Probijanje ljuske Saturnovog mjeseca


Hrbat na Japetu gotovo paralelno, unutar nekoliko stupnjeva, prati liniju ekvatora

Znanstvenici se ne mogu složiti je li ekvatorijalni hrbat na Japetu fosilni prsten koji je pao na površinu ili hrpa stijena koja se izdigla u vrijeme kad je mladi satelit mijenjao oblik.

Hrbat, koji je otkrila sonda Cassini, prva je takva formacija u Sunčevom sustavu: visok je do 20 kilometara i proteže se 1300 kilometara uz mjesečev ekvator, zbog čega Japet nalikuje orahu.

Broj udarnih kratera pokazuje da je hrbat star kao i okolno područje, koje se skrutilo prije nekih 4,5 milijardi godina.

Prvo objašnjenje nastanka hrpta tražilo se u rotaciji Japeta, koja se, s manje od 10 sati, usporila na današnjih 80 dana.

"Početna velika vrtnja proizvela bi jaku centrifugalnu silu koja bi prema van izgurala ekvator, uglavnom tekućeg mladog satelita. Tada je bio oko 1,5 puta širi na ekvatoru nego od pola do pola", kaže Julie Castillo, znanstvenica u misiji Cassini iz kalifornijskog JPL-a.

Tada je plimno (gravitacijsko) trenje sa Saturnom usporilo vrtnju, pa je Japet postao okrugliji. Zbog toga se površina stisnula, ostavljajući mjesecu dodatak krute kore, za koju Castillo kaže da se sva nakupila uz ekvator.

Padanje
"Alternativno, hrbat je mogao nastati od ostataka koji su pali iz prstena koji se nekad nalazio iznad Japetovog ekvatora", kaže Ving-Huen Ip iz Središnjeg nacionalnog sveučilišta u tajvanskom Čung Liju.

Prsteni su mogli biti ostaci diska prašine i kamenja iz kojih je kondenziran Japet. Ili su prsteni mogli nastati nakon udara velikog tijela u finalnim fazama formiranja mjeseca, izbacujući ostatke u orbitu od kojih su nastali prsteni i satelit koji je kasnije pobjegao ili se razbio.

"U svakom slučaju", kaže Ip, "materijal iz prstena pao bi natrag na površinu u tankoj traci uz ekvator".

Rekao je da još mora dokučiti kako je materijal iz prstena mogao pasti dovoljno sporo za nastanak hrpta, umjesto da je uz ekvator iskopao udarne kratere.

U vrtnji
Ip kaže da je njegov scenarij prihvatljiviji zato jer vrući, brzo vrteći mladi Japet nije mogao raspoređivati rotacijsku energiju dovoljno brzo da bi teorija Julie Castillo mogla držati vodu.

Castill, pak, kaže da je Ip koristio prejednostavni model za proračun hlađenja te da je Japet trebao usporiti svoju rotaciju jednom u svakih 20 sati kako bi postao dovoljno sferičan za nastanak ekvatorijalnog hrpta.

Njezin je tim objavio znanstveni rad opisujući vrlo složeni numerički model termalnih i dinamičkih efekata za koje vjeruju da su odgovorni za nastanak ekvatorijalnog hrpta.

Tako presuda još nije izrečena.

"Pitanje za oba modela i obje teorije jest: 'Kako dobivate toliko materijala na tako malom području'", kaže Paul Schenk iz Lunarnog i planetarnog instituta u Houstonu.

Izvor: NetPortal