Operacija Morski lav (na nemačkom, Unternehmen Seelöwe) je bila nemački plan za invaziju Britanije u Drugom svetskom ratu. Nikada nije sprovedena.

Pripreme za napad na Britaniju započele su odmah nakon pada Francuske, kada je preovlađujuće osećanje u Nemačkoj bilo da je rat na zapadu dobijen. Međutim, Britanija je odbila da otpočne mirovne pregovore zbog čega je Nemačka bila prinuđena da preduzme konkretne mere kako bi slomila britanski otpor.

Veliki admiral nemačke ratne mornarice Erih Reder bio je zadužen za izradu brojnih studija o mogućnosti nemačkog napada na britaniju morskim putem preko Lamanša. Prve ovakve studije izrađene još početkom novembra 1939. god. utvrdile su da je za uspešnu pomorsku invaziju na Britaniju potrebno ispuniti sledeće uslove:
Protivnička ratna mornarica mora biti uništena ili onemogućena da dejstvuje.
Britansko kraljevsko ratno vazduhoplovstvo mora biti uništeno.
Obalska odbrana mora biti neutralisana.
Mora se sprečiti aktivnosti britanskih podmornica.

Vrhovna komanda kopnenih snaga (OKH - Oberkommando des Heeres) planirala je da prvi talas invazije bude sačinjen od devet divizija koje bi se iskrcale na engleskoj obali kao i od dve padobranske divizije koje bi izvršile desant u pozadini protivničke odbrane. Iskrcavanje je trebalo da bude izvršeno da delu britanske obale od Dovera do Portsmuta. 17. septembra 1940. god. operacija je odložena na neodređeno vreme. Adolf Hitler je i dalje bio uveren da će se Britanija predati nakon što SSSR bude poražen. Po njemu, Britanija bi posle poraza SSSR-a ostala potpuno izolovana i bez saveznika u Evropi. Ulazak SAD u rat i preokret kod Staljingrada definitivno su stavili tačku na bilo kakvu ideju da bi nemačke trupe mogle da se iskrcaju u Britaniji. Neuspeh da se uspešno okonča rat na zapadu učiniće stvarnim strahovanje nemačke vrhovne komande o opasnosti vođenja rata na dva fronta.

Bitka za Britaniju bila je deo nemačke Operacije Orao (na nemačkom, Unternehmen Adler) koja je pokrenuta kako bi se ostvarila premoć u vazduhu i uništilo Britansko kraljevsko ratno vazduhoplovstvo čime bi se stvorili preduslovi za invaziju. Međutim, ova operacija će postepeno odstupiti od svog prvobitnog zadatka i pretvoriće se u stratešku bombardersku kampanju usmerenu uglavnom protiv civilnih ciljeva.

Mnogi vojni analitičari smatraju da Operacija Morski lav nije imala izgleda na uspeh. Kao glavni razlog za to navode činjenicu da su nemački transportni pomorski kapaciteti kao i snaga nemačke ratne mornarice bili nedovoljni da obezbede transport trupa i njihovo stalno snabdevanje tokom bitke. Takođe, smatra se da nemačke padobranske snage nisu imale dovoljno vremena da se oporave od gubitaka koje su imale tokom prethodnih ratnih dejstava zbog čega bi njihov vojni doprinos bio znatno umanjen.

Ipak, ne sme se zanemariti činjenica da Britanska kraljevska ratna mornarica nije mogla da uspostavi maksimalan odnos snaga od 10:1 u svoju korist zato što je značajan deo njenog pomorskog sastava bio angažovan u operacijama na Atlantiku i u Mediteranu. Uprkos tome, Britanska domovinska flota je još uvek imala značajnu brojčanu prednost u odnosu na nemačku Kriegsmarine.

Britanska obaveštajna služba bila je u zabludi da nemačka brojčana nadmoć u avionima iznosi 4:1 u odnosu na RAF zbog čega je Britansko kraljevsko ratno vazduhoplovstvo izvršilo dodatnu mobilizaciju rezervnog sastava, a proizvodnja Spitfajera je udvostručena. Opasnost od moguće invazije ubrzala je i razvoj radara koji će odigrati ključnu ulogu u daljem toku rata.

U ratnim igrama sprovedenim na Britanskoj kraljevskoj vojnoj akademiji Sandherst, 1974. god., ustanovljeno je da bi nemci, u slučaju napada na Britaniju, a pod pretpostavkom da Luftvafe još uvek nije izvojevala vazdušnu premoć, mogli da uspostave mostobran na britanskom tlu i to zahvaljujući polaganju brojnih minskih polja u Lamanšu. Ipak, simulacija je pokazala da bi posle nekoliko dana Britanska kraljevska ratna mornarica uspela da odseče nemačke snage u Britaniji i da onemogući njihovo dalje snabdevanje zbog čega bi one bile prinuđene na predaju.

Da je tok istorije bio malo drugačiji, masovno pomorsko iskrcavanje nemačkih snaga na britansko tlo možda ne bi ni bilo potrebno. U podacima sadržanim u dokumentima Britanskog ratnog kabineta, koje su obelodanjeni 1998. god. vidi se da je Vinston Čerčil nakon pada Francuske i evakuacije Britanskog ekspedicionog korpusa izgubio podršku u kabinetu i parlamentu. Da je Britansko ratno vazduhoplovstvo bilo poraženo od strane Luftvafe Čerčila bi na položaju premijera zamenio Sekretar inostranih poslova lorf Halifaks koji je bio pristalica mirovnih pregovora sa Nemačkom kako bi se izbeglo krvoproliće na britanskom tlu.

Izvor: Wikipedia

Operacija Morski Lav

Nakon pada Francuske, nacistička Njemačka na cilju je imala Britaniju. Hitler i njegovi suradnici bili su vrlo optimistični glede napada na Britaniju. Smatrali su da je kopnena vojska obavila svoj zadatak te će osvajanje Britanije obaviti mornarica te ratno zrakoplovstvo. Prve planove o invaziji na Britaniju, mornarica, zrakoplovstvo (Luftwaffe), i kopnena vojska razmijenile su u prosincu 1939. godine. Generalni štab Luftwaffe na čelu s Goringom u siječnju 1920. zaključio je da :»kombinirana operacija čiji je cilj iskrcavanje u Engleskoj ne dolazi u obzir.» Hitler je s mogućnošću invazije na Britaniju prvi puta suočen 21. svibnja nakon što su oklopne snage izbile na more kod Abbevillea. Pošto mornarica nije imala drugog posla nastavila je proučavati problem invazije. Kurt Fricke, načelnik Operacionog odjela mornarice, postavio je 27. svibnja plan nazvana Studie England. Počeli su i radovi na prikupljanju brodova potrebnih za invaziju čak je jedan sekretar u Ministarstvu privrede izradio planove za brod koji je nazvao «ratni krokodil» (šlep sa vlastitim motorom izrađen od betona za prijevoz 200 vojnika sa kompletnom opremom te da se nasuče na obalu i služi kao zaklon) No od svega toga nije bilo ništa.

U drugoj polovici lipnja Hitler od Jodla, jednog od svojih admirala prima memorandum o narednim koracima u ratu s naslovom: «Nastavljanje rata protiv Engleske». On je predložio da se Britanija najprije paralizira napadima iz zraka te pomorskim operacijama protiv britanskog brodovlja, skladišta, tvornica i RAF-a (Britanskog ratnog zrakoplovstva). Predlagao je da se posljednji udarac zada iskrcavanjem vojnika na britansku obalu bude li to potrebno, ali tek nakon što Luftwaffe «riješi» RAF. Hitler se slagao sa Jodlovim planom te je 16. srpnja izdao Direktivu broj 16 za Seelowe. Mnogi smatraju da Morski lav nije bio ozbiljan plan, general Rundstedt je 1945. pred istaržiteljima izjavio da se na cijelu stvar gledalo kao na igru , jer je bilo očigledno da se invazija neće moći izvršiti jer mornarica nije bila sposobna da štiti trupe prilikom prebacivanja preko Kanala, te da Luftwaffe nije sposobno da preuzme te funkcije ako mornarica doživi neuspjeh. Dan nakon izdavanja 16. Direktive izvršeno je dislociranje snaga za operaciju Morski lav. Glavni udar trebale su zadati snage pod vodstvom feldmaršala von Rundstedta. Plan je bio da se skupine od po nekoliko divizija iskrcaju na više mjesta po obali Britanije (Calais-Bexhill; Le Harve-Brighton i otok Wight; šerburški poluotok- zalijev Lyme). Palnirano je da se do trećeg dana od invazije prebaci ukupno 260.000 vojnika. Do Londona se planiralo stići sa nekoliko različitih strana. Nijemci su smatrali da će to bit relativno jednostavno i završeno u roku od mjesec dana. Mornarica ipak nije bila tako optimistična, sumnjala je da će moći prebaciti toliko vojske pored snažne britanske mornarice te je 29. srpnja zatražila odgodu Operacije do svibnja 1941. godine. Međutim Hitler nije želio toliko čekati te je dogovoreno kako operacija može početi 15. rujna pod uvjetom da se ne pojave neke nepredviđene okolnosti s obzirom na vrijeme te neprijatelja. Mornarica je još jednom iskazala pesimizam. Smatrala je da operaciju treba odgoditi do slijedeće godine zbog meteoroloških uvjeta ali i zbog zahtjeva kopnenih snaga koje su tražile široku frontu od Doverskih vrata do zaljeva Lyme. Tada je odlučeno da operacija može početi 15. rujna 1940; odluka o tome hoće li operacija biti izvedena u rujnu ili prebačena u slijedeću godinu bit će donesena nakon koncentriranih zračnih napada na južnu Englesku tokom jednog tjedna. Ako tokom tog tjedna budu nanesene ozbiljne štete neprijatelju operacija će biti izvedena ,a ako ne budu tada će se operacija odgoditi za godinu dana. Sada je sve zavisilo od Luftwaffe.

Prvog kolovoza Hitler je izdao dvije direktive u kojima je opisao prethodne odluke te ih poslao vojsci. Mornarica je ponovno tražila suženje fronta invazije jer je, opravdano, smatrala da nije u mogućnosti ispuniti zahtjeve koji su izdani pred nju. Vojska nije popuštala, željeli su rat na širokom frontu. Čak je došlo i do sukoba između dva vida oružanih snaga, 7. kolovoza sastao se Hadler iz kopnenih snaga sa admiralom Schniewindom iz mornarice. 10. kolovoza dogovorena je neka vrsta kompromisa malo je popustila vojska a malo mornarica. Međutim ponovno je bilo nezadovoljnih s obje strane, Jodel tada donosi pet uvjeta za uspjeh operacije Morski Lav. Kao prvo, naveo je da je potrebno otjerati britansku flotu s južnih obala i, drugo, očistiti britansko nebo od aviona RAF-a. Ostali uvjeti odnosili su se na masovnost i brzinu iskrcavanja trupa. Hitler je popustio željama mornarice te je naredio da će se konačan udarac zadati na uskom frontu. 27. kolovoza dani su konačni planovi za iskrcavanje u četiri glavne zone na južnoj obali između Folkestonea i Selsey Billa, istovremeno izdana je naredba za izvođenje operacije «Jesenje putovanje». Operacija je bila zamišljena kao lažni napad velikih razmjera na istočnu obalu engleske gdje su i Englezi očekivali glavni napad.

Prvog rujna započelo je prebacivanje njemačkih brodova u luke na La Mancheu. Trećeg je rujna stigla direktiva da je najraniji dan predviđen za isplovljivanje 20. rujan. Iako je bio spreman na to, Hitler je vjerovao kako iskrcavanje neće biti potrebno, nadao se da će Britanija zatražiti mir. Međutim, Britanci nisu o tome razmišljali oni su smatrali da invazija samo što nije počela te su se i oni spremali za rat.

Sedmog rujna, Nijemci su izvršili prvi masovni zračni napad na London. Bio je to najteži zračni napad u dotadašnjoj povijesti. Bombardiranje se nastavljalo slijedećih dana, ali Hitler je odgodio početak iskrcavanja iz nekoliko razloga. Prvi je bio taj što je bombardiranjem nanesena tolika šteta da se smatralo da iskrcavanje neće biti potrebno, drugi razlog su bile poteškoće mornarice s vremenom, prikupljanjem brodova, ali i s RAF-om koji je ometao mornaricu. RAF je u luci Oostende potopio čak 80 šlepova, međutim Hitler je i dalje bio uvjeren da iskrcavanje neće biti potrebno. Nije želio riskirati s iskrcavanjem jer «se neprijatelj stalno obnavlja», a i nebo još nije bilo očišćeno od RAF-a (za to je krivio meteorološke uvjete). Mornarica je iz sata u sat trpjela sve veće gubitke od RAF-a te imala sve lošije mišljenje o Luftwaffeu. Mornarica je zatražila dislokaciju svojih brodova. Hitler ponovno odlučuje da se invazija odgađa, ali ovaj put na neodređeno vrijeme.

Četvrtog listopada sastao se Hitler sa Mussolinijem . Mussolini je shvatio kako Hitler nije uspio u svojim planovima s Britanijom i to ga je jako oraspoložilo. Mornarica i vojska tražile su da se i formalno odustane od operacije Morski lav, Hitler je izdao direktivu da se napad odgađa za prolijeće slijedeće godine. Hitler je odustao od operacije zbog lošeg ishoda zračne bitke te su se njegove misli okrenule prema istoku, prema Rusiji.

Izvor: Wikipedia