Sledi citat australijskog autora Krega Vajta. Kakve veze imamo sa drevnim elamskim carstvom?

"Čitalac bi trebalo da zna da su Elamci (takođe nazivani Halam) bili još poznati pod imenom Elymais ili Elymae (2). Grci su u svojim zapisima tvrdili da Elimaei žive severozapadno od njih na prostoru bivše Jugoslavije. Stari Grci koristili su istu reč za Elamce (3). Len Prijer je pisao: "Elimea, ili Elimiotis, okrug u Makedoniji ili Ilirikumu po drugima" (4). To je to! Deo Elama danas živi na Balkanu! Neki se pitaju da li je ime Srbije (Serbija) nastalo od reke Seropi ili Suropi u Elamu, a glavni grad Hrvatske po planinskom vencu Zagros u drevnom Elamu (današnji Iran). Interesantno je da planinski venac Dinara u Dalmaciji i valuta dinar mogu biti povezani sa planinom Dinar u drevnom Elamu! Može biti da nije slučajno to što se peti elamski kralj zvao Tata! Da li je sve to čista slučajnost? Štaviše, i Strabon (5) takođe spominje Elimeia koji žive u Makedoniji.

Dva najbrojnija plemena ili naroda koji naseljavaju najveći deo bivše Jugoslavije su Srbi i Hrvati koji, prema rečima jednog od najvećih stručnjaka za slovensku istoriju, Dvornika, potiču od Sarmata i trag im se može naći u južnoj Rusiji (6). Dvornik dodaje: "P.S. Sakač misli da je otkrio ime 'Hrvati' u Darijevim natpisima iz VI veka pre Hrista. U njima se spominje stara persijska provincija i narod po imenu Harahvaitai, Harahvatis, Horohoati..." (7). Da li je potrebno još dokaza?"

lepe ti je lepe ti je Zagrose zeelene....Molio bih malo vishe o toj "persijskoj "provimciji

bravo napokon nesto pametno

Kao sto rekoh u jednoj pre temi, Srbi,Hrvati kao i svi drugi Indo-evropski narodi poticu iz Indije. Samo ime sve govori na kraju krajeva. A za ime Serb sam cuo da je nadjeno na nekom kamenu u Indiji od pre 3500 godina. A sto su tragovi nadjeni u Rusiji,povezuju Srbe sa Sibirom, Mezopotamijom... pa morali su nekuda da prodju u toj seobi naroda dok nisu stigli u danasnju poljsku, pa odatle na Balkan

ako cemo po izgledu, uopste ne licimo na ruse, beloruse i ukrajince.
to nase pleme koje vodi poreklo iz sibira, urala, ili ko zna odakle je izgubilo te slovenske crte lica. mesali smo se sa svima na balkanu, od cincara, vlaha i drugih romana pa do turaka i grka.
na kraju krajeva realtvno skoro smo se odvojili pre oko 1500 godina a vec skoro svi imamo crnu kosu 

И Авари и Турци је имају.

Poreklo Indija pa seobe koje vode ko zna kud i mesamo se sa ko zna kim po Rusiji Mesopotamiji,Baltiku, stizemo na Balkan tu se malo mesamo, pa onda nam malo turci siluju zene i ne priznaju decu,pa ta deca postaju srpska i eto ti jos malo evolucija uplete prste i nastanemo onakvi kakvi smo.

ovaki kavi jesmo
a kakvi smo ?

ma slovensko pleme koje se naselilo na ovo podrucje i vremenom sjedinilo kulturu, jezik, religiju, pismo i napravilo naciju, sta tu nije jasno i logicno.?       (raspitajte se malo sta je to "nacija")

Uf šta reći za ovu vruću temu .Očigledno da je to jedan te isti narod sa jednom malom razlikom koja nas sve skupo košta. A što se tiče naseljavanja slovena na Balkan nema skoro nikakvih dokaza , zato ima o iseljavanju Srba u Sibir pod vodjstvom Arsenija Čarnojevića .Ja sam našao moje prezimenjake u Rusiji nažalost nemogu da stupim u kontakt sa njima ali trudiću se. Našao sam i u Poljskoj moje prezimenjake . Po nekim istoričarima Srbi se nisu nikuda selili oni su autoktorno stanovništvo . E za to već postoje dokazi , naravno dokazi su vezani za veliki slovenski narod koji je nažalost razdviojen naprimer Hunima "Mađari " oni su na ove prostore došli zajedno sa Hunima i za to postoje dokazi .Ako nastavim ovako mogao bih još dugo kuckati dosta za danas.Ciao

Jako me zanima da li je moguce genetskom analizom na odredjenom uzorku ljudi iz raznih krajeva Srbije tacno odrediti s kim smo se sve mesali kada smo stigli na Balkan.  U mojoj porodici ima crnih, plavih, smedjih, pegavih, visokih , niskih.  Brat i ja se potpuno razlikujemo.  Drago me je sto smo se mesali sa drugim narodima, ima tu neke romantike i tajanstvenosti.  Znam da nema sanse da se takvo istrazivanje sprovede, kome je do toga, a nema ni para, ali ja sam radoznala, zna li neko nesto o tome?

Moguće je, Hrvati su proveli slično istraživanje krvnih grupa. Bilo bi stvarno zanimljivo vidjeti te rezultate za nas, kakav bi to multimegamix bio.

POREKLO HRVATA

Jedna slučajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne stranice u istoriji južnih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, što je docnije o Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta".

Donoseći sobom sve svoje nedostatke, ova neslavenska skupina urasla je najpre u slavenstvo i od njega primila hrišćanstvo, ali je zatim zbog urođenog oportunizma i slabe duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, već je katoličkom Rimu poslužila kao oruđe za katoličke nasrtaje na južno slavenstvo kroz čitava stoleća. Zbog njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali različiti interesi, a u prvom redu katolički sa pravoslavnima.

O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.

Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju prošlost usporedo sa razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, već i narodnost ako je to bilo potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim istorijskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izražava u rečenici: „Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini". Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosedelaštvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko starosedelaštvo stolećima sukobljuje.

Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaštva prvi hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ na strani 34 kaže : „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizirala slavenske mase".

Prihvatimo li stanovište dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porekla, što se posle događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobjašnjivo, kako da došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obeležja sa kojima je došlo, pa čak i svoj materinji jezik, a da ipak tobože osigurava prestiž svoga nepopularnog imena, koje je docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obeležja i materinje jezike samo onda, kada se utope u jače i kulturnije sredine kojima, razume se, nije potreban „organizatorski smisao“ i takvih poludivljih došljaka, koji nisu u stanju ni da svoj materinji jezik održe. Što ih je, međutim, katolički Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katoličkog prodiranja prema slavenstvu, i što se bolešću naturavanja njihovog imena odomaćilo jedno zlo od koga će se Balkan teško otresti, to je pojam za sebe. Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svoga imena srpskom nacionalnom i etnografskom prostoru do prošloga veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje doveo u pitanje srpstvo i pravoslavlje i tako ostvario ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom i rimokatoličkom programu kroz vekove.

Kao što god postoji oprečnost o vlastitom poreklu među samim Hrvatima, (jer „suvremena hrvatska povijest“ u delu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr. Lorkovića, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različiti i datumi njihovog doseljenja unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabeležio vizantijski car Konstantin Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica braće, među kojima i jedan po imenu Hrvat, te došli u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV. 1939.). Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio zaposedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, pošto je Porfirogent živeo, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istoričar Pavle Vitezović (1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smičiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog junaštva, Vitezović kaže da ime Hrvata potiče od onoga među petoro braće, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovićevo pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila još za daljnjih 100 godina unazad. („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939). Ko zna, neće li se naći koji od Starčevićevih učenika koji će pronaći da su Hrvati doselili još u ledeno doba. Datum njihovog doseljenja na prvi pogled ne izgleda toliko važan, ali, njegovo je fiksiranje potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezovićevom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vlašku (Slavoniju).

Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže: „Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoćom i elegancijom“. O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „ Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.

Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katančić – koji nisu istog etničkog obeležja sa dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezoviću – u Hrvatsku 640 godina posle Hrista. Ovde su, kažu, svojom sposobnošću državne organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak uspeli tobože naturiti svoje ime. Ovde pada u oči „zaborav“ sa kojim se neprestano susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istorijski šovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etnički i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika, pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagrebačkom „Vijencu“ iz 1891. godine rečenicom: „U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska". – smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češki istraživač još u XIII. veku i smatrao, da su Srbi narod, a Hrvati pleme.

„Prvi historijski utvrđeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj knez potvrđuje svome prijatelju i kumu – splitskom nadbiskupu Petru – neke njegove posjede u Lazanima i Tugarima, a u kojoj se Trpimir naziva „Dux Croatorum“, a njegova zemlja „Regnum Croatorum“ (kraljevstvo hrvatsko), dakle kao organizovana država.“ („Hrvatski List" od 16. IV 1939.). Jedna mala nesmotrenost dovoljna je da upropasti čitav snop brižljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u laži onu hrvatsku priču o dolasku polovicom VII. stoleća ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a još manje o „organizatorskom smislu“, jer kao što im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stoleća niti znalo za ime Hrvata, a još manje za njihovu – nazovi – državu.

Uhvatimo li se za 852. godinu kao godinu kada se prvi put pojavljuje ime Hrvata u nekoj formi samostalne organizacije (u šta mi opravdano sumnjamo) i da je Trpimir stekao titulu kneza hrvatskog, pa da je potvrdio neke posede svome kumu još i tome splitskom nadbiskupu, tada se nalazimo pred dva pitanja i to: Ko je u to doba vladao hrvatskim zemljama, te prema tome ko je Trpimiru podelio dostojanstko hrvatskoga kneza? I drugo: Da li je u to doba mogao postojati splitski nadbiskup koji bi bio potčinjen Rimu.

Razmatrajući prvo pitanje, znamo da je car Budimir Srpski već u VII. stoleću razdelio srpske zemlje na županije, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim oblastima nalazi se i donja Dalmacija, koja je tek u XIX. veku u Zagrebu prozvana „Crvenom Hrvatskom“. U doba Trpimirovo vladala je srpskim zemljama dinastija Višeslavljevića, a u te zemlje bila je uklopljena i donja Dalmacija. Ništa, dakle, prirodnije nego da je Trpimir kneževsku titulu dobio od srpskih vladara, jer je u to doba od drugoga i nije mogao dobiti.

Na drugo pitanje nije težak odgovor, pošto je u ono doba splitska episkopija potpadala pod jurisdikciju carigradske patrijaršije, pa je Trpimir jedino mogao potvrđivati imanja splitskom episkopu, a nikako nadbiskupu, pošto je splitska episkopija otpala od carigradske tek 924. godine, odnosno 72 godine posle te takozvane „glasovite“ Trpimirove povelje, dakle onda, kada se Trpimir odavno nalazio među mrtvima. Godina 924. uzeta je iz dela hrvatske „suvremene povijesti“ štampanog u „Hrvatskom Listu“ od 22. IV. 1939., pa kako znamo da su se datumi ovakve vrste često puta pomerali desetinama i stotinama godina unazad, kako je kad trebalo izgrađivati fiktivnu hrvatsku istoriju, to bi mogli pretpostaviti da je splitska episkopija možda i docnije otpala od carigradske patrijaršije.

Prema „najobjektivnijim" piscima „nadopunjene hrvatske povijesti" trebalo bi da su Hrvati usporedo sa svojim dolaskom – polovicom VII. stoleća – zagospodarili srpskim starosedelaštvom, koje je bilo u većini, i naturili im takozvanu državnu organizaciju i ratnički smisao. Tako kažu sada. Međutim, mada im mi mnogo ne verujemo, oni nam u XVII. veku preko Pavla Vitezovića rekoše, da su Srbi još oko Hrista i pre njega naselili zemlje, u kojima su Hrvati našli utočište, te da se Srbi još u to doba pojavljuju kao samostalna državna organizacija koja, dakle, od došljačkih Hrvata nije morala ništa pozajmljivati, a najmanje organizatorske i vojničke vrline, pošto se za njih ni devet vekova posle toga nije ništa znalo. A o nekakvim ratnim veštinama ili organizatorskom smislu ne može kod Hrvata biti ni govora – ne samo od doseljenja pa do prvo njihove samostalnosti pod Tomislavom 924. godine, nego i docnije.

„Avari i Slaveni, poplaviše Dalmaciju, Meziju, Ilirik i Trakiju sve do Carigrada" („Hrvatski List“ od 14. aprila 1939.). Hrvatski se povjesničar, doduše, stidi da umesto Slavena spomene Srbe, iako se za vreme cara Heraklija, kada se ovo događalo, za druge Slavene u ovom delu sveta nije znalo osim za Srbe. Po hrvatskoj istorijskoj priči, Heraklije (610. - 641.) je nalazeći se na rubu propasti usled navale Persijanaca sa istoka i Srbo-Avara sa zapada pronašao negde, Bog bi znao gde, pleme Hrvata kao „najbolje organizovano slavensko pleme", koje se suprotstavilo srpskoj snazi i spasilo Heraklijevo carstvo. A što je još zamršenije, Heraklije ih poziva negde na jugoistog Balkanskog poluostrva! Izgleda da „braći“ Hrvatima nije bilo dosta, što su nam toliko zla naneli od svoga dolaska, već bi želili da nam makar u mašti priređuju iznenađenja i onda kada za njih niko, pa ni oni sami nisu ništa znali. Uostalom, sve i kada bi to „junačko“ hrvatsko pleme predstavljalo neku biološku jedinicu u to doba, kako bi i mogli priteći Herakliju u pomoć, kada je ovaj sa svih strana bio opkoljen – i to, Persijancima sa istoka, a sa zapada, da upotrebimo hrvatski termin, Avaro-Slavenima. Kad su već maštali fabrikujući ovu istorijsku nemogućnost, mogli su izmisliti i transportnu avijaciju pomoću koje su caru Herakliju pritekli u pomoć. Da bi ovakva besmislica hrvatskog „sočinjenija“ mogla opstati, morali bi Srbi sada posle tolikih stoleća preko svoje slavom ispisane istorije hrvatskoj povijesnoj fikciji ostaviti koridor, da bi ovi mogli caru Herakliju priteći u pomoć.

Po hrvatskim izvorima, Srbi su bili ono slavensko starosedelaštvo koje su Hrvati zatekli kada su nas svojim dolaskom „usrećili“. Primivši od Srba hrišćanstvo, oni su sve do Branislava, koga su tek nedavno krstili u Branimira, pripadali nadležnosti carigradske patrijaršije, a tek za njegovog vremena su pripali pod rimsku administrativnu nadležnost, jer je on smatrao da je to zbog blizine Rima praktičnije. U savremenoj, šovinizmom inspirisanoj i pod katoličkom prizmom pisanoj „povijesti“ Hrvata, označen je ovaj administrativni prelaz iz nadležnosti Carigrada rimskoj nadležnosti ništa manje nego kao drugo krštenje Hrvata, mada se zna, da je rascep crkava usledio za blizu dva stoleća docnije. Iz prostog razloga što je notorno da drugo krštenje pretstavlja prekrštavanje nekoga ko je već jednom kršten u kojoj od hrišćanskih veroispovesti, hrvatska istorija o ovome drugom krštenju daje oskudnu publikaciju i zadovoljava se samo na spoljašnjem sjaju proslava. Poznato je da je Zdeslav doveo Hrvate u vezu sa carigradskom patrijaršijom, koja ih je primila u hrišćanstvo. Branimir je iz praktičnih razloga zamolio da se administrativno potčine Rimu. To je u novoj hrvatskoj istoriji uzeto kao drugo krštenje Hrvata. Od kako se ovo, takozvano drugo krštenje proslavlja na vidniji način po hrvatskim katoličkim crkvama, počeli su se mnogi katolici interesovati za istorijat ove proslave. Međutim, svećeničke su im prodikaonice radije zasenjivale oči poznatim katoličkim frazama, nego što bi im priznali, da su nekada pripadali istočnopravoslavnoj veri.

Ovu katoličku misteriju objasnio je, međutim, dr. Ferdo Šišić u „Vjesniku hrvatskog arheološkog društva" za godinu 1914. i celom hrvatskom jezuitskom kleru dobacio ovu istinu.

„Poznato je da se hrvatski knez Branimir, smaknuvši kneza Zdeslava obratio s proljeća 879. godine na papu Ivana VIII. u Rim i tako odružio od carigradskog patrijarha, sa kojim je Hrvate doveo u vezu njegov predčasnik Zdeslav. Da se ovakav prelaz od jednog crkvenog poglavara drugome shvaćao u tradiciji kao krštenje, pokazuje naročito, što Konstantin Porftfogent i Zdeslavov korak prikazuje kao tobožnje treće krštenje Hrvata, a kome dakako isto tako kao i o drugom ne može biti ni govora.«

Otkriće dr. Ferde Šišića, poznatog hrvatskog naučnika, tim je dragocenije što je usledilo u vreme kada mu se ni sa koje strane nije moglo prigovoriti da su ga inspirisali „protunarodni režimi iz Beograda", kako je Zagreb za vreme zajedničkog života od 1918. godine uvek požurio da protumači ma kakvu istorijsku publikaciju, koja ne bi bila u skladu sa hrvatskom istorijskom naduvenošću.

Sve do rascepa crkava polovicom XI. stoleća takozvano drugo krštenje Hrvata, odnosno administrativni prelaz iz Carigrada Rimu, nije imalo nikakvog naročitog uticaja na međusobne odnose Hrvata i Srba. Međutim, rascepom crkava pojavila se pored rasne i verska razlika, koja je bila razlogom, da je srpstvo u došljačkim Hrvatima našlo večito jezuitske protivnike koji su, oslanjajući se na katolicizam svu svoju pažnju usredsredili na to, da pomere svoj prostor na račun srpskog istorijskog i etnografskog tla. Sa svima obeležjima slepe upornosti, ovaj je hrvatski napor produžen sve do aprila 1941. godine, i posle njega.

mi srbi smo narod nastao utapanjem raznih naroda. to se vidi po mnogo cemu. genetska istrazivanja vrsena na, doduse, malom uzorku srba iz beograda pokazuju da su ovdasnji srbi negde: 16% sloveni, 12% kelti... i 29% dinarci. dinarci su visoki ljudi tamnih kose i ociju. njihove haplogrupe najvise je nadjeno u hercegovini (70%), tj. tamo su ljudi uglavnom njihovog porekla. svi balkanski narodi nose njihovu krv, a jedno od najznacajnijih mesta van balkana gde je jak njihov uticaj je kavkaz.
mislim da su protosrbi, pleme koje je srbima dalo ime, dinarci poreklom sa kavkaza. zasto? rec srbin ne znaci nista na slovenskim jezicima, stoga su ga doneli neki drugi nasi preci (namecu se dinarci - oni bi trebalo da cine 29% prosecnog beogradjanina). plinije i ptolomej u starom veku na kavkazu nalaze serbe i sereje.
prapostojbina slovena je verovatno negde u istocnoj evropi (ili opet kavkaz, ili ruske ravnice - sto je medju naucnicima najprihvacenije, ili podunavlje...). po meni, ovi narodi su na kavkazu dosli u dodir.
krenule su lagane seobe na razne strane. krenuli su prema jugu i u mesopotamiji ostavili ime jednoj reci - srbica. doneli su svoju krv, tako da dinarske i slovenske krvi ima prilicno po juznoj aziji. medjutim, negde je mnogo vise dinarske, negde slovenske sto znaci da nisu bili homogena mesavina. tako su stigli do indije i izvrsili uticaj na indijski jezik - sanskrit. taj jezik je srodan slovenskim jezicima - pogotovu srpskom (zbog dinaraca). u indiji postoje mesta: srbistan, bela zora, mala bara...
krenuli su i ka evropi. protosrbi su se nastanili na zapadu ukrajine (u bojkiji - bojki). tamo i danas stanovnistvo ima dinarske krvi. mnoge reci su slicne balkanskim. odatle su stigli do nemacke i balkana. u nemackoj su se jos stopili i stvorili luzicke srbe, a isto se desilo i kod nas te smo nastali mi.

Logičnije je da je Slovenski narodi oduvek stanovao na predelima na kojima i danas žive. Pvp tvrdim iz razloga što ne postoje podaci o velikim migracijama slovenskog naroda postoje neka kretanja ali ne i velike migracije. Zato postoje zapisi o stalnim nasrtanjima i osvajanjima prostora na kojem Slovenski narodi žive. Na primer Mađarskog naroda o njihovim migracijama postoje zapisi. Dok o slovenskim migracijama postoje samo teorije. Razlog zašto je to tako je jednostavan ogromno i bogato prostranstvo koje strašno odgovara raznim pljačkašima. To jest političke prirode. Tako da se slovenskim narodima uskraćuje autoktornost barem u Evropi i to je dovoljan razlog za pljačku velikih razmera i proterivanje. Takvih primera u istoriji imate mnogo. Moje mišljenje je da je Slovensko stanovništvo autoktorno tu gde i živi, dok su sa stalnim pljčkanjima i ubijanjima proterivani sa prostora na kojima su živeli oduvek

kad procitam bilo sta na na ovoj stranici zbunim se jer ja jos uvek mislim da su se sloveni podelili na juzne istocne i zapadne slovene pod naletom huna i da su tako srbi stigli na balkan a rusi gore ne znam ko nam pise istoriju ali ona se ne poklapa sa ovakvim stvarima,izvinite ali tako je ali opet ne odbacujem mogucnost da su sloveni najstariji narod u evropi pa i u svetu,balkan nismo prvi naselili to je sigurno ali u oblasti oko baltika tamo smo ziveli ko zna od kada nista nije iskljuceno ovo je misljenje moje malenkosti ko se ne slaze sa mnom sta mu ja mogu...

ajde ne provaljuj bogati...pa samo ime dinarci govori da je to autohtono stanovništvo ovog prostora, a ne nekii došjlaci. nagađa se da dinarska rasa na ovim prostorima obitava već 25.000 godina.

Мурињо, ни ја се не слажем да су Срби кренули одавде - али, име Динарци не мора да значи да су аутохтони. Могли су да га добију и као последњег у низу. Ето, на пример, македонаца. Твојом логиком испало би да су аутохтони јер се, боже мој, зову Македонци.

edit

uvijek jadni makedonci najebu ni krivi ni dužni  da, tvoja logika je ispravna dakako, samo ti isti istraživači su rekli da je ta rasa autohtona 

Не спорим да су аутохтони, велим да име није доказ