Nesporazum Srba i Hrvata



Na nedavno održanom evropskom prvenstvu u fudbalu, hrvatska reprezentacija imala je svoje simpatizere i u Beogradu. Posle toga nije bilo veliko iznenađenje kad se ispostavilo da teniser Mario Ančić ima svoje poštovaoce. Navijalo se za Hrvate u fudbalu, naravno, onoliko koliko može da se navija za reprezentaciju bilo koje druge zemlje: bez mnogo osećanja, ali s poštovanjem za ekipu koja ima kvalitet. Ipak, kad su u četvrtfinalu Hrvati izgubili, jednako su se smejali i aplaudirali ne samo „navijači” Turske (ili bolje rečeno: oni koji su navijali protiv Hrvatske), nego i oni koji su do tada imali simpatije za „vatrene”.

Taj čudan, paradoksalan odnos prema zapadnim susedima, sa krajnje emocionalnim amplitudama, nije rezervisan samo za sport. Tamošnja turistička organizacija objavila je, recimo, da je na njihovom primorju boravilo preko 100.000 gostiju iz Srbije. Istovremeno, ovdašnji ekonomski pokazatelji govore da je kupovina proizvoda široke potrošnje koji dolaze iz Hrvatske opala za petinu. Teško je verovati da su Hvar, Brač, Istra, koji kao i ceo taj deo jadranske obale važe za skuplje od konkurencije u Grčkoj i Turskoj, svojim cenama privukli srpske turiste. Stručnjaci, pak, tvrde da manjak novca u srpskom džepu nije razlog zbog kojeg „bajadere” i „Podravkine” supe ostaju nedirnute u rafovima. Prodaja tih i ostalih proizvoda, po prvim tumačenjima, svedena je otkako je Zagreb priznao kosovsku nezavisnost.

Ta neuniformisanost u odnosu građana prema zapadnim susedima delom se može smatrati i kao posledica politike koju je Srbija vodila prema Hrvatskoj prethodnih osam godina, kao i normalizacijom odnosa između Beograda i Zagreba. No, o kakvoj normalizaciji i o kakvoj je politici reč?

Odnos najviših zvaničnika Beograda prema Zagrebu od 2000. do ove godine zasnivao se na nekoj vrsti političke (ne)korektnosti, pa i nekoj vrsti podređenosti u odnosu koji bi trebalo da bude partnerski. Ispoljena je korektnost prema interesima, pre svega ekonomskim, hrvatske države (u Srbiji radi više stotina hrvatskih firmi, u Hrvatskoj nijedna srpska), korektnost prema žrtvama koje je podnela za vreme ratnih sukoba (Boris Tadić se prošle godine izvinio građanima Hrvatske kojima su nesreću doneli pripadnici srpskog naroda), dok su sva sporna pitanja koja su se doticala zajedničke prošlosti ili prećutkivana ili prebacivana na takozvane niže nivoe. Rezultat takve politike je robna razmena između dve države vredna oko 400 miliona dolara za pola godine, nesmetano kretanje ljudi, kulturna razmena (srpski izdavači objavili su dela bar desetak hrvatskih autora), pa i to što nije nikakva sablazan navijati za Hrvatsku nasred beogradskog Trga Republike.

Ta je državna politika nekorektna utoliko što su se sporna pitanja iz prošlosti morala pokrenuti, ukoliko je i Beogradu i Zagrebu jasno da žrtve postoje i na srpskoj strani. To se pre svega odnosi na poginule u hrvatskim vojnim akcijama, kao i na Srbe koji su izbegli iz Hrvatske tokom i posle rata, njih gotovo 400.000, kako tvrdi „Veritas”. Da to izaziva političku zategnutost svedoče oštre reakcije hrvatskih zvaničnika na izjavu Vuka Jeremića (koji je u Zagrebu u maju podsetio domaćine na zločine nad Srbima), kao i nedavne reakcije na Tadićev zahtev za izvinjenje zbog stradanja Srba. Da li će se pogoršati odnosi između Beograda i Zagreba ukoliko Srbija na najvišem nivou postavi pitanje državnih mera kojima Hrvatska onemogućava povratak prognanih (od neizdavanja dokumenata do tajnih poternica)? Hoće, ali samo privremeno. Pre nego što dospeju do kandidature za EU, i jedna i druga zemlja moraće da dokažu svoje „dobrosusedske odnose”.

Da bi omogućio prava svojih sunarodnika, Beograd ne može da računa na pomoć međunarodne zajednice i u tom smislu malo će biti od pomoći čak i od eventualne kazne Anti Gotovini i njegovim saradnicima u Hagu. U Hrvatskoj, kao i na Kosovu, praktično je izvršeno etničko čišćenje. Ono ne bi bilo moguće da nije postojala prećutna saglasnost Zapada. Da je drugačije malo je verovatno da bi Benita Ferero-Valdner, komesar EU za međunarodne odnose, mogla da izjavi da je „EU čvrsto uverena” da Kosovo „ima perspektivu evropske integracije”. Hrvatska nema perspektivu: ona se već nalazi na putu evropskih integracija.


Izvor: Politika

Samopouzdanje Srbije – izazov za Hrvatsku



Novi – odlučniji – ton koji iz Beograda dolazi prema Zagrebu, pokazuje da nova srpska vlada verovatno ima i samopouzdanja i volje da otvoreno postavi i ona pitanja koja dosad službeni Beograd nije mogao da postavi
Zaoštravanje počelo u maju, nakon što je Vuk Jeremić u Zagrebu podsetio na zločine nad Srbima (Foto Fonet)

Odnosi između Srbije i Hrvatske, koji su se nakon političkih promjena u obje zemlje (od 2000) postupno poboljšavali, zahladili su zbog hrvatskog priznanja Kosova u martu ove godine. Hrvatska se vlada nerado odlučila na to priznanje, protiv kojeg su bili predstavnici Srba u toj zemlji, ali i neki moćni hrvatski biznismeni. Priznanje Kosova bilo je u funkciji ostvarenja strateškog cilja hrvatske vanjske politike – ulaska u NATO i Evropsku uniju. Iako je Beograd za Hrvatsku važniji od Prištine, on (sasvim razumljivo) nije važniji od Brisela i Vašingtona. Za kooperativnost, Hrvatska je nagrađena formalnom pozivnicom u NATO i aprilskom posjetom američkog predsjednika Zagrebu. Ni jedno ni drugo nije u Beogradu primljeno sa oduševljenjem. Pritiskom na Hrvatsku (kao i na neke druge u susjedstvu) Amerika je nastojala učvrstiti svoje prisustvo na Balkanu, kako bi izbjegla eventualna iznenađenja. To se događalo u uvjetima u kojima je Srbija ipak postigla i neke uspjehe u lobiranju protiv priznanja Kosova u određenim zemljama Evropske unije i NATO-a.

Hlađenju srpsko-hrvatskih odnosa doprinijelo je i to što je u maju ove godine Hrvatska odlučila nastaviti proces protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, iako zna da su joj izgledi za uspjeh mali.

Dugotrajno oklijevanje oko formiranja nove srpske vlade u Zagrebu je stvorilo dodatnu nervozu. Hrvatski premijer Ivo Sanader izgradio je u prošle četiri godine dobre odnose s Vojislavom Koštunicom, pa bi se čak moglo reći da je priželjkivao da Koštunica ostane na vlasti.

Demokratska stranka Srbije i HDZ su ideološki i politički bliske stranke, pa takva vrsta solidarnosti ne treba nikoga iznenaditi. Na kombinacije koje su se pojavljivale neposredno nakon izbora, Zagreb je gledao s oprezom. Najava da bi radikali mogli formirati vladu više je uznemirila prijatelje Srbije nego one hrvatske nacionaliste čija je politika već po definiciji antisrpska. Na prvi je pogled paradoksalno, ali na drugi logično da su upravo radikalni hrvatski nacionalisti priželjkivali takav ishod. Radikalska bi vlada usporila putovanje Srbije prema Evropskoj uniji, a u Hrvatskoj bi ojačala ekstremnu desnicu, kojoj nakon sloma Hrvatske stranke prava nije preostalo drugo nego da se okuplja na fudbalskim utakmicama i koncertima Marka Perkovića Thompsona. Pobjeda radikala u Srbiji stvorila bi novi alibi za politiku „obrane nacionalnih interesa” u Hrvatskoj – i to upravo u trenutku kad zahtjevi za obranom nacionalnog suvereniteta zvuče sve manje uvjerljivo. U sjeni očekivanih problema koje bi eventualna radikalska vlada imala sa Briselom, Hagom i Vašingtonom, Hrvatskoj bi se (lakše) šta „progledalo kroz prste”.

Iz istog razloga, hrvatski su nacionalisti hapšenje Radovana Karadžića dočekali bez entuzijazma. Odmah su upozorili da je Srbija dužna izručiti i Ratka Mladića i Gorana Hadžića, te da ne dolazi u obzir da ona uđe u Evropsku uniju istodobno s Hrvatskom. Ovo posljednje nije samo neko simboličko pitanje. Kad postane članicom EU, Hrvatska će dobiti nove mogućnosti utjecanja na srpsku politiku – već i zbog toga što će za (kasniji) ulazak Srbije u Uniju trebati i suglasnost Zagreba. Povrh toga, suđenje Karadžiću bi moglo skrenuti pažnju na neke aspekte hrvatske politike u devedesetim, a time i na sadašnji odnos službenog Zagreba prema toj politici. Ako ništa drugo, to suđenje će nas prisjetiti da je Radovan Karadžić s lakoćom stvarao sporazume s glavnim Tuđmanovim predstavnicima u Bosni i Hercegovini – primjerice, s Matom Bobanom.

Novi – odlučniji – ton koji iz Beograda dolazi prema Zagrebu, iznenadio je hrvatsku političku javnost. On pokazuje da nova srpska vlada vjerojatno ima i samopouzdanja i volje da otvoreno postavi i ona pitanja koja dosad službeni Beograd (iz razloga političke korektnosti, ali i zato što nije imao ozbiljne saveznike) jednostavno nije mogao postaviti. Ostaje da se vidi hoće li Hrvatska na tu novu situaciju odgovoriti novom politikom, ili će zadržati sadašnju i riskirati da bude sve manje uvjerljiva.

Dr Dejan Jović je profesor međunarodne politike na Univerzitetu Stirling u Škotskoj, i autor knjige „Jugoslavija – država koja je odumrla” (Beograd, 2003)


Izvor: Politika