Koliko su uopće precizni sportski rekordi?

Nakon što je Asafa Powell prije par tjedana pretrčao 100 metara za 9.77 sekundi, stotinku brže od prethodnog rekorda Tima Montgomeryja, mnogi su se zapitali kako se takve utrke tako precizno mjere. Pa, evo i odgovora.

Što je utrka dulja, vrijeme je manje precizno. Prema međunarodnim propisima, ručnom štopericom smiju se službeno mjeriti sve utrke od 800 metara nadalje, a vremena u kojima su istrčani maratoni uvijek se objavljuju zaokružena na cijelu sekundu. Najkraće utrke, one atletičarske na 100, 200 i 400 metara, mjere se na tisućinku sekunde a objavljuju zaokružene na stotinku sekunde. Naime, aparati koji mjere brzinu sprintera (trkačkih i plivačkih) precizni su do desettisućitog dijela sekunde, ali ta preciznost ipak se ne koristi u odlučivanju tko je pobijedio u utrci; s obzirom da staze u kojima se natjecatelji natječu ne mogu biti apsolutno iste, poneki stoti dio milimetra tamo ili onamo znači da bi dva natjecatelja s potpuno istom brzinom mogli utrku završiti s plasmanom koji se razlikuje za toliki djelić sekunde. (Zadnji takav slučaj kad su dva natjecatelja s "različitim" vremenom dijelila isti plasman, bilo je plivanje na 400 metara na Olimpijskim igrama u Munchenu 1972.)

Da bi rekord u utrkama na 100 i 200 metara bio službeno priznat, mora biti izmjeren aparatom za foto-finiš. Po međunarodnim pravilima, sat za mjerenje mora krenuti najviše 0.001 sekundi nakon pucnja startnog pištolja, koji može biti "tihi pištolj", koji emitira škljocajući zvuk iza zvučnika koji su na startu smješteni iza svakog natjecatelja, ili pravi pištolj (na ćorke, naravno) koji mora biti najmanje kalibra .22 za dvoranska natjecanja ili .32 za natjecanja na otvorenom. Elektronski signal ili bljesak pištolja pokreću sat na digitalnoj kameri za fotofiniš, koja snima ulazak natjecatelja u cilj nizom fotografija koje se sklapaju u kompozitnu sliku s točno zabilježenim vremenom. Zahvaljujući takvoj preciznoj slici, istrčano vrijeme Jamajčanina Asafe Powella u Ateni ispravljeno je s prvobitno zabilježenog 9.78 - kojim bi samo izjednačio rekord Tima Montgomeryja - na novi rekord od 9.77. Kamera bilježi trenutak prelaska cilja, a fotografija je dokaz da je u zabilježenom vremenu bilo koji od dijelova tijela (ali za priznavanje rezultata po atletskim propisima to mora biti torzo a ne ruka, noga ili glava) prešao ciljnu ravninu; u nekim drugim sportovima propisi su još precizniji: npr. u brzom klizanju, ciljnu ravninu mora proći vrh klizaljke i to je onaj rezultat koji se računa.


M.F.  27.06.2005.