TAJNE OSTROŠKOG BLAGA
Ozna je doznala
Autor: Budo Simonović | 16.11.2008. - 00:02


Klupko „ostroške afere“ počelo je da se odmotava od Petra Koprivice koji je brzo priznao i pokazao gdje je sve zakopao i čuvao zlato.

Zlato nađeno u Ostrogu predstavljalo je pravo bogatstvo, bilo zlatna podloga i prva rezerva nove jugoslovenske države. To je u tom trenutku bilo od neprocenjive vrijednosti i važnosti. Oni koji su blago sačuvali slavljeni su gotovo kao nacionalni heroji, iako je policija, izgleda, prema pojedinima od njih, ispostaviće se sasvim opravdano i s razlogom, od početka gajila određenu sumnju. Svi oni su se, međutim, i godinama poslije rata trudili da pokažu svoju lojalnost i odanost državi. U tome je naročito prednjačio iguman Leontije.
Iz policijskog dosijea Leontija Mitrovića jasno je da je u Ostrogu, ili u neposrednoj blizini, postojalo „dežurno oko“ koje je danonoćno motrilo ko dolazi i s kim se druži stari iguman, baš kao što je u stopu praćen i Petar Koprivica (Željko Zirojević tvrdi da su za Ostrog bili zaduženi operativci Vojin Luburić, a kasnije i Luka Koprivica).

Bogati kafedžija Petar Koprivica

Pažnja je posebno pojačana kada su po Nikšiću počele da zveckaju zlatne turske lire i napoleoni i Petar Koprivica počeo da obrće zamašne pare. Tako sve do avgusta 1952. godine kad je Udba uzela pod svoje ovog predratnog kafedžiju koji je držao han u Ostrogu. Pritiješnjen dokazima, svjestan da „Ozna sve dozna“, on je izgleda brzo propjevao. Za glavnog isljednika određen je Risto Vuković, tada viši saradnik u Službi državne bezbjednosti Crne Gore. Tadašnji načelnik ove službe Milo Vrbica povjerio je ovaj veoma važni zadatak Vukoviću, mladom, ali već prekaljenom kapetanu Udbe, koji se tek bio skrasio na Cetinju nakon višegodišnjeg ratovanja s bandama posljednjih četničkih odmetnika na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine, u kojima je postigao odlične rezultate i stekao ogromno iskustvo:
„Signal za uzbunu je, koliko se sjećam, došao od šefa Udbe iz Čačka, koji je preko nekog svog čovjeka iz službe doznao da mu je Nikšićanin Petar Koprivica prodao trideset-četrdeset zlatnika“, sjeća se Vuković, i nastavlja:

Neočekivano priznanje
„Iskustvo me učilo da u svemu opreznost i taktičnost nije na odmet. Pozvali smo tog čovjeka iz Čačka (iz optužnice se vidi da je izgleda riječ o izvjesnom Dragomiru Danojliću, prim. B. S.) da dođe i suoči se s Koprivicom i to organizovali u strogoj konspiraciji u Podgorici.
Znali smo da se ime Petra Koprivice spominje u vezi sa skrivanjem blaga u Ostrogu 1941, da je on godinama veličan i slavljen kao jedan od četvorice zaslužnih što je dobar dio tog blaga sačuvan, ali ipak pojava zlatnika u njegovom vlasništvu nije bila nimalo bezazlena, pogotovu što su postojale policijske dojave i sumnje da prvenstveno Koprivica i iguman Leontije Mitrović nijesu, izgleda, kazali posljednju riječ o zlatu...
Začudo, Petar Koprivica je istog trena, bez ikakvog dvoumljenja i okolišenja, priznao da je prodao Čačaninu tih trideset ili četrdeset zlatnika, zaista se više ne sjećam, i sam, bez pitanja, dodao da kod kuće ima još 130 zlatnika. Objasnio je, međutim, da je te zlatnike našao u mulju na dnu rezervoara manastirske česme u kojoj je tokom rata ležala skrivena jedna količina zlata, a oficiri Udbe koji su ga, pod nadzorom Sava Brkovića i Andrije Koprivice, vadili u aprilu 1945. godine očigledno nijesu vidjeli i pokupili sve zlatnike. Pošto je on sjutradan dobio zadatak od Leontija Mitrovića, a po nalogu Sava Brkovića, da popravi česmu i očisti rezervoar, našao je zlatnike i odlučio da ih ne prijavljuje.
– Moj Petre, ja bih ti odmah oprostio i tih 30 i svih 130 dukata kad bi to bilo sve, nego de ti nama ispričaj gdje je glavnica, jer to je sića – velim mu ja za svaki slučaj, jer sam bio pokoleban uvjerljivošću i iskrenošću koja je izbijala iz njegove priče.
On samo poblijeđe i popade ga hladan znoj, ali se brzo pribra i ispriča da je u jednoj lastvici blizu Donjeg manastira zakopao konzervu sa 25 kila zlatnika! Shvatili smo da smo na pragu velikog otkrića, ali smo odlučili da o svemu ćutimo dok se ne domognemo zlata.
Sjutradan je u strogoj tajnosti u blizini Donjeg manastira otkopana limenka sa oko 25 kilograma zlatnih turskih lira, a na zaprepašćenje isljednika, Petar Koprivica je tada kazao da je jednu sličnu limenku zakopao i u bašti kod svoje kuće u Nikšiću. Kako to mjesto nije bilo obilježeno, limenka je dugo tražena, naravno noću i da niko ne vidi. Kad je i ta kutija nađena, Koprivica je isljednike poveo i u štalu i ispod jasala izvukao još jednu manju limenku (po sjećanju Rista Vukovića, u toj kutiji je bilo 333 zlatnika)“.

Odala ga žena
Iako je Udba, izgleda, pomno pratila svaki korak Petra Koprivice, nije imala tvrdih dokaza i dugo se nije usuđivala da pokuca na njegova vrata. Fatalnu grešku je, po prilici, napravila njegova supruga, koja je u ljeto 1952. boravila u nekoj banji u Srbiji. Tu se sprijateljila sa nekom ženom iz Čačka, koja joj se požalila da nikako ne može da nabavi malo zlata da bi uredila zube. Ova joj je velikodušno ponudila da joj ona nabavi koliko god joj treba. Ispostavilo se da je to bila supruga nekog udbaša koji nije ostao skrštenih ruku. Nakon prve isporuke nagovorio je suprugu da piše „prijateljici iz Nikšića“ i pita je da li ima još zlatnika, a kad je otuda ubrzo stigla nova količina i poruka da ima još ako treba, zamršeno klupko je počelo da se odmotava...

Izvor: Blic