Umijeće opraštanja

Griješiti je ljudski, no nitko nije rekao da je progutati ponos i oprostiti lako. Kada vas netko duboko povrijedi teško je nadvladati svoj bijes - no oprostiti je moguće.

Praštanje je također dobro za vaše fizičko i mentalno zdravlje, prenosi Reader's Digest.

''Ljudi koji praštaju pokazali su manju skolonost depresiji, ljutnji i stresu'' kaže doktor Frederic Luskin, autor knjige ''Forgive for Good''.

Kako započeti proces liječenja?

1. Smirite se

Kako bi umanjili bijes, probajte se vježbanja za umanjenje stresa. Duboko udahnite i mislite na nešto što vam čini sretnim (prekrasan krajolik, osoba koju volite itd.).

2. Ne čekajte ispriku

U mnogim slučajevima osoba koja vas je povrijedila nema se namjeru ispričati. Imajte na umu da opraštanje ne znači i mirenje s osobom s kojom ne možete naći zajednički jezik.

3. Ne dajte da vas riječi povrijede

Ponavljanje svađe u glavi samo daje veću moć osobi koja vas je povrijedila. Umjesto da se fokusirate na vaše povrijeđene osjećaje, okrenite se ljubavi, ljepoti i dobrosti oko vas.

4. Sagledajte stvari iz tuđe perspektive

Ako suosjećate s tom osobom možda shvatite kako vas ona nije htjela namjerno povrijediti. Probajte na papir sastaviti listu razloga svađa iz tuđe perspektive.

5. Prednosti opraštanja

Istraživanja su pokazala da ljudi koji opraštaju imaju više energije, bolji apetit i ugodnije spavaju po noći.

Izvor: Total Portal

Kako i zašto oprostiti?

Kako bismo oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, potrebno je nadići logiku odmazde i početi njegovati logiku suosjećanja.

Kada smo zaista povrijeđeni, zadnje što nam pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko, suza za suzu - zub za zub, ljutnja za ljutnju. Logika emocionalne odmazde - “Želim da osjetiš kako se ja osjećam, želim da to svoje, taj paketić emotivnog otrova dobiješ natrag.” Kako bi zaista oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, potrebno je nadići logiku odmazde i početi njegovati logiku suosjećanja.

Neki ljudi, gubeći se u vlastitim osjećajima, počnu “vračati”, odnosno žele povrijediti osobu na isti način na koji su sami bili povrijeđeni, međutim, takvim ponašanjem se samo udaljavaju od sebe. Uzmimo primjer žene koja je, nakon što je otkrila da njen suprug ima ljubavnicu, odlučila i sama naći ljubavnika. Na taj način mu se “kao” osvetila, a zapravo je samo postala udaljenija od onog što je njeno prirodno funkcioniranje. Htjela je zadržati supruga, ali mu nije mogla oprostiti, pa je ljutnju izražavala kroz pretjeranu kontrolu, prigovaranje i ljubavništvo iz osvete. Tako je (u ovom zadnjem) postala “kao on”. Iz straha od gubitka, zanemarila je ono kako bi njoj bilo prirodno riješiti taj problem i preuzela je njegovu metodu koja ju je samo dodatno rastrojila.

Svako povrjeđivanje doživljavamo kao neku vrstu agresije i zbog nesnalaženja u situaciji, iz nemogućnosti da oprostimo ponekad dolazi do  identifikacije s agresorom. To znači da postoji opasnost da postanemo poput tog nekog tko nas je povrijedio. Na taj način kao da se osiguramo od budućeg, sličnog povrjeđivanja. Osjećamo se naoružanima onim čime smo sami bili povrijeđeni. Po sistemu: ako te netko na ulici ubode nožem, sljedeći put izađi van s nožem u džepu. Tko zna, u nekom trenutku možda nekog i ubodeš. Dok te rana još uvijek boli, zaboravljaš se pitati je li ti to u prirodi ili ne. Nož je metafora psihičke, emocionalne povrede. Takvim naoružavanjem se stvara prividna ravnoteža - sada i ja mogu učiniti ono što je učinjeno meni - a ono što se zapravo događa je da povrijeđena osoba usvaja tuđa pravila igre, na sebe primjenjuje model funkcioniranja koji nije njen. Tako se loš, povrjeđujući obrazac funkcioniranja širi, preslikava se na druge i samim time (kao efikasan sistem emocionalnog preživljavanja) jača. Kada smo povrijeđeni, kao da stalno zaboravljamo onu najjednostavniju istinu (koja je i inače prečesto van dohvata uma sklonog stalnim komplikacijama), a to je da možemo biti i da se smijemo pokazati onakvi kakvi doista jesmo – tužni, ljuti, preplašeni, tjeskobni. Izraziti ono kako se osjećamo je naše osnovno ljudsko pravo.

Bijeg od osjećaja
 
Manevar koji povrijeđena osoba vrlo često napravi ne bi li se zaštitila od vlastitih neželjenih osjećaja je – bijeg iz srca u glavu. Naši osjećaji su smješteni u grudima. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali (ovisno o tome što nam se u životu događa i kako se s tim nosimo) i težina, tuga i bol. Kada pobjegnemo iz grudi u glavu, ohladimo se, obuhvatimo situaciju racionalno, pohvatamo konce i imamo osjećaj kontrole. Razmišljajući o ovim i onim mogućim situacijama i dijalozima, pokušavamo predvidjeti svoje i tuđe reakcije, simulirajući stvarnost pomoću fantazije. Testirajući sve moguće opcije, rješavajući mentalne križaljke razapete među neuronima unutar mozga, sve više zaboravljamo boraviti niže, u dualnom carstvu – kako praznine i boli, tako i mekoće i mira – u carstvu svojih osjećaja. Ne osjećamo se uvijek happy i nije uvijek sve hay. Tek kada smo u stanju priznati sebi da je paleta naših osjećaja vrlo široka i da obuhvaća, kako svijetle tako i tamne tonove, možemo biti u kontaktu s onim kako se zaista osjećamo.

Neki ljudi uopće nisu u stanju prihvatiti i priznati vlastitu povrijeđenost. To smatraju znakom slabosti, kako pred sobom tako i pred drugima. Pod tom iluzijom nepovredivosti krije se zapravo velika osjetljivost. Unutarnja krhkost je dobro pospremljena pod masku emocionalne nedodirljivosti koja osobi onemogućava da osjeti sebe, druge i puninu života. Prirodno je da smo povredivi. Ne, naravno, od svakoga i ne na bilo koji način, ali doza osjetljivosti mora postojati, inače smo zatvoreni u statičnu, “dovršenu” sliku o sebi i nismo u mogućnosti napredovati.

Opraštanje može biti prividno, iluzorno i može predstavljati samo bijeg od osjećaja. Budući je jedan od najzahtjevnijih poteza što se tiče praštanja oprostiti svojim roditeljima, mnogi se postavljaju “iznad” emotivne boli koju su im roditelji svojim postupcima nanijeli. Tu nastupaju razna opravdavanja tipa: “I njihovi roditelji su radili iste greške” ili “Radili su najbolje kako su znali” i sl. To mogu biti činjenice, ali ne i opravdanja. Vjerojatno je i Hitler imao nesretno djetinjstvo. Je li time to što je činio opravdano? Većina roditelja je napravila jako puno grešaka u svom odgoju. Moći osjetiti ljutnju i tugu zbog toga što se nisu potrudili osvijestiti neke stvari u sebi kako bi bili bolji roditelji je zapravo temelj praštanja. Tek kada si dozvolimo “zabranjene” osjećaje prema svojim roditeljima, u stanju smo ih početi doživljavati kao obične ljude koji griješe, a ne kao tatu i mamu koje se po nepisanom pravilu mora opravdavati, poštivati i voljeti.

Kamo s povrijeđenošću?

Svaki proces praštanja najprije započinje suočavanjem s osjećajima za koje bismo najradije da ih nema. Nakon toga, kada smo u kontaktu sa vlastitom povrijeđenošću, možemo probati sagledati što je točno ono što nas boli. Kakve poruke o sebi smo dobili time što smo bili izloženi ponašanju koje nas je povrijedilo? Ako je povreda npr. centralizirana oko poruke: “Ti ne vrijediš” ili “Ti ne zaslužuješ pažnju”, onda se možemo zapitati je li to i inače naš problem. Provlači li se taj obrazac i kroz druge odnose? Nakon što sagledamo svoju slabu točku (centar svoje povrede) ljutnja ili tuga koje osjećamo više neće biti iste, jer će fokus s druge osobe (Ti si me povrijedio/povrijedila) biti pomaknut na sebe (Moja povrijeđenost mi govori nešto o meni).

Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad znaju konstantno kopati po sebi ne dozvoljavajući si uopće usmjeravanje osjećaja prema drugoj osobi. Sama riječ krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe - kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispraviti tu sliku o sebi konstantnim razmišljanjem “što sam napravio/napravila krivo”, samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastite neugodne osjećaje natrag, poput bumeranga. Druga osoba je pri tom kao na nekom pijedestalu, na povišenom položaju u odnosu na “ja” koje se koprca u pronalaženje greške u vlastitom sustavu. No, postoje greške i sustavima drugih. Istina je da ne možemo mijenjati druge, već jedino sami sebe, ali to ne znači da ne smijemo jasno i glasno izraziti ono što nam je u nečijem načinu funkcioniranja zasmetalo, izazvalo tugu, ljutnju ili želju za prekidom odnosa. Kada smo u stanju to izraziti prema drugoj osobi bez da smo vezani za potrebu da nam se ispriča, opravda ili iskupi onda to znači da smo iznutra, sami sa sobom, započeli proces praštanja.

Suosjećanje oslobađa

Mnogi ljudi nisu u stanju (ili odbijaju) shvatiti i osvijestiti gdje su pogriješili i kakvim ponašanjem su nekoga povrijedili. Vezanost za to da taj netko uvidi i prizna vlastitu slabost ili problem i ispriča se za svoje ponašanje dovodi do toga da naš unutarnji mir ovisi o njoj ili njemu, što povrijeđenosti pridaje i osjećaj bespomoćnosti. Mnogi se, čekajući da taj netko otvori oči dobrano načekaju. Neki nikad ni ne dočekaju, a grizu se jer bez toga nisu u stanju oprostiti. Proces bezuvjetnog opraštanja (bez da se traži ili očekuje išta zauzvrat) može biti olakšan produbljivanjem razumijevanja nečijeg ponašanja. Na primjer, ako netko odbija, odbacuje ili obezvrjeđuje nečiju ljubav iz straha od bliskosti, to znači da emociju ljubavi doživljava kao napad. To je zapravo vrlo tužno. Takav problem osobu čini emocionalno hendikepiranom, izoliranom i nesretnom. Sagledavši situaciju iz tog kuta, ljutnju i tugu (nakon što im se dopustilo da postoje i da budu izražene) zamjenjuje suosjećanje. Na taj način pomičemo pažnju sa akcije, s djelovanja koje nas je povrijedilo na osobu koja stoji iza takvog ponašanja. Vrlo često povrjeđivanje proizlazi iz vlastite boli onog koji povrjeđuje, samo što zbog pomanjkanja informacija od drugoj osobi to često nismo u stanju razumjeti.

U osnovi suosjećanja je pomirenost sa situacijom kakva jeste i jednom kada osjetimo suosjećanje za onog tko nas je povrijedio, istinsko praštanje je nadomak ruke. Ljudi često maltretiraju, zlostavljaju i izražavaju agresiju jer su i sami bili žrtve (bilo fizičkog bilo emocionalnog) maltretiranja, zlostavljanja i agresije. Iz vlastite nemoći su izvukli pouku da se, kako bi preživjeli, moraju identificirati s tim “moćnikom”. No, bez obzira što svako zašto ima svoje zato, ne znači da je takvo ponašanje opravdano i da ga treba tolerirati. Dubljim razumijevanjem uzroka i posljedica nečijeg ponašanja se možemo osloboditi vezujućih niti koje se na emotivnoj razini luče iz rane povrijeđenosti. Suosjećanje oslobađa, rastvara nevidljive spone koje ljude drže da se ponašaju po ustaljenim obrascima koji ih drže zajedno, a zapravo ih unesrećuju. Kada osoba osjeti suosjećanje, kada je u stanju reći: “Meni je zapravo nje/njega žao”, onda je u stanju autonomno odlučivati – otići ili ostati, pokušati još nešto ili ne pokušati.

Nedovršeni emotivni procesi se često nastavljaju i nakon smrti onog kojem se nešto zamjera. Ako netko ne može oprostiti neke postupke umrloj majci ili ocu, onda je vrlo važno dovršiti to na neki drugi način – kroz terapijski proces ili kroz neki drugi korigirajući odnos u kojem se slobodno mogu izraziti osjećaji. Oslobođenje je uvijek moguće, nema situacije koja nas zauvijek može držati emotivno upletene, sputane. Kako će to ići, pitanje je strpljenja, samosvijesti i iskrenosti prema samome sebi. U procesu je uvijek važno biti tamo gdje jesmo, osvijestiti ono kako nam je iznutra, umjesto da iz silne potrebe za oslobođenjem sami sebi lažemo kako smo oprostili ono što zapravo nismo ili da iz silne potrebe da nekog zadržimo lažemo sebi kako nam nema druge nego trpjeti. Dubinsko otpuštanje, opraštanje onom od koga smo se osjetili povrijeđenim zahtijeva stalno suočavanje sa samim sobom. Ići ka srži svog ljudskog postojanja znači upoznavati se, kako sa svojim kvalitetama i kapacitetom za sreću, tako i sa svojim slabostima i svojom boli.

Tomica Šćavina, ožujak 2008.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

Izvor: Poticaj

volim da oprastam... dok god mene neko ne oprasta....salim se...ako nekoga volim oprastat cu dok ne "sjebe" moju ljubav...kad volim oprastam,ponekad teze ali oprostim,pogotovo ako je dobar razlog!

Preko krupnih stvari u zivotu kao sto su prevara, namerno i jasno nanosenje bola,smislena, jednosmerna, iskrena izdaja u svakom smislu te reci - prelazim mnogo lakse nego preko sitnica... Kurvanjski potezi na sitno odbijaju me zauvek i ne postoji nista sto bi taj neko mogao da uradi da bi povratio moje postovanje, mada takvi ljudi imaju uglavnom poremeceni sistem vrednosti pa im je totalno svejedno hoce li ih postovati bilo ko ko nije na njihovom spisku "vaznih ljudi" (uglavnom onih od kojih se moze izvuci nekakva korist pre ili kasnije).
Imam neobicno dug fitilj, ali kada dogori to se obicno ne zavrsava prijatno, a sve zbog toga sto su ljudi danas uglavnom picke koje se kriju iza mnostva drugih, njima vaznih faktora i pateticnih prica, misleci da su njima uspeli da prikriju svoje nedostatke i zivotne propuste. Kad ogolis coveka i skines sa njega sva njegova dostignuca (ako ih ima) i sve njegove prave ili one naduvane i lazne identitete sa kojima se prodaje drugima, jasno vidis ima li uopste smisla da te takva osoba zajebava u bilo cemu. Ako ostane ista vredno pomena i sekiracije (sto je retko,osim ako vas ne spaja neka jaka karika kao sto je ona porodicna ili emotivna), potrudices se da zaboravis sto pre. Ako utvrdis da imas posla sa smesnim glumcem, nema ni potrebe sekirati se zbog bilo cega, a najmanje od svega davati svoj oprost takvoj osobi.

Slazem se sa Nikolinom da neponavljanje odredjenih potupaka doprinosi zaboravljanju i guranju pod tepih, pre nego bilo kakav oblik izvinjenja. Najpre zato sto postoje osobe nesposobne da uopste shvate u cemu grese, ili preterano vestacki ponosne i prenaduvane da pokazu bilo kakav vid saosecajnosti, a kamoli da zbog toga preguraju iskreno "izvini" preko usana, a i zato sto se izvinjenja trose kao papir za dupe u vecini slucajeva.

Meni nije tesko da oprostim...

Gore mi je ako sazaljevam nekoga.

Kako i zašto oprostiti

Piše: Tomica Šćavina

Izvor: Sensa, magazin za srećniji zivot



Kad smo zaista povređeni, poslednje što nam pada na pamet jeste da oprostimo. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko, suza za suzu, zub za zub, ljutnja za ljutnju. Logika emocionalne odmazde: želim da osetiš kako se ja osećam, želim da ti vratim taj paketić emotivnog otrova. Da bismo zaista oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povređenosti, treba da prevaziđemo logiku odmazde i počnemo da negujemo logiku saosećanja.

Gubeći se u vlastitim osećanjima, neki ljudi počnu da „vraćaju“ u želji da povrede osobu na isti način na koji su sami bili povređeni. Međutim, takvim se ponašanjem samo udaljavaju od sebe. Uzmimo primer žene koja je, pošto je otkrila da njen suprug ima ljubavnicu, odlučila da i sama nađe ljubavnika. Na taj mu se način „osvetila“, a zapravo je samo postala udaljenija od onoga što je njeno prirodno funkcionisanje. Htela je da zadrži supruga, ali nije mogla da mu oprosti, pa je ljutnju zamenila ljubavništvom iz osvete. Tako je postala „kao on“. Iz straha od gubitka, zanemarila je da sagleda kako bi za nju bilo prirodno da reši taj problem i preuzela je njegovu metodu koja ju je samo rastrojila.

Izrazite osećanja

Svako povređivanje doživljavamo kao vrstu agresije i zbog nesnalaženja u situaciji, iz nemogućnosti da oprostimo, ponekad se identifikujemo s agresorom. To znači da postoji opasnost da postanemo poput onoga ko nas je povredio. Na taj način kao da se osiguravamo od budućeg, sličnog povređivanja. Osećamo se naoružanima onim čime smo sami bili povređeni, po logici „ako te neko na ulici ubode nožem, sledeći put izađi napolje s nožem u džepu“. Ko zna, u nekom trenutku možda nekoga i ubodeš. Dok te rana boli, zaboravljaš da se pitaš da li ti je to u prirodi ili ne. Nož je metafora psihičke, emocionalne povrede. Takvim naoružavanjem stvara se prividna ravnoteža – sada i ja mogu učiniti ono što je učinjeno meni – a ono što se zapravo događa jeste da povređena osoba prihvata tuđa pravila igre i na sebi primenjuje model funkcionisanja koji nije njen. Tako se loš, povređujući obrazac funkcionisanja širi, preslikava na druge i samim tim (kao delotvoran sistem emocionalnog preživljavanja) jača. Kad smo povređeni, kao da stalno zaboravljamo onu najjednostavniju istinu (koja je i inače suviše često van dohvata uma sklonog stalnim komplikacijama), a to je da možemo da budemo i da smemo da se pokažemo onakvima kakvi zaista jesmo: tužni, ljuti, preplašeni, deprimirani. Naše je osnovno ljudsko pravo da izrazimo kako se osećamo.

Manevar koji povređena osoba često napravi ne bi li se zaštitila od vlastitih neželjenih osećanja jeste beg iz srca u glavu. Naša osećanja smeštena su u grudima. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali i težina, tuga i bol. Kad pobegnemo iz grudi u glavu, ohladimo se, obuhvatimo situaciju racionalno, pohvatamo konce i imamo osećaj kontrole. Razmišljajući o mogućim situacijama i dijalozima, pokušavamo da predvidimo svoje i tuđe reakcije simulirajući stvarnost pomoću fantazije. Testirajući sve moguće opcije, rešavajući mentalne ukrštenice razapete među neuronima u mozgu, sve više zaboravljamo da boravimo niže, u dualnom carstvu – kako praznine i bola tako i mekoće i mira – u carstvu svojih osećanja. Ne osećamo se uvek srećno i na vrhuncu. Tek kada smo u stanju da priznamo sebi da je paleta naših osećanja vrlo široka i da obuhvata i svetle i tamne tonove, možemo biti u kontaktu s onim kako se zaista osećamo.

Neki ljudi uopšte nisu u stanju da prihvate i priznaju vlastitu povređenost. To smatraju znakom slabosti i pred sobom i pred drugima. Pod tom iluzijom nepovredivosti krije se, zapravo, velika osetljivost.



Greške roditelja

Unutrašnja krhkost dobro je spakovana pod masku emocionalne nedodirljivosti koja osobu onemogućava da oseti sebe, druge i punoću života. Prirodno je da smo povredivi. Ne, naravno, od svakoga i ne na bilo koji način, ali doza osetljivosti mora da postoji, inače smo zatvoreni u statičnu, „dovršenu“ sliku o sebi i ne možemo da napredujemo.

Budući da je jedan od najzahtevnijih poteza što se tiče praštanja oprostiti svojim roditeljima, mnogi se postavljaju „iznad“ emotivnog bola koji su im roditelji svojim postupcima naneli. Tu nastupaju različita opravdanja tipa: „I njihovi su roditelji činili iste greške“ ili „Radili su najbolje kako su znali“ i sl. To mogu biti činjenice, ali ne i opravdanja. Verovatno je i Hitler imao nesrećno detinjstvo. Je li time to što je činio opravdano? Većina roditelja napravila je mnogo grešaka u odgajanju dece. Moći osetiti ljutnju i tugu zbog njihovih postupaka zapravo je temelj praštanja. Tek kada sebi dopustimo „zabranjena“ osećanja prema svojim roditeljima, možemo da počnemo da ih doživljavamo kao obične ljude koji greše, a ne kao tatu i mamu koji se, po nepisanom pravilu, moraju opravdavati, poštovati i voleti.

Svaki proces praštanja počinje suočavanjem s osećanjima za koja bismo najradije želeli da ih nema. Posle toga, kad smo u kontaktu s vlastitom povređenošću, možemo da pokušamo da sagledamo šta nas zapravo boli. Kakve smo poruke o sebi dobili time što smo bili izloženi ponašanju koje nas je povredilo? Ako je povreda, na primer, centralizovana oko poruke „Ti ne vrediš“ ili „Ti ne zaslužuješ pažnju“, onda se možemo zapitati da li je to i inače naš problem. Provlači li se taj obrazac i kroz druge odnose? Pošto sagledamo centar svoje povrede, ljutnja ili tuga koju osećamo više neće biti ista jer će fokus s druge osobe (ti si me povredio/povredila) biti pomeren na nas (moja povređenost govori mi nešto o meni).



Kuda s povređenošću

Ljudi koji u sebi nose mnogo krivice ponekad konstantno kopaju po sebi. Sama reč krivica govori da je tu u pitanju iskrivljena slika sebe, kao u talasastom ogledalu. Pokušavajući da ispravimo tu sliku o sebi konstantnim razmišljanjem o tome šta smo pogrešno uradili, samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvek iznova vraća vlastita neprijatna osećanja. Druga osoba pri tom je na pijedestalu, u nadređenom položaju prema ja koje se koprca u pronalaženju greške u vlastitom sistemu. Greške, međutim, postoje i u sistemima drugih. Istina je da ne možemo menjati druge već jedino sebe, ali to ne znači da ne smemo jasno i glasno da izrazimo ono što nam je zasmetalo, izazvalo tugu, ljutnju ili želju za prekidom odnosa. Kad smo u stanju da to kažemo drugoj osobi, ali ne iz želje da nam se izvini, opravda ili iskupi, onda to znači da smo iznutra, sami sa sobom, započeli proces praštanja.

Mnogi ljudi nisu u stanju ili odbijaju da shvate i da se osveste gde su pogrešili. No, upravo zbog potrebe da taj neko uvidi i prizna vlastitu slabost ili problem i izvini se za svoje ponašanje, naš unutrašnji mir zavisi od nje ili njega, što povređenosti pridaje i osećaj bespomoćnosti. Mnogi se, čekajući da taj neko otvori oči, dobrano načekaju. Neki nikad ne dočekaju, a grizu se jer bez toga nisu u stanju da oproste. Proces bezuslovnog opraštanja (kad se ne traži ili ne očekuje ništa za uzvrat) može biti olakšan produbljivanjem razumevanja nečijeg ponašanja. Na primer, ako neko odbija, odbacuje ili obezvređuje nečiju ljubav iz straha od bliskosti, to znači da emociju ljubavi doživljava kao napad. To je, zapravo, vrlo tužno. Takav problem osobu čini emocionalno hendikepiranom, izolovanom i nesrećnom. Ljutnju i tugu, pošto im se dopustilo da postoje i da budu izražene, zamenjuje saosećanje. Na taj način pomičemo pažnju s delovanja koje nas je povredilo, na osobu koja stoji iza takvog ponašanja. Povređivanje često proizlazi iz vlastitog bola onog koji povređuje, samo što zbog pomanjkanja informacija o drugoj osobi to nismo uvek u stanju da razumemo. U osnovi saosećanja je pomirenost sa situacijom kakva jeste i jednom kad osetimo saosećanje, istinsko je praštanje nadomak ruke.

Ljudi često maltretiraju i izražavaju agresiju jer su i sami bili žrtve fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja. Iz vlastite nemoći izvukli su pouku da se, kako bi preživeli, moraju identifikovati s tim „moćnikom“. Međutim, iako svako zašto ima svoje zato, to ne znači da je takvo ponašanje opravdano i da ga treba tolerisati. Dubljim razumevanjem uzroka i posledica nečijeg ponašanja možemo se osloboditi vezujućih niti koje se na emotivnom nivou luče iz rane povređenosti. Saosećanje oslobađa, rastvara nevidljive spone koje ljude vežu da se ponašaju po ustaljenim obrascima koji ih drže zajedno, a zapravo ih unesrećuju. Kad oseti saosećanje, kad je u stanju da kaže: „Meni je, zapravo, nje/njega žao“, čovek onda može da autonomno odluči: otići ili ostati, pokušati još nešto ili ne pokušati.

Nedovršeni emotivni procesi nastavljaju se i posle smrti onog kojem se nešto zamera. Ako neko ne može da oprosti neke postupke umrloj majci ili ocu, onda je važno dovršiti to na neki drugi način – terapijskim procesom ili nekim drugim korigujućim odnosom u kojem se slobodno mogu izraziti osećanja. Oslobođenje je uvek moguće. Kako će se odvijati, pitanje je strpljenja, samosvesti i iskrenosti prema samome sebi. U procesu je uvek važno da budemo tamo gde jesmo, da se osvesti ono iznutra, umesto da iz silne potrebe za oslobođenjem sami sebe lažemo da smo oprostili ili da iz silne potrebe da nekoga zadržimo pogrešno verujemo kako nema druge nego trpeti. Dubinsko otpuštanje, opraštanje onome od koga smo se osetili povređenima, zahteva stalno suočavanje sa samim sobom. Ići prema srži svog ljudskog postojanja znači upoznavati se kako sa svojim kvalitetima, tako i sa svojim slabostima i svojim bolom.

Izvor: B92