Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Apr 2024, 05:44:17
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2 3 ... 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Poreklo zivota  (Pročitano 45332 puta)
30. Jan 2006, 14:09:15
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Ljudi cesto postavljaju pitanje: "Sta je starije: Kokoska ili jaje?" Na ovo pitanje se moze adekvatno odgovoriti. Pitanje koje se takodje cesto postavlja jeste: "Kako je nastao prvi zivot na Zemlji?" Da bismo na ovo i slicna pitanja odgovorili, potrebno je samo da se drzimo logike i posmatramo ono sto se oko nas dogadja.

Svuda u prirodi mozemo videti da ziva bica nastaju od zivih bica. Pored toga, Luj Paster je eksperimentalno dokazao da "zivo nastaje samo od zivog". Na osnovu toga, ispada da lako mozemo odgovoriti na pitanje porekla zivota. Medjutim, ljudi bi danas, generalno, dali tri razlicita odgovora na pitanje: "Kako je nastao prvi zivot na Zemlji?" Ti odgovori su:

1. Zivot je u pocetku nastao od zivog Bica
2. Zivot je u pocetku nastao od nezive materije
3. Ne znam

Analizirajmo ukratko ova tri odgovora. Odgovor broj 2, da je zivot nastao od nezivog je danas najprihvaceniji medju naucnicima. Medjutim, odmah pada u oci da je on u potpunoj suprotnosti sa prirodnim zakonima. Iako svuda oko nas ziva bica nastaju od zivih bica, a i Pasterov zakon govori o tome, "ljudi od nauke" tvrde nesto suprotno. Mnogo je logicnije tvrditi da je ceo grad Beograd nastao sam od sebe, nego da je jednocelijski organizam nastao od nezive materije, jer je najprostoji zivi sistem neuporedivo mnogo puta slozeniji od bilo kog nezivog sistema. Dakle, ako smo ozbiljni i rukovodimo se prema prirodnim zakonima, odgovor broj dva jednostavno moramo da odbacimo.

Odgovor broj tri, koji kaze "Ne znam", smatramo da je takodje neprihvatljiv, jer mi imamo prirodne zakone i znamo kako nastaju ziva bica. Naravno, neko moze da kaze da mi znamo kako nastaju ziva bica danas jer to posmatramo, ali da je pitanje nastanka prvog zivota na Zemlji nesto drugo, jer mi to nismo posmatrali. Ali, ako bismo isli tom logikom, onda ne bismo mogli ni da odgovorimo na pitanje: "Kako je nastala Keopsova piramida?", jer to niko od nas nije posmatrao. To sto mi nismo gledali nastanak Keopsove piramide ne znaci da je ona mogla da nastane sama od sebe. Uopste nije potrebno da posmatramo gradjenje Keopsove piramide da bismo znali da je ona nastala stvaralackim aktom inteligentnog bica.

Slicno je i sa nastankom prvog zivog bica na Zemlji. Uopste nije potrebno da posmatramo nastanak prvog zivota na Zemlji da bi mogli da zakljucimo da je prvo zivo bice na Zemlji nastalo stvaralackim aktom zivog Bica. Na to nas upucuju prirodni zakoni. Ako se drzimo prirodnih zakona i logike, ne postoji alternativni odgovor. Dakle, jedini moguci odgovor na pitanje: "Kako je nastao prvi zivot na Zemlji?", bi bio da je prvi zivot na Zemlji nastao od zivog Bica.

Odgovor na pitanje: "Sta je starije: kokoska ili jaje?", se posle svega sam namece. Kada budemo govorili o prelaznim formama, videcemo da je Stvoritelj stvorio zivot "po svojim vrstama", i da su prvo nastale kokoske, i druge ptice, a onda su one pocele da legu jaja.

Pored pitanja: "Kako je nastao prvi zivot na planeti Zemlji?", veoma vazno pitanje je i "Kako je nastao svako od nas?" Ako bismo pitali nekog coveka na ulici: "Kako ste vi nastali?", on bi nam verovatno odgovorio: "Mene su stvorili moji roditelji." Medjutim, ako bismo analizirali sam proces nastanka coveka, videli bismo da bi jedan takav odgovor bio netacan.

Covek danas nastaje u trenutku kada spermatozoid oplodi jajnu celiju. Medjutim, sam proces oplodnje je vrlo interesantan. Jajnoj celiji se najpre priblizava mnostvo spermatozoida koji luce enzim da bi doslo do nagrizanja opne jajne celije. Kada se opna nagrize i stvori se put za prolaz spermatozoida, desava se da samo jedan od njih, kao da ga neko diriguje, vrsi oplodnju, dok svi ostali miruju. To ne moze nikako da bude slucajan proces, jer bi u tom slucaju svi spermatozoidi "nagrnuli", a oplodnju bi izvrsio prvi koji se probije. To ovde nije slucaj.

Dakle, Stvoritelj je davaoc zivota. On nas moze da stvori i bez roditelja, kao sto je stvorio prve ljude u pocetku, a moze i preko roditelja. U prvom slucaju to je stvaranje, a u drugom radjanje.

Za detaljniju analizu pitanja porekla zivota, mozete procitati neki od sledecih dokumenata:


1. Sustina zivota

2. Hipoteza abiogeneze i Pasterov zakon

3. Hipoteze o dolasku zivota iz svemira

4. Savremena hipoteza abiogeneze
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Sustina zivota
Da bi se pravilno odgovorilo na pitanje "porekla zivota", mora se najpre odgovoriti na pitanje: "Sta je zivot po svojoj sustini?"

Za sada imamo tri odgovora na pitanje "sustine zivota". Prvi odgovor jeste vitalisticki, drugi je hilozoisticki i treci je redukcionisticki. Svaki od ovih odgovara na pitanje "sustine zivota" odgovara odredjenom pogledu na svet, tako da vitalisticki odgovara, uglavnom, teistickom pogledu na svet (ima vitalista i evolucionista).

Hilozoisticki odgovara panteistickom pogledu na svet, a redukcionisticki odgovara naturalistickom pogledu na svet.

Po vitalistickom odgovoru, zivot je nematerijalne prirode. On je neki "plus" koji je iznad materije, i koji, ustvari, tu materiju cini zivom.

Po hilozoistickom odgovoru, ne postoji distinkcija izmedju zivog i mrtvog, nego je sve zivo, "i molekuli disu". Tu nema dva sveta - mrtav i ziv, nego "sve je zivo".

A po redukcionistickom shvatanju, zivot predstavlja visoko organizovanu materiju.

Niko do sada nije definisao "sta je zivot". Jednog biologa, koji se bavi naukom o zivotu, da pitate: "Sta je zivot?", on bi vam rekao: "Ne znam." To je paradoks jedne nauke, da ne moze da definise osnovni objekat svog istrazivanja.

Tesko je odgovoriti na pitanje: "Sta je zivot po svojoj sustini?", zato mi govorimo o atributima zivog, ali nikada ne treba da zaboravimo da su jedno atributi zivog, a drugo "sta zivot po svojoj sustini jeste".

Koji bi to bili atributi zivog?

Atributi zivog

Prvi atribut, koji se obicno navodi, jeste...

1. metabolizam. Postoji stalna razmena materije izmedju organizma i spoljasnje sredine. Zato se ziva bica nazivaju "otvoreni sistemi" kod kojih stalno postoji protok materije i energije.

Dakle, zivi sistemi su u stanju da koriste energiju iz svoje okoline, i da je transformisu. To svojstvo oznacava sposobnost zivog sistema da odrzava svoju unutrasnju strukturu i da se umnozava na racun okoline. Ovde dolazimo u domen Drugog zakona termodinamike koji govori o entropiji. Svaki proces u univerzumu tezi ka sto vecoj entropiji - sto vecem neredu, odnosno da stepen slobode, neuredjenosti, bude maksimalan. Pocevsi od bakterija, pa do coveka, svaki organizam, ako je naravno ziv, prkosi Drugom zakonu termodinamike, jer poseduje i odrzava visoku organizovanost svoje strukture. To postizu tako sto unose molekule sa visom energijom, koju u izvesnom stepenu (ipak vise nego masine koje je covek napravio) iskoriscavaju za odrzavanje, a u spoljnu sredinu vracaju molekule koji su prostiji i imaju manju uredjenost od unetih.

Ali, redukcionisti ce da kazu: "Pa i jedna sveca ima metabolizam - uzima kiseonik, a odaje ugljen-dioksid." Ali, sveca menja svoje stanje. Bitna je razlika u tome da se zivi sistem cuva razmenom sa spoljnom sredinom, a nezivi sistem, ako mu se spolja dovede energija, on se destruktuira, raspada. To za nezivi sistem znaci kraj. Ova bitna razlika je zasnovana na tome, sto su ziva bica (i to je druga karakteristika)...

2. visoko organizovana i kompleksna, gde svaki deo ima svoju namenu ili funkciju, cega nema u nezivom svetu. Da nije toga, zivi sistemi ne bi mogli da izvlace energiju iz okoline. Treca karakteristika jeste:

3. "rast iznutra". Nije dovoljno samo reci "rast", nego "rast iznutra". Moramo biti vrlo precizni. Ziva bica rastu iznutra. Rast srecemo i u nezivoj prirodi (rast kristala, rast grudve snega...), ali taj rast je spoljasnji. Cetvrta kakteristika zivih bica jeste:

4. ocuvanje individualnosti. Uprkos stalnoj razmeni materije i energije sa sredinom, uprkos katabolizmu i anabolizmu, razgradnji i izgradnji, unutrasnjem rastu, ziva bica ostaju identicna sama sa sobom. Ona nisu ista takva po obliku, ali su ista ta.

Covek, za sedam godina izmenja celokupni svoj sastav. Tako neki pitaju: "Da li ce Bog morati da pokupi sve nase atome kada nas bude ponovo stvarao?" Znaci, ako neko ima 23 godine, izmenjao je svoj celokupni sastav vise od 3 puta, a ostao je ta ista licnost. On nije isti takav, ali je isti taj.

Mi smo takvi zahvaljujuci genetickoj informaciji koju smo dobili od svojih roditelja. Regeneracija, reobnova, proces izgradnje, uvek se desava po istom planu. Nije vazno da li mi aminokiseline dobijamo iz proje ili iz beckih snicli. Oni se najpre razgradjuju u aminokiseline, i uvek se prvo stvaraju specificni proteini, zbog stalnosti geneticke informacije koju mi nosimo. Sledeca karakteristika zivih bica jeste:

5. osetljivost. Postoje razliciti nivoi osetljivosti.

Biljke jesu zive, ali one nemaju dah zivota. Ovo je vrlo zanimljivo. Kada se u biologiji posmatra zivot biljaka, zivot bakterija, zivot protozoa, to je sasvim drugaciji zivot nego zivot zivotinja. Mi znamo, na osnovu Biblije, da zivotinje imaju dah zivotni. Za zivotinje se to spominje u 1.Mojsijevoj 7,22, a za coveka u 2,7. A da i zivotinje jesu duse, imate u 1.Mojsijevoj 1,24. Zivotinje imaju neki drugaciji zivot od biljaka, na visem stupnju.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Hipoteza abiogeneze i Pasterov zakon
Sve teme u biologiji mogu se podeliti pod dva velika naslova: 1. Savremene teme i 2. Istorijske teme. Savremene teme su one koje obradjuju "savremena bioloska pitanja", sto ne znaci da ona nekada nisu postojala. To su teme kao sto su: kako funkcionise ziva celija, kako se prenosi odredjena nasledna osobina sa roditelja na potomke, kako se vrsi inervacija pojedinog misica, kako se prenosi aksijalni potencijal sa nerva na misic, itd.

Istorijske teme podrazumevaju pitanja i odgovore u vezi sa nastankom zivota, nastankom bioloskih vrsta i coveka. I covek je bioloska vrsta, ali mi njega, eto tako, malo odvojimo. Evolucionisti sve to stave u isti kos. Tako imate "Uporednu fiziologiju zivotinja", gde podrazumevate i coveka. I tako se provlaci teza da je i covek zivotinja.

Dakle, pitanje "porekla zivota" spada u istorijska pitanja.

Prva hipoteza koja je govorila da zivo moze da nastane od nezivog bila je takozvana "hipoteza samoradjanja". Ona datira jos od Aristotela, koji je, videci da ziva bica izlaze iz bara i mulja, pogresno zakljucio da ona tamo i nastaju.

Kasnije, povodeci se za autoritetom Aristotela, sto je narocito bilo razvijeno u srednjem veku (Avgustin je obozavao Platona, i on je uvukao Platona u hriscanstvo), pojavio se Toma Akvinski koji je "pokrstio" Aristotela, pa je onda "pokrstio" i njegovu filozofiju.

U to vreme se verovalo da u prirodi postoji zivotna sila ili zivotni princip "vis vitalis", koja je potrebna da ozivi neku tvar. Dakle, neka hranljiva podloga sluzi kao supstrat, a "vis vitalis" deluje na tu podlogu, na taj supstrat, i ozivljava ga, te tako nastaju raznorodna ziva bica.

Postojali su cak i recepti kako proizvesti muve, zolje, ... Na primer, potrebno je da jednog mladog bika ubijete jednim udarcem u celo, da ga sahranite u zemlju da mu samo rogovi vire, i posle nekoliko nedelja treba da dodjete, da otsecete rogove i izletece muve.

Tako se verovalo da misevi nastaju od prljavog rublja, zita, da lavovi nastaju od pustinjskog kamenja... Nama je tesko da razumemo te ljude koji su ziveli u ta vremena. A glavni naucnici su tada bili teolozi koji su sedeli u svojim kabinetima, i pisali o krvi i mesu, a nisu videli ni krv ni meso.

Prvi koji je uzdrmao ovu teoriju bio je Francesko Redi. U tadasnje vreme ljudi su bili enciklopedisti. Mogli su da drze celokupno tadasnje znanje, mogli su da budu eksperti u raznim poljima, jer nauka nije bila toliko razvijena. Danas imamo ekstremnu specijalizaciju.

Da se vratimo temi. Francesko Redi je bio enciklopedijski um - lekar, prirodnjak, a bavio se i knjizevnoscu, pa je citajuci "Ilijadu i Odiseju" zapazio kako Ahilej zeli da njegov prijatelj Petroklo bude brzo pokopan, da muve ne bi zagadile njegove rane. Onda se Francesko Redi zapitao: "Moguce je da su ti Grci imali bolje poimanje o prirodi i onome sto se desava u prirodi, nego mi ljudi srednjeg veka."

Onda je on napravio jedan eksperiment (sve su ovo arhaicni eksperimenti, mozda je nama tesko i da razumemo u sta su sve ljudi verovali), tako da je uzeo dve posude u koje je stavio meso, a jednu od tih posuda je pokrio staklenim zvonom. I posle izvesnog vremena, on je primetio da su se u posudi koju nije pokrio staklenim zvonom pojavili najpre crvi, a potom i insekti, a u ovoj drugoj posudi se nije pojavio ni jedan insekt.

I onda je on dao jedno pametno obrazlozenje, da su se insekti razvili iz jaja koje su polozili insekti koji su sletali na meso.

Medjutim, predstavnici teorije "vis vitalis" su rekli da eksperiment Franceska Redija ne samo da ne pobija ovu teoriju "vis vitalis", nego je cak i dokazuje. Kako to? "Pa ti, jednostavno, pokrivsi staklenim zvonom ovo parce mesa, nisi dozvolio da prodre vis vitalis iz prirode, i da se dobiju ziva bica." Slicno je i u danasnjoj nauci. Vi mozete da napravite takav eksperiment, da mislite da ste nesto dokazali, i onda se ispostavi da niste dokazali, nego cak da moze da bude argument za suprotnu stranu, za suprotnu tvrdnju.

Dakle, oni su tvrdili da nije mogla da prodre vis vitalis, i zato on nije mogao da dobije novo zivo bice. Sta je onda Francesko Redi uradio? On je onda uzeo isto tako dva komada mesa, i onda je jedan pokrio velom od gaze, a drugi je ostavio otvorenim. Zasto sa velom od gaze? Da bi, ako stvarno deluje vis vitalis, mogla da prodre kroz tu gazu i da ozivi ovu mrtvu tvar. I opet je rezultat bio isti, iz cega on nedvosmisleno zakljucuje da nova ziva bica nastaju samo iz predhodno postojecih zivih bica. I mi bismo rekli: "Tu je problem bio resen."

I izgledalo je da je Francesko Redi pobedio. Ali nekako, u to vreme se desi, Anton Van Levenhuk otkrije mikroskop, i onda se covekovom oku pojavi dotad nevidjeni svet, nesluceni svet mikroorganizama koji se ne vide golim okom. I onda su pristalice hipoteze "vis vitalis" rekle: "Dobro, ako je Redi pokazao da se ne mogu razviti insekti, niotkuda ne sledi da se ne mogu razviti mikroorganizmi, za koje Francesko Redi cak nije ni znao. Pored toga, ovi mikroorganizmi se ne razmnozavaju jajima, nego prostom deobom."

Onda je jedan naucnik, jezuita, irski svestenik Nidhem, izveo sledeci eksperiment: Uzeo je jednu bocu i u nju stavio hranljivu podlogu, supstrat, i onda je kuvao ovaj supstrat, ali nije dozvolio da dugo vri. I, kada je iz boce izvukao deo sadrzaja i pogledao pod mikroskopom, video je veliki broj mikroorganizama. I, on je zakljucio da su oni nastali usled delovanja "vis vitalis".

Sta mislite, da li je "vis vitalis" ateisticka ili teisticka hipoteza? Ateisticka. Jer, "vis vitalis" je zivotni princip koji inherentno postoji u prirodi. Dakle, nije nesto sto izlazi iz okvira prirode. Ovo je vazno. To je, u sustini, materijalisticka, uglavnom ateisticka hipoteza.

I onda su Nidhem i francuski materijalisticki filozof Bifon napravili teoriju o "vegetativnoj snazi prirode". Znaci, "priroda ima vegetativnu snagu da ozivljava ono sto je mrtvo". A Nidhem je svoje "otkrice" objavio pod zvucnim naslovom: "Nova mikroskopska otkrica". Dakle, priroda sama po sebi ima vegetativnu snagu kojom moze od mrtve materije stvoriti, proizvesti, ziva bica.

Evo vidite, to je ipak materijalisticka hipoteza. U stvari, ovo vise nije hipoteza, ovo je sad teorija, zato sto uza sebe ima eksperimentalni dokaz. I ovaj eksperiment se smatrao kao krucijalni, koji je dokazuje. Dakle, nema vise potrebe da postoji neko bice u univerzumu koje nama daje zivot, nego postoji konkretni eksperiment koji dokazuje da zivo moze da nastane iz mrtvog. I ljudi 18.veka, koji su rado poricali visu Bozju silu, oberucke su prihvatili ovu mogucnost za koju je govorio eksperiment.

Medjutim, sa druge strane su postojali ljudi koji su smatrali da uopste ne postoji spontano nastajanje zivih bica, i zeleli su to da dokazu. Jedan od njih je bio Francesko Redi, on je napadao stare tvrdnje. Posle pojave novih tvrdnji Nidhema i Bifona, sa mnogo vecom naucnom ozbiljnoscu radio je Lazaro Spalancani (italijanski svestenik). U to vreme su se, uglavnom, svestenici bavili naukom. On je izvrsio negde oko 1.000 eksperimenata. Svi oni mogu da se grupisu u tri osnovna.

On je uzeo tri boce i stavio u njih supstrat (ovciju corbu ili neki hranljivi supstrat).(Slika 1) Dva boce je zatopio (hermeticki zatvorio), a na trecu je samo stavio cep. Prvu zatopljenu bocu je zagrevao nekoliko minuta, drugu zatopljenu je zagrevao vise od jednog casa, a trecu nezatopljenu je zagrevao takodje vise od jednog casa. Znaci, postoje dve zatopljene boce u koje ne moze da prodre vis vitalis, ako postoji. I postoji jedna treca, koja nije zatopljena, i u koju moze eventualno, ako postoji, da prodre vis vitalis. Sve je ovo mrtvo za sada.

Kada je pogledao pod mikroskopom, u supstratu iz boce koja je bila zatopljena i zagrevana nekoliko minuta, video je mikroorganizme. Znaci, ovde nije mogla da prodre vis vitalis, a ipak je dobio mikroorganizme. Iz ovoga je on pravilno zakljucio, da su oni vec bili tu i da su preziveli povisenu temperaturu kojoj su bili izlozeni samo nekoliko minuta.

Kada je iz ove druge zatopljene boce, koja je dugo zagrevana, uzeo deo materijala i stavio pod mikroskop, nije video nista. I kad je uzeo materijal iz nezatopljene boce, koja je takodje dugo kuvana, i stavio pod mikroskop, opet je video mikroorganizme.

Iz toga je on sasvim pravilno zakljucio, da jednostavno u Nidhemovom slucaju, on nije dozvolio da mikroorganizmi koji su vec postojali u supstratu budu ubijeni, jer Nidhem nije dao da supstrat zavri, i zato nije pobio organizme koji su vec bili tu. Iako ih je bilo malo, oni su ipak bili tu. To je znaci zivo, postoje zivi organizni koji su se razmnozili i dali nova ziva bica. A u nezatopljenu bocu koju je kuvao dugo, on je jednostavno tvrdio da su mikroorganizmi prodrli spolja. Dakle, Lazaro Spalancani je izveo eksperimente koji su silno svedocili protiv Nidhemove teorije.

Medjutim, ljudi koji su ipak verovali da postoji vegetativna snaga prirode, da priroda moze da ozivljava, oni su rekli da eksperimenti Lazara Spalancanija nisu korektni. Zasto? Zato sto je on predugo zagrevao hranljive podloge, pa je time i isusivao vazduh koji je bio u boci, i tako unistio vis vitalis. Znaci, unutra je bio vazduh u kojem se nalazi vis vitalis, i on ga je previse isusio, i zato nije mogao da dobije nove organizme.

U slucaju kratko zagrevane boce "vis vitalis je ostao u svom potentnom stanju jer vazduh nije bio dovoljno isusen, i vis vitalis je oziveo nezivu tvar".

U trecoj posudi, iako je bio isusen vazduh, usled dugog zagrevanja mogla su da se pojave ziva bica, zato sto je kroz plutani cep mogao da prodre novi vazduh, i sa njim vis vitalis. Videcemo da je ovo "isusivanje" vazduha bilo granicna tacka u dokazivanju.

I, morao je neki dobar eksperiment da se smisli da bi se konacno oborila ova hipoteza "vis vitalis". Znate, u mnogim stvarima imate argumente, ali tesko je doci do konacnog dokaza. Argument je nesto sto pomaze jednima, a odmaze drugima.

Lazaro Spalancani je umro i nije uspeo da ubedi protivnike da je on u pravu. Nije uspeo da smisli takav eksperiment kojim bi nedvosmisleno pokazao da je on u pravu.

Konacni dokaz protiv ove hipoteze dao je cuveni Luj Paster. On je bio zaista veliki covek. On je radio na virusu besnila, kad se nije znalo mnogo o virusima. I, on je pobedio besnilo. On je bio vrlo religiozan. On je verovao da Bog postoji, i inspririsao se time kako se Isus Hristos zrtvovao za svet. On je verovao da postoji Bice u svemiru, da postoji Bice koje daje zivot, i on je zeleo da dokaze da priroda ne moze da ozivi mrtvu tvar. U tom cilju je smislio jedan eksperiment koji je u sustini genijalan, genijalan po ideji. (Po aparaturi i tehnici, sa danasnjeg stanovista, takodje arhaican.) (Slika 2)

Sta je on uradio? Posto je granicna tacka bila isusivanje vazduha, on je napravio jednu bocu koja je imala izvucen grlic u obliku labudovog vrata. Sve je skoro isto kao i kod Spalancanija, boca sa rastvorom, ali je Luj Paster napravio takvu posudu, ciji je grlic izvukao u obliku slova "S" ili labudovog vrata. Unutar boce je stavio sterilnu podlogu, i ostavio je da stoji otvorena.

I sada, ako stvarno postoji "vis vitalis", jer nema nikakvog isusivanja vazduha (to je bila ta "granicna stvar"), ona moze da udje. Nikada se nisu pojavili mikroorganizmi. Jer, bakterije mogu da upadnu u grlic, ali ne mogu da udju u supstrat jer nemaju krila da polete i udju u njega.

A kada je nagnuo sud da supstrat udje u grlic (slika 3) i vratio nazad, dobio je pojavu mikroorganizama. I, Pasterovim eksperimentima nije niko vise imao sta da prigovori. I konacno je pala ta ateisticka hipoteza samoradjanja.

Znaci, postojalo je nesto sto je bilo granicno, sto je trebalo utvrditi, i Luj Paster je uspeo, definitivno, jednim elegantnim ogledom, da dokaze da zivo potice samo od zivog. I na temelju njegovih eksperimenata potice ona cuvena izreka na latinskom: "Omne vivo ex vivo", sto znaci: "Zivo samo od zivog."

I, sad su to teolozi lepo iskoristili. Kad je Paster to dokazao, teolozi su rekli: "Pasteru, hvala ti!", i onda je pocela filozofska nadgradnja: Ako je tacno da sve zivo potice samo od zivog, a niz zivih bica nije beskonacan, onda neminovno sledi da postoji zivo bice koje ima "zivot po sebi", nepozajmljeni zivot i koje moze da daje zivot drugome. Iz Pasterovog zakona, apologete 19.veka su sasvim lako otputovali do jednog Bica kojeg Biblija naziva Bogom, koje ima zivot po sebi. Dakle, koje nema pozajmljeni zivot, nego ima zivot "po sebi", i ono moze da daje zivot drugome.

Da li, zaista, takav zakljucak neminovno sledi iz onoga sto je Paster dokazao? Zar mora bas takav zakljucak da se izvede? Ako je tacno ono sto je Paster utvrdio, da zivo nastaje samo od zivog, i ako niz zivih bica nije beskonacan, vi cete sami osetiti da mora postojati jedno bice koje daje zivot, inace ne bi bilo zivih bica. Medjutim, postoje neki ljudi koji, otprilike, ovako mudruju: "Evo, ja sam zivo bice. Moj neposredni bioloski uzrok, mene kao zivog bica, jesu moji roditelji. Bioloski uzrok mojih roditelja jesu njihovi roditelji, i tako redom, pa kad dodjemo do poslednjeg clana, ovde, na planeti Zemlji, mozemo da se preselimo u svemir.

Dakle, glavni problem ovde jeste: "Da li je niz zivih bica konacan ili beskonacan?" Ako je niz zivih bica beskonacan, onda je jasno da mi ne dolazimo do prvog uzroka. "Jeste, vazi Pasterov zakon, ali niz zivih bica je beskonacan. Ja sam nastao od svojih roditelja, moji roditelji od svojih roditelja, i tako redom..." To se zove beskonacni niz, "regressus in infinitum", ili "bezanje u beskonacnost", da ne bi priznali da postoji jedno bice koje ima zivot po sebi. Ali, da li je niz konacan ili beskonacan?

Kada mi razmisljamo o kauzalnom nizu ili kauzalnom neksusu, ima jedna omaska koja se cesto pravi. Evo, recimo, jedan kauzalni neksus: Imamo dogadjaj A koji ima svoj adekvatni uzrok. Recimo, saobracajna nesreca koju je izazvala neka gospodja. Nepaznja je uzrok nesrece. Ali, ovde imamo kao posledicu nepaznju. Sta je uzrok nepaznje? Zubobolja. A sta je uzrok zubobolje? Nekoristcenje paste za zube. A zasto ne koristi pastu za zube? Nerazvijene navike. A zasto nerazvijene navike? Lose vaspitanje. A zasto lose vaspitanje? Losi roditelji. A zasto su roditelji takvi? ... To se naziva kauzalni niz ili kauzalni neksus.

E sada, kad pogledamo ziva bica. Jedno zivo bice ima svoj uzrok u svojim roditeljima, oni u svojim, i tako redom, postoji taj bioloski uzrocni niz. Ono sto je karakteristicno jeste to, da obicno nasa misao o uzrocnosti se ne poklapa sa samim faktom uzrocnosti. Jer, uzrocnost ide sa oca na sina.

Dakle, ono sto je vrlo vazno sada da zapazimo jeste to, da moja misao o uzrocnosti ide u nazad, a fakat uzrocnosti, cinjenica uzrocnosti ide u napred. Zato mi mozemo da bezimo u beskonacnost, jer se nasa misao o uzrocnosti ne poklapa sa samom cinjenicom uzrocnosti.

Ako mi hocemo da se nasa misao poklapa sa smerom uzrocnosti, prosto je nemoguce da mi odemo u beskonacni niz. Jer, mi moramo odnekle poceti, moramo poceti odbrojavanje od nekog. Jer zamislite, kako da otpocnemo brojanje iz beskonacnosti? Ako dobrojimo do sebe - nismo dobro poceli. Prosto je nemoguce da pocnemo brojanje iz beskonacnosti.

Dakle, ako ja hocu da se moja misao uzrocnosti poklapa sa stvarnom cinjenicom, ja ne mogu da pocnem iz beskonacnosti, jer to je protivrecno, nikada ne bi dobrojao do sebe. Vi ako pocnete iz beskonacnosti, vi ne mozete da dobrojite do sebe. Ako uspete da dobrojite do sebe, niste poceli iz beskonacnosti, poceli ste od prvog uzroka.

Druga stvar koja je vrlo znacajna jeste, da je niz samo potencijalno beskonacan. Svaki niz je samo potencijalno beskonacan, i njegova potencijalna beskonacnost se sastoji u tome, da mi mozemo, u svakom trenutku, samo fiktivno da mu dodajemo odredjene clanove. Ali, on je uvek dokrajcen.

Dakle, niz moze biti samo potencijalno beskonacan - ako ja u svojoj glavi dodajem neke fiktivne clanove, i to potencijalno. Da ja sednem pa da mastam. Medjutim, mi nismo pozvani na mastanje, vec da vidimo sta je aktualno, stvarno. Aktualno, konkretno, niz je dokrajcen sa mnom, a svima nama apsurdna je misao da postoji kraj koji nema pocetak.

Recimo, ako ja gledam bioloski niz uzroka mog bica, taj lanac je sigurno dokrajcen mojim bicem. Jer vidite, lako je zamisliti pocetak bez kraja. Znaci, nesto je nastalo i traje. Ali, kako da zamislimo kraj bez pocetka. Takav niz je apsurdan. Pokusajte u vasem mozgu. Mozete samo da rastuzite svoj mozak, da dobijete plikove na mozgu. Ako neko smisli kraj bez pocetka, kraj nekog niza koji nema pocetak, to je jednostavno nemoguce.

To je apsurdna misao, da postoji kraj jednog niza koji nema pocetak. Ne postoji kraj necega sto nema pocetak. To ne moze da se zamisli. Ali je zato sasvim logicno, da postoji pocetak koji ima kraj, a moze biti i pocetak koji nema kraja. To se moze i zamisliti i ostvariti. Sasvim lako mozemo da zamislimo da nesto sada nastaje i da ne mora da ima svoj kraj. Tako i Biblija tvrdi, da Bog stvara u jednom trenutku, i to je namenjeno vecnosti. To je vrlo lako zamisliti, ali zamisliti kraj bez pocetka, to je apsurdna misao. Zato kad vi kazete da Pasterov zakon vazi, da sve zivo nastaje od zivog, a vidimo da niz zivih bica, konkretno, ne moze biti beskonacan, to automatski znaci da mora postojati jedno bice koje ima nepozajmljeni zivot, nego koje ima zivot po sebi. Takvo bice jeste samo bozansko bice. Ovo je slicno onom argumentu postojanja Boga na osnovu zakona kauzalnosti.

Dakle, tako su argumentisali teolozi. Postoji i jedna simpaticna anegdota o vozu, kao dobra ilustracija ovoga. Vrlo zanimljiva anegdota. Ona govori o tome, kako su u kompoziciji jednog voza, u zadnjem vagonu tog voza, sedeli jedan vatreni ateista i jedan religiozni covek koji je voleo to sto Bog postoji. I sada, oni razgovaraju tako o razlicitim temama, i ovaj religiozni covek stalno pokusava ovog ateistu na neki nacin da uveri ili da mu barem provuce kroz glavu, da to nije bas tako kako oni, ateisti, veruju da jeste. Znaci, postoje dve vere: ateisticka i teisticka.

I sad oni pricaju, pricaju o mnogo cemu. Naravno, i vatreni ateista hoce nekako da proturi svoju ideju ovom teisti. A teista mu kaze: "Pa, mora postojati Bog kao prvi uzrok." A ateista kaze: "Ne mora, niz uzroka moze biti beskonacan." Onda teista postavlja ovom ateisti vrlo ozbiljno pitanje, ciju ozbiljnost ateista u prvom momentu i ne oseca: "Sta ti mislis, da li ovaj voz kojim mi putujemo ima lokomotivu?"

I sada anegdota kaze kako ateista, dosledno svom materijalistickom stavu, odgovara: "Kretanje voza mozemo da objasnimo i na drugi nacin. (Ovo je sad ateisticko objasnjenje.) Mi se nalazimo u zadnjem vagonu i krecemo se zahvaljujuci tome, sto nas zadnji vagon vuce vagon ispred njega. Ovaj ispred njega vuce sledeci, i tako redom, i ja mogu da zamislim da se mi krecemo tako sto nas voz ima beskonacan broj vagona, i u stvari, nema lokomotive."

To je ateisticki nacin misljenja, da nikako ne dodjete do bozanskog bica, nego vi napravite beskonacan niz vagona.

A sta kaze teista na to? Teista na to odgovara: "Ja razumem da to proistice iz vaseg materijalistickog ubedjenja, ali molim vas, iako je ova nasa kompozicija vrlo dugacka, iako mi ne vidimo lokomotivu, mi mozemo da zamislimo beskonacno dugu kompoziciju samo u slucaju da ona stoji. Cim se krece, to znaci da ima lokomotivu. Sto duza kompozicija, to jaca lokomotiva."

Dalje teista dodaje: "Pogresno je to, sto tvoja misao o uzrocnosti opet putuje u kontra pravcu - ide od nas, od efekta ka uzroku, a sam fakat uzrocnosti ide suprotno, od uzroka ka efektu. Ako hocemo da nam se pravac misli podudara sa faktickim pravcem uzrocnosti, onda brojanje moramo poceti od lokomotive prema nasem vagonu. U tom slucaju, lokomotivu ne smemo zamisljati beskonacno daleko, to jest, ne smemo poricati njeno postojanje i dejstvo, jer bi znacilo da se i nas vagon ne krece, kao ni cela kompozicija. Mi mozemo da zamislimo beskonacnu kompoziciju koja stoji. Cim se krece, mora da ima lokomotivu. Sto duza kompozicija, to jaca lokomotiva."

Isto je tako i sa Pasterovim zakonom. Ako je tacno da zivo bice nastaje samo od zivog bica, mi moramo imati lokomotivu koja vuce, mi moramo imati bice koje daje zivot, koje ima zivot samo po sebi. Lokomotina ne duguje svoje kretanje nikome. Ona sama u sebi ima mogucnost da se krece i moze da vuce. Ona je "samobitno bice", tako da kazemo.

Dakle, ako je aksiom da "sve zivo nastaje od zivog", onda cim vi vidite jedno zivo bice koje nije vecno, a videli smo da niz zivih bica ne moze biti beskonacan, iz toga mi sasvim solidno izvodimo argument, da mora postojati bice koje ima zivot po seb
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Hipoteze o dolasku zivota iz svemira
Postojalo je vise hipoteza da zivot nije autohton na ovoj nasoj planeti Zemlji, da nije ovde nastao, nego je dosao iz svemira. Najpoznatije su hipoteze "panspermije", sto na nasem jeziku znaci "svuda seme", i "kosmozoa". One se razlikuju, uglavnom, po tome kako je zivot iz svemira dosao na planetu Zemlju.

Prvo je tvrdjeno da je zivot iz svemira dosao putem meteorita (hipoteza kosmozoa), a zatim da je zivot na Zemlju dosao putem "pritiska svetlosti" (hipoteza panspermije).

Veliki i najveci problem ovih hipoteza je u tome, sto one ne odgovaraju na pitanje: "Otkuda zivot?" One, eventualno, odgovaraju na pitanje "Odakle zivot na Zemlji?"

Dakle, vi mene pitate: "Odakle zivot na Zemlji?", a ja kazem: "Dosao iz svemira." A vi onda pitate: "A odakle zivot u svemiru?", a ja odgovaram: "Pa, neka to resavaju oni tamo." To nije nikakav naucni odgovor.

Znaci, ove hipoteze samo potiskuju ili preseljavaju pitanje "porekla zivota" sa Zemlje na univerzum, i jasno je, zaodevaju ga jos vecim velom tajni. Postavlja se pitanje: "Kako zivot moze da savlada prepreke koje vladaju u vasionskom prostoru?" Kako bi izdrzao nisku temperaturu, kosmicko zracenje koje ubija sve zivo. A i kada bi i mogli, nekako, da prodru klice zivota u meteorima, postavlja se pitanje: "Kako bi izdrzali temeperaturu koju oni dozivljavaju pri trenju kroz Zemljinu atmosferu. Meteor kad uleti u atmosferu on se zagreje, usija se, mnogi od njih izgore i ne dospeju na Zemljinu povrsinu. (Mi to dozivljamo kao zvezde padalice.)

A cak i ako dozvolimo da "spore" zivota nekim cudom prezive usijanje (recimo u unutrasnjosti) meteorita, ne vidi se kako bi one izasle iz ohladjenog i stvrdnutog meteorita. Pored toga, tesko je verovati da ikakvo zivo bice, a narocito zivot kakvog mi poznajemo na Zemlji, moze izdrzati, odnosno savladati, svemirske prepreke kao sto su: odsustvo vode i vazduha, i jos gore - temperatura apsolutne nule (-273oC), i kosmicko zracenje. Najzad, ni jedna od ovih hipoteza nije nicim dokazala da zivot postoji u vasionskom prostranstvu. Dakle, trebalo bi prvo to dokazati, pa bi onda, eventualno (krajnje tesko), on mogao doci, dospeti na Zemlju, bilo u vidu spora ili neceg drugog.

Uglavnom, ove hipoteze ne resavaju pitanje "porekla zivota", nego ga samo udaljavaju. Ljudi vide da je nelogicno da je zivot nastao abiogenim putem na planeti Zemlji, a nece da veruju da Bog postoji, da je On davalac zivota, i oni su ocekivali da ce ove hipoteze biti sve popularnije i popularnije. I ti ljudi uvidjaju da je covek produkt nekog plana, pa veruju da su nas planirala neka druga inteligentna bica. A onda ih drugi pitaju: "A sta mislite, ko je ta inteligentna bica u svemiru stvorio?" Pored toga, "Gde vam je dokaz da ona postoje?"
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Savremeni biolozi, obicno, odaju svaku cast Pasteru i njegovim eksperimentima, ali tvrde da je zivot nastao abiogenim putem. Oni kazu da je Paster samo dokazao da zivot ne moze da nastane odjednom "ad hok", znaci skokovito, odjednom, i u savremenim uslovima, ali iz njegovih eksperimenata ni najmanje ne sledi da zivot ne moze da nastane postepeno, polagano. Dakle, ne moze odjednom, da vi imate mrtvo, pa zivo, nego imate mrtvo, pa organsko, pa zivo u okolnostima koje su bile sasvim drugacije nego sto su ove nase sada na planeti Zemlji.

Znaci, sta se pretpostavlja? Pretpostavlja se da su uslovi bili drugaciji, i da je zivot mogao da nastane na jedan, relativno, postepen nacin. I taj proces, postepenog nastanka zivota, naziva se "biohemijska evolucija". Znaci, slicno kao sto kod Darvina imamo postepen nastanak novih vrsta, tako je po biohemijskoj evoluciji, postepeno od nezivog nastalo zivo.

U nastanku svemira prvo su se formirali atomi, zatim molekuli, onda slozena organska jedinjenja, medju kojima su i osnovni gradivni blokovi zivota nukleotidi, koji grade DNK i RNK, kao i aminokiseline, kao sastavni elementi proteina.

Najveci zagovornici ove hipoteze bili su Aleksandar Oparin (teorija koacervata) i Holdajn. Jedan je Englez, a drugi je Rus. Ali, glavni eksperiment koji se navodi kao dokaz ove hipoteze izvrsio je Stenli Miler 1953.godine.

Sta je on uradio? On je konstruisao jednu aparaturu. (Slika 1)

Imamo jednu posudu sa vodom koja se zagreva. Vodena para isparava, prelazi u sledeci deo aparature, sa strane se kroz ventil ubacuju gasovi: vodonih, amonijak i metan, mesaju se sa vodenom parom, i prelaze u prosireni deo aparature. Ovde se vrse elektricna praznjenja, zatim se rastavljaju produkti i prelaze u deo koji se naliva "hladni trap" koji je ispunjen tecnoscu, i tu se hvataju dobijena organska jedinjenja.

Kada je Stenli Miler analizirao dobijene produkte, utvrdio je da je dobio ogronmu kolicinu katrana, i u tragovima prisutne odredjene organske komponente, medju kojima su bile i aminokiseline.

Uglavnom, ovim i slicnim eksperimentima je dobijeno 17 od 20 esencijalnih aminokiselina. Pored toga, dobijeni su nukleozidi (jos niko nije uspeo da sintetise nukleotide). Nukleozidi su nukleotidi bez pridruzene fosforne kiseline. I ovo se uzima kao pouzdan dokaz da je zivot nastao abiogenim putem. Neupuceni ljudi kad cuju da je u laboratoriji sintetisana aminokiselina, oni misle da je napravljen zivi sistem i da je to gotov dokaz da je zivot na Zemlji nastao spontano. (To bi, otprilike, bilo slicno kao kad bi neko napravio jednu ciglu, pa na osnovu toga tvrdio da je "Beogradjanka" sama od sebe nastala.)

Da li je Milerov eksperiment dokaz abiogenog porekla zivota putem biohemijske evolucije? Ako je potrebno isticati, a izgleda da jeste, da Milerovi eksperimenti nesto dokazuju, onda treba reci da oni dokazuju samo to, da pod navedenim uslovima, uz sadejstvo biohemicara, mogu se dobiti odredjene organske (ne zive) molekule.

Pored toga, oni nam govore da je opravdano verovati, nadati se i tvrditi da ce se pod istim uslovima dobijanje ponoviti. Ne vidi se kakve to stvarne, realne dokazne snage ima u smislu, da se biogeneza zaista desila, da su uslovi praatmosfere onakvi kakve treba gledati u svetlu Milerovih eksperimenata.

Dakle, Stenli Miler i drugi biohemicari koji su radili slicne eksperimente, su samo dokazali da se u ovakvim eksperimentima dobijaju organska jedinjenja. Nista vise i nista manje. Tim eksperimentima ni najmanje nije dokazano da je na planeti Zemlji postojala ovakva reduktivna atmosfera.

Ovde nije bilo kiseonika. Svi biohemicari polaze od toga da na planeti Zemlji nije bilo kiseonika, jer cim postoji kiseonik sva organska jedinjenja se oksiduju. Samo reduktivna jedinjenja mogu zajedno da stupaju u hemijske reakcije. Cim se oksiduje, vise ne moze.

Dakle, kakva je bila prvobitna atmosfera? (Pre svega, mi i ne znamo da li je i bilo te prvobitne atmosfere, ali slozimo se za trenutak sa ovom hipotezom.) Pa, prvobitna atmosfera bi trebalo da bude reduktivnog karaktera. I stvarno, u svim evolucionistickim casopisima se iznosi taj zahtev. Dakle, evolucionistima treba reduktivna atmosfera, to znaci - i bila je takva. A gde je dokaz? Pa to sto smo mi ovde, to sto postoji zivot svuda oko nas. Citacemo kasnije izjavu jednog evolucioniste, strucnjaka za ovu oblast - Dzordza Valda.

Ono sto je sigurno jeste, da ovakvim eksperimentima ni na koji nacin nije dokazano da je atmosfera bila takva, i da su nastajala organska jedinjenja, a kamoli da je iz tih organskih jedinjenja nastao zivot.

Dakle, ovo samo dokazuje da pod odredjenim laboratorijskim uslovima, uz sadejstvo hemicara ili biohemicara koji konstruise aparaturu i priprema uslove, mogu da nastanu organska jedinjenja. Nista vise.

Najverovatnije da je primordijalna atmosfera morala da ima kiseonik. Jer, ako je bilo vodene pare, velika mera fotolize, pod delovanjem UV zracenja iz kosmosa, je morala da cepa vodu na vodonik i kiseonik. Dakle, visoka mera fotolize vec rano, u pretpostavljenoj istoriji Zemlje je morala da stvori veliku kolicinu kiseonika. I time je sa abiogenezom zavrseno. Pored toga, fotolizom bi se razgradio toliko bitni amonijak. Najzad, mi znamo da u prvobitnim stenama nalazimo gvozdjeve okside, sto je jedan geoloski dokaz da je prvobitna Zemljina kora imala kiseonik. Jer, nema gvozdjevih oksida bez kiseonika.

Jedan naucnik kaze: "Sa kiseonikom ne moze da nastane zivot, zato sto bi doslo do brze oksidacije organskih molekula. A ako nije bilo kiseonika, onda bi te novonastale organske komponente razgradilo UV zracenje." Jer, nema ozona, koji stiti od UV zracenja, bez kiseonika. Ne moze se zamisliti ozonski omotac ako nema kiseonika. Ozon je O3.

Po evolucionoj tvrdnji, ozon je nastao tek onda kad su nastali autotrofni organizmi koji su oslobadjali kiseonik.

Pored toga, agensi koji deluju (ova elektricna praznjenja su trebala da imitiraju gromove i munje) i ucestvuju u kreiranju organskih komponenti, su mnogo efikasniji u njihovoj razgradnji. Lako je nama da dobijemo organske komponente kad stavimo hladni trap. Medjutim, nema biohemicara na prvobitnoj planeti Zemlji koji bi novonastale komponente izdvajao.

Lako je kad mi nesto pravimo u laboratoriji, ali ne smemo svoju laboratoriju da projektujemo na svet, i da zamisljamo da je tako bilo u realnom svetu.

Dakle, kod ovih eksperimenata istrazivaci postavljaju hladni trap (klopku) kojim nastale proizvode odvajaju od izvora energije, sto je sasvim razumljivo za jedan "hemijski" eksperiment, ali se rezultati ne smeju nikako ekstrapolirati na vanlaboratorijske uslove, a pogotovo ne na mladu Zemlju.

Pored toga, i ako prihvatimo da su nastale organske komponente, pitanje je kako su one mogle da se ne hidrolizuju, ako su bile u vodi. Zaista, ako se i desilo nemoguce, da su nastala slozenija organska jedinjenja (polimeri), oni bi zbog suviska vode usvojili molekul vode (za svaku vezu) i tako se razgradili, odnosno hidrolizovali.

Predlozena su razlicita vidjenja kako bi problem bio zaobidjen. Tako su neki evolucionisti predlozili da je doslo do zaledjavanja. To je malo cudno. Neki kazu da je Zemlja bila usijana, neki da je doslo do zaledjavanja. "Kakva nam treba Zemlja, takva je bila."

Ali, i da prihvatimo da je doslo do zaledjavanja, onda su svi dalji procesi blokirani. Jesu sacuvane organske komponente, ali svi dalji procesi su blokirani i ne moze da dodje do polimerizacije, do usloznjavanja, do izgradnje makromolekula, visih molekula. Zaista, ako je temperatura tada bila toliko niska, kako su mogle da teku dalje reakcije u pretpostavljenoj abiogenezi? Zato drugi evolucionisti predlazu nesto suprotno. Pretpostavlja se da je doslo do koncentracije ovih organskih molekula u predelima gde je bilo malo vode - u lagunama blizu vulkana. Polimeri bi, prema ovom vidjenju, nastajali na povrsini usijane lave, gde nema vode i gde je hidroliza, dakle, sprecena.

Ali, ni ta pretpostavka ne funkcionise, iz prostog razloga sto bi novonastali produkti bili razoreni toplotom, denaturisani, to jest, bili bi nepovratno deformisani i nepogodni za zivot.

A to koncentrovanje bi istovremeno koncentrovalo i druge sastojke neorganske prirode, koji su nebitni za dalje tokove biohemijske evolucije.

U najnovijem udzbeniku evolucije ovako pise: "Mozete pretpostaviti da je u prvobitnom okeanu koncentracija natrijum-hlorida bila 10 puta manja od sadasnje vrednosti, a svih aminokiselina oko 200 milionitih delova grama po litri, onda bi odnos natrijum-hlorida i molekula aminokiselina bio 10.000 : 1."

Znaci, 10 hiljada puta je cesci susret izmedju molekula natrijum-hlorida i neke molekule aminokiseline." To je samo natrijum-hlorid, a gde su drugi?

U Milerovom eksperimentu je nastajalo mnogo katrana, onoga sto uopste nije bitno za nastanak zivota, a minorne kolicine aminokiselina. Samo zahvaljujuci prefinjenoj aparaturi mogla se detektovati ta minorna kolicina "pozeljnih" molekula. A ostalo su bili katran, smola. i dr. I kad je situacija takva u eksperimentu koji planira covek, koliko bi jos gore bilo u prirodi.

Pored toga, u ovakvim eksperimentima nastaju i L i D forme. A samo L oblici aminokiselina dalje ucestvuju u izgradnji. Nemate proteine koji imaju D oblike aminokiselina. A ovde su nastali i jedni i drugi. Kako je doslo do selekcije? Koji su ti faktori okoline mogli da favorizuju "L-zivot"? Niko na ovo pitanje nije dao zadovoljavajuci odgovor, nego se po ko zna koji put ponavlja tautoloska misao: "Posto je danas prisutan "levorotirajuci zivot", on je adaptabilniji. Prema tome, prirodna selekcija je ovaj zivot favorizovala."

U evolucionizmu ima vise skoro tautoloskih objasnjenja, a i dosta vrcenja u krugu. Na primer, mi se pozivamo na odredjene cinjenice u korist evolucione teorije, a isto tako se pozivamo na ovu teoriju u korist te ili neke druge "cinjenice". Tipican primer su Hekelov zakon, rudimenti, molekularni fosili... itd.

I na kraju, ovo je sada vitalisticki prigovor, ova bi hipoteza, eventualno objasnila, kako nastaju organska jedinjenja. Znate sta vitalisti kazu? "To sto vi pricate to nema blage veze sa biologijom. To treba predavati na katedri za organsku hemiju. To samo objasnjava kako u odredjenim eksperimentalnim uslovima mogu da nastanu organska jedinjenja. A jedno su organska jedinjenja, a drugo su ziva bica. Mi mozemo da prihvatimo kako moze da nastane u eksperimentalnim uslovima organsko jedinjenje, ali velika je razlika, veliki je rascep izmedju organskog i zivog."

Dakle, za vitaliste u svemu ovome postoji principijelna greska. Zivot se po "abiogeneticarima" shvata kao rezultanta visoko organizovane materije. Po vitalistima zivot nije to. Zato za njih ovi eksperimenti ne spadaju u biologiju, ne treba ih ni spominjati u kontekstu bioloskih sadrzaja, vec pripadaju obicnoj organskoj hemiji. Zaista, ako je zivot nematerijalne sustine, onda su ovi eksperimenti logicki i naucno irelevantni za biologiju i nastanak zivota.

Zasto se medju evolucionistima prihvataju ove ateisticke hipoteze? Da razlozi nisu samo naucne prirode, videcemo iz nekoliko citata.

Recimo, Negeli kaze ovako: "Poricati arhigoniju (to je jedna od abiogenetskih hipoteza) znaci priznati cudo." Znaci, ako necete da prihvatite cudo, morate da prihvatite arhigonijum.

Hekel, poznati evolucionista kaze ovako: "Ako ne primite teoriju da je zivot nastao iz mrtve materije, onda u ovoj prvoj tacki evolucione teorije morate pribeci cudu." Znaci, na isti nacin.

Pazite dalje, sta kaze Karl Fogt: "Moramo dopustiti da je zivot nastao iz mrtve materije da bismo tako izbacili Stvoritelja." Zasto moramo? Morali bi kad bi to bila dokazana stvar. Tada bi to bio intelektualno posten stav. Medjutim, mi pred sobom imamo samo jednu proizvoljnu hipotezu. Ali, to je pojedinim evolucionistima dovoljno, jer oni moraju da priznaju abiogenezu da bi izbacili Stvoritelja. Zaista akademski!

Virhof kaze: "Ako necu da prihvatim Stvoritelja, moram reci da je zivot nastao iz mrtve materije."

Najzad, obecani Dzordz Vald: "Spontana generacija zivih organizama je nemoguca. Medjutim, mi smo ovde - ja verujem, kao rezultat spontane generacije." Dakle, biti ovde, to je po Dzordzu Valdu nemoguce, jer smo mi po njemu nastali spontanom generacijom koja je nemoguca. Ali on naglasava to: "Mi smo ovde", sto izgleda treba da nas uveri da abiogeneza i nije tako nemoguca.

Dakle, vidite, apsolutno se ne dopusta mogucnost da Bog postoji. Prema tome, evolucija je samo nesto o cemu pricaju evolucionisti. Ona je nasusna potreba ateista. I zaista, mnogi evolucionisti su eksplicitno prvo ateisti, pa onda evolucionisti.
« Poslednja izmena: 30. Jan 2006, 14:19:04 od producnenad »
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Prelazne forme
Pitanje koje se cesto spominje, kada se govori o evoluciji ili stvaranju, jeste pitanje "prelaznih formi". Naime, teorija evolucije tvrdi da je nakon nastanka zivota na Zemlji, doslo do razvoja tog primitivnog zivog organizma u slozenije i razvijenije forme zivota. Taj proces se, navodno, odvijao tokom dugog vremenskog perioda (od oko 3,5 milijarde godina), kada su se primitivni jednocelijski organizmi transformisali ili evoluirali u beskicmenjake i biljke, beskicmenjaci dalje u ribe, ribe u vodozemce, vodozemci u gmizavce, gmizavci u ptice i sisare, i konacno je nastao covek od najprimitivnijih placentalnih sisara - bubojeda, koji su evoluirali u majmunolika bica.

Sa druge strane, prema konceptu stvaranja, Stvoritelj je stvorio sve osnovne tipove zivota tokom 6 dana stvaranja, kao sto je to opisano u prva dva poglavlja 1. Knjige Mojsijeve. Kasnije su se od tih ishodisnih tipova razvile sve danas postojece i izumrle vrste organizama.

Vecina evolucionista smatra da se evolucija odigravala polako i da ostaci zivota iz proslosti, sacuvani kao fosili, predstavljaju dokaz za evoluciju. Naime, vecina evolucionista tvrdi da u fosilnom zapisu postoje "prelazne forme" koje dokazuju da su, na primer, ribe prohodale i tako nastali vodozemci, da su neki gmizavci evoluirali u ptice, da su neki bubojedi evolirali u majmune, a ovi kasnije u ljude, itd.

Predvidjanje koje proizilazi iz koncepta stvaranja jeste da u fosilnom zapisu nema prelaznih formi, zato sto je Stvoritelj stvorio sve organizme odvojeno, po svojim vrstama (odnosno tipovima). Dakle, u pocetku je stvoren, na primer, ishodisni tip macaka, od kojih su se kasnije razvile sve vrste macaka, a na isti nacin su stvoreni i ostali oblici zivota.

Kada govorimo o prelaznim formama, postavlja se pitanje, koliko je opravdano govoriti o prelaznim formama kada je toliko stvari poznato iz oblasti genetike? Naime, ako neko zastupa teoriju evolucije, trebalo bi da ponudi mehanizme za odvijanje evolucije. Zastupnici ove teorije obicno kazu da su mutacije stvarale varijabilnost u populacijama, a da je kasnije prirodna selekcija favorizovala najnaprednije forme. Dakle, mutacije su motor evolucije.

Svako ko je ucio osnove genetike zna da su mutacije nasumicne i stetne pojave. Mutacije mogu da izazovu varijabilnost u populaciji tako sto ce stvoriti razlicito degenerisane oblike, a razlicito degenerisani oblici ne mogu dati "naprednije" oblike. Pored toga, naucno je dokazano da stecene osobine nisu nasledne. O mutacijama cemo posebno govoriti u segmentu "Mutacije".

Dakle, sa aspekta genetike je potpuno nelogicno traziti u fosilnom zapisu prelazne forme. Ali, posto se jos uvek naveliko prica o postojanju prelaznih formi koji podupiru evoluciju, mi cemo obraditi najpoznatije, i najcesce pominjane, navodne "prelazne forme" koje navode evolucionisti.

Vredno je pomena da danas mnogi poznati evolucionisti odustaju od prelaznih formi jer uocavaju da fosili ne podupiru koncept filetickog gradualizma, odnosno polagane evolucije. Medjutim, ti evolucionisti iako priznaju da u fosilnom zapisu nema prelaznih formi, oni i dalje veruju da se evolucija desila, ali u skokovima, i da zato ne postoje prelazne forme. Taj novi koncept se zove "isprekidana ravnoteza" ili "punktuisani ekvilibrijum".

Takodje, jos uvek postoje evolucionisti koji kada govore o prelaznim formama i evoluciji navode Hekelov biogenetski zakon kao dokaz za njihov koncept, iako su ovaj "zakon" odbacili skoro svi evolucionisti.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Mutacije
Postavlja se pitanje: "Sta su mutacije?" Mutacije se definisu na razne nacine, ali, uglavnom, pod mutacijama cemo podrazumevati promene u genetickom materijalu jedne jedinke, koje se prenose na potomstvo. Nekada se mutacije definisu i kao sve one promene koje nisu nasledjene od roditelja, a prenose se na potomstvo.

Mutacije se dele na razlicite nacine. Prema prirodi njihovog postanka mogu biti spontane i indukovane. Spontane mutacije su vrlo retke, i one rezultuju samo zbog nesavrsenosti kopiranja genetickog koda. Znaci, geneticki kod se kopira na gotovo savrsen nacin. Uzima se da je kod visih organizama stopa mutacije 10-6, a kod bakterija 10-9. Znaci, kod bakterija na milijardu gena dodje jedna greska. To su spontane mutacije.

Ceo proces umnozavanja genetickog koda i celokupna masinerija koja je zaduzena za umnozavanje genetickog koda je nastimovana tako da daje identicne kopije.

Indukovane mutacije su mutacije koje su izazvane razlicitim agensima. Ti agensi mogu biti: UV zracenje, gama zracenje, hemijski agensi, bioloski agensi, i dr. Mutacije mogu da budu genske, hromozomske (zavisi gde se desavaju i u kom obimu); zatim, mogu biti: inverzije, delecije, duplikacije, translokacije; prema pravcu kako se desavaju mogu biti povratne, direktne.

Povratna mutacija je kad imamo jedan gen kod koga je neko A mutiralo u T. A posle imate da T mutira u A. To je takozvana "reverzija" - izgubite funkciju gena, pa se posle povrati. Znaci, to je sad povratna mutacija.

Prirodna selekcija moze samo da favorizuje ili defavorizuje odredjene varijante, ali je kljucno pitanje: "Kako te varijante nastaju?" "Otkuda varijante?" Jer, ako nema varijanti, nema "hrane" za selekciju, nema sta selekcija da favorizuje ili defavorizuje.

Evolucionisti tvrde da osnovni izvor polimorfizma u nekim populacijama jesu mutacije. Varijabilnost je istovremeno postojanje vise varijanti u jednoj populaciji. Vi imate neku populaciju neke vrste "X", i tu su jedinke, i postoje varijante a, b, c, d (razlicite varijante). Kada se te varijante protezu kroz generacije, onda to nazivamo polimorfnost.

Dakle, osnovni izvor polimorfizma u nekim populacijama, po evolucionistima, jesu mutacije. Zato se kaze da su mutacije "motor evolucije" ili "generator evolucije" (driving force) - neki motor, nesto sto pokrece, sto gura. I sami evolucionisti kazu: "Da nema mutacija, sve bi bilo zaledjeno u vremenu." Znaci, bilo bi nepromenljivo. Zamislite, imamo jedan genski pul nekih gena, i oni se sad samo prepisuju, prepisuju. I sta se desava? Ostaje zaledjeno u vremenu. Nema promena. Vrste bi bas bile "fosilizovane". Ne u onom smislu stvaranja fosila, nego fosilizovani u smislu njihove nepromenljivosti kroz vreme.

Mutacije su, po evolucionistima, te koje stvaraju nove varijante. One uvode novitete u gene koji postoje. Jer, ako nema varijanti, ako imate jedan te isti organizam, tu nema selekcije. A otkuda sada varijante? Evolucionisti kazu: "Mutacije su izvor varijanti."

Sta mozemo da kazemo? Da li su mutacije evolucioni faktor? Mozemo da kazemo sledece:

1. Mutacije su vrlo retke. Zbog savrsenosti mehanizma za prepisivanje geneticke informacije (nije apsolutno savrseno), mutacije su vrlo redak dogadjaj, i u odnosu na selekciju, vrlo cesto, sa zanemarljivim efektom.

Recimo, imate neki gen A. I mi sada posmatramo taj gen A koji je zaduzen za determinaciju osobine koja treba da dovede do neke evolutivne novine. Verovatnoca da mutacija pogodi taj gen je, recimo, 10-7. (Da ne uzmemo ni jedan ni drugi ekstrem.)

Znaci, treba nam 10 miliona jedinki da bismo bili sigurni (to je verovatnoca, moze nijedna da ne bude) i da bismo sa pouzdanoscu rekli da cemo imati mutaciju. Zamislite da su to slonovi kojima posmatramo duzinu surle. Sad nam treba 10 miliona slonova da biste imali mutaciju.

I za sada imamo mali efekat. Pretpostavljamo, hipoteticki, da je selekcija delovala i favorizovala ove mutirane slonove. Mutacije da bi dovele do nove evolutivne promene moraju biti povezane, srodne.

Da bi sada mutacija pogodila isti gen, verovatnoca je 10-14 (verovatnoce se mnoze u ovom slucaju). Recimo, bacamo dinar. Kolika je verovatnoca da padne glava? 1/2. A u dva pokusaja da dobijete glavu verovatnoca je 1/2 x 1/2 = 1/4. Verovatnoca dva dogadjaja koja treba da budu povezana, dobija se tako sto se mnoze verovatnoce pojedinacnih dogadjaja.

U nasem slucaju to iznosi 10-14. Znaci, koliko nam sada treba slonova da bi dve mutacije pogodile jedan te isti gen? Treba nam 10 hiljada milijardi slonova. To ne bi moglo da stane ovde na planetu Zemlju. Morala bi evolucija da se odvija negde u Suncevom sistemu kako bi dovela do promene.

A to su samo dve mutacije. A za jednu osobinu treba, recimo, deset. Koliko bi trebalo slonova za 10 mutacija? Ni cela galaksija ne bi bila dovoljna da nastane samo jedna evolutivna novina. A posto se evolucija ipak odvija u "zemaljskim" okvirima, onda se njeni procesi razvuku na duge vremenske periode. Dakle, brojnost koja ne moze da se obezbedi u jednom periodu, obezbedjuje se kroz duge vremenske periode.

Dakle, mutacije su redak dogadjaj, i sansa njene eliminacije je velika. Zamislimo da se pojavi mutacija kod jednog na 10 miliona organizama. Kolika je sansa da ona bude slucajno odstranjena, izgubljena? Mnogo veca nego da bude favorizovana. Selektivni pritisak mora biti ogroman. Medjutim, ako je adaptivna vrednost tog gena velika, to onda znaci da je mala sansa da se mutacijom novonastalo stanje moze uklopiti u skladne strukture i funkcionalne veze jednog organizma. Zato se racuna sa malim fenotipskim efektom mutacije, malim selektivnim pritiskom i ogromnim brojem generacija.

2. Mutacije su stetne, imaju stetan, negativan efekat. Ne moze mutacijom, recimo, gen za hemoglobin da mutira u gen za pigmentaciju koze. To ne moze.

Znate, imate gen, to je kompleksan informativni sistem, ili ceo genom, i zamislite sada (mutacije su uvek nasumicne, vi nikada ne znate koji ce gen pogoditi, kod koje jedinke, u kojoj generaciji; to je apsolutno nasumican proces, slucajan, i on pogadja jednu uredjenu masineriju) vi ocekujete da ce se informacija poboljsati.

Znaci, mutacije izazivaju smanjenje ili potpuno eliminisanje funkcije genskog produkta kod gena koji je pogodjen mutacijom.

Neka mutacija moze da dovede do sinteze abortivnog proteina. Za funkciju treba da imate celi protein, ali pojedina mutacija kreira "stop kodon" i dobijete takozvani "abortivni protein". Abortivni protein ne moze biti funkcionalniji od prvobitnog. Ogroman je broj genetickih opterecenja koje mi nosimo, koje jasno pokazuju da mutacije imaju negativan efekat. One samo razaraju nesto sto postoji i dovode do degeneracije, degradacije zivog sistema, sto je donekle usporeno mehanizmom reprodukcije, tako da mi imamo dva seta hromozoma.

Cim je mutacija vezana za polne hromozome, to se odmah ispolji kod muske dece. Da nama iscupaju jednu garnituru hromozoma, mi bi odmah pali mrtvi. Vidite koliko je dobro sto imamo dva seta istih hromozoma, jedan od oca i drugi od majke. Pored toga, dobro je i sto je geneticka informacija zapisana u dva lanca. Geneticka informacija je interkonvertibilna, znaci, uvek naspram A imamo T, naspram C imamo G. Ako dodje do ostecenja nekim hemijskim agensom, kako ce sada reparativni mehanizam da zna to da popravi? Zna zato sto postoji komplement. Jer da nema komplementa ne bi znao u sta da ga vrati, kad ima 4 mogucnosti. Da li da ga vrati u G, ili C, ili A, ili T?

Sve je organizmu nastimovano tako da se ocuva struktura. I evolucionisti se slazu da su mutacije stetne, ali pokusavaju da iznadju neke mutacije koje bi imale neke koristi za nosioca.

Procitajte sve evolucionisticke udzbenike, navodi se samo jedan jedini primer korisne mutacije, a to je mutacija u genu za hemoglobin, takozvana "anemija srpastih celija", zato sto eritrociti ili crvene krvne celije (sto neki kazu zrnca) imaju srpast izgled.

Ova mutacija je vezana za autozomalni gen (nije, znaci, na polnim hromozomima). Sa "H" cemo oznaciti, da tako kazemo, "normalni" genski oblik, a sa "h" cemo oznaciti mutantni genski oblik. Normalne jedinke su oblika H/H, one nisu anemicne. A samo jedna promena aminokiseline dovodi do ove nezeljene promene.

h/h su anemicni, ne dostizu polnu zrelost i bivaju eliminisani. Znaci, njihovi eritrociti ne dovode dovoljnu kolicinu kiseonika celijama, i oni jednostavno umiru. Tako se vrsi eliminacija "h" alela iz populacije. Prema Mendelovim zakonima 1/4 ili 25% jedinki biva eliminisano iz populacije usled pojave ove mutacije. Heterozigoti H/h (sto je isto kao i h/H) su anemicni, ali dozivljavaju polnu zrelost i ostavljaju potomke.

Kakva je to korisna mutacija koja dovodi do ovolikog umiranja? Pa stvar je u tome, sto u Africi, u podrucjima gde vlada malarija, ovi heterozigoti (H/h) su otporniji na uzrocnika malarije (to je jedna protozoa koja zivi u krvnim celijama i izaziva malariju, a prenosi je malaricni komarac). Uzrocnik malarije ne moze da egzistira na hemoglobinu srpastih celija.

I zamislite sad, ti heterozigoti uspesnije prezivljavaju, iako su anemicni, od neanemicnih homozigota (H/H). I tako se, ustvari, mutirani gen i odrzava u populaciji. Da nema malarije za tili cas bi bio eliminisan, jer je on stetan.

Dakle, oni (H/h) jesu anemicni, ali su uspesniji u odnosu na drugi agens - na malariju, i oni prezivljavaju. To se zove "balansni polimorfizam", jer koliko se eliminise kroz anemicne homozigote (h/h), odrzi se ta genska forma kroz ove anemicne heterozigote (H/h), i tako nepovoljna, mutirana genska varijanta opstaje u populaciji.

To je jedan jedini primer koji evolucionisti navode kao primer pozitivne mutacije.

E sad, kako to da razumemo? Pre svega, ocigledno je da pozitivan efekat ove mutacije dolazi samo u specificnoj sredini, tamo gde vlada malarija. Nema sumnje da bi H/h heterozigoti u nemalaricnoj sredini bili potisnuti. Ova mutacija ne dovodi do unapredjenja funkcije eritrocita, nego samo omogucava da se organizam uspesnije izbori sa malarijom. I taj efekat mutirani genski oblik ispoljava samo zdruzen sa nemutiranim (H). Da je to istinski pozitivna mutacija, onda bi ona takav efekat ispoljila u homozigotnom stanju (h/h), a vidimo da zbog ove mutacije 25% jedinki biva eliminisano. Nema ni govora da je to neka, po sebi, pozitivna mutacija.

Kad su crnci preneti iz Afrike u Ameriku, odmah je pocela eliminacija "h" genskog oblika. Dakle, nije to nikakvo unapredjenje genske funkcije.

Geri Parker, kreacionista, kaze ovako: "Zamislite sad da vam dodju evolucionisti i da vam kazu ovako: 'Znate ja sam izumeo automobil koji uzbrdo ide bez benzina.' A onda kreacionista njemu kaze: 'A jel hoces da demonstriras, da vidimo kako to izgleda kad ide bez benzina?' (To je teoretski nemoguce. Dobro, po evoluciji je sve moguce. Evolucija prkosi zakonima prirode.) A evolucionista kaze: 'Hocu da demonstriram.'

I sad on dodje, i na vrh uzbrdice stavi auto, pusti ga nizbrdo i pokaze kocenje. I onda kaze: 'Unapredjenje. Prvi korak.'"

To vam je mutacija. To je ovaj primer. Niko ne moze da tvrdi time sto je nasao kocnicu, da je pronasao nesto sto moze da gura uzbrdo. Ako je mutacija motor, znaci, ona treba da gura uzbrdo.

A evolucionisti su se strasno zaprepastili kada je Cetverikov otkrio geneticka opterecenja. Po darvinistickoj selekciji, selekcija treba sve to da eliminise, da u populacijama skoro nemate mutacija, da sve ono sto je nepozeljno treba selekcija da eliminise. I onda je Cetverikov otisao u prirodu, i u prirodi prikupio drozofile, divlji tip. I on je doneo neke zenke i neke muzjake, i ukrstio ih. I, dobio je njihovo potomstvo u velikom broju.

Sta je onda radio? Onda je ove ukrstao u srodstvu, i uporedjivao je stepen prezivljanja. To je jedan od prvih, vrlo ozbiljnih genetickih eksperimenata. I konstatovao je da je ogromno vece prezivljavanje kada se vrsi ukrstanje izmedju nesrodnika, cime je on nedvosmisleno zakljucio da se jednostavno kod ukrstanja srodnika mutacije poklapaju u homozigotno stanje, i to obara stepen, procenat prezivljavanja. I tu je on nasao tacno koliki je procenat. To je izazvalo veliko zaprepascenje. Znaci, toliko ima genetickog opterecenja u populaciji. To je bio sok.

Darvinizam je doziveo sok negde 20-ih godina naseg veka. Pa su se oni onda iscupali u takozvanoj "sintetskoj teoriji" koju su predlozili Fiser, Rajt, Holdejn, Dobzanski. To se zove "neodarvinizam".

Da procitamo neki citat. Evo, slusajte sta kaze Isak Asimov: "Vecina mutacija je stetna." Nece da kaze "sve", jer ako kaze "sve mutacije su stetne", onda je to strasno. I slusajte dalje sta kaze: "Sigurno je da mutacije tokom duzeg vremena dovode do toga da tok evolucije ide prema napred i prema navise."

Evo sta kaze Dobzanski, cuveno ime: "Jasno determinisani (odredjeni) mutanti drozofile, s kojom je napravljeno mnogo klasicnih eksperimenata u genetici, gotovo su, bez izuzetka, po vitalnosti, plodnosti i duzini zivota slabiji od divljeg tipa."

Zamislite, greske da dovedu do izgradnje citavog zivog sveta. Sama ta pomisao da su mutacije greske, da su one promene u necemu sto vec egzistira, direktno aludira na stvaranje. Kad vi imate nesto, i postoji proces koji to degenerise, to je direktna referenca za cin savrsenog stvaranja.

U prirodi nema stvaralackih mehanizama. U prirodi postoje samo mehanizmi odrzavanja i degeneracije.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Isprekidana ravnoteza
Stephen Jay Gould, Niles Eldredge, paleontolog za kicmenjake na American Museum of Natural History, i Steven Stanley, paleontolog John Hopkins University, glavni su zagovornici jednog novog pojma u evoluciji koji je postao poznat kao punktuisani ekvilibrijum38,46,47 (isprekidana ravnoteza). Ovi teoreticari, kao i sve veci broj drugih, najzad su poceli da priznaju da nema dokaza za postepenu promenu u fosilnom zapisu.

Charles Darwin, veliki prvosvestenik evolucije, izjavio je da je do evolucije doslo sporo i postepeno, i za vreme nje su se vrlo male, gotovo neprimetne promene akumulirale u svakoj evoluirajucoj liniji, uzrokujuci da postojece vrste evoluiraju u druge vrste u dugim periodima vremena. Ova ideja se naziva fileticki gradualizam, i dostigla je vrhunac kao dogma autoriteta sredinom 1900.-tih, kroz mocni uticaj evolucionista kao sto su Julian Huxley, G.G.Simpson, Theodosius Dobzhansky, Ernst Mayr, G.L.Stebbins, John Maynard Smith, kao njenih glavni arhitekata. Fileticki gradualizam je bio koncept koji je dominirao ovim neodarvinovskim mehanizmom evolucije, poznatim jos i kao sinteticka teorija.

Gould izjavljuje, medjutim, da je sada vreme za sahranu neodarvinizma ili sinteticke teorije evolucije. On pise:

"...ali ako je Mayr-ova karakterizacija sinteticke teorije tacna, onda ona, kao generalna pretpostavka, jeste efektivno mrtva, i pored svog postojanja u udzbenickoj ortodoksiji."48

Branitelji ideje isprekidane ravnoteze isticu da se vrste javljaju u fosilnom zapisu potpuno formirane, generalno se odrzavaju dugi period vremena, a zatim nestaju iz zapisa izgledajuci u mnogome isto kao i prvi put kada su se pojavile. Ova stabilnost forme se naziva stasis i vrlo je realan deo zapisa, prema Gouldu i njegovim punktuacionistima. Zatim se pojavljuju druge vrste u zapisu, potpuno razvijene, pretpostavlja se povezane sa prethodnim formama, ali ne mogu se naci prelazne forme koje bi povezivale jednu vrstu sa drugom. Ovaj dokaz je ocigledno kontradiktoran neodarvinistickom mehanizmu evolucije. Kako se evoluciona teorija moze iskriviti da odgovara ovoj cinjenici?

Punktuacionisti su ponudili kao odgovor jedan isprekidan nacin evolucije. Prema ovoj semi, jednom kada se vrsta razvije, ona se mnozi u jednu veliku populaciju i odrzava se kao nepromenjena jedan, dva, pet ili deset miliona godina, ili cak duze. Onda iz nekog nepoznatog razloga, relativno mali broj individua u populaciji postaje izolovan, i nekim nepoznatim mehanizmom rapidno evoluira u novu vrstu (pod rapidnim se misli na nesto reda od nekoliko desetina hiljada godina). Jednom kada je nova vrsta razvijena, ona ili postaje rapidno iscezla ili se mnozi u veliku populaciju. Ova velika populacija onda istrajava jedan ili vise miliona godina. Dugi period stasisa je deo procesa koji se naziva periodom ekvilibrijuma (ravnoteze), a period karakterisan rapidnom evolucijom je punktuacija (isprekidanost) - otuda izraz punktuisani ekvilibrijum.

Prema punktuacionistima, velika populacija koja istrajava mnogo stotina ili miliona godina daje adekvatnu mogucnost za deponovanje fosila. Period rapidne evolucije, sa druge strane, narocito posto ukljucuje relativno malu populaciju, ne omogucava fosilizaciju. Tako, nema nadjenih prelaznih formi izmedju vrsta.

Ova ideja isprekidane ravnoteze koju mnogi pozdravljaju kao resenje problema postavljenog fosilnim zapisom, zapravo uopste i nije resenje. Pre svega, isprekidana ravnoteza nije mehanizam. Niko ne zna zasto i kako bi jedna vrsta mogla rapidno evoluirati u novu vrstu. U stvari, ovaj pojam je u suprotnosti sa nasim znanjem iz nauke genetike. Genetski aparat gustera, na primer, 100% je posvecen proizvodnji drugog gustera. Ideja da bi ovaj visoko kompleksni, fino podeseni, visoko integrisani, iznenadjujuce stabilni genetski aparat koji ukljucuje hiljade stotina nezavisnih gena, mogao biti drasticno promenjen i rapidno reintegrisan na jedan takav nacin da novi organizam ne samo da prezivljava, vec je zapravo poboljsanje prethodne forme, suprotna je onome sto znamo o tom aparatu i kako on funkcionise.

Dalje, ova ideja je bez empirijski primetnih naucnih dokaza. Jedini dokaz za nju je nedostatak prelaznih formi. Prema puntuacionistima, posto jedna forma ocito nije sporo i postepeno evoluirala u drugu, onda je isto tako rapidno evoluirala u novu formu.

Sve od Darwina, naucnici kreacionisti insistiraju da je odsustvo prelaznih formi dokaz specijalnog staranja, ali sada punktuacionisti, sledeci oprobani savet, "ako ih ne mozes pobediti, pridruzi im se", tvrde da je odsustvo prelaznih formi dokaz za evoluciju - prema punktuacionom modusu.

Najstetnija optuzba puntuacionisticke seme evolucije, medjutim, je cinjenica da ona ne nudi nikakvo resenje za ozbiljan problem koji fosilni zapis postavlja teoriji evolucije. Ovaj ozbiljni problem nije odsustvo prelaznih formi izmedju vrsta, vec odsustvo prelaznih formi izmedju visih kategorija - familija, redova, klasa i kola. Na primer, dok odsustvo prelaznih formi izmedju raznih vrsta jednocelijskih organizama, i odsustvo prelaznih formi izmedju, recimo, raznih vrsta morskih jezeva postaje ozbiljan poblem, ogroman jaz stvoren odsustvom prelaznih formi izmedju jednocelijskih organizama i kompleksnih beskicmenjaka, kao sto je morski jez, je problem monumentalnih proporcija. Ponovimo, odsustvo prelaznih formi izmedju, recimo, raznih vrsta haringi, evolucionistima moze izgledati kao problem za evolucionu teoriju, ali nedostatak jedne jedine prelazne forme beskicmenjaka i riba, ili izmedju riba i vodozemaca, postavlja probleme nepremostivih velicina.

Ideja isprekidane ravnoteze pronadjena je da se objasni odsustvo prelaznih formi izmedju vrsta, ali cak i ne dotice, a kamoli da resava, problem zaista velikih praznina u fosilnom zapisu. Mozda je ovo razlog tome sto se Gould, jedan od arhitekata modela evolucije isprekidanom ravnotezom, jos uvek oseca prinudjenim da predvidi "povratak monstruma koji obecavaju". Sve veca popularnost pojma isprekidane raavnoteze u evoluciji jos jedna je indikacija bankrota teorije evolucije.

Literatura

38. S. M. Stanley, Macroevolution, Pattern and Process, Freeman, San Diego 1979.

46. S. M. Stanley, The New Evolutionary Timetable, basic Books, New York 1981.

47. S. J. Gould and N. Eldredge, Paleobiology 3:115-151 (1977).

48. S. J. Gould, Paleobiology 6:121 (1980).
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Fosilni zapis insekata
Odsustvo prelaznih formi ostavlja svako evoluciono poreklo insekata (clanova klase Insecta, kola Arthropoda) obavijeno misterijom. Neki fosili se nalaze u srednje-devonskim stenama, i prisutni su u tako zapanjujuce velikom broju i varijacijama u stenama gornjo-karbonskog perioda, da je taj period nazvan "doba insekata". Fosili vilinog konjica u gornjo-karbonskim stenama sa rasponom krila od 0,5 do 1 m nisu retkost. Kada prvi put vidimo viline konjice, velike ili male, oni su upravo to - vilini konjici.

Sta je sa bubasvabama? Doktor Betty Faber, entomolog americkog istorijskog prirodnjackog muzeja, u jednom skorasnjem intervjuu kaze da:

"Nekoliko fosila bubasvabe... iz karbonskog perioda Zemljine istorije cini jednu stvar jasnom. Cak i tada, pre 350 miliona godina, bubasvabe su izgledale odvratno. Nisu se promenile od tada mnogo."1

Neke bubasvabe su bile vece u proslosti. Fosili bubasvaba pronadjeni u gornjo-karbonskim stenama dostizu i do 10 cm u duzini. Danasnje bubasvabe, dakle, i nisu toliko odvratne kao u proslosti.

Mada takvi organizmi kao sto su pauci, neka sitna stvorenja, stonoge - nisu insekti, oni se nazivaju insektima. Na godisnjem simpozijumu americkog drustva za unapredjenje nauke 1983.godine, donesen je jedan fascinirajuci izvestaj o otkricu znacajno dobro ocuvanih fosila stonoga i paukolikih stvorenja. Mada se moramo osloniti na novinski clanak2 u ovo vreme za nasu informaciju, ovaj izvestaj izgleda da je pouzdan i svakako interesantan. Za fosile se kaze da su stari 380 miliona godina i jedni su od najstarijih ikada nadjenih, a otkrili su ih doktori Patricija Bonamo i J.D.Grierson sa Drzavnog Univerziteta Nju Jorka u Binghamtonu.

U ovom clanku se tvrdi da "ova stvorenja su bila vec visoko razvijena" i da su imali jednu "blisku slicnost sa danasnjim zivim stvorenjima". Ono sto ove tvrdnje jednostavno znace jeste, da su ova stvorenja, koja su se pojavila u fosilnom zapisu po prvi put, potpuno formirana, i da se nisu mnogo promenila do danas, verovatno 380 miliona godina kasnije. Fosili nekih stvorenja koji podsecaju na poznate paukove, bili su tako odlicno sacuvani, da su se mogli raspoznati njihovi slusni organi. Jedan od naucnika, analizirajuci fosile, primetio je da "izgledaju kao da su juce uginuli". Sve ove cinjenice slazu se sjajno sa predvidjanjima zasnovanim na modelu stvaranja, ali su potpuno kontradiktorne onome sto se ocekuje na bazi evolucione teorije.

Evolucionisti veruju da su se leteci insekti razvili iz neletecih insekata. Postoji jedna stalna rasprava medju evolucionistima oko toga sta se na neletecem insektu razvilo u krila. Ako bi se mogao naci samo jedan posrednik izmedju neletecih i letecih insekata, konflikt bi se okoncao, ali do sada ni jedan prelazni fosil nije nadjen. Hiljade fosila neletecih isekata je otkriveno. Hiljade fosila letecih insekata nalazi se na muzejskim policama. Gde su hiljade posrednika koji je trebalo da postoje? Najlogicniji zakljucak je da prelazne forme nikada nisu pronadjene zato sto nikada nisu ni postojale.

Dalje, leteci isekti imaju dve razlicite vrste krila. Kada ne lete, krila Paleoptera su podignuta, kao kod male muve, ili sa strane kao kod vilinih konjica. Insekti Neoptera imaju mehanizam za savijanje koji im omogucava da saviju krila nazad preko stomaka. Nisu poznate prelazne forme izmedju ove dve vrste letecih insekata.

Literatura

1. M. Kusinitz, Science World, 4. Feb. 1983, str. 12-19.

2. New York Times Press Service, San Diego Union, 29. Maj 1983.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Hekelov biogenetski zakon
Hekel je formulisao takozvani "biogenetski zakon". Nema puno zakona u biologiji. Ovo je jedan "kao" zakon. Zvuci vrlo ozbiljno. O cemu se zapravo radi?

Hekel je tvrdio da embrion neke vrste, znaci, od oplodjene jajne celije do odraslog organizma, rekapitulira ubrzano i kondenzovano (sabijeno) filogenetsku istoriju (evolutivni razvoj). Ili, u jos sazetijem obliku Hekelov zakon se definise kao: "Ontogenija je ubrzana i kondenzovana rekapitulacija filogenije".

Znaci, embrion coveka ima fazu protozoe, pa stadijum metazoe, pa gastrula kao dupljari, pa na visem stadijumu imamo stadijum ribe, pa vodozemca, pa gmizavca... i na kraju dobijete coveka. Znaci, ono sto se desavalo u geoloskoj istoriji se ponavlja u individualnoj istoriji kod jedinki neke vrste.

I, Hekelov biogenetski zakon je odigrao znacajnu ulogu u argumentisanju ispravnosti evolucione teorije. Jedno vreme je on bio prilicno rasiren i prihvacen. Tome je sigurno doprinelo to, sto je razumljiv i ubedljiv i za laike. Jer, ako stvarno individua prolazi kroz stadijume ribe, vodozemca, gmizavca, ne vidi se drugi ozbiljan razlog nego da ona ponavlja svoju evolucionu istoriju.

Pokazano je da je sam Hekel falsifikovao cinjenice da bi podupro svoj "zakon". Ono sto je cinjenica jeste to, da zaista sto god idete blize pocetnim stadijumima embrionalnog razvica, sve je slicnost veca, a mogucnost razlikovanja manja. Narocito je u to vreme bilo jos nesigurnije crtati embrione, jer nisu bile razvijene tehnike bojenja i preparacije mikroskopskih preparata. I stvarno se pokazalo da je Hekel crtao i prema svojim predkoncepcijama.

Prva primedba Hekelovom biogenetskom zakonu jeste (on je napravljen da bude argument evolucije), da je to argumentacija logicke greske vrcenja u krug. Ono sto se treba dokazati, uzima se kao dokazano u polaznom koraku. Jer, embrionalni razvoj, kao rekapitulacije filogenije, treba da dokaze filogeniju, koja je vec izvedena iz embrionalnog razvoja.

Kako ja znam da je to rekapitulacija? Znam zato sto je postojala evolucija. A kako znam da je postojala evolucija? Pa, znam na osnovu embrionalnog razvoja.

Recimo, rudimenti. Kako ja znam da je nesto rudiment? Zasto je neki organ rudiment? Pa, rudiment je zato sto postoji evolucija, i zato sto je ovaj organ nastao od onog organa, i kod pretka je on bio funkcionalan, a kod potomka je zakrzljao.

To je logicki hokus-pokus. Evolucijom dokazujem rudimente, a evoluciju dokazujem rudimentima.

Znate, evolucionisti kazu: "Molekularni fosili". (Kako biologija osvaja podrucja, tako se "sticu dokazi" evolucionizmu.) Imamo, recimo, molekularni fosil introni. A kako ti znas da je introni molekularni fosil? Pa, znam zato sto su zastupljeni kod nekih vrsta bakterija i kod coveka. A buduci da oni imaju zajednickog pretka, bila je evolucija, to su molekularni fosili. Oni su iste strukture i kod coveka i kod nekih vrsta bakterija.

A onda okrenete nekoliko listova dalje i citate: "Molekularna evolucija: Eto, molekularni fosili su ocigledan dokaz da je postojala evolucija." Na osnovu evolucije vi konstruisete dokaze za evoluciju.

I na osnovu, znaci, embrionalnog razvoja se rekonstruise filogenija, a ista ta filogenija se posle dokazuje embrionalnim razvojem. To je prvo.

Drugo: Ne postoji paralelizam izmedju razvoja odredjenih struktura u embrionalnom razvoju i njihove, navodne, pojave u filogeniji. Uzmimo neke primere:

U filogeniji se prvo pojavljuje kost, pa onda hrskavica (imate prvo Plakoderme (ribe koje poseduju kost), pa onda imate Hondrihties (ribe koje poseduju hrskavicu)). Znaci, u filogeniji vi prvo imate kost, pa onda hrskavicu, a u embrionalnom razvoju prvo imate hrskavicu pa onda kost. Dakle, obrnuto.

U embrionalnom razvoju prvo imate srce, pa onda krvne sudove, a u filogeniji vi prvo imate krvne sudove, pa onda je evolucija morala jos dugo da tece da bi se formiralo srce. Znate, kad uzmete embrion pileta, prvo vidite veliko srce, a od srca se pruzaju krvni sudovi. A po filogeniji vi imate neke primitivne zivotinje koje imaju samo neki krvni sistem, a posle se kod naprednijih organizama formira srce. Opet obrnuto.

U filogeniji prvo imate nerve, pa onda mozak (u takozvanom procesu cefalizacije). A u ontogeniji prvo imate mozak, pa onda nerve. Sve je obrnuto u odnosu na Hekelov zakon.

Ili, recimo, razvoj srca: kad pogledate filogenetski, prvo imate jednu komoru, pa onda jedna pretkomora i jedna komora, pa onda dve pretkomore i jedna komora, i na kraju imate dve pretkomore i dve komore.

Ako bi stvarno ontogenija bila rekapitulacija navodne filogenije, onda bi po ovoj semi moralo da se razvija i srce, recimo, kod coveka. A kako se razvija srce kod coveka? Kod coveka razvoj srca pocinje kao dvodelni mesak, pa se onda sve stopi u jednu celinu, pa se onda odjednom razviju 4 dela, i na specijalan nacin je povezano sa krvnim sistemom majke.

Mali je broj evolucionista, onih starog kova, koji jos veruju u Hekelov zakon.

Postoji takozvani "zakon o odrzanju individualnosti". Kao sto u prirodi postoji zakon o odrzanju mase i energije, tako i u biologiji, genetici postoji zakon o odrzanju individualnosti. Individua se definise u momentu zaceca, i ona ima specifican set gena, na primer kod coveka, koji nema nikakve veze sa ribama, zabama. Ljudska jedinka ili jedinka neke druge vrste je od samog pocetka ljudska jedinka. Tako da je pitanje: "Kad nastaje covek u embrionalnom razvoju?" - pogresno pitanje.

Kad nastaje covek? Kad je on covek? On je covek od samog pocetka. Same jajne celije se razlikuju. Ali, zbog odredjenih okolnosti u kojima mi zivimo, sasvim je normalno da se nasi embrioni slicno razvijaju kao i embrioni zivotinja. Razmatranje ovoga ima slicnosti sa razmatranjem pitanja homologija. Zasto mi imamo slicne ekstremitete kao i drugi kicmenjaci? Nikako ne mozete da razlucite tek tako. Morate na osnovu nekog spoljnjeg kriterijuma, a ne na osnovu same homologije. Ne moze se problem slicnosti (homologija) razresiti samo proucavanjem slicnosti. Pa, naravno da moramo da budemo slicni zato sto udisemo isti vazduh, jedemo slicnu hranu... Kako da ne budemo slicni sa zivim svetom sa kojim smo stvoreni. Ne mozemo mi ziveti u svetu zivotinja koje nam strano izgledaju.

Da bi ste vi razlucili koja je teorija tacna, vi morate da date suprotne predikcije. Ako i jedna i druga daju iste predikcije, vi ne mozete da razlucite na osnovu tog kriterijuma.

Najlepse bi bilo da je onako kao sto je Malpigi govorio: "Da smo mi svi preformirani jos od Adama." Ljudi su se pitali: "Kako to potomci lice na svoje roditelje?" Kako se to determinise? Kako se to odredjuje? I onda je najlakse bilo to razresiti tako sto su "potomci preformirani u svojim roditeljima". Oni su tamo kao mali, imaju sve kvalitete, i samo se kvantitativno uvecavaju.

A onda je neko postavio pitanje: "A gde su preformirani: u jajnim celijama ili spermatozoidima?" Ne mogu sad da budu preformirani i u jednima i u drugima. I onda su se naucnici podelili. Uvek je tako. Oni koji su tvrdili da su preformirani u spermatozoidima nazivani su "animalkulisti", a oni koji su tvrdili da su preformirani u jajnoj celiji nazivani su "ovulisti".

Animalkulisti su kazali da jajna celija samo daje hranu, jer ne moze da se razvije embrion bez hrane. A ovulisti su rekli da embrionu nije potrebna hrana, ali je potrebna inicijacija.

I onda je Anton Van Levenhuk posmatrao spermatozoide, i on ih je crtao i nazivao "animalkule", u kojima cuci mali embrion, coveculjak. To je ta teorija preformacije. On je preformiran, samo treba da dodje do izrazaja. Kao sto je bilo u teologiji "predeterminacija" - sve je predeterminisano, samo treba da se odvije.

I onda biologija napreduje i otkrije se da postoji i partenogeno razmnozavanje. Znaci, od neoplodjenih zenki dobijaju se potomci. I, ovulisti pobedjuju.

Medjutim, kada su izracunali, za nekoliko generacija, ovaj preformirani bi morao da bude manji od atoma. Jer, teorija je bila: "Kad je Bog stvorio svet, On je kod prvog stvorenog para predeterminisao sve ljude." I onda je prosto preracunavanje pokazalo za koliko bi generacija ovaj trebao da bude manji od atoma.

Sad znamo da su geni informacije i da se to informaticki prenosi, a ne materijalno. Sve zivotinje pocinju od jedne celije i postoji slicnost u pocetnim fazama, ali ne zbog rekapitulacije evolucije, vec zbog nacina definisanja embrionalnog razvica.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Apr 2024, 05:44:17
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.085 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.