Evo nešto što najbolje oslikava kako stvari stoje u životu.

Nakon nekog vremena uvidiš tanku
crtu između držanja za ruke
i vezanja za dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se,
a društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori,
a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze
uzdignute glave i otvorenih očiju,
s ljupkosti odraslog čovjeka,
a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve putove moraš
sagraditi danas jer je sutrašnje tlo
i suviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena naučiš da
i sunce opeče ako mu se previše približiš.
Stoga sadi svoj osobni vrt
i uređuj svoju dušu, umjesto da
čekaš da ti netko pokloni cvijeće.
I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti,
da si uistinu snažan,
i da uistinu vrijediš.

E ovo je stvarno lepo receno i zaista stvari jesu takve.
Mislim da svako tako treba gledati na one razne situacije koja nam se tako cesto
desavaju u zivotu - kada najmanje ocekujemo.
P.S. Ko je to napisao,rekao ili vec...? 

Ne lomite mi bagrenje.

lepo, lepo...

ljudi bas vole da zaboravljaju da njihova, tj. nasa sreca zavisi od nas samih... niko nas ne moze usreciti
nema tu 'ja sam nesrecan, cekam da me neko usreci'
sami sebe zaplicemo, sami sebe rasplicemo...