih trgovackih tvrtki u gradu dvije zidovske, jedna grcka, jedna austrijska i jedna francuska.20 Tada je vec postojala i mala zidovska zajednica od sezdesetak ljudi u Travniku. Taj je grad stekao vaznost kao sjediste namjesnika u Bosni pa je imao oko 7000 stanovnika, mahom muslimana.2 U sezdesetim godinama 19. stoljeca zivjelo je i nekoliko zidovskih porodica u Mostaru.22

Zanimljiva je sudbina snasla jednog Zidova na pocetku 19. stoljeca u Travniku, Mosesa Chavija, koji je presao na islam, uzeo ime Dervis Ahmed i poceo huskati mjesne muslimane protiv Zidova. Godine 1817. vodje bosanskih Zidova potuzile su se na njegove napade, pa je on osudjen na smrt i smaknut. Neki od njegovih pristasa potuzili su se zatim novom namjesniku u Bosni, Ruzdi-pasi, koji je iskoristio priliku da iskamci pare od Zidova. Zatrazio je od njih da plate nadoknadu od 500 000 grosa i uhapsio deset vodecih sarajevskih Zidova, na celu s rabinom, zaprijetivsi im da ce ih sve pobiti ako ne plate trazenu svotu. Slucaj je, medjutim, zavrsio tako sto se gomila od 3000 muslimana digla na oruzje i zatrazila da se Zidovi puste na slobodu - sto je smjesta i ucinjeno.23

Cini se da su odnosi izmedju Zidova i muslimana opcenito bili dobri, pocesto bolji nego izmedju muslimana i krscana. U mnogim dijelovima Otomanske Carevine krscani su gledali na Zidove prijekim okom. Djelomice je to bilo zato sto je antisemitizam bolje rastao na tlu krscanske teologije, ali i zato sto su se otomanski namjesnici oslanjali na zidovske lijecnike i trgovce kao svoje osobne i diplomatske savjetnike, tako da su Zidovi u krscanskim ocima bili nesto kao produzena ruka turske sile. (Mozda je dodatni cinilac u nekim drugim balkanskim zemljama bila i cinjenica da su se Zidovi odijevali kao Turci - ali ne i u Bosni, u kojoj su se krscani odijevali bas kao i muslimani, osim nekoliko sitnih razlika koje je zahtijevao kanun-i raya.)

Sultani reformatori u tridesetim i pedesetim godinama 19. stoljeca donosili su zakone kojima su davali jednaka gradjanska prava svim svojim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, ali su ti zakoni vrijedili vise u teoriji nego u praksi. Najveca promjena u statusu Zidova nastupila je austro-ugarskom okupacijom Bosne 1878. godine. Nakon cetiri godine osnovana je u Sarajevu "Sefardska izraelicanska vjerska zajednica", Cultus-gemeinde (vjerska zajednica) prema austrijskom uzoru, koja je sama birala svoje upravno tijelo, vodila evidenciju o svim Sefardima u gradu i imala pravo ubirati porez od njih do 25 posto vrijednosti njihovih direktnih drzavnih poreza. Mnogi Askenazi Zidovi iz Ugarske, Galicije, Poljske, Ceske i Moravske i drugih zemalja nastanjivali su se u Bosni pod austrougarskom vlascu, pa je i za njih osnovana posebna zajednica.24 Zidovi koji su govorili ladino gledali su s visoka na njih, tako da su te dvije zajednice zivjele odvojeno. Jedan posmatrac iz 1908. godine zabiljezio je da se "znatno razlikuju" jedni od drugih.25 Ovim priljevom moze se objasniti nagli prirast zidovskog naroda u gradu. Posto se za veceg dijela 19. stoljeca broj od 2000 stanovnika nije mnogo mijenjao, godine 1885. porastao je na 2618, godine 1895. na 4058, a 1910. na 6397.26

Broj Zidova u drugim dijelovima Bosne takodje je porastao doseljavanjem. Godine 1900. bilo ih je vec 9311 u cijeloj Bosni.27 Ekonomska politika Austro-Ugarske pruzila je nove prilike Zidovima; za razliku od muslimana, oni su se ubrzo prihvatili industrijalizacije, pa su sva tri vodeca tvornicara u Bosni bili tada Sefardi. Austrijska politika imala je za posljedicu i to da su se Zidovi bolje uklopili u bosansko drustvo. Bosanski jezik uveden je kao obavezni predmet u zidovsku osnovnu skolu, a neki su Zidovi, prvi put u historiji ove zidovske zajednice, poslali svoju djecu u svjetovnu srednju skolu.2" Sve do 1941. godine bosanski Zidovi igrali su vaznu ulogu u ekonomskom zivotu svoga zavicaja. Zidovskih je zajednica bilo u Sarajevu, Travniku, Mostaru, Banjoj Luci, Zenici, Bugojnu, Bijeljini, Brckom, Rogatici, Vlasenici i Tuzli.29 Najveci je dio tog zidovskog svijeta odnijela poplava barbarstva 1941. godine.*

* Ovaj kratki prikaz djelovanja Zidova u Bosni ne odgovara doprinosu njihove kulturne historije. Posebno je zanimljiv korpus tradicionalne popijevke ili balade, pod imenom romunsero, od kojeg su sacuvani mnogi primjeri. O ovom predmetu, i o djelatnosti zidovskih kulturnih organizacija, u 19. i na pocetku 20. stoljeca vidi Nezirovic, Jevrejsko-spanjolsku knjizevnost u Bosni i Hercegovini, Vidakovic Petrov, Kultura spanskih Jevreja.

Balkanski Romi imaju mnogo nejasniju povijest nego Zidovi; oni su ostavili za sobom vrlo malo gradjevina, zapisa, pisaca ili uopce pismenih ljudi. Pa ipak je njihov broj bio veci a prisutnost u Bosni vjerojatno znatno starija. Premda se ne zna godina njihova egzodusa iz Indije, bilo ih je na bizantskom teritoriju vec 835. godine, a ima pouzdanih dokaza da su u evropski dio Bizantske Carevine bili presli u 11. stoljecu. U 14. i 15. stoljecu glavno je romsko srediste bilo u juznoj Grckoj, a vjerojatno su se vec bili udomacili i na otoku Krfu. Jedni su od njih vjerojatno produzili uz jadransku obalu, a drugi su se vec bili rasirili po unutrasnjosti. Romska sela u zapadnoj Bugarskoj spominju se u darovnici iz 1378. godine, sto upucuje na zakljucak da su vec prilicno dugo prebivali na tom podrucju. Kao i Vlasi, imali su odredjenu vojnu tradiciju: u Grckoj je u 15. stoljecu zabiljezena neka vrsta vojnog ustrojstva medju Romima. Stoga je zanimljivo spomenuti da je prvi pouzdani zapis o Romima na tlu bivse Jugoslavije pravni dokumenat iz Dubrovnika iz 1362. godine, a odnosi se na neku molbu dvojice "Jedupaka" (tj. Egipcana, odnosno Roma) zvanih "Vlah" i "Vitanus".30

Na temelju slabasne osnove ovoga pojedinca Roma zvanog "Vlah", covjek je u napasti da nagadja kako je u tim krajevima doslo do odredjene simbioze izmedju Roma i Vlaha potkraj srednjega vijeka. Oni su doduse bili posve razliciti nomadi, ali ako su se Romi vec tada bavili obradom metala i slicnim poslovima, mogli su stvari od koristi i uzgajivacima konja i trgovcima. Ima i nekih lingvistickih dokaza za pretpostavku da su Vlasi i Romi uspostavili kontakt na zapadnom i srednjem Balkanu. Vokabular vecine zapadnoevropskih romskih dijalekata ne pokazuje samo snazan utjecaj grckoga i juznoslavenskih jezika, nego sadrzi i natruhe rumunjskog ili vlaskog jezika. Znamo da su se ta romska plemena odselila iz jugoistocne Evrope negdje na pocetku 15. stoljeca. Mozda su proveli neko vrijeme, ali ne dugo, u Rumunjskoj. Medjutim, u njihovu rjecniku nema ni traga od nekog ranog madjarskog utjecaja. Jezicna gradja upucuje na zakljucak da su se dulje vrijeme druzili s ljudima koji su govorili vlaski juzno od Dunava.31

Ako ima bar zrnce istine u ovim nagadjanjima o spomenutom dubrovackom dokumentu, Romi su bili prisutni u Hercegovini mnogo prije dolaska Turaka. Nista ne znamo o tome sto su radili u Bosni u prvim godinama turske vladavine, ali su vjerojatno neki od njih vrlo rano presli na islam. Zakon koji je 1530. godine donio Sulejman Velicanstveni za ejalet Rumeliju (u koji je u to doba spadala i Bosna) pravio je veliku razliku izmedju Roma muslimana i nemuslimana. Prvi su morali placati dvadeset i dvije aspre poreza po porodica, a drugi dvadeset i pet, a Romima muslimanima bilo je zabranjeno zivjeti s Romima nemuslimanima.32

Prvi put se Romi izrekom spominju u Bosni 1574. godine, kad je sultan Selim II. izdao ferman kojim je odobrio porezne olaksice Romima koji rade u rudnicima: spominje one koji rade u rudniku zeljezne rude nedaleko od Banje Luke i Rome koji rade u rudnicima "iza Novog Pazara" -vjerojatno je mislio na rudnike na sjeveru Kosova.33 Mozemo samo nagadjati da li su to bili mjesni Romi koji su se latili rudarenja, ili Romi koji su dosli - kao i saski rudari - iz ugarsko-rumunjskih zemalja. Potkraj 14. stoljeca Romi su se bili nastanili sjeverno od Dunava. Tran- silvanski Romi dijelili su se na dvije tradicionalne kategorije, na rudare i na aurare, ispirace zlata.34 Mozda su takvi bili i neki od onih ispiraca zlata sto ih je Benedikt Kuripesic vidio 1530. godine na rijeci nedaleko od Jajca.35

Za veceg dijela pocetnog razdoblja otomanske vlasti turska je uprava dobro postupala s Romima. U fermanu iz 1604. godine o Romima u juznoj Albaniji i sjeverozapadnoj Grckoj rijec je i o Romima krscanima i o Romima muslimanima: "Neka niko ne uznemiruje niti ugnjetava pripadnike tog naroda".36

To je bio ljudskiji odnos od odnosa bilo koje vlasti u krscanskoj Evropi prema Romima u to doba. Svega osam godina prije toga, na primjer, osudjeno je 106 Roma u Yorku a devetorici je odrubljena glava na temelju zakona koji je donio parlament u Elizabetino doba, i kojem je cilj bio "daljnje kaznjavanje skitnica sto sebe nazivaju Egipcanima".37 Dakako da je vecina Roma ostala na dnu drustvene ljestvice u otomansko doba u Bosni, kao i drugdje. Gradska poglavarstva vise su voljela da Romi zive izvan gradskih medja nego da im dodijele vlastite mahale, osim ako ih nisu uspjeli nagovoriti da se bave obrtom na gradskom podrucju. Iz jednog zapisa u Bugarskoj iz 1610. godine vidi se da su Romi nemuslimani morali placati po 250 aspri dzizje ili glavarine, a muslimani po 180. Usprkos toj razlici u svoti, reklo bi se da je ovo bila neka vrsta diskriminacije, jer muslimani inace nisu uopce placali dzizju.38 Cini se da su potkraj 17. stoljeca otvrdnuli stavovi otomanske uprave. Zapocela je kampanja u kojoj su Romi bili optuzivani da se bave prostitucijom i svodnistvom, a porezi su im znatno uvecani.39 Ipak, osnovna zakonska prava Roma bila su ista kao i prava njihovih susjeda krscana i nemuslimana. Velika vecina bosanskih Roma bijahu muslimanske vjere. Cini se da su zivjeli pretezno nomadskim zivotom sve do kraja otomanske vladavine, i da ih je bilo vrlo mnogo. Tako je biskup Maravic izvijestio iz Bosne 1655. godine da "covjek na svakom koraku nailazi na Cigane".40 Kad su Austrijanci 1788. godine prodrli u Bosnu, "velik broj" Roma pridruzio se bosanskim jedinicama da se bore protiv njih.41 Tesko je prosuditi koliko ih je u svemu bilo u Bosni: Chaumette-des-Fossés procijenio je 1808. godine da ih ima oko 30 000, ali Pertusier, koji je bio u Bosni cetiri godine poslije njega, racunao je da ih ima svega 8000.42 Sudeci po ostalim podacima koje navode, Pertusier je od njih dvojice ipak bio pouzdaniji. Prema otomanskim statistickim podacima, u Bosni i Hercegovini je 1865. godine bilo ukupno 9630 Roma. Jedan njemacki posmatrac potkraj sezdesetih godina 19. stoljeca procjenjuje da ih ukupno ima 11 500. Prema sluzbenom popisu stanovnistva iz 1870. godine bilo ih je svega 5139, ali je to bio popis kucanstava, pa u njega vjerojatno nisu usli oni koji su i dalje bili nomadi.43 Rome su vise puta nagovarali da se negdje skrase, pa je u 19. stoljecu bilo ciganskih mahala u Sarajevu, Travniku (gdje je Chaumette-des-Fossés zabiljezio da ima 300 Roma), Banjoj Luci i Visokom.44

Tada su vec postojale tri odijeljene kategorije Roma u Bosni. Najstariji medju njima, takozvani "Bijeli Cigani", nisu vise uglavnom bili nomadi i malo-pomalo su zaboravljali svoj romski jezik. Vecina ih je do 20. stoljeca potpuno zaboravila taj jezik. Ti su Romi u Bosni bili muslimani, ali "Bijeli Cigani" u Srbiji i Makedoniji bili su pravoslavne vjere. Njihov dijalekt romskog jezika svjedoci o dugom prebivanju u juznoslavenskim prostorima. S druge strane "Crni Cigani" zivjeli su vise nomadskim zivotom i bili su ponajvise kotlokrpe. Nazivali su ih i cergasi (od turske rijeci çergi, sto znaci "sator"). I oni su se islamizirali (iako ih ponekad nisu pustali u dzamije zbog toga sto su bili necisti), ali u njihovoj varijanti romskog jezika bilo je vise rumunjskih elemenata, po cemu se dade zakljuciti da su se doselili iz Transilvanije ili Banata negdje na pocetku otomanske vladavine. (Moguce je, kao sto sam vec napomenuo, da su medju njima bili i romski rudari iz 16. stoljeca.) Obje te grupacije govorile su o sebi da su "Turci" misleci zapravo da su muslimani.

Treca se grupacija zvala "Karavlasi", sto ce reci "Crni Vlasi". Njima nije bilo pravo da im se govori da su Cigani i tvrdili su da su Rumunji. zaista su i govorili rumunjski, a jedan rodoljubni rumunjski pisac ispisao je 1906. godine gotovo stotinu stranica ne bi li dokazao da oni uopce nisu Romi. Ipak, svaki dobro obavijesteni posmatrac mogao je lako zapaziti da su to ipak Romi koji su se nekad davno doselili iz Rumunjske. Pored rumunjskog jezika, govorili su i jednu varijantu romskog obilato prosaranog rumunjskim rijecima. Da zbrka bude veca, mjesno ih je stanovnistvo zvalo "srpskim Ciganima", bilo zato sto su prije toga neko vrijeme zivjeli u Srbiji, bilo zato sto su bili pripadnici istocne pravoslavne crkve.45

Ti samozvani "Crni Vlasi" nisu, naravno, imali nikakve veze s onim "Crnim Vlasima" Morlacima iz starijeg doba. Pripadali su onom dijelu Roma koji su govorili takozvanim vlaskim dijalektima romskog jezika (tj. onima koji su bili pod uticajem rumunjskoga), koji su se prosirili na zapad Evrope novim valom iseljavanja u 19. stoljecu i koji tvore osnovu naroda americkih Roma. Neki su od njih vodali medvjede (cime su se odavno bavili rumunjski Romi poznati pod nazivom ursari). Bosanski vodici medvjeda mogli su se vidjeti na cestama u Francuskoj u sedamdesetim godinama 19. stoljeca.46 Jedan engleski putnik koji je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeca zabiljezio je da oni "putuju po svoj Evropi s dresiranim medvjedima, a kapetan von Roth (austrijski oficir u Bosni) rekao mi je da je jednog od njih vidio i u Londonu". Isti je taj putnik ustvrdio da je to "cudan narod koji zivi u rupama u zemlji".47 Prva pomisao citatelja ovoga teksta mogla bi biti da je rijec o pukom ponavljanju komentara autorovih bosanskih ili austrijskih informatora opterecenih predrasudama. Ali zapravo su Romi nomadi iz rumunjskih zemalja odavno putovali ljeti sa satorima i kopali uoci zime podzemna sklonista u sumama.48

Jamacno su se Romi cesto u manjim skupinama doseljavali u Bosnu. Najuspjesnija takva skupina doselila se na pocetku 19. stoljeca iz Novopazarskog sandzaka (koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu) i nastanila u selu Pogledala, nedaleko od Rogatice, istacno od Sarajeva. Ekspert za bosanske Rome Rade Uhlik posjetio je Pogledala uoci Drugog svjetskog rata i ustvrdio da je to "neosporno najzanimljivije i najvitalnije cigansko naselje u Bosni".

Ljudi su vrlo radisni, sposobni, stedljivi, postene kotlokrpe koje posjeduju izvanredan smisao za organizaciju. Nisu nomadi; stanuju u prilicno siromasnim kucama. U toploj sezoni od proljeca do jeseni putuju po cijeloj Bosni, na razne strane, zeljeznicom, svake godine traze posao... Vecina je njih pismena i vrlo ljubomorno cuva svoj ciganski jezik.49

Kad je nakon Drugog svjetskog rata ponovo dosao u Pogledala, Uhlik je zatekao pusto selo. "Danas je to selo potpuno zapusteno, a prezivjeli Cigani pobjegli su u sjeverozapadnu Bosnu." U ustaskoj drzavi istrijebljeno je ukupno 28 000 Roma. Ipak, Romi muslimani prosli su bolje od pravoslavnih "Karavlaha". "Zahvaljujuci intervenciji visih muslimanskih svecenika," zapisao je Rade Uhlik, "sprijecen je jos veci pokolj bosanskih Cigana".50 Medjutim, Rome iz Pogledala otjerao je iz jugoistocne Bosne srpski pokolj muslimana. Kvartovi Roma muslimanske vjere u mnogim gradovima jugoistocne, istocne i sjeverne Bosne prosli su kroz slicne strahote ubijanja i razaranja 1992. i 1993. godine.

OTPORI I REFORME 1815. - 1878.

Na kraju napoleonskog doba vlastima u Istambulu postalo je jasno da u strukturi Otomanske Carevine ima slabosti s kojima se moraju ozbiljno uhvatiti u kostac ako ne zele da se imperij potpuno raspadne. Mnogobrojni uspjesi srpskih ustanika zadali su tezak udarac turskoj vojnoj casti, a sami napoleonski ratovi pokazali su novi visoki nivo vojnog ucinka u zapadnoj Evropi, prema kojoj je otomanska vojska djelovala traljavo i zastarjelo - kakva je zapravo i bila.

Novi, polusamostalni status Srbije bio je los primjer nekim drugim dijelovima carevine, pa je dolazilo do sve glasnijeg negodovanja u Grckoj. Tendencija drugih evropskih velesila, napose Rusije i Austrije, da nastupaju kao branitelji i zastitnici krscanskog naroda na Balkanu, pojacavala je pritisak na sultane da reformiraju pravni status raje, a bile su potrebne i druge zakonske i administrativne reforme da se poredak naprosto modernizuje i postane prihvatljiviji i djelotvorniji. Medjutim, najvazniji i najhitniji politicki problem nije bio porast moci i samostalnosti krscanskih podanika nego lokalne polusamostalne muslimanske vlastele.

Najambiciozniji je medju njima bio Ali-pasa Janinski u sjeverozapadnoj Grckoj, koga su u Janini opsjedale otomanske snage 1820. godine i naposljetku ga 1822. ubile, i Muhamed Ali-pasa Egipatski, kudikamo strahotnija licnost koja je uspostavila svoju vlast kopirajuci vojne i upravne metode iz Zapadne Evrope. Pokusaj na pocetku tridesetih godina 19. stoljeca da ga svrgnu silom, neslavno je propao. Isto su tako neka svoja prava zahtijevali i mnogi drugi lokalni poglavari nizeg ranga, ali je malo njih shvacalo potrebu za reformama kako ju je shvacao Muhamed Ali-pasa, a sigurno je da nikakvih reformatora nije bilo medju pobunjenim begovima, kapetanima i ajanima u Bosni.

Prva se nevolja pojavila u poznatom obliku, sukobu izmedju nepopustljiva bosanskog namjesnika i gradjanskog ponosa i privilegija grada Sarajeva. Siliktar Ali-pasa, koji je postavljen za namjesnika u Bosni 1813. godine, bijase general i usijana glava koji je bio cvrsto nakanio da obuzda bosansku samostalnost. Cim je stigao u Sarajevo, obznanio je da nece ostati u njemu samo tri dana koliko je bilo uobicajeno, nego da ce naizmjence stolovati po sest mjeseci u Travniku i Sarajevu. Taj je njegov prijedlog odbijen pa je morao poslati svoje jedinice (mahom Turke i Albance) da pokore grad.1

Vidjeli smo vec kako je 1814. godine velika vojska napala i osvojila Mostar. Slicna je akcija poduzeta i 1820. godine, kad se sultan zelio osigurati da Bosna miruje dok osmanlijska vojska bude zaokupljena svladavanjem Ali-pase u sjeverozapadnoj Grckoj. Kaznena ekspedicija pod Dzelaludin-pasom okomila se na Mostar i Srebrenicu i pobila pobunjene kapetane u Banjoj Luci i Derventi.2

U ovakvim je sukobima bilo posrijedi samo krsenje otpora silom. Ali sistematskiji napad na lokalne mocnike preduzet je u dvadesetim godinama 19. stoljeca, kad je valjalo reformisati vojni i politicki poredak iz kojeg su ti lokalni mocnici crpli snagu. Kao i u svim prijasnjim pokusajima provodjenja otomanskih reformi, udarna je snaga bila vojska. Cinjenica da se sultan morao osloniti na Muhamed Ali-pasinu vojsku koju su izucili Francuzi u Egiptu da bi ugusio pobunu u Grckoj bijase najpouzdaniji znak da je potrebna korjenita reforma u vojsci.

Kad je u ljeto 1826. sultan Mahmut II. najavio stvaranje novog vojnog korpusa, janjicari su se okupili na svome vjezbalistu i krenuli na carsku palacu da izvrse tradicionalni janjicarski puc. Ali Mahmut je razmjestio vojnike koji su mu ostali privrzeni s topovima oko vjezbalista pa je za pola sata pobio kartecama citav janjicarski korpus. Taj je dogadjaj (koji se u otomanskoj historiji prilicno stidljivo naziva "sretna nezgoda") omogucio Mahmutu da ukine instituciju janjicara i osnuje novu regularnu vojsku baziranu u Istambulu i nove jedinice u provincijama, za koje ce se novaciti vojnici za rok sluzenja od dvanaest godina.3

Razumljivo je da je reakcija u Bosni - gdje su janjicari bili privilegirana drustvena institucija kojoj je pripadala vecina muslimanskih gradjana - bila vrlo zestoka. Stoga je u Bosnu upucen novi vezir, Hadzi Mustafa-pasa, sa sestoricom sluzbenika da provedu ondje reformu, ali su ga Bosnjaci vratili tamo odakle je i dosao. Zatim je sultan 1827. godine poslao vojsku iz Beograda pod zapovjednistvom Abdurahman-pase. Ovaj je usao u Sarajevo, svladao tamosnje janjicare i smaknuo sedmoricu njihovih vodja. Ali 1828. godine ponovo je izbila pobuna i nakon tri dana ulicnih borbi u Sarajevu Abdu- rahman-pasa morao je napustiti grad i obnoviti staru praksu da vezir stoluje u Travniku.4

Promjene u vojsci koje su sadrzavale nove metode obuke i nove odore u evropskom stilu, neprestalno su izazivale otpor u Bosni, a lokalna vlastela iskoristavala su tu opcu kivnost medju muslimanima ,,za svoje politicke ciljeve.

Godine 1831. stigao je iz Gradacca u sjevernoj Bosni karizmatican mlad kapetan Husein u Travnik s omanjom jedinicom i zauzeo grad. Cinom javnog ponizenja natjerao je vezira da svuce svoju modernu odoru i, nakon obrednog pranja, odjene tradicionalno odijelo. Htio je zadrzati vezira u kucnom pritvoru, ali mu je zatvorenik umaknuo i pobjegao u Austriju. (To bijase presedan za buducu suradnju izmedju austrijskih i otomanskih vlasti na tom dijelu granice - Austrijancima su vec bili dozlogrdili neprestalni pljackaski upadi koje su organizirali pobunjeni lokalni kapetani.)5 Dotle je slicna ali ozbiljnija pobuna izbila u sjevernoj Albaniji i pobunjenicka je vojska krenula na istok da zapodjene bitku s otomanskim oruzanim snagama pod vodstvom velikog vezira.

Iskoristivsi ovu priliku, Husein-kapetan poveo je vojsku od 25.000 Bosnjaka na Kosovo da toboze pomogne osmanlijskim snagama. Kad su stigli onamo, podnijeli su svoje zahtjeve: upravnu autonomiju i obustavu reformi u Bosni, obecanje da ce vezir u Bosni ubuduce uvijek biti bosanski beg ili kapetan, i zahtjev da se Husein-kapetan smjesta imenuje na taj polozaj.

Veliki vezir pristao je na sve, iako nije kanio izvrsiti nista od svojih obecanja. Uskoro se latio posla da izazove suparnistvo medju vise bosanskih begova. Najposlije je uspio odvojiti hercegovacke kapetane, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovica, od Huseinove bune. Zatim je, 1832. godine, poslao vojsku od 30.000 ljudi na Bosnu.

Husein-kapetan pokusao je organizovati odbranu Sarajeva, ali je malo-pomalo izgubio podrsku i na kraju morao potraziti utociste u Austriji. Poslije ga je sultan uvjetno pomilovao i poslao u unutrasnje progonstvo, u Trabzon. Nagrada je Ali-agi Rizvanbegovicu bila to sto je Hercegovina odvojena od Bosanskog ejaleta kao zaseban teritorij pod njegovom vlascu.6 U Bosni je jos bilo otpora, ali ga je novi namjesnik Mehmed Salih-pasa Vedzihija nemilosrdno i djelotvorno skrsio. Ajana iz Banje Luke koji mu je zadavao najvise jada namamio je u Sarajevo i dao ga zadaviti.7

Dok je Husein-kapetan hlepio za svojim snom o autonomnoj Bosni u Otomanskoj Carevini, nastavila se postupna transformacija te iste carevine.

Godine 1831. ukinut je sistem timarskih posjeda. To nije podiglo veliku prasinu u Bosni - mnoge se spahije jednostavno nisu obazirale na to, a druge je zemljoposjednike to samo ponukalo da pospjese proces pretvaranja timara u agaluke i begluke.8 Jamacno bi ionako bilo doslo do pobuna seljaka protiv vlastele u raznim dijelovima Bosne 1834. i 1835. godine. Ova je zadnja pobuna znacajna samo po suradnji izmedju katolickih i pravoslavnih kmetova.9

Medjutim, reforma koja je bila karakteristicna za Bosnu i Hercegovinu bijase ukinuce sistema kapetanija 1835. godine. Ne zna se kako je to primila vecina samih kapetana, ali se cini da je ta odluka izazvala manje komesanja nego sto se moglo ocekivati. Umjesto kapetana, trebalo je da zemljom upravljaju muselimi (sluzbenici koji su zastupali namjesnika i koje je on sam postavljao). Mnogi bivsi kapetani, ajani i spahije postavljeni su za muselime, cime je zacijelo spasena njihova cast, premda vise nisu bili na celu lokalnih jedinica i nisu mogli tretirati muselimsku funkciju kao nasljednu. Ipak se nekoliko kapetana u zapadnoj Bosni pobunilo 1836. godine, ali su njihovu pobunu ugusile drzavne jedinice iz Anadolije. Nekoliko aga diglo se opet na oruzje iduce godine. Godine 1840. namjesnik u Travniku morao je privremeno napustiti taj grad pred novom pobunom, ali su i nju ubrzo skrsile regularne jedinice. Preostali nezadovoljni kapetani koji nisu bili postavljeni za muselime dici ce se jos jednom na oruzje 1849. i 1850. godine, ali ce i njih snaci slicna sudbina.10

Vecina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljeca nije toliko pogodila Bosnu: uvodenje postanske sluzbe i sluzbenih novina, razvitak novih skola i reformiranih ministarstava. Ali godine 1839. Mahmuta je naslijedio njegov sin Abdul Medzid I. koji je u novembru iste godine donio niz mnogo temeljnih reformi u dokumentu poznatom pod nazivom Hatiserif od Dulliane. (To ime doslovce znaci svecano potpisana povelja u ruzicnjaku, nazvana tako po ruzicnjaku u dvoristu palace Topkapi.) Njime je svim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, zajamcena jednaka sigurnost zivota, casti i imovine - cime je zapravo ukinuta kanun-i raya. Isto tako, predvidjena je nova osnova za vojno novacenje i propisane nove metode odredjivanja i ubiranja poreza, cime je odzvonilo zloglasnom sistemu otkupa od drzave prava na ubiranje poreza. Ta su nacela razradjena u nizu posljednjih mjera i ponovljena u slicnom dekretu 1856. godine, tzv. Ilatihumajunu. Sav sklop relormskih mjera iz tog razdoblja poznat je pod skupnim nazivom tanzimat, sto ce reci reorganizacija carevine - ili, da se posluzimo rijecju s kraja 20. stoljeca, s prikladnim prizvukom neuspjeha, perestrojka. Nacela izlozena u Hatiserifu bijahu plemenita i dobro smisljena. Na zalost, ta su nacela imala slab ili nikakav ucinak u zabacenim oblastima Carevine kao sto je bila Bosna, gdje se na njih jednostavno niko nije obazirao.

Tada je vec stanje u Bosni bilo vrlo tesko. Neki dijelovi zemlje mozda i nisu bili pretrpjeli velike stete od vojevanja i nemira, i ne bismo smjeli olako zakljuciti da je svekoliko stanovnistvo Bosne zivjelo u bijedi i neimastini. Jedna je pravoslavka rekla nekom engleskom putniku oko sredine sedamdesetih godina 19. stoljeca da su "prije trideset godina obicni ljudi zivjeli mnogo bolje nego sada, jer onda nije bilo poreza nego harac... Ljudi su bili bogati, i imali su konje, volove, svinje, ovce i perad... Iako nije bilo slobode, begovi i age, vlastela, stitili su i hranili svoje kmetove".12 Ali dakako da se uvijek cini da se prije trideset godina bolje zivjelo, a sredinom sedamdesetih godina 19. stoljeca zivjelo se zaista tesko. Sigurno vecina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljeca nije toliko pogodila Bosnu: uvodjenje postanske sluzbe i sluzbenih novina, razvitak novih skola i reformisanih ministarstava.

Sigurno je da opce prilike u Bosni nisu bile dobre ni u cetrdesetim godinama. Infrastruktura i ekonomija bijahu oslabljeni godinama ratovanja. Veliki francuski geograf Ami Boue napravio je 1840. godine klasifikaciju balkanskih cesta, u kojoj je najniza kategorija, u Bosni i Albaniji, bila po njemu "uzasna". Prozvao je te ceste "escaliers de rochers" - stubama od stijena.13 Austrijski konzularni sluzbenik Dimitrij Atanaskovic izvijestio je Metternicha nakon posjeta Bosni 1844. godine: "Utisci koje sam ponio sa sobom po odlasku iz Bosne bili su jos gori, ako je to moguce, nego oni koje sam stekao po dolasku."14

Redovno potiskivana na nivou nacionalne politike, ogorcena vlasteoska klasa nastojala je umjesto toga svim silama iscijediti sto vece prihode od seljaka. Boue je zapazio da su begovi sve nepovjerljiviji prema krscanima i da se pribojavaju da ovi ne pozovu svoje suvjernike iz inostranstva da upadnu u Bosnu. Bitni problemi nisu bili religijske nego ekonomske i politicke naravi.15 Muslimanski su seljaci bili izrabljivani, kad god je to bilo moguce, koliko i krscanski. Jedna iskrena peticija upucena 1842. godine namjesniku u Bosni, u kojoj su iznesene prituzbe na nepodnosljivo visoke poreze i namete, pocinje ovako: "Mi, ponizni muslimanski gradjani i bijedni krscani iz svekolikog tesanjskog kraja..."16

Novi namjesnik koji je stigao 1847. godine, Tahir-pasa, pokusao je reformisati sistem desetina i drugih seljackih davanja agalucima. Ukinuo je kuluk (obavezni rad na vlastelinstvu) a za uzvrat povecao postotak seljakova uroda zita koji je bio duzan predati vlastelinu od jedne cetvrtine na jednu trecinu. Na zalost, mnogi su zemljoposjednici prihvatili ovu drugu promjenu, ali ne i prvu.17 Kad je Tahir-pasa pokusao provesti i vojne reforme koje jos nisu bile provedene u Bosni kako treba, iznova je izbila pobuna begova i aga. U zemlji su se vodili krvavi okrsaji 1849. godine, a pobuna je bila u punom zamahu i sljedece godine kad je Tahir-pasa umro.18

Tada je sultan poslao u Bosnu jednog od najsposobnijih i najinteligentnijih namjesnika od svih u tom posljednjem stoljecu otomanske vladavine: Omer-pasu Latasa. Rodjen kao Mihajlo Latas u Lici, on je bio narednik u austrijskoj vojsci u Krajini. Dobro je govorio njemacki, poznavao je metode rada u zapadnoevropskoj vojsci i bio nadaren za prakticnu politiku i vojne vjestine.

Posto je potpuno skrsio pobunu 1850. i 1851. godine, otpremio je mnoge begove i age u progonstvo u Anadoliju. Osim toga, ukinuo je poseban Hercegovacki pasaluk i proveo novu upravnu podjelu Bosne i Hercegovine na devet okruga, a svakome je od njih na celo postavio kajmakama (predstavnika namjesnikova, nesto kao vojnu verziju muselima).19 Dimitrij Atanaskovic, koji se vratio u Bosnu kao austrijski generalni konzul, upoznao se s njim u avgustu 1850. i ovako iznio svoje misljenje u izvjestaju: "Rekao je da otomanska vlast, iz politickih razloga, moze tek sporo i oprezno preci na popravljanje zivotnih prilika krscana, da ne bi uzbunila muslimane, o cijoj potpori i snazi drzava ponajvise ovisi."20 Neke od njegovih reformskih mjera nisu bile omiljene medju krscanskim seljacima - zbog njegove politike razoruzavanja svekolikog naroda osjecali su se ugrozeni, a neki od njegovih novih kajmakama nebosanskog porijekla zloupotrebljavali su vlast. "Vlada opce nezadovoljstvo," pisao je Atanaskovic u julu 1851.2 Medjutim, potpuno je skrsena politicka moc stare vlasteoske klase, pa se moglo pomisljati i na uvodjenje reformi otomanskog tanzimata.

Koliko su te reforme bile zaista potrebne vidi se i iz molbe koju su bosanski krscani uputili sultanu 1851. godine.

* Medju ostalim su zahtijevali da se s njima postupa kao i s turskim podanicima, a ne kao s rajom; zatrazili su ravnopravnost pred zakonom; zeljeli su da bude isti broj krscanskih i muslimanskih sudaca; i zatrazili ukidanje glavarine ili haraca.22 Prva dva zahtjeva odnosila su se na stvari na koje su bili stekli pravo Hatiserifom od Djulhane 1839. godine, a treci je zahtjev bio samo prosirenje tih istih nacela. (Zapravo su u gradskom sudu u Travniku bila vec dva krscanska suca, ali je to bio izniman slucaj.)23

** Taj je vazni spis sastavio Ivan Franjo Jukic, a moze se naci na kraju njegova Zemljopisa (str. 156-9). Taj bi se spis mogao nazvati prvim primjerom modernog ustavnog razmisljanja u bosanskoj historije.

Harac je napokon ukinut 1855. godine, kad je ukinuta i tradicionalna zabrana krscanima da redovno sluze vojsku. Medjutim, buduci da je harac zamijenjen porezom u zamjenu za vojnu sluzbu, za koju se regrutovalo na isti nacin, a buduci da vecina krscanskih podanika i dalje radije nije sluzila vojsku, ta promjena nije prakticki gotovo nista donijela krscanima. Jedina je stvarna razlika bila u tome sto su muslimani koji nisu sluzili vojsku morali placati jos jedan porez.24

Kako rekosmo, stav bosanskih muslimana prema krscanima poprilicno se zaostrio u prvoj polovici 19. stoljeca. Nekoliko takvih primjera navodi se u konzularnim izvjestajima u to doba. Kad je malobrojna pravoslavna zajednica u Travniku 1853. godine dobila dopustenje da podigne crkvu, muslimanski su gradjani zahtijevali da se ona sagradi izvan grada. Iste je godine katolicima odbijena molba da podignu crkvu u Sarajevu (ali im je uskoro zatim odobrena, djelomicno i kao posljedica pritiska stranih konzularnih predstavnistava). Katolicki svecenici u Livnu tuzili su se da krscanin ne moze docekati povoljnu presudu za sebe na sudu ni jedanput od stotinu puta.25 Ipak, kad citamo o tim prituzbama, ne smijemo smetnuti s uma ni cinjenicu da je izmedju dvadesetih i pedesetih godina 19. stoljeca u raznim dijelovima Bosne sagradjen poprilican broj novih crkava, zupnih dvorova i skola. Uz osnovnu skolu u Sarajevu koju je bila podigla jos na pocetku 18. stoljeca pravoslavna zajednica, 1851. godine sagradila je i srednju skolu. Osnovne su skole imali vec u deset drugih bosanskih gradova. Godine 1870. imace ih najmanje 28, a svih skola zajedno vjerojatno cak 57. U sezdesetim godinama 19. stoljeca katolici su imali srednje skole u nekoliko vecih gradova i 27 osnovnih skola. Nekoliko je novih katolickih crkava podignuto u pedesetim godinama 19. stoljeca.2"

Sto se tice kvantitete svecenstva, obje su crkve dozivjele preporod potkraj otomanske vladavine. U sezdesetim godinama 19. stoljeca bilo je otprilike 380 katolickih svecenika i vise od 400 pravoslavnih.27 Sto se tice kvalitete, situacija nije bila tako povoljna.

Vecina stranih posmatraca posvjedocila je da su franjevci bili opcenito na niskom stupnju naobrazbe, a gotovo su svi posmatraci bili zgranuti nad pohlepnoscu pravoslavnih svecenika. Jedan je njemacki putnik zabiljezio kako popovi placaju za parohiju izmedju 20 i 200 dukata, i nazvao ih "ljudskim olosem".28 Jedan je drugi posmatrac napomenuo kako pravoslavni episkopi kupuju episkopije za velike svote novca, koje zatim nastoje nadoknaditi od svoje pastve. Radi toga su se upustali u "neobicno prisne odnose s lokalnim muslimanskim vlastima".29

Ali, medju krscanskim svecenicima i uciteljima i jedne i druge vjeroishistorije bilo je nekoliko energicnih pojedinaca. Neki su od njih bili duboko religiozni ljudi, recimo fra Grga Martic, poglavar franjevaca u Sarajevu od pedesetih do sedamdesetih godina 19. stoljeca. Ali bilo je i drugih koji se nisu bavili samo religijom nego i politikom. Takav je, recimo, bio franjevac Ivan Franjo Jukic, cija smo historijska zapazanja o preobracanju srednjovjekovnog plemstva na islam vec spomenuli. Takav je bio i Teofil Petranovic, ucitelj u pravoslavnoj skoli u Sarajevu u sezdesetim godinama 19. stoljeca, koji je okupio oko sebe skupinu ljudi sto su obilazili sela i govorili pravoslavnim seljacima da je vrijeme da prestanu sami sebe nazivati "hriscanima" i da se pocnu nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic, voditelj pravoslavne skole u Banjoj Luci, koji je agitirao s pozicija srpskog nacionalizma.30 Pelagic je na kraju bio uhapsen i osudjen na zatvorsku kaznu, ali mu je bilo dopusteno ostati u sjedistu pravoslavnog mitropolite u Sarajevu, umjesto da bude u zatvoru.**

** Nakon pritvora u Sarajevu 1869. godine, Pelagic je prognan u Tursku, odakle se vratio (nakon godinu dana) u Srbiju. Neka se Pelagiceva djela mogu procitati u savremenu izdanju u tri sveska: Izabrana djela. Dostupna su i savremena izdanja Jukicevih (Sahrana djela) i Marticevih radova (Izabrana djela). O Jukicu citatelji mogu procitati izvrsnu studiju Borisa Corica objavljenu u Jukicevim Sabranim djelima, svezak 3, str. 9-101. Mozda karakteristika Grge Martica kao duboko religioznog covjeka nije sasvim tacna jer je nepotpuna; iako je glas o njemu kao duhovnom vodji ustanovljen u posljednjim godinama njegova zivota provedenim u samostanu u Kresevu, u svojoj je ranijoj djelatnosti pokazao i politicku vjestinu (u njegovanju odnosa sa stranim konzularnim predstavnicima) i prilicno moderne, svjetovne knjizevne interese. - Pascha, str. 33-34 (o Pelagicu). O Pelagiccvoj sarolikoj kasnijoj karijeri, u kojoj je bilo i agitiranja medju bosanskim emigrantima u Beogradu i Bukurestu, vidi Cupric-Amrcin, Die Opposition in Bosnien, str. 61-64.

Ali, opcenito najvise iznenadjuje tolerancija bosanskih vlasti prema takvim aktivnostima. One su, naravno, znale da nacionalisti s obje strane Bosne, i u Hrvatskoj i u Srbiji, agitiraju za konacno anektiranje Bosne. Jedan krajiski oficir u Hrvatskoj, major Antonije Oreskovic, pokusao je cak organizovati revolucionarnu mrezu u Bosni na pocetku sezdesetih radi podizanja opceg ustanka i stvaranja nove juznoslavenske drzave. Medjutim, buduci da je u njegove planove bilo ukljuceno i rusenje austrijske vladavine, na kraju su austrijske vlasti primijenile ostre mjere protiv njega i njegovih sudrugova.31

Sto se polusamostalne Srbije tice, njene su teznje za Bosnom bile bjelodano jasne. Vodeci srpski intelektualac Vuk Karadzic objavio je 1849. napis pod naslovom "Srbi svi i svuda", u kojem je, na temelju historijskog argumenta koji nesto nedokazano uzima dokazanim, ustvrdio da je sav narod u Bosni i Dalmaciji srpski.32

A, 1844. godine ministar unutrasnjih poslova Srbije Ilija Garasanin napisao je tajni Memorandum u kojem je izlozio metode poticanja prosrpskog raspolozenja u Bosni s krajnjim ciljem aneksije Bosne. Medju te metode spadala je izobrazba mladih Bosnjaka u srpskoj upravnoj vlasti i obradjivanje visih franjevackih poglavara.33 Ipak je pomalo anahronicno posmatrati sva ta nastojanja samo u svjetlu ekspanzionizma "Velike Srbije". U ono vrijeme Srbija je bila jedina drzava koja je eventualno mogla igrati ulogu kakvu je Pijemont odigrao u ujedinjavanju Italije. Svaki Srbin koji je prizeljkivao nezavisnu juznoslavensku drzavu, svakako da je vidio tako nesto u prosirenju Srbije. S druge strane, bilo je mnogo hrvatskih intelektualaca, na primjer Ante Starcevic i Eugen Kvaternik, koji su zastupali slicnu ideologiju, samo sa suprotnim predznakom, prema kojoj su svi Bosnjaci bili Hrvati.34

Dabome da muslimanske vlasti u Bosni nisu bile sklone pratiti te intelektualne debate do u tancine, ali su vrlo dobro znale da je Bosna nagrada za koju su se i njihovi pravoslavni i katolicki susjedi spremni nadmetati.

Za svih tih previranja u sezdesetim godinama Bosna je uzivala u razmjerno zlatnoj dekadi pod jednim od svojih najdobrocudnijih vladara, Topalom Osman-pasom. Covjek ne moze a da se ne divi tom covjeku - djelomicno i zato sto mnogo od onoga sto znamo o njemu potice iz memoara svicarskog lijecnika, turkofila Josefa Koetscheta, koji se 1861. nastanio u Sarajevu, otvorio ondje ljekarnicu i postao preduzdanik i savjetnik niza bosanskih namjesnika, medju kojima je Topal Osman-pasa bio ocito njegov miljenik. (Ipak, nije u to doba bilo bas sve idealno: Koetschetov glavni razlog sto je dosao u Bosnu bio je taj sto je bio licni lijecnik Omer-pase Latasa, koji se vratio u Bosnu 1861. godine kao vojni zapovjednik da ugusi jos jednu bunu u Hercegovini, bunu koju je podjarivala susjedna Crna Gora.)35

Ali, Topal Osman-pasa - nadimak "Topal" ("hromi") odnosio se na njegovo hramanje, sto bijase posljedica rane zadobivene u ratu - bijase ocito najbolja vrsta uljudjenog turskog vladara. Bivsi admiral i gradjanski namjesnik u Beogradu, dobro je poznavao tursku, arapsku i perzijsku knjizevnost, pisao pristojnu poeziju na turskome i govorio francuski i grcki. Podigao je nove muslimanske skole u Sarajevu, dopustio krscanskim zajednicama da podignu jos vise svojih skola, utemeljio knjiznicu arapskih, perzijskih i turskih djela u Begovoj dzamiji i pribavio stamparski stroj na kojem su se stampale skolske knjige i sedmicni casopis Bosna na bosanskom i na turskom jeziku. Odlucno se upustio u gradnju cestovne mreze, dovrsio glavnu cestu od Sarajeva na sjever do Bosanskog Broda za godinu dana, stavise, dao izgraditi cak i zeljeznicku prugu od Banje Luke do granice Hrvatske. Podigao je i bolnicu u Sarajevu, prvu javnu bolnicu u Bosni, sa 40 kreveta za bolesnike svih vjeroishistorije.36

Proveo je i neke vazne politicke reforme. Godine 1865. napokon je uveden nov sistem vojnog regrutovanja muslimana. Topal Osman-pasa bio je oprezan, obecao je da unovaceni vojnici nece ratovati izvan Bosne i otupio je ostricu reforme primanjem u vojsku vise od 1000 dobrovoljaca. Sljedece godine proveo je u djelo dalekosezne promjene koje je zahtijevao Zakon o reformama u provincijama iz 1864. godine. Posrijedi je bila reorganizacija strukture vlasti svekolikog Bosanskog ejaleta (koji ce se u buduce zvati vilajet), osnivanje novih sudova (sa mjesovitim muslimansko-krscanskim prizivnim sudom) i podjela cijelog bosansko-hercegovackog teritorija na sedam sandzaka. Svaki od tih sandzaka slao je zastupnike (po dva muslimana i jednog krscanina) u savjetodavnu skupstinu, koja se sastajala jedanput godisnje na najvise 40 dana da savjetuje namjesnika u ekonomskim i financijskim pitanjima: o zemljoradnji, oporezivanju, gradnji cesta i tako dalje. Uz to je osnovano i malo izvrsno vijece koje se sastojalo od trojice muslimana, dvojice krscana i jednog Zidova, i koje se sastajalo dva puta sedmicno pod predsjedavanjem namjesnikovim. Iako su oba ta tijela imala savjetodavni karakter, bijase to velik napredak prema onome kako su se poslovi obavljali u prethodnih 400 godina.37

Jedan je od najvecih problema, kao i uvijek u ovom posljednjem razdoblju otomanske vlasti u Bosni, bio problem odnosa izmedju seljaka i zemljoposjednika. Tu je glavna reformska mjera bila donesena 1859. godine, pred sam dolazak Topal Osman-pase u Bosnu, tako da je njemu bilo jos teze provesti tu mjeru u djelo. Taj je dekret bio zapravo pokusaj da se kodificira nepisani zakon o duznostima seljaka koji rade na agalucima, onoj vrsti bivsih timarskih posjeda na kojima je jos postojala zakonska osnova za odnose izmedju seljaka i vlastelina. Njime je utvrdjeno da seljak da je vlastelinu jednu trecinu svoje ljetine. Buduci da se drzavna desetina, novcana svota u vrijednosti od jedne desetine ljetine, najprije odbijala, a trecina se izracunavala od preostale ljetine, to je znacilo da su ta dva osnovna nameta iznosila 40 posto seljakova ukupnog prihoda, a bilo je povrh toga jos i raznih drugih drzavnih nameta, kao sto je bio novi porez sto se placao u zamjenu za vojnu sluzbu.

Kad savremeni historicari proglasavaju visinu poreza u Bosni "pretjeranom" zato sto su "odnosili seljaku vise od 40 posto njegova prihoda", covjek je u napasti da istakne kako je taj omjer priblizno jednak omjeru svih vrsta oporezivanja prema bruto nacionalnom dohotku mnogih drzava potkraj 20. stoljeca.38 Ipak je tesko usporedjivati te dvije stvari. Danasnji radnici ocekuju da ce im se vecina poreznih davanja vratiti u obliku zdravstvene zastite, skolstva i tako dalje, a bosanski seljak to nije mogao ocekivati. S druge strane, seljaci nisu morali kupovati sebi kuce niti ulagati novac u nekretnine. Jedno drugo nacelo sto bijase kodificirano dekretom iz 1859. godine bijase propis da se vlastela moraju brinuti za smjestaj seljaka i pomagati im u odrzavanju i popravljanju kuca. Seljaci su mogli napustiti vlastelina, a vlastelin je njih mogao otpustiti, ali samo pod uvjetom da ne zadovoljavaju na poslu ili da ne placaju dazbine, i to uz odobrenje drzavnih sluzbenika.39 Ovi su se propisi, na zalost, odnosili samo na agaluke, a ne i na begluke, gdje su begovi mogli ugovoriti odnose sa seljacima kakve su god htjeli. Stoga je glavni ucinak tih propisa bio da su poticali vlastelu da samo mijenjaju formu zakupa zemlje. Osvrcuci se na ovo razdoblje, Josef Koetschet zakljucio je da su preuvelicane tvrdnje o tome sta je sve zahtijevala vlastela, i kako je lose postupala sa seljacima.

Vecina kmetova zivjela je uglavnom u dobrim odnosima sa svojom vlastelom; zapravo su vlastela - mislim na one bogate i ugledne medju njima - kad je bila losa godina, pruzala svu mogucu pomoc svojim seljacima. Istina je da je bilo i okrutnih aga cija je naoruzana ruka tesko pritiskala nemocne seljake. Medjutim, antagonizam koji bi se razvio u takvim slucajevima bio je mnogo vise iz ekonomskih interesa nego iz bilo kakvih vjerskih ili politickih pobuda.4n

Sliku Sarajeva u to doba Koetschet je svakako naslikao ruzicastim bojama. On se prisjeca ljetnih nedjeljnih popodneva kad su katolicke i pravoslavne porodica odlazile na teferic na obronke uz cestu sto vodi u Ilidzu. "Muslimani, krscani i Zidovi isli su mirno na izlet... podjednako uzivajuci u onom mirnom, blazenom vremenu, nigdje nije bilo ni traga vjerskoj mrznji."41 Tek negdje potkraj sezdesetih godina, prema Koetschetu, atmosfera se pokvarila, kad je isteklo devet godina sluzbovanja Topal Osman-pase.

Godine 1869. stigli su hitni zahtjevi iz Istambula da se otkriju slavenski agitatori koje potpomaze Rusija, pa je novi namjesnik zamolio i samog Koetscheta, sto je ovoga posljednjeg dovelo u nepriliku, da potrazi tragove srpske propagande u pravoslavnom manastiru u Zito-mislicima, nedaleko od Mostara.42 Potkraj sezdesetih bilo je i vise javnog negodovanja, koje nije bilo upereno protiv vlastele nego protiv drzavnih poreznika. Posebno je bila omrazena njihova uobicajena praksa da procjenjuju vrijednost ljetine (i traze naplatu poreza) jos prije zetve ili berbe. Godine 1868. prtivilo se 1000 pravoslavnih i muslimanskih seljaka u bosanskoj Posavini, a 1869. godine se protivilo na slican nacin stotinjak muslimana i pravoslavnih u Foci.43 Ovi primjeri medukonfesionalne saradnje zaista potkrepljuju Koetschetovo misljenje da osnovni uzroci bunta i nemira nisu bili toliko religijske koliko ekonomske naravi. Ipak, neosporna je cinjenica da je istovremeno raslo novo osjecanje neprijateljstva prema krscanima medju muslimanskim svecenicima i hodzama (vjerouciteljima) u Sarajevu. Upravo 1871. i 1872. godine, prema Koetschetu, "vidjeli smo kako se pred nasim ocima budi vjerska mrznja."44

Poznati je skandal izbio oko gradnje pravoslavne saborne crkve. To bijase simbol izmijenjenog statusa bosanskih krscana, ciji su napredak sada forsirala strana konzularna predstavnistva i vlade toboze "zastitnickih" velesila - Rusija se zauzimala za pravoslavce, a Austro-Ugarska za katolike. Zapravo je jedna od najvaznijih karakteristika toga razdoblja bio prodor krscanskih organizacija iz inostranstva u Bosnu - godine 1869. dopusteno je skupini katolickih redovnika iz Porajnja da podignu samostan nedaleko od Banje Luke.

Godine 1870. Miss Pauline Irby otvorila je djevojacku skolu u Sarajevu koju je financirala jedna engleska krscanska organizacija, a predavacice su bile protestantske djakonice iz Njemacke. Sljedece godine stigla je skupina austrijskih redovnica, sestara milosrdnica, da podignu samostan i otvore osnovnu skolu.45 Kad je 1863. godine vlast odobrila da se u Sarajevu podigne saborna crkva, prikupljan je novac za tu svrhu u svekolikom pravoslavnom svijetu. Izaslanik mitropolite bosanskog putovao je kroz Rusiju sa svetim mocima, rukom svete Tekle, i sakupljao milodare.46

Kad je 1872. godine crkva bila pred zavrsekom, izbila je ogorcena rasprava izmedju pravoslavne zajednice i muslimanskog svecenstva, koje je zahtijevalo da toranj crkve ne smije biti visi od minareta Begove dzamije.47 Pa i sama zvonjava zvona bila je nesto novo. Prema odavno utvrdjenom obicaju, u otomanskim gradovima nisu smjela zvoniti zvona krscanskih crkava. Neki demagozi medju hodzama i imamima poceli su podbunjivati muslimane u gradu u vezi s tim pitanjima. Jedan je od njih bio krupan, nezgrapan covjek po imenu Hadzi Lojo. Buduci da je bio na hadziluku (na hodocascu u Meki), tretirali su ga kao hodzu ili ucitelja, iako je bio posve neuk.4 Drugi je bio fanatican imam iz Begove dzamije. Medjutim, kad je ovaj poveo izaslanstvo da se prituzi na zvonjavu zvona, namjerio se na jacega od sebe u osobi novoga namjesnika, Albanca Mehmeda Akif-pase, s kojim nije bilo sale. Imam je najprije poceo citirati jedan stih iz Kur'ana, ali ga je namjesnik presjekao u rijeci uzvikom: "Suti, magarce! Neces ti mene uciti Kur'an! I tako, kazes da ne mozes podnijeti zvonjavu zvona, je li, pasce jedno? A, vi ostali, zar ste zbilja toliko blentavi te ne vidite da bi ovaj nitkov i sam zvonio, samo kad bi mu za to placali pedeset grosa na mjesec?"49

U ljeto 1873. godine 24 bosanska krscanska trgovca prebjegla su u Hrvatsku i izjavila da su "mnogi" krscani u Bosni osudjeni na smrt zato sto su se druzili s austrijskim konzulom.50 Kad se poslije u Austriji pisalo o dogadjajima u sedamdesetim godinama, obicno su se isticali ovakvi incidenti jer se cinilo da oni moralno i religiozno obavezuju Austriju da intervenise.

Ali, pravi uzroci slomu otomanske vladavine i intervenciji austrijske vojske nisu bili religiozne nego ekonomske i politicke naravi. U ljeto 1875. stigle su prve vijesti o tome kako su krscanski seljaci iz okolice Nevesinja u Hercegovini (istocno od Mostara) pobjegli u planine da bi izbjegli placanje drzavi desetine ili osmine svoje ljetine. Zetva je 1874. godine bila potpuno podbacila, ali su lokalni poreznici (dvojica muslimana i jedan krscanin) primijenili ostre mjere ne bi li naplatili porez. Do kraja mjeseca jula svi su se seljaci u tom kraju odmetnuli u planine gdje su pruzali vlastima oruzani otpor.51 Bijase to politicki osjetljivo podrucje zato sto je bilo blizu crnogorske granice.

Tu je bilo vec nekoliko okrsaja izmedju otomanskih i crnogorskih jedinica, recimo za vrijeme kaznene ekspedicije Omer-pase 1860. i 1861. godine, a sumnjalo se i na crnogorskog kneza, ruskog sticenika, da ubacuje ljude i oruzje ne bi li destabilizovao Hercegovinu.52

Uskoro su izbili novi nemiri na sjeveru Bosne i velik je broj ljudi pobjegao u Hrvatsku i Crnu Goru - bilo pred nasiljem ili porezom, ili i jednim i drugim.53 Osnovni je uzrok narodnom nezadovoljstvu lezao na podrucju zemljoradnje, ali su to nezadovoljstvo u nekim dijelovima Bosne iskoristili pripadnici Pravoslavne crkve koji su bili u vezi sa Srbijom i koji su vec javno iskazivali svoju lojalnost srpskoj drzavi.54

U Bosnu su nagrnuli dobrovoljci iz Srbije, Slavonije, Hrvatske, Slovenije, pa cak i iz Rusije (uz jos nekoliko talijanskih garibaldinaca i nizozemsku pustolovku Johannu Paulus), koji su svi bili uvjereni da je na pomolu veliko budjenje Juznih Slavena.55

Bosanski namjesnik okupio je u Hercegovini vojsku koja je u jesen i ostru zimu 1875.-76. djelovala okrutno, ali nedjelotvorno. Oni zesci medju begovima mobilisali su svoje vlastite "basibozuke" (neregularne jedinice) i, bojeci se opceg prevrata u Bosni, poceli terorisati seljake. Godine 1876. popaljeno je na stotine sela i pobijeno najmanje 5000 seljaka. Do kraja te godine broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine popeo se zacijelo na najmanje 100.000, a mozda cak i na 250 tisuca.56

Oko sredine sedamdesetih ta je velika ali lokalna kriza prerasla u medjunarodnu. Ne samo sto se Evropom prenijela vijest o slicnom ustanku u Bugarskoj i o tome kako je okrutno ugusen (poznate "bugarske grozote" koje su onako uzasnule vremesnog Gladstonea), nego su u julu 1876. Srbija i Crna Gora navijestile rat Otomanskoj Carevini. Te su se dvije zemlje sporazumjele da ce prva anektirati Bosnu, a druga Hercegovinu. Crna Gora je postigla stanovite ratne uspjehe, ali Srbija se osramotila i Osmanlije bi je bile ponovo osvojile da nije bilo Rusije, koja je natjerala Turke da u novembru potpisu primirje.

Ponasanje Srbije ucvrstilo je ionako neprijateljski stav bosanskih vlasti prema pravoslavnom stanovnistvu. Jedan je izbjeglica na pocetku 1877. godine navodno cuo kako se "svi Srbi protjeruju iz Bosne, kako ih same turske vlasti progone i kako su dali odrijesene ruke basibozucima i Ciganima, pa i katolicima i Zidovima".57 (Ova napomena o katolicima i Zidovima ipak pokazuje da je taj izbjeglica bio pravoslavne vjere i da je bio pristran. Arthur Evans zabiljezio je kako je "jedna od najneobicnijih karakteristika sadasnjeg ustanka nacin na koji se pripadnici obje krscanske vjeroispovijesti bore rame uz rame".)58

Godine 1877. Rusija je najavila rat Otomanskoj Carevini. Prije toga su se vec Rusi i Austrijanci vise puta potajno dogovarali kako ce podijeliti balkanske zemlje medju sobom. Medjutim, na pocetku 1878. ruske su jedinice bile vec nadomak Istambulu i Rusija je mogla diktirati uvjete mirovnog ugovora, koji su mnogo vise odgovarali njenim probicima nego austrijskim. Prema tom ugovoru (Sanstefanski mir) glavna sticenica Rusije na Balkanu, Bugarska, znatno se prosirila i stekla gotovo posvemasnju samostalnost. Bosna ce ostati u Otomanskoj Carevini, ali ce se u njoj provesti razne reforme, a prema 14. clanu mirovnog ugovora prihodi same Bosne koristit ce se samo za njene potrebe (odstete izbjeglicama i ziteljima) u iduce tri godine.59

To je iznova probudilo stare ambicije bosanskih begova da upravljaju autonomnom Bosnom u Otomanskoj Carevini. Uostalom, kao sto je Arthur Evans pribiljezio 1877. godine, otomanski upravljaci i sluzbenici bili su "podjednako omrazeni medju bosanskim muhamedancima i medju bosanskim krscanima". Na zalost, nakon onoga sto se zbilo u posljednje tri godine, bosanski muslimani i krscani toliko su mrzili jedni druge da bi Bosna, kad bi bila prepustena sama sebi, jos zadugo bila ostala klijaliste nemira.

To je bio jedan od cinilaca koji su utjecali na Evropske velesile kad su se u julu 1878. sastale na Berlinskom kongresu da preinace mirovni ugovor sklopljen u San Stefanu i predloze nove zemljopisne karte. Jos je vaznija bila zelja da se kompenzira novi uticaj Rusije na Balkanu i sprijeci njen prodor u Sredozemlje, i tako je Berlinski kongres ne samo sveo Bugarsku na razumne granice, nego i najavio da ce Bosnu i Hercegovinu, koja je teoretski jos bila pod otomanskim vrhovnistvom, zauzeti Austro-Ugarska i upravljati njome.

Austrijanci su jos jednom ponovili gresku koju su pocinili u 17. i 18. stoljecu - pretpostavljajuci da ce ih vecina bosanskog stanovnistva docekati rasirenih ruku. Inace ne bi brzo prenijeli vijest o odluci Kongresa u Sarajevo 3. jula, deset dana prije nego sto je objavljena u evropskim novinama. Na dan 5. jula odrzan je javni zbor muslimana u Begovoj dzamiji. Pojavio se stari agitator Hadzi Lojo, razvio zeleni barjak (tradicionalna boja islama) i poveo sve prisutne do namjesnikova dvora.61 Namjesnik je pristao da imenuje novog vojnog zapovjednika i obavi pripreme za odbranu od Austrijanaca, iako je bilo ocito da nije dusom i srcem za takvu politiku koja je znacila otvoreno iskazivanje prkosa sultanovim ugovornim obavezama. Na dan 20. jula sarajevske novine najavile su neminovnu austrijsku najezdu, a nakon cetiri dana prve austrijske jedinice zaista su presle preko rijeke Save. Na dan 27. jula Hadzi Lojo poveo je jos jednom svjetinu do namjesnikova dvora, pozvao garnizon na pobunu i nagnao namjesnika da otpusti nekoliko sluzbenika i osnuje "narodnu vladu". Vojni komandant je pobjegao iz grada sa stotinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli natrag i nagovorili da pomogne organizovati odbranu od Austrijanaca.62

Dotle su Hadzi Loju objerucke prihvatili vodeci pravoslavni svecenici, koji su bili presretni sto se Bosna oslobadja osmanlijskog jarma, ali nisu ni najmanje zeljeli da ga zamijeni austrijski jaram. Odrzano je zajednicko muslimansko-pravoslavno slavlje. Josef Koetschet poslije je zapisao: "Arhimandrit Sava Kosanovic i pop Risto Kanta-Novakovic, obojica odjeveni kao hajducke harambase, s kuburama i jataganima za pojasom, stali su na celo gomile raspjevanih srpskih momaka." Na dan 2. avgusta odrzana je parada muslimanskih dobrovoljaca zajedno sa "krscanskom legijom, koja se uglavnom sastojala od pravoslavnih, sa svega nekolicinom katolika". Lojo je uskoro zatim izgubio ugled ubivsi jednog krscanskog seljaka. Medjutim, on je svojim akcijama uspio dici na noge muslimane i u drugim krajevima Bosne, tako da su njegove prilicno lose organizovane jedinice u raznim dijelovima zemlje brojale otprilike 40.000 ljudi.63

S druge strane, Austrijanci su imali 82.000 vojnika. Njih oko 9400 sacinjavali su takozvane "okupacijske jedinice", cija je zadaca bila da udju u Bosnu i Hercegovinu iz Dalmacije i da cuvaju teritorij koji osvoje glavne udarne snage. Te glavne snage, pod komandom Hrvata baruna Josipa Filipovica, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivsi Banju Luku, Maglaj i Jajce. Austrijanci su bili dobro opremljeni i dobro obavijesteni o gradovima, cestama i mostovima u Bosni i Hercegovini zahvaljujuci austrijskom vojnom inspektoru, kome su bosanske vlasti, u svojoj naivnosti, dopustile da proputuje po citavoj zemlji izmedju 1871. i 1873. godine.64

Na dan 16. avgusta Austrijanci su nanijeli su tezak poraz bosnjackoj vojsci u bici kod Klokota, nedaleko od Viteza, a 18. avgusta stigli su do predgrada Sarajeva. Sutradan ujutro u 6 i 30 zapoceli su artiljerijski napad, a nakon toga su pjesaci usli u grad u kojem su na njih pucali "iz svake kuce, sa svakog prozora, sa svakih vrata... cak su i zene sudjelovale u pruzanju otpora." Ali do 13 i 30 grad je bio osvojen, a Austrijanci su imali 57 mrtvih i 314 ranjenih. Vojska je nastavila napredovati kroz Hercegovinu i Novopazarski sandzak tokom mjeseca avgusta i septembra, a do 20. oktobra zauzeta je cijela Bosna i Hercegovina.

Osvajanje je potrajalo manje od tri mjeseca. Mjestimice je bilo zestokih otpora i cestih gerilskih prepada. Sve u svemu, bila su 53 veca okrsaja, u koje su ukljucena i zauzimanja branjenih gradova. Ukupni gubici Austrijanaca iznosili su 946 mrtvih i 3980 ranjenih vojnika. Ali ni jedan grad nisu zauzimali dulje od dva dana. S obzirom na grozno stanje u kojem je bila vecina cesta, gotovo da nije pretjerano reci da su Austrijanci zauzeli Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko im je trebalo da propjesace kroz nju s kraja na kraj.65