Posto srpski fasisti cesto vole da pricaju o Handzar diviziji, evo jedan tekst prenesen sa sajta "Bosanska istorija/povijest/historija" koji ce im omoguciti da bolje shvate tu temu.

Posebnu paznju obratite na:
- Uslove u kojima se stvorila ta jedinica (masivna ubijanja Bosnjaka od strane Cetnika i Ustasa)
- Broj bosnjackih clanova te jedinice u odnosu na broj Bosnjaka clanova partizana
- Broj zlocina nad Srbima/zrtava koje je ta jedinica pocinila u odnosu na broj zlocina nad Bosnjacima/zrtava koje su Cetnici pocinili u istom vremenskom razdoblju.
- Pobunu koju je ta divizija ucinila protiv Nijemaca

Krace receno, mi Bosnjaci nemamo razloge da skrivamo nasu proslost koja je globalno jako svijetla u odnosu na fasisticku proslost, sadasnjost i buducnost srpskog naroda. Srpska propaganda moze raditi koliko hoce ali cinjenice ostaju zapisane u istoriji: jedini genocidni narod u Evropi nakod 2. svjetskog rata je srpski narod.

*****

Nepoznati rat “Handžar divizije”

Prije nekoliko mjeseci predstavnici vlasti Republike Hrvatske u Francuskoj su prisustvovali svečanosti u povodu doprinosa susjedne države antifašističkom pokretu u Evropi; naš saradnik otkriva da su prvu antifašističku pobunu u Francuskoj pokrenuli Bosanci okupljeni unutar “Handžar divizije”

NAJPRIJE MALO UVODA…

Povijest 13. SS Handžar divizije predstavlja bez ikakve dvojbe jednu od najkontroverznijih i najzagonetnijih stranica historije Bosne i Bošnjaka. Riječ je o vojnoj jedinici koja se često žigoše epitetom “zloglasna”, kako zbog toga što je ulazila u sastav elitnih nacističkih SS jedinica, tako i zbog ratnih zločina za koje su njezini pripadnici okrivljeni. U stvari, 13. SS divizija danas ponajviše služi kao propagandno sredstvo upereno protiv Bošnjaka: oni se prikazuju kao nacistički saradnici, zločinci, Himmler je bio njihov branitelj itd. Ovakve i slične gluposti se mogu naći na većem broju srpskih (četničkih) stranica, npr., na www.serbianna.com, ali i na nekim Izraelskim stranicama (oni blate jeruzalemskog muftiju el-Huseinija, pa usput “opletu” i po Bošnjacima).

Jedan od najglupljih, ali istovremeno i najzlonamjernijih i najpodlijih tekstova na netu je članak izvjesnog Koste Savicha, Amerikanca srpskog (čitaj: četničkog) porijekla . Tekst možete naći na linku:
www.serbianna.com/columns…/022.shtml
Osobno, kada pođem čitati ove gluposti, ne znam da li da se smijem ili da plačem od muke.
Još su podlije manipulacije na Srpskoj Mreži, gdje je jedan novinski feljton (objavljen u sarajevskom “Svijetu”) retuširan i iskorišćen kao propagandno sredstvo protiv Bošnjaka:
www.srpska-mreza.com/handzar/handzar.htm

Na žalost, koliko je jaka srpska antibošnjačka propaganda i kako joj neki lahko nasjednu svjedoči i ovaj web-site: oktorino.tripod.com/

Što se tiče židovskih stranica – ovo može poslužiti kao primjer:
www.fantompowa.net/Flame/…ration.htm
notendur.centrum.is/~snor…4.htm[/url]

Činjenica je, međutim, da njemačke oružane snage, pa tako i Waffen-SS jedinice imaju svoje fanove koji su, neopterećeni ideološkim predrasudama, jednostavno zainteresirani za njihove vojničke karakteristike i kvalitete. Tako i Handžar divizija ima svoje fanove. Osim toga, dijelovi uniformi, fotografije i drugi predmeti vezani za ovu jedinicu uživaju veliki ugled kod kolekcionara. Postoje čak i modeli-igračke boraca 13. SS divizije:

Ono što se još može naći na internetu i što zavrijeđuje pažnju, to su ovi linkovi:
www.axishistory.com/index.php?id=1960
www.vojska.net/ww2/german…efault.asp
www.lexikon-der-wehrmacht…GebD-R.htm
www.feldgrau.com/13ss.html
axis101.bizland.com/Croat…post02.htm
www.zdf.de/ZDFde/inhalt/3…78,00.html

Povijest 13. SS divizije treba proučavati na osnovu primarne izvorne građe, u prvom redu
dokumenata koji su nastali u oficijelnom radu štaba i komande same divizije. Rezultat takvog jednog rada jeste i knjiga Georgea Leprea, Himmler’s Bosnian Division, obavljena u SAD 1997. godine:
www.amazon.com/exec/obido…4?v=glance

PRVU ANTIFAŠISTIČKU POBUNU U Francuskoj POVELI SU BOSANCI!

Kako su bosanske jedinice postale “Hrvatske” 0 Himmler predložio, a Hitler podržao formiranje “muslimanskih jedinica” O Bošnjački komunisti u “Handžar diviziji”

Piše: Neven Anđelić (London)

Pokojna država Jugoslavija, jedan njen vrlo mali dio doduše, formalno-pravno još uvijek postoji zahvaljujući Handžar diviziji. Ovaj zapanjujući podatak postaje još čudniji kada se sazna da jedino Hrvatska Vlada pridaje značaj tom malom dijelu teritorije pokraj malog francuskog grada Villefranche-de-Rourgue. Kratka protokolarna vijest agencije HINA odaslana 17. septembra prošle godine glasila je da je Ivica Pančić, tadašnji ministar hrvatskih branitelja iz domovinskog rata, prisustvovao obilježavanju “60. obljetnice stradanja hrvatskih vojnika u pobuni protiv nacističkih zapovjednika”. Hrvati su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu u raznim formacijama i na raznim stranama, baš kao i većina građana ostalih zemalja ali mala je nepoznanica o njihovom bojevanju u jugozapadnoj Francuskoj. Partizanske jedinice popunjene ljudima iz Hrvatske vodile su žestoke borbe diljem teritorije koja se nekada zvala Jugoslavija i nije poznato da su dospjele znatno zapadnije od Trsta. Ustaške formacije, organizovane kao Verstarken Kroatischen Infanterie-Regiment 369, imale su zapaženu ulogu na istočnom frontu, posebno u Staljingradu, manja mornarička jedinica kratkotrajno je organizovana u akvatoriju Crnog mora dok je avijacija imala manju ulogu na istočnom frontu. Domobrani, pak, uglavnom nisu odmicali daleko od sopstvenih domova. Ostaje pitanje koji su hrvatski vojnici organizovali pobunu u Francuskoj. Detaljnije istraživanje otkriva zanimljivu činjenicu da su pobunjenici bili pripadnici “Handžar divizije” regrutovani uglavnom u Bosni i Hercegovini. Stoga se otvara pitanje da li se 17. septembra 1943. desila pobuna hrvatskih ili bosanskih vojnika. Pitanje nije nebitno jer to je značajan događaj za historiju Drugog svjetskog rata. Villefranche-de-Rourgue je prvi oslobođeni grad u okupiranoj Francuskoj. Sloboda je kratko trajala, ali Francuzi tom događaju daju istaknuto mjesto. Spomenik pobunjenicima podignut je na prilazu mjestu do kojeg vodi ulica Avenue des Croates, tako nazvana u čast “hrvatskih vojnika”.

HITLER PODRŽAO HIMMLERA

Formiranje “Handžar divizije” bila je ideja Heinricha Himmlera, koji je smatrao muslimane prirodnim saveznicima Njemačke u borbi protiv britanske imperije koja je vladala najvećim dijelom teritorije naseljene muslimanskim stanovnicima te je 6. decembra 1942. predložio Hitleru formiranje divizije sastavljene isključivo od Bošnjaka. Pregled stanja na terenu činio je logičnom Himmlerovu ideju. Globalno gledano, u oružanom sastavu Trećeg Rajha sudjelovalo je oko 2 miliona “nearijevskih” vojnika. Imali su čak i formaciju sastavljenu od indijskih vojnika, brojne nacije u sastavu tadašnjeg Sovjetskog saveza dale su značajne jedinice za njemačku oružanu silu baš kao i znatan dio evropskih naroda. Treći Reich pokušao je organizovati čak i jedinicu od zarobljenih britanskih vojnika, ali taj potez im nije uspio. Arapi su bili važni u njemačkim planovima za slom britanske imperije jer su se tu podudarale težnje Njemačke za globalnom hegemonijom i lokalnog stanovništva za sopstvenom slobodom.

U Bosni i Hercegovini već je bio u toku izuzetno složen rat: onaj svjetski između “sila osovine” i saveznika, ideološki između komunista i desničara, te građanski između pripadnika različitih nacija kojima je osnova za podjelu bila religijska. U tom trenutku Bošnjaci nisu imali organizovane značajnije jedinice, s izuzecima Legije Muhameda Hadžiefendića te jedinice Huske Miljkovića, te se lokalno stanovništvo našlo na udaru četničkih formacija, češće, te ustaških jedinica, rjeđe. Bošnjački predstavnici tražili su zaštitu u Berlinu nadajući se nekoj vrsti autonomije jer, iako su bili u znatno boljem položaju od Srba u okviru NDH, njihov status ipak je bio drugorazredan. Samo rijetki smatrali su se “Hrvatima islamske vjeroispovijesti” popularno nazvanim “hrvatskim cvijećem”. Hitler izdaje naredbu o formiranju bošnjačke jedinice 13. februara 1943. te šalje Von Ribbentropa u Zagreb da iznudi saglasnost “te smiješne države”, kako je Himmler nazvao Pavelićevu Hrvatsku. Mjesec dana kasnije divizija je zvanično formirana te je počelo regrutiranje u Bihaću, Brčkom, Doboju, Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Slavonskom Brodu, Zagrebu i Zemunu. Međutim, već na samom početku pojavljuju se problemi. Pavelić insistira na hrvatskom imenu jedinice, nekim oznakama, regrutiranju iz ustaških redova te uključenju katolika u ovu formaciju. Ubrzo je postalo očito da će biti teško naći dovoljan broj dobrovoljaca među “hrvatskim muslimanima” te se pristupa i “diplomatskom ubjeđivanju” te, na kraju, prisilnoj mobilizaciji. Zbog nedostatka ljudstva te udovoljavanju nekim Pavelićevim zahtjevima, jedan broj katolika je također uključen u diviziju čije je čak i ime bilo sporno. Poznata je bila pod nazivima: Musekmann Division, Kroatische-SS-Freiwilligen-Division, Kroatische SS-Freiwilligen-Gebrigs-Division, kao i 13.SS-Freiwilligen-bosn.herzogow.Gebrigs-Division (Kroatien), te SS Division “Bosnien-Herzegowina”).

Službeno i najpoznatije ime je: 13th Waffen Gebirgs Division der SS “Handschar”. Broj katolika nije smio preći 10 posto ljudstva mada su podaci o ovom segmentu donekle kontradiktorni. Navodi se brojka od 2.800 katolika da bi godinu kasnije taj broj spao na 400. Oficiri su bili gotovo isključivo Nijemci. Neuobičajeno za SS jedinice koje nisu imale kršćanskog kapelana u svojim sastavima, Handžar divizija ima imama u svakoj jedinici. U maju je grupa imama poslana u PotSDAm na ideološku indoktrinaciju. Kuhinja je prilagođena islamskim vjerskim potrebama, obezbijeđeno je upražnjavanje muslimanske molitve pet puta dnevno dok su uniforme prilagođene sa vjerskim i SS oznakama te fesom umjesto kape. Borbeni fes je bio zelenkasto-sive boje dok je svečani bio crvenkasto-bordo. Mobilizacijski problemi bili su veliki te je divizija u junu brojala svega 9.000 od planiranih 46 hiljada ljudi. Zbog nemogućnosti kvalitetne obuke na prostoru NDH te nesuglasica sa ustaškim vođama, jedinica je prebačena na obuku u južnu Francusku, Le Puy i Le Rozier, zbog sličnosti terena onom bosanskohercegovačkom. Dezerterstvo je bilo opšteprisutno što pokazuje i podatak da je koncem 1943. godine, na vrhuncu spremnosti, divizija brojala samo 21.000 ljudi. Zbog toga je došlo do smjene na čelu divizije u kasno ljeto 1943. kada je SS-Oberfuhrer Karl Gustav Sauberzweig postavljen na dužnost.

GVOZDENA DISCIPLINA

U Handžar diviziji bili su i komunisti koji su pristupili po partijskom zadatku. Njihova uloga bila je očita u jedinoj pobuni unutar SS jedinica koja se desila tokom Drugog svjetskog rata. Bilo je pojedinačnih incidenata u drugim SS trupama ali ovo je jedina zabilježena pobuna koju je izveo dio 13. pionirskog bataljona smještenog u mjestu Villefranche de Rouergue. U trenutku pobune, komandant bataljona (SS-Geb.Pion.Btl.13) bio je Oskar Kirchbaum a bataljonski imam Halim Malkoč. Gotovo sve komandne dužnosti bile su u njemačkim rukama. Imam Malkoč imao je značajnu ulogu u gušenju pobune pošto je pozvao pobunjenike na predaju te nastojao svojim vjerskim autoritetom pridobiti ih za nacističku stranu. Prve nesuglasice sa komandnim kadrom pojavile su se još u julu, po prijemu vijesti iz Bosne da su njemačke jedinice masakrirale 40 Bošnjaka u akciji protiv partizana. Mnogi od ubijenih bili su zapravo roditelji ili rodbina pripadnika Handžar divizije. Stvari su donekle smirene daljom indoktrinacijom te izdavanjem divizijske novine “Handžar”. Zanimljivo je da je ime divizije i novine sugerisao jedan Nijemac – Gottlob Berger.

Međutim, u noći 17. septembra istinska pobuna uzrokovana je glasinom da će divizija biti poslana na istočni front umjesto u Bosnu. Prema dostupnim podacima, od četvorice vođa pobune, trojica su bili komunisti. Dvojica su ubijena, jedan uhvaćen, dok je Božo Jelenek uspio pridružiti se francuskim jedinicama Pokreta otpora. Drugi izvor tvrdi da je pobjeći uspio Eduard Matutinović te da Jelenek uopšte nije bio među vođama već jedan od rijetkih pobunjenika koji su uspjeli u originalnom planu – pobjeći i pridružiti se francuskom Pokretu otpora. Četvorica vođa, dakle, bili su: Ferid Džanić iz Bihaća, Nikola Vukelić iz Zagreba, Lutvija (ili Luftija) Dizdarević iz Sarajeva te Eduard Matutinović iz Vinkovaca.

Grad je oslobođen, pet njemačkih oficira je ubijeno a mnogi su uhapšeni. Planiran je bio proboj te priključenje Pokretu otpora u južnom dijelu Francuske. Sloboda je kratko trajala i već tokom istog dana jake njemačke snage krenule su u napad. Dan kasnije, strijeljali su 12 pobunjenika a 825 nepouzdanih poslali na prinudni rad u Njemačku ili u koncentracioni logor Nuengamme. I ostatak jedinice je stacioniran u Njemačkoj do završetka obuke te je divizija očišćena od katoličkih vojnika. Bijedni uslovi u Bosni podstakli su pripadnike Handžar divizije da prikupe 88.000 maraka njemačkog Reicha za “Merhamet” što je bilo moguće zbog “njemačkih plaća” pošto su oni bili dio njemačkih a ne hrvatskih trupa. Konačno, u martu 1944. Handžar divizija dospijeva u Bosnu. Pretežno su djelovali u sjevernim dijelovima zemlje gdje su pripadnici divizije počinili zločine protiv civilnog stanovništva. Tokom 7. njemačke ofanzive, zvanična jugoslavenska komisija navela je brojku od 2.000 civila ubijenih od strane Handžar divizije. Inače jedinica je ubrzo postala poznata po žestokim sukobima sa partizanskim snagama te privremenom miru sa četnicima. Josip Broz proglasio je, 17. augusta, amnestiju za pripadnike Handžar divizije koji dezertiraju i pridruže se partizanima. Samo tokom septembra, oko 2000 pripadnika napustilo je diviziju. Taj broj postaje sve veći i krajem godine divizija gotovo da prestaje postojati. Naredni njemački pokušaj bio je formiranje 23. SS divizije “Kama” za koju nikada nije skupljeno dovoljno regruta te je njen ostatak prešao u Handžar diviziju koja je i dalje gubila ljudstvo te je praktički nestala prije kraja rata. Njeni ostaci učestvovali su još u bitkama u Mađarskoj te se predali saveznicima u Austriji.

ULICA BOSANACA

To bi bila kratka priča o Handžar diviziji koja je, eto, zauzela značajno mjesto u historiji više zemalja. Jedan broj pripadnika počinio je ratne zločine prvenstveno protiv srpskih civila u Bosni, jedan broj postao je zagrižen nacističkom ideologijom, uostalom jedinica je bila dio SS političko-vojne organizacije koje je Sud u Nuernbergu proglasio zločinačkom organizacijom, ali isto tako mnogi njeni pripadnici nisu dobrovoljno prišli Handžar diviziji. Značajan broj prešao je u partizane a o svijetlom primjeru iz Villefranche de Rouergue diskutuju i danas historičari Drugog svjetskog rata. No, to nije kraj priče.

Zbog pozitivne uloge u septembru 1943. godine, Francuzi su podigli poginulim pripadnicima Handžar divizije spomenik te imenovali ulicu “Avenija Hrvata”. Razlog je pogrešno uvjerenje da je njemačka jedinica regrutovana u okviru marionetske NDH zapravo sastavljena od Hrvata. Ogromna većina pripadnika divizije bila je bošnjačka a gotovo cjelokupno ljudstvo je bilo iz Bosne i Hercegovine s izuzetkom njemačkih oficira te jednog dijela regrutovanih Albanaca s Kosova. Hrvatski ministar i ambasador prisustvuju ceremoniji obilježavanja godišnjice pobune dok bosanskohercegovačke vlasti, kao i ambasada, ne čine ništa za ovaj svijetli dio BH. historije. Pokojna Jugoslavija, iako izrazito ideologizirana država čiji su kreatori borili se upravo protiv Handžar divizije, pored ostalih, postavila je čak i spomen-ploču u Villefrancheu. Nisu, doduše, dozvolili da se postavi i spomenik koji je već napravio Vanja Radaus, ali su se starali o mjestu pogibije koje je Francuska proglasila eksteritorijalnim. Status, dakle, kakav imaju još ambasade. Kako se država u međuvremenu raspala, ambasade su podijeljene, ali ovaj dio zvanično i dalje pripada nepostojećoj državi. Time podsjeća na Adu Kale, riječno ostrvo na Dunavu između Rumunjske i Srbije, koju su na Berlinskom kongresu 1878. godine zaboravili dodijeliti bilo kojoj državi te je ona ostala u sastavu stotinjak kilometara udaljene Otomanske imperije. Ovaj mali dio Francuske morao bi biti zatražen jer dok Hrvatska izdaje čak i komemorativnu poštansku marku i pokušava prisvojiti spomenik u Villefranche de Rouergue, BH. vlasti šute. Trebale bi zapravo biti glasne i učiniti sve da se ispravi historijska nepravda te imenuje “Avenija Bosanaca” negdje u svijetu. Zaslužili su to ljudi koji su poginuli u borbi protiv nacista. A oni nisu bili iz Hrvatske već Bosne i Hercegovine. Uostalom, zar ne zvuči lijepo – Avenue des Bosniaques!?

KO SU VOĐE POBUNE U Francuskoj

George Lepre izdao je prije pet godina knjigu “Himmler’s Bosnian Division: The Waffen-SS Handschar Division 1943-1945”. Uz nju, vjerovatno najdetaljniji uvid u pobunu pružio je Mirko Grmek u “Les révoltés de Villefranche: Mutinerie d’un bataillon de Waffen-SS ŕ Villefranche-de-Rouergue, septembre 1943”. Nažalost, nijedna od ove dvije knjige nije dostupna na nekom južnoslavenskom jeziku. George Lepre ljubazno je pružio podatke o vođama pobune:

Ferid Džanić iz Bihaća (prvi vođa)

Nikola Vukelić iz Zagreba

Lutvija Dizdarević iz Sarajeva (u nekim izvorima pojavljuje se ime Luftija)

Eduard Matutinović iz Vinkovaca

George Lepre u prepisci s autorom ovog teksta ustvrdio je da nije uspio naći nijedan dokument koji bi potvrdio da je i Božo Jelenek bio jedan od “ring lidera”. Eduard Matutinović uspio je preživjeti pobunu i za njega postoje podaci, prvenstveno njemačka potjernica, koja nije raspisana i za Jelenekom.

Spisak ubijenih također je omogućio Lepre. Većinom su bili muslimani, a moguće su manje greške u imenima pošto je od originalnog imena spisak prošao kroz nekoliko prijevoda pa su neka slova preinačena ili izgubljena:

Mujo Alispahić

Karamanović (ime nepoznato)

Jusup Vučjak

Zemko Banjić

Efraim Bašić

Ismet Ćefković

Zeir Mehičić

Meho Memišević

Philipp Njimac

Ivan Jurković

Alija Beganović

Mustafa Morić

Sulejman

(BHDani)

Citat:
Adil Zulfikarpasic:

“Kad govorimo o protestima muslimana protiv zlocina sto su proizlazili iz Paveliceve rasne politike, ne treba zaboraviti i ovu cinjenicu:

U citavoj historiji Hitlerove vojske jedna jedina pobuna sto se dogodila u toku Drugog svjetskog rata bila je pobuna muslimanske XIII Handzar-divizije u Francuskoj, u Villefrancheu. Kad su dobili naredjenje da ubijaju Francuze, oni su ustali protiv njemackih oficira i stali na stranu partizana. Onda su bili opkoljeni i svaki je peti vojnik strijeljan. Divizija se mobilizirala za vrijeme NDH od djece muslimana koje su poklali cetnici u Foci i ostaloj istocnoj Bosni. Ti ljudi su bili spremni da se bore protiv cetnika, ali su ih odredili za Istocni front, a prije toga ih poslali na vojnu izobrazbu u juznu Francusku. Ima tu jos jedan fenomen. Jedini spomenik okupacionim trupama je spomenik XIII Handzar-diviziji, koja je izginula zajedno s Francuzima. I Francuzi su ponudili jugoslavenskoj vladi park usred grada Villefranchea, ali ona to nije prihvatila. Bio je napravljen i spomenik, koji je Mitra Mitrovic vratila iz Rijeke, nije dopustila da ide u Francusku. Bili su to mladici iz Bosne i Hercegovine koji su otkazali poslusnost Hitlerovim oficirima i odbili da se bore protiv francuskih partizana. Prezivjeli nakon strijeljanja poslani su na Istocni front i ondje gotovo svi izginuli.”

Jugoslavenska historiografija socijalističkog razdoblja, pod jakim utjecajem vladajuće ideologije, 13. SS diviziju je prikazivala kao zločinačku vojnu formaciju, koja je počinila niz masovnih zločina nad srpskim stanovništvom. Svi takvi napisi zasnovani su na jednom Elaboratu koji je sastavila Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih saradnika FNRJ 1947. godine. Valja reći da se radi o dokumentu koji ne može izdržati teret historijske kritike, jer se u njemu navodi niz neistina, tendencioznih poluistina i kleveti. Elaborat je napisan ispod svakog nivoa profesionalnosti i stručnosti. O tome, možda, nešto više riječi kasnije.
Na osnovu objavljene literature i dostupnih mu izvora, Zagrebački publicist Zija Sulejmanpašić napisao je knjigu “13. SS divizija Handžar – istine i laži”, u kojoj je prikazao povijest divizije, ali se – za razliku od Leprea – detaljnije upustio u prikaz prilika u kojima su se nalazili Bošnjaci do formiranja 13. SS divizije. No, ono što je najznačajnije u njegovoj knjizi, to je kritika navoda gore spomenutog Elaborata i historičara socijalističkog razdoblja o zločinima Handžar divizije. Par detalja o ovoj knjizi:
www.interliber.com/catlis…=6350&ml=b

(P.S. – Na Interliberu stoji da je knjiga sa mehkim koricama i da nije ilustrirana. Ja posjedujem jedan primjerak te knjige, kupljen u knjižari u Tuzli, koji je i tvrdo ukoričen i ilustriran, tj. sa većim brojem fotografija. Ne znam da li su oni na Interliberu pogriješili ili postoje dvije verzije istog izdanja. I ne znam kog vraga knjiga traži u odjeljku među memoarima, autobiografijama i dnevnicima. Tu stoji i da je već rasprodata).

Evo šta Ivan Lovrenović kaže o toj knjizi:

“(…) već tjednima, čak i mjesecima po Sarajevu tražim, ali ne nalazim, sugovornika o temama što ih rastvara makar i kontroverzna ali sjajno dokumentirana i napisana knjiga staroga Zagrebačkog novinara Zije Sulejmanpašića o 13. SS Handžar diviziji. U njoj se, koliko je meni poznato, prvi put u potpuno ocrtanom lokalnom i međunarodnom historijskom kontekstu obrađuje pitanje ponašanja i vojno-političkoga optiranja bosanskih Muslimana u Drugom svjetskom ratu, zatečenih u smrtonosnom žrvnju između četničkoga noža (pogotovo u istočnoj Bosni i Hercegovini) i endehazijske asimilacije. To je jedna od tipičnih pobudnih i otkrivalačkih knjiga, kojoj ne treba apologetika, nego žustra i potkovana debata. “
www.bhdani.com/default.as…tekst_rb=1

To što piše na četničkim stranicama tipa srpska-mreza.com, serbianna.com, pogledi,co.yu i sl. obične su gluposti i četnička propaganda, a slično ćeš naći i na mnogim židovskim cionističkim stranicama (uglavnom vezano za muftiju el-Huseinija koga Židovi danas posebno ističu kao nekakav spoj nacizma, “islamskog fundamentalizma” i palestinskog “terorizma” i kome u famoznoj “Enciklopediji Holokausta” posjećuju više mjesta nego Goebbelsu i Einchmannu zajedno).

Nešto o ratnim zločinima 13. SS divizije pogledaj ovdje:
forum.axishistory.com/vie…p?p=597559
forum.axishistory.com/vie…hp?t=68679
www.feldgrau.net/phpBB2/v…php?t=8004

Najbolji izvor informacija o 13. SS diviziji jeste knjiga Himmler’s Bosnian Division, koju je napisao George Lepre (ako si primijetio, on je i moderator na forumima Axis History i Feldgrau).

Uglavnom, još se u partizanskim dokumentima (izvještaji, naređenja, operativni dnevnici…) govori o zločinima 13. SS divizije, ali ti podaci su imali i propagandni karakter, te ih treba prihvatiti s rezervom.

Nakon rata, 1947. godine, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih saradnika Bosne i Hercegovine sastavila je vrlo obiman elaborat o 13. SS Handžar diviziji, koji je ovu jedinicu predstavio u izrazito negativnom svjetlu, kao zločinačku i koljačku formaciju. Po ovom elaboratu, handžarci su po selima nemilice ubijali civilno stanovništvo, pljačkali, palili, ubijali zarobljene i ranjene partizane itd. Po ovom dokumentu, 13. SS divizija je za vrijeme svog boravka u Bosni, od marta do oktobra 1944., na području od Brčkog i Bijeljine do Vlasenice i Šekovića, pobila 1803 civila i neutvrđen broj zarobljenih i ranjenih partizana.

Elaborat međutim ne može izdržati historijsku kritiku iz više razloga:

1. – naglašene tendencije da se divizija prikaže u negativnom svjetlu,

2. – karaktera izvora informacija – izjave svjedoka, od kojih su mnogi pričali fantastične satvari, drugi su uveličavali mučeništvo žrtava, kod trećih se jasno ispoljava šovinizam (što i nije čudno s obzirom na kratak period od svršetka rata). Komisija je sve to nekritički prihvaćala.

3. – teških činjeničnih grešaka – npr. autori elaborata su potpuno pobrkali njemačku obavještajno-policijsku mrežu u zoni odgovornosti 13. SS divizije, pa bulazne o nekakvom “Gestapou 13. SS divizije”! provala

U Elaboratu se navodi niz gluposti, na primjer – da su u diviziji nosili nekakve noževe handžare koji su bili posebno napravljeni za klanje (pogledaj komentar ovdje), da su imali istetovirana slova SS na ruci itd. itd.

Koliko su autori elaborata bili tendenciozni i neprofesionalni, najbolje govori opis masovnog ubojstva u selu Loparama krajem aprila 1944., gdje je prema elaboratu pobijeno 218 srpskih seljaka. Elaborat doslovno prenosi izjavu nekog Vida Miljanovića. Po njemu, seljaci su pohapšeni, dovedeni pred nekakvu kafanu u Loparama i ubijeni. Na koji način? E pazite SAD: SS-ovci bi uhvatili seljaka, stavili mu omču oko vrata i objesili na lipu pred kafanom. Međutim, on bi preživio vješanje. Onda bi došla dvojica sa željeznim šipkama i tukli seljaka po prsima. On bi i to preživio. Onda na scenu stupa handžarac zvani “Krvavi”, rodom iz Čelića. On vadi nož i zabija ga žrtvi ispod grkljana. Vadi cigarete, pali jednu, pa je stavlja žrtvi u usta, onda pali i sebi, popuši do pola, pa se prihvaća drška noža, nožem “obrće i čavrlja” po vratu žrtve. No, ta je žrtva i dalje živa, i tek kad se “u samrtničkom hropcu” nakon tog “obrćanja i čavrljanja” stane koprcati, “Krvavi” je konačno prekolje.

Da rezimiramo, seljak preživljava vješanje, teško batinjanje željeznim šipkama dok visi na omči, potom nož zaboden u vrat nekih 2-3 minute (dok “Krvavi” ne ispuši ono pola cigarete), pa još i “obrćanje i čavrljanje” dok ga konačno ne prekolje!?

Ova morbidna fantastika bi bila smiješna da se ne radi o ubijanju ljudi. Po svjedoku Miljanoviću, nije jedna osoba ovako ubijena, već dvije trećine pohapšenih seljaka – upravo na opisani način. Onda su se SS-ovcima priključili četnici, pa su oni zajedno (valjda im je ono vješanje-batinjanje-zabijanje noža-pušenje-obrćanje & čavrljanje-klanje na kraju dosadilo), ostatak pobili mitraljeskom vatrom ili poklali.

Ovakve i slične navode elaborata kritikuje i pobija Zija Sulejmanpašić, u svojoj knjizi “13. SS divizija – istine i laži”. Konkretno u slučaju Lopara, Sulejmanpašić prenosi izvještaj sa suđenja (kojemu je i sam prisustvovao) dvojici pripadnika 13. SS divizije. OK, jedan je osuđen na smrt jer je njegov drug svjedočio protiv njega (spasivši na taj način svoju glavu). Ali – tu se spominje samo vješanje ljudi, te da su SS-ovci neke prije vješanja tukli i u neke pucali iz pištolja. I to je sve.

Podaci izneseni u elaboratu su u kontradikciji sa izvorima prvog reda. Na primjer, komisija navodi kako je zapovjednik divizije general Sauberzweig naredio da “sjeverno od Save nema zarobljenika” (tokom operacija u Srijemu) – međutim, on u svom izvještaju po završetku akcije spominje 85 zarobljenika, itd.

Sulejmanpašić je isto tako primijetio da je jugoslavenska štampa potpuno prešućivala i iognorirala suđenja pripadnicima 13. SS divizije, dok su pak sa ostalih suđenja “domaćim izdajnicima”, okupatorima i “narodnim neprijateljima” objavljivani opširni izvještaji. Ne spominje se ni suđenje 38-rici oficira divizije, o čemu imaš nešto ovdje:
forum.axishistory.com/vie…p?p=229234

Po meni, Sulejmanpašić je dosta dobro obarao mitove i neistine o ratnim zločinima 13. SS divizije, ali je otišao u drugu krajnost. Po njemu, ispada da su svi zločini 13. SS divizije izmišljeni.

Podaci o broju žrtava (1803 osobe) vjerovatno su pretjerani, mada se nekome i ne čine veliki u poređenju sa zločinima Pavla Đurišića, koji je samo za nekoliko dana pobio 1.000 bošnjačkih muškaraca i oko 8.000 žena i djece, o čemu je izvijestio Dražu Mihailovića. 13. SS divizija je za osam mjeseci pobila 1.800 ljudi. Međutim, i ti podaci su preuveličani iz razloga što se 13. SS diviziji pripisuju i ubojstva uhapšenih simpatizera NOP-a, potom racije, pretresi, strijeljanja prilikom racija itd. Borba protiv partizanskih simpatizera, policijskle mjere, hapšenja itd. nisu ni spadala u posao 13. SS divizije, već posebnih jedinica SS policije, tzv. njemačkog redarstva u Hrvatskoj, itd.

Bez ikakve sumnje, stvarne razmjere civila ubijenih od strane pripadnika 13. SS divizije bez obimnih komparativnih arhivsko-antropoloških istraživanja nije ni moguće utvrditi.

Na srpskim ultranacionalističkim web-stranicama, kao i na nekim cionističkim, mogu se naći i podaci da je 13. SS divizija sprovodila pravi genocid, da je ubijala sve Srbe i sl., i to smišljeno i planirano.

Takve priče su obične budalaštine, jer kako onda objasniti činjenicu da je 13. SS divizija sarađivala svo vrijeme s četnicima? Ili, kako je to da je u nekim srpskim selima ubijeno po nekoliko desetina osoba, a u nekim ni jedna jedina? Ili, zašto su onda borci 13. SS divizije u bošnjačkom selu Vražići strijeljali 28 civila? Ili, da se u Smjernicama za osiguranje mira u Bosni, programu djelovanja 13. SS divizije, Srbi pozivaju da uzmu učešća u zajednici? Ili da je zapovjednik divizije general Sauberzweig Srbe nazivao “zdravim i konstruktivnim elementom”?

Ratni zločini 13. SS divizije – u koje po odredbama Ženevske konvencije iz 1929. spadaju ubojstva civila – desili su se kao posljedica izuzetno brutalnog načina borbe protiv gerile, u kojem je pravo na odmazdu (koje je dopušteno po međunarodnom ratnom pravu) zloupotrebljavano do krajnje mjere. Nacionalna pripadnost stanovništva nije bila primarni motiv, nego da li to stanovništvo podržava partizane. U tome su handžarci imali podršku četnika, koji su im predavali i cinkali saradnike NOP-a u svojim selima, ukoliko ih već sami ne bi likvidirali. Ako se uzme u obzir da je znatan broj handžaraca potekao iz krajeva koje su opustošili četnici, onda se može razumjeti da su takvi eventualno imalo manje skrupula prema ubojstvima srpskih civila. No, ni muslimani Bošnjaci naklonjeni NOP-u ne bi bili pošteđeni ukoliko bi im pali u ruke. Ja sam u popisima imena žrtava 13. SS divizije utvrdio oko 120 muslimanskih imena.

Dakle, 13. SS divizija jeste činila ratne zločine, ali nije planirala ni sprovodila genocid. Dakle, u tom kontekstu se ne može izjednačavati sa četnicima ni ustašama kako se to često čini (posebno u saopćenjima SUBNOAR-a, Helsinškog komiteta, pa nedavno je i naš član predsjedništva Suljo Tihić izletio sa nečim sličnim).

Još samo da se osvrnem na dvije stvari:

13. SS diviziji se pripisuje uloga u Holokaustu, uništenju židova. To je besmislica, iz jednostavnog razloga: Židova u Bosni 1944. nije gotovo ni bilo, zahvaljujući revnosti Pavelićevog režima. Ja sam u imenima žrtava našao svega tri takva skučaja: jedan židovski ljekar – partizan (dr. Ivo Lev) je zarobljen i likvidiran; u bošnjačkom selu Gnojnica nađene su skrivene dvije židovske obitelji, odvedene i likvidirane, a jedan je sanitetski oficir u bolnici u Bijeljini saznao da je jedan stari doktor Židov, prijavio ga je Gestapou i ovaj je ubijen. Mislim da se samo onaj prvi slučaj može staviti na teret 13. SS diviziji, jer njihov posao nije bio da traže neprijatelje, pogotovu ne one rasne. Za to su postojale posebne jedinice.

Također, komunisti su optuživali 13. SS diviziju za masovna ubojstva ratnih zarobljenika. No, u samom Elaboratu postoje kontradikcije, najprije se tvrdi da su svi zarobljenici ubijani na licu mjesta, a onda se navodi slučaj da jednog koji je zarobljen u Šekovićima pa sproveden u zatvor u Brčko (a radi se o stotinjak kilometara razdaljine).

Himmler’s Bosnian Division je apsolutno odlična knjiga, napisana od autora koji nema veze s Balkanskim glupostima, nepristrasno, objektivno i, što je najvažnije, znanstveno, na osnovu dokumenata iz Bonna, Freiburga i dr., kao i izjava preživjelih oficira i vojnika divizije (Nijemaca i Bošnjaka).

Na žalost, koliko je meni poznato, još uvijek ne postoji njezin prijevod na bosanski, iako je napisana prije osam godina, tako da je dostupna samo na engleskom.






Evo jos nekoliko napomena, da bi slika bila potpunija.. cijela ta jedinica je postojala otprilike samo godinu dana u nekoj ratnoj formi i imala je najvise desetak hiljada bosnjackih clanova, sto je bilo neuporedivo manje nego broj Bosnjaka u partizanima. Cijela ta jedinica je znaci u svom jeku imala toliko ljudi koliko su srpski fasisti pobili u nekoliko dana u Srebrenici (i to nenaoruzanih). Srbi moraju dodatno zapaziti da su srpski Cetnici napravili vise zrtava partizanima nego cijela ta "Handzar divizija".
Jos krace receno, jedini narod na Balkanu koji ima fasisticku proslost, sadasnjost i buducnost su jedino Srbi. Svi ostali imaju neke "mrlje" u svojoj istoriji a Srbi se definitivno odrzavaju na putu fasizma, netolerancije i kolektivne nesvijesti.

*****
The Head of the SS, Reichsfuhrer-SS Heinrich Himmler, was, in fact, fascinated by the fighting capabilities of certain non-German peoples, and this included the "Islamic faith, which he believed fostered fearless soldiers". He envisioned the creation of a Bosnian SS division constituted solely of Bosnian Muslims in a manner similar to the Bosnian divisions of the old Austro-Hungarian Empire. Hitler, however, does not appear to have been so enthusiastic about such an undertaking, and it took some time before he finally permitted the division to be created.

The approval came in February 1943. By mid-April, approximately 8,000 men had volunteered for service with Handschar and three months later the number had only risen to 15,000. As this was still far short of the number required for a full division, recruiting of ethnic Albanians was begun, and finally the incorporation of Croatians--approximately 3,000--was permitted.

Training continued until mid-February 1944. Handschar was then returned to Bosnia where it was assigned the task of securing the northeastern region of Bosnia bordered by the Sava, Bosna, Spreca and Dvina Rivers. Anti-partisan operations commenced almost immediately, and these were carried out successfully. One of the largest was Maibaum, which was conducted in late-April against the Partisan III Bosnia Corp. After several days of fighting, one German report claimed that close to 1,000 partisans had been killed.

As was always the case, however, the setbacks that the partisans faced was not permanent. While successful, Maibaum did not fully rid the northeastern section of Bosnia from partisan activity in general, and by early June the partisans had regrouped and were on the offensive again. Heavy fighting took place at Lopare on June 8, 1944 and units from Handschar positioned there were overrun. In total, the division sustained just over 200 dead and a further 600 injured--the most serious losses to date.

For the rest of the summer, Handschar conducted further anti-partisan operations and by the end of the summer it was worn down and the morale among the men beginning to decline. During this time there were plans to form another Bosnian SS division (23rd Waffen Gebirgs Division der SS "Kama"), and officers and men were transferred from Handschar to facilitate this.

At about this same time, Handschar began to experience organizational and morale problems that were instigated by rumours that the unit would soon be leaving Bosnia. During the autumn of 1944, therefore, Handschar was plagued by desertions, and so Himmler decided that it and the still-forming Kama would be reorganized into two "small" divisions of 10,000 men each. However, on October 17, shortly after Handschar had been transferred to Zagreb (which resulted in more desertions), the men of Kama mutinied and shortly afterward it was disbanded.

It was now becoming quite evident that to the Germans that their Bosnian volunteers were becoming unreliable and as a result many were disarmed. To compensate for the loss of manpower, local Croatians were pressed into service, but this did little to enhance the fighting capabilities of Handschar, which, in mid-November, finally left Bosnia for Hungary, where it fought against the advancing Soviets.

For the rest of the winter, Handschar occupied three defensive positions--Margarethestellung, Dorotheastellung, and the Reichsschutzstellung--and were successful at slowing the Soviet advance in mid-April. It was all, of course, for no purpose as the war ended several weeks later.

Nacisticke teme nisu dobro dosle na ovom forumu

Lock