Rođenjem prvog djeteta poseban je događaj u svakoj obitelji. Svaki član obitelji dobiva novu ulogu s kojom se do tada nije susretao. Žena postaje majka, muž otac, svekrva baka, a tast djed. Prvorođenac predstavlja veliko uzbuđenje i novi izazov za cijelu obitelj te im on predstavlja centar u koji se posvećuje jako mnogo pažnje, vremena, brige, ljubavi i nježnosti.

Po rođenju drugog, a kasnije i svakog sljedećeg djeteta, članovi obitelji već su dobro upoznali svoje uloge te izostaje početan izazov oko usvajanja novih obaveza. Zbog toga drugo dijete zauzima sasvim drugačije mjesto u obitelji. Ono ima starijeg brata ili sestru u koje se može ugledati (i možebitno usvojiti brže neke vještine), ima se s kim igrati, dijeliti igračke, sobu, roditelje. Za razliku od prvorođenca, drugo dijete (ukoliko živi s primarnom obitelji) ne poznaje trenutke kada je ono jedini centar pažnje svojih roditelja i ostalih članova obitelji.

Iznenadna promjena pozicije prvog djeteta dolaskom nove bebe u obitelji, kod prvorođenca može izazvati osjećaj krivnje. Zbog zadovoljavanja potreba mlađeg djeteta, majka će ponekad odbijati prvorođenca od sebe što starije dijete može zbunjivati i frustrirati. Strah od odbijanja ono može nagnati da udovoljava drugima, zanemarujući pri tome svoje potrebe. Neverbalnim porukama poput klimanjem glavom, spremnost na zadovoljavanje drugih, ali i iskazivanje ljubomore prema mlađem bratu ili sestri, može vam biti signal da se prvorođenac osjeća nesigurno.

Biti prvorođenac donosi određene prednosti. Oni mlađem bratu ili sestri pokazuju svojim primjerom kako se igra, kako se ponaša. U odrasloj dobi imaju tendenciju voditi druge ljude. Da bi zadovoljili roditelje, starija djeca su sklona biti poslušna. Upravo vještina slušanja omogućuje im da se približe drugima zbog čega znaju postati dobri savjetovatelji, učitelji, svećenici, mentori, liječnici.

Najmlađa djeca su sklona avanturama. Vjerojatnije će postati umjetnici, pustolovi, komičari ili satiričari. Budući da znaju biti odlični zabavljači, humor im koristi da privuku pažnju na sebe. Skloni su se buniti protiv bratovog ili sestrinog autoriteta ukoliko se oni postavljaju kao surogat roditelj. Neka djeca, u stalnom natjecanju da dostignu starijeg brata ili sestru, mogu razviti stav da je jedino savršenstvo dovoljno dobro. Drugim riječima, mogu stajati pred ogledalom dotjerujući se, mogu težiti da budu najljepši/a među vršnjacima ili to savršenstvo prikazati kroz neki uradak. Istovremeno, s druge strane, druga područja mogu zanemarivati (npr. ne voditi računa o čistoći sobe).

Srednje dijete

kRoditelji koji imaju troje djece, često dosta ulažu u prvorođenca te brinu za najmlađe zbog čega je srednje dijete rijetko u fokusu roditeljske pažnje. Neka istraživanja ukazuju da djeca srednja po rođenju imaju nisko samopoštovanje, poteškoće u prilagodbi, čest osjećaj da su izostavljeni te da se bore za svoju poziciju kako u djetinjstvu tako i u odrasloj dobi. Zbog nedostatka pažnje od strane roditelja, u odraslo doba mogu biti mirotvorci, osobe koje nastoje zadovoljiti pravdu za druge te oni koji se mnogo trude obnavljati odnose s drugima. Skloni su odabrati zanimanje koje je različito od zanimanja najstarijeg, pa ukoliko je najstariji doktor, srednje dijete može odabrati zanimanje vatrogasca ili policajca. Budući da im nedostaje pažnje u kući, to nadomještavaju s razvojem prijateljskih veza. Posljedično, oni su samostalniji, ali i manje privrženi obitelji u odnosu na najstarije i najmlađe dijete. Manje je vjerojatno da će potražiti pomoć od svojih roditelja u teškim trenucima te su se skloni odseliti najdalje od svoje roditeljske kuće.

Jedinac

Jedinac treba osmisliti svoju igru sam, sam istražuje svijet i kako stvari oko njega funkcioniraju. Zahvaljujući tome, jedinci su skloni razviti svoju maštovitost i sposobnost da se igra samo satima. Zbog igre u kojoj su jedini suigrači igračke, jedinci mogu razviti stav da je jedino njihova igra ispravna i da je jedino njihov način dobar. Jedinci imaju slične osobine kao i prvorođenci. Usmjereni su na uspjeh i skloni su se podrediti roditeljskom autoritetu. Unatoč stereotipnom vjerovanju da su jedinci manje društveni ili manje neurotični od djece koja imaju braću i/ili sestre, istraživanja to ne potvrđuju.

Uzroci koji mogu objasniti razlike u ličnosti i ponašanjima kod braće i sestara:

1. Borba za roditeljskom pažnjom – većina roditelja nastoji posvećivati podjednako pažnje i brige za svako dijete u obitelji. Unatoč tome, djeca se mogu natjecati među sobom kako bi dobila još više roditeljske pažnje. Ukoliko roditelj to ne prepozna i ne pronađe zadovoljavajuće postupke da svakom djetetu zadovolji tu potrebu, može se razviti snažno rivalstvo među braćom ili sestrama
  2.  Pozicija u obitelji - budući da su prvorođenci stasaliji kad se rodi mlađe dijete, oni često pomažu roditeljima oko brige za mlađe dijete. Na taj način starije dijete postaje surogat roditelj. Posljedično, prvorođenci su se skloniji identificirati s roditeljima, poštivati autoritet, ali se i ponašati šefovski prema mlađem bratu ili sestri. Budući da je starije dijete već zauzelo neke pozicije u obitelji poput "činim kako roditelji žele", mlađe dijete mora pronaći svoje mjesto u obitelji. To ih može dovesti da zauzmu manje konvencionalne i konformističke pozicije, poput "rođen sam za pobunu".
   3. Deidentifikacija – braće i sestre nastoje povećati razlike između sebe na većini karakteristika ličnosti i socijalnim stavovima kako bi im roditelji posvećivali pažnje. Štoviše, braća i sestre koji žive zajedno se jednako razlikuju u karakteristikama ličnosti kao i ona djeca koja nisu živjela u istim obiteljima. Razvijajući različite osobine, braća i sestre pružaju indirektnu poruku roditeljima da je svaki od njih koristan za određene stvari i da se u svakog od njih treba podjednako ulagati pažnje.

Naposljetku, važno je da svaki roditelj dobro upozna svoje dijete, njegove osobine i potrebe. Ukoliko će se očekivati da se ponaša kao prvorođenac ili da ima osobine kao drugo dijete, tada će se to vrlo vjerojatno obistiniti. Roditeljsko stereotipno vjerovanje o ponašanju djeteta s obzirom na redoslijed rođenja može biti toliko utjecajno i važno za dijete da ono takvo doista postane.

 
Tatjana Radulović, dipl. psiholog
Izvor