U razvijenim demokracijama, objašnjava Chomsky, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici. U svome dugogodišnjem radu, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije, odnosno privatno bogatsvo. Po njemu, mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, sveučilištima i koledžima, počevši već od najranijih dana, od samoga vrtića. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.

 Da li je kontrola kapitala izvor, temelj moći američke države?

O: Naravno, u to nema sumnje. Prvi vrhovni sudac Vrhovnog suda i predsjednik Ustavne konvencije, John Jay, izrazio se vrlo precizno: "Ljudi koji posjeduju zemlju trebaju vladati njome." Tako stvari i stoje. Imamo različitih mehanizama. Kao prvo, ti ljudi imaju sredstva pomoću kojih mogu sudjelovati u politici. Mogu dobiti informacije, mogu nametnuti pritisak, mogu lobirati, mogu stvarati platforme. Oni predstavljaju pravo tržište za političke stranke, oni strankama omogućuju preživljavanje. Oni su ti koji uglavnom izabiru osoblje guvernera i predsjednika. Nadalje, ako bilo koja vlada krene krivim putem, čak i u najmanju ruku, oni to mogu zaustaviti na jednostavan način smanjujući im ulaganja. To ovdje u Americi nije takav problem jer korporacije u potpunosti posjeduju vladu i ona ne može krenuti krivim putem. Ali kad se u drugim zemljama, osobito zemljama trećega svijeta, javi taj problem i ako ubrzo nakon toga vlada želi izvesti društvenu reformu, ta reforma je zaustavljena. Zašto? Samo malo manje financiranja je dovoljno za takvo nešto, a to znači da se zemlja smrvljuje do zastoja. Zato je djelotvorna kontrola nad osnovnim odlukama u društvu u privatnim rukama, usko koncentrirana i nadzire cijelu državu.


Nedavno sam s obitelji i prijateljima šetao Nacionalnim parkom. U jednom smo trenutku došli do spomenika na kojemu je pisalo: "Ovdje leži Indijanka, Wampanoang, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati."

Naravno, nije baš prikladno reći da su urođenici žrtvovali sebe i svoju zemlju za tako plemenitu svrhu. Točnije je da su bili poklani, desetkovani i rastjerani u jednome od najvećih genocida u ljudskoj povijesti. Trenutne procjene govore da je u vrijeme Kolumbova otkrića - kako mi to kažemo - u Latinskoj Americi moglo biti oko dvadeset milijuna Indijanaca plus još dvanaest do petnaest milijuna sjeverno od Rio Grandea. Do 1650., kada je oko 95% populacije Latinske Amerike bilo izbrisano i kontinentalne granice SAD-a uspostavljene, samo je nekih dvjesto tisuća domorodaca preostalo. Ukratko, riječ je o masovnome genocidu kojega Amerikanci slave svaki listopad veličajući Kolumba - značajna masa je na Kolumbov dan počinila samoubojstvo......

Stotine američkih građana, dobronamjernih i poštenih ljudi, stoje okupljeni oko spomenika, pročitali su što piše, očigledno bez reakcije; osim možda osjećaja zadovoljstva što barem odajemo dolično priznanje žrtvovanju urođenika, jer je vjerojatno spomenik zato postavljen. Možda bi drugačije reagirali kada bi bili u posjetu Auschwitzu ili Dachau i pronašli spomenik na kojemu piše: "Ovdje leži žena, židovka, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati."

Za vrijeme posjeta uglednome i vrlo cijenjenom američkom koledžu, odveli su me na obilazak katedrale koledža i pokazali mi seriju obojenih staklenih prozora na kojima je zapisana povijest koledža od vremena kada su ga napale snage unije pa sve do danas. Jedan je panel bio posvećen osnivanju ROTC (1) zračnih snaga. Panel je prikazivao čovjeka koji je sjedio za stolom i potpisivao nekakav dokument, dok je pokraj njega stajao oficir zračnih snaga. U pozadini se vidio američki bombarder, a na ploči je pisalo E = mc2. Isprva nisam mogao vjerovati, obojeni stakleni prozor u katedrali slavi atomsku bombu bačenu na Hirošimu i Nagasaki, ono što je Truman u svoje vrijeme opisao kao "najveću stvar u povijesti".

Započet ću suprostavljanjem dviju različitih koncepcija demokracije. Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko društvo posjeduje sredstva pomoću kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman način u upravljanju svojim poslovima, a informacije bi bile svima dostupne i besplatne. Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane. Možda zvuči čudno, ali važno je znati da je druga koncepcija demokracije ona koja prevladava.

RANA ISTORIJA PROPAGANDE

Wilsonova administracija je utemeljila vladin odbor za propagandu, Creel Odbor, koji je u razmaku od šest mjeseci uspio pretvoriti miroljubivi narod u histeričnu populaciju koja je opsjednuta ratom i koja želi uništiti sve njemačko, ubiti sve Nijemce, otići u rat i spasiti svijet. Ovo najvažnije dostignuće vodilo je daljnjim dostignućima. U isto vrijeme, i točno nakon rata, iste su se metode primjenjivale kako bi ulile histerični strah od komunizma, Crveni Strah kako su ga zvali, što je uspjelo uništiti sindikate i eliminirati opasne probleme kao što su sloboda tiska i političke misli. Mediji i korporacijske vlasti su pružali veliku potporu, promovirali i organizirali veliki dio rada, sve u svemu bio je to veliki uspjeh....


 Među onima koji su aktivno i puni entuzijazma sudjelovali bili su i progresivni intelektualci, ljudi iz kruga Johna Deweya koji su bili iznimno ponosni na svoje tekstove o "inteligentnijim članovima zajednice", znači o njima samima, koji su mogli natjerati nesklon narod na rat, ulijevajući im strah u kosti i izmamljujući borbeno domoljubni fanatizam. Sredstva upotrebljena u tom pothvatu bila su raznolika. Na primjer, veliki broj izmišljotina o njemačkim zločinima, belgijske bebe otrgnutih ruku, svakojake strahote koje se još uvijek mogu pročitati u povijesnim knjigama. Sve ih je izmislilo britansko ministarstvo propagande čija je zadaća u to vrijeme bila, kako su oni rekli u svojim tajnim vijećanjima, kontroliranje misli čitavoga svijeta. Ono što je važnije, oni su htjeli kontrolirati misli inteligentnijih članova američke zajednice, koji bi onda širili pripremljenu propagandu i tako preobratili miroljubivu zemlju u ratnu histeriju. Uspjelo je. Itekako je uspjelo. A to nas je naučilo lekciju: državna propaganda može imati iznimno jak učinak kada je podupiru obrazovani slojevi i kada odstupanje od nje nije dozvoljeno. To su naučili i Hitler i mnogi drugi, a prakticira se i dan danas.

PROMATRAČKA DEMOKRACIJA

Walter Lippman, starješina američkoga novinarstva, najvažniji kritičar unutarnje i vanjske politike i najvažniji teoretičar liberalne demokracije, smatrao je da "revolucija u umjetnosti demokracije" može poslužiti za "proizvodnju pristanka", drugim riječima, donošenje suglasnosti putem novih tehnika propagande kod dijela javnosti koji se nije slagao s određenim idejama. Smatrao je da u demokraciji koja ispravno funkcionira postoje slojevi građana. Prvi sloj je onaj koji ima aktivnu ulogu u vođenju općih poslova. To je poseban sloj. Ljudi koji analiziraju, izvršavaju, donose odluke i upravljaju svim političkim, ekonomskim i ideološkim sustavima. To je mali postotak populacije... Ostali koji se nalaze izvan te grupe su "zbunjeno stado", kako ih je Lippman zvao. Moramo se zaštiti od bijesa i gaženja zbunjenog stada...

Zato nam treba nešto što bi ukrotilo zbunjeno stado, a to je nova revolucija u umjetnosti demokracije: proizvodnja pristanka. Mediji, škole i popularna kultura moraju biti podjeljeni; jer im politički sloj i oni koji odlučuju moraju dati nekakvu podnošljivu sliku stvarnosti, iako i oni moraju ulijevati pravilna uvjerenja. Zapamtite, tu se nalazi neizrečena pretpostavka - čak je i odgovorni ljudi moraju sakrivati od samih sebe, a odnosi se na pitanje kako ti ljudi dospiju na pozicije na kojima imaju autoritet u odlučivanju. Tako što služe prave moćnike, naravno. One koji posjeduju cijelo društvo, jedan vrlo uzak krug. Ako poseban sloj dođe i kaže: "Mogu služiti vašim interesima", postat će dio izvršne grupe. O tome se mora šutjeti. To znači da su oni morali prihvatiti uvjerenja i doktrine koje će služiti interesima privatne moći. Ako ne uspiju svladati tu vještinu, nisu dio posebnoga sloja. Vrijednosti i interesi privatne moći i veza između države i poslovnoga svijeta koja predstavlja te vrijednosti moraju biti duboko indoktrinirani u njih. Ako mogu proći kroz to, mogu biti i dio posebnoga sloja. Ostatak zbunjenoga stada treba jednostavno biti zaokupljen drugim stvarima.

To je lagano izvesti u državama koje danas smatramo totalitarnima ili vojnima. Jednostavno im prijetiš batinom i ako naprave nešto krivo, dobit će po glavi. Kako je društvo postalo slobodnije i demokratskije tako se izgubila i ta sposobnost. Zato se treba posvetiti tehnikama propagande. Logika je jasna. Propaganda je u demokraciji ono što je batina u totalitarnoj državi.(http://www.elektronickeknjige.com/chomsky_noam/mediji_propaganda_i_sistem/index_page_000.htm


Sta vi mislite o svemu ovome????




[Edit by canelane: Pisanje teksta velikim slovima [ALLCAPS] zabranjeno Pravilnikom Burek Foruma. Koristite blagodeti formatiranja teksta ako zelite nesto naglasiti!]

Volim da čitam sve što je Čomski napisao, i sa ovime se potpuno slažem.
Sviđa mi se izraz "proizvodnja pristanka".

Seća li se neko Slobinog RTS-a ?

Типичан феудални систем. Чија је земља, његова је и вера

И сам сам о томе понешто писао:

Најзад, да ли постоји слобода од наметнуте перцепције? Јер у савременим либералним
демократијама се на мишљење сваког човека утиче на хиљаду различитих начина. Мишљење
људи се обликује од рекламних кампања које вас убеђују да је баш наш производ све што
вам треба, па до пропаганде која демонизује читаве народе како би се „хуманитарне
интервенције“ представиле као оправдане. 1960. Кенеди је победио Никсона зато што је у
првом одржаном ТВ дуелу боље изгледао. Не само да је био лепши (што и није било тешко),
већ је и деловао „уверљивије“ – није се знојио по лицу, рецимо. Да ли је то заиста битно
приликом демократског одлучивања грађана?

Наметање перцепције утиче и на сам језик којим се описују ствари. Тако се за
израелске политичаре користе изрази типа „јастребови“ и „голубови“, док су палестински
политичари „екстремисти“ или „умерени“ – где су умерени они који заговарају исте идеје
као и политички Запад, а сви остали су екстремисти. Мубарак у Египту је „председник“, док
је Башар ал Асад у Сирији „диктатор“ – иако им се начин владавине не разликује много. Али
шта уопште значи појам „диктатура“ за некога ко је није доживео? Анкете грађана који
излазе са биралишта су знак да су избори у Украјини покрадени (пошто је резултат био
другачији), док је у Америци таква појава сасвим нормална. Пола милиона грађана на
улицама Кијева обавезује владу да распише нове изборе, док дупло више грађана на улицама
Лондона који протестују против рата у Ираку владу не обавезује ни на шта. Као што видимо
двоструки стандарди су свуда. Они нису ту случајно, већ се намећу од стране медија. И то
све на политичком Западу који за себе тврди да је слободан.

http://www.vecnavatra.com/Fremen.pdf

Na njima je da probaju, na nama je da ne pristanemo.

Smeh je najgora kazna.

Под условом да је неко заиста смешан.
Рецимо, чедоиди су смешни, али они који стоје иза њих још увек то нису...
Опрез

da "na nama".... pet ljudi na forumu i mozda jos 50 u drzavi koji razumiju o cemu ovaj covjek govori.....

u americi su za propagandu napravljeni citavi kompleksi za "zbunjivanje masa".....kod nas je to samo u blazem obliku zato sto drzava nema novca....


P.S. otidji na elektronickeknjige.com(ako vec nisi) ima dosta tekstova od comskog....

P: Da li je kontrola kapitala izvor, temelj moći američke države?

O: Naravno, u to nema sumnje. Prvi vrhovni sudac Vrhovnog suda i predsjednik Ustavne konvencije, John Jay, izrazio se vrlo precizno: "Ljudi koji posjeduju zemlju trebaju vladati njome." Tako stvari i stoje. Imamo različitih mehanizama. Kao prvo, ti ljudi imaju sredstva pomoću kojih mogu sudjelovati u politici. Mogu dobiti informacije, mogu nametnuti pritisak, mogu lobirati, mogu stvarati platforme. Oni predstavljaju pravo tržište za političke stranke, oni strankama omogućuju preživljavanje. Oni su ti koji uglavnom izabiru osoblje guvernera i predsjednika. Nadalje, ako bilo koja vlada krene krivim putem, čak i u najmanju ruku, oni to mogu zaustaviti na jednostavan način smanjujući im ulaganja. To ovdje u Americi nije takav problem jer korporacije u potpunosti posjeduju vladu i ona ne može krenuti krivim putem. Ali kad se u drugim zemljama, osobito zemljama trećega svijeta, javi taj problem i ako ubrzo nakon toga vlada želi izvesti društvenu reformu, ta reforma je zaustavljena. Zašto? Samo malo manje financiranja je dovoljno za takvo nešto, a to znači da se zemlja smrvljuje do zastoja. Zato je djelotvorna kontrola nad osnovnim odlukama u društvu u privatnim rukama, usko koncentrirana i nadzire cijelu državu.

Toliko o ljudskim slobodama i izboru.

O, imamo i m i svoje nacine. Mozda ne tako ekstravagantne, ali su ucinkoviti. Pa sta je sa vjeronaukom u skolama?????

Dobar je Chomsky citao sam ja neke njegove radove nije uopste naivno njegovo tumacenje drustva i uredenja.

pa on je najpoznatiji svjetski kriticar kapitalizma ,a posebno SAD-a kao njegove krajnosti.....