Pokušajte se prisjetiti - koliko ste često u životu, prije nego ste počeli planirati obitelj, uopće razmišljali o svojoj plodnosti, odnosno - promišljali što biste učinili kad ne biste mogli imati djece. Možete li se sjetiti? Ja - teško, mislim da mi je to samo na trenutke prolazilo kroz glavu, ali ne na razini svijesti. Nikad nisam stvarno razmišljala što bih onda i kako bih se nosila s tim. Puno lakše se mogu sjetiti onih mjeseci kad sam s mukom iščekivala dan kad menstruacija treba doći, kad sam računala jesu li to bili baš ti dani kad se nismo dobro zaštitili, kad sam potiho izgovarala molitve da "kasni zbog prehlade ili stresa, a ne zbog..." Ali ni u tim trenucima nisam ni pomišljala na mogućnost da mi se to možda ne može desiti ili da se neće desiti jednom kad budem željela. Kad oboje budemo željeli. Pa plodnost je jednostavno instinktivno pravo svakog čovjeka, koje uzimamo zdravo za gotovo. No, na žalost nije baš tako.

Plodnost je sintagma moći i besmrtnosti, smisla života, neprestano obnavljanje, vječnost, dokaz ljubavi, sjedinjavanje... Čak i ljudi (bez obzira na spol) koji ne namjeravaju imati djecu, ne žele ili nisu sigurni u to, očekuju da će to, ako jednom ipak požele, svakako moći. I da ih netko pita da žrtvuju svoju plodnost na račun nekih drugih ciljeva, ne vjerujem da bi pristali na to. Kod muškaraca ona se često izjednačava s potencijom, kod žena sa životnim uspjehom, a samim tim - neplodnost s impotencijom, odnosno životnim neuspjehom. Vrhunac bliskosti, ljubavi i sjedinjavanja jednog para je u rođenju i zajedničkom podizanju djeteta. Dakle, potpuno je razumljiva i očekivana bura različitih emocija koju doživljava par koji želi imati djecu, a pri tome se suočava s nemogućnošću da ih ima. Iskustvo neplodnosti može gurnuti čovjeka i par na rub krize, emocionalno i fizički.

U narednim tekstovima pokušat ću se dotaknuti svih problema s kojima se parovi susreću kroz borbu za plod svog braka, svoje ljubavi - dijete, te kako oni djeluju na psihički život - kako pojedinca, tako i para; od trenutka kad uviđaju da nešto nije u redu, preko silnih medicinskih pretraga kojima se podvrgavaju, do trenutka razočarenja nakon neuspješnog postupka potpomognute oplodnje. Pokušat ću se osvrnuti i na mogućnosti nošenja s ogromnom količinom stresa i emocionalnih bura koje ta borba donosi.

Neplodnost (izostanak trudnoće spolnih partnera unutar godinu dana redovitih spolnih odnosa bez zaštite) je danas izuzetno raširen problem, statistike pokazuju da čak 10 - 15 % parova ima problema sa začećem ili iznošenjem trudnoće. Kod nas se dosta govori o mogućnostima rješenja problema, o pretragama i tretmanima, u tome doista ne zaostajemo puno za zapadnim svijetom, ali pri tome se, čini mi se, zanemaruje vrlo važan aspekt života čovjeka, a to je - emocionalni. Ne samo da emocije utječu na plodnost, već se nikako ne smiju zaboraviti i u planiranju uspješnosti tretmana koji se poduzima. Da bi naglasila emocionalnu sferu ovog problema, Dr R. Rendall u svojoj knjizi "Žensko tijelo, ženska mudrost" jasno upozorava:

"Premda neplodnost je izostanak trudnoće spolnih partnera unutar godinu dana redovitih spolnih odnosa bez zaštite. nije opasna po život, depresije od kojih pate neplodne žene ne mogu se razlučiti od depresija od kojih boluju one oboljele od raka, srčane bolesti i side."

Dakle, neplodnost ima iste emocionalne i psihičke posljedice kao nefunkcionalnost (ili invalidnost, ili bolest) bilo kojeg tjelesnog sustava. Naravno, ljudi se, i kao pojedinci, i u paru, nose s tim problemom, uspješno ili manje uspješno, sami ili zajedno s drugima...

Moram napomenuti da, neki parovi, na žalost, nikad ne uspiju zajedno prebroditi krizu u kojoj su se našli. Postoje jasne spolne razlike u reakcijama na neplodnost koje neki parovi, uz dodatne pritiske i nesporazume, ne uspiju premostiti. U jednom od tekstova osvrnut ću se na te razlike i komunikacijsku barijeru koja se ponekad stvara u vezi, u ovakvim kriznim situacijama. Većina parova, srećom, iz te krize izlazi još jača i obogaćena novom bliskošću.

Cilj nam je da  neplodnost ostavi što manje emocionalnih posljedica na svakog pojedinca u paru, te ne naruši njihovu vezu. Jasna potreba za podrškom, za dijeljenjem iskustava, očituje se i u postojanju foruma na Rodinim stranicama, te sve većem broju prijavljenih sudionika. To je jedna važna karika u nizu, ali potreban nam je i jak, razvijeni sustav psihosocijalne podrške! Cjelovit razgovor sa stručnjakom - psihologom, psihoterapeutom, kao dio pretraga, te kasnije tretmana ukoliko je potrebno, morao bi postati rutinski. Naredni tekstovi na ovu temu sigurno će još dodatno pojasniti važnost psihičkog aspekta u rješavanju ovog problema.

Izvor

ostati sa osobom koja ne moze da ti podari potomke, a zeleo si potomke - je uzasno velika zrtva, mozda jedna od najvecih. Sve mislim da se uvek potegne to pitanje pre ili kasnije u zivotima tih ljudi... preispitivanje, kad je vec uveliko kasno.

ako ne mogu, mislim da bih (osim ako me bas ne ubedi u suprotno sto je ravno nemogucem dogadjaju) raskinula vezu jer bih se u svakom drugom slucaju osecala jos gore 

Mislim da postoji još jedan podjednako težak slučaj, a to je da saznaš da tvoj partner ima u porodici neku naslednu bolest (a to može biti nešto bezazleno kao ćelavost, pa sve do teških fizičkih i mentalnih oboljenja).

Zato se prvo prave deca pa stupa u brak, pa me spalite.

desilo mi se ... prekinula sam ubrzo jer nisam mogla od muke i savesti da spavam nocu  

ja bih rekao da si ti fulala temu 

ili nisi ... 

Hard decisions

Ogromna zrtva. Pitanje da li bih mogao da podnesem istu. Doduse, uvek postoji usvajanje mada sam cuo da je sam proces komplikovan

pa za nasledne bolesti, ovo sto Bemb kaze.. desilo mi se, pa sam zapalila    a sta ces ...

Danas se mnogi razlozi steriliteta uspešno leče ali ima naslednih bolesti koje su daleko veći problem. Međutim ne znam ni jednu porodicu koja nema nekakav potencijal za nasledne bolesti a uvek postoje i opasnosti od mutacija. Zato rađajte ako možete ranije.

Čuvaš se, čuvaš se, trudiš se godinama, daješ pare, ideš na terapije, mučiš sebe, mučiš partnera, onda poslije X pokušaja i X pobačaja, rodiš, čuvaš ga, maziš, paziš, gledaš ga kao zjenicu oka svoga i onda ga jednom ispustiš iz vida i djavo dodje po svoje. Kome nije sudjeno...


Inače meni su mnogo interesantnije priče o ženama koje su ostale trudne nakon što usvajanja. Mamina koleginica sa posla se udala kao klinka od 18 godina. Od svoje 20-te do 35 godine žena i njen muž su obilazili sve moguće ljekare i nisu uspjeli da išta tu promjene. Onda je ona odlučila da će da usvoje dijete. Trebalo im je 2 godine da dobiju svoju bebu. Kad su otišli u dom da je uzmu ona je na ulazu vidjela klinca od 4-5 godina, sa krupnim crnim očima koji ju je dočekao riječima: "Mama jesi ti došla po mene?"
Žena se tu potpuno raspametila. Dobila je bebu, ali nije mogla da spava danima. Onda je opet otišla u centar za soc. rad i tražila da joj ispričaju priču tog dječaka. Kad je došla kući i ispričala mužu da je podnjela zahtjev da i njega usvoji muž je htio da bježi kroz prozor.
Uglavnom u roku od 3 mjeseca oni su dobili sina od 4 godine i ceru od 3 mjeseca. Taman je njen muž, inače lik 6 godina stariji od nje i naviknut da se čitav život njegove žene oko njega vrti počeo da se navikava na novonastalu situaciju, kad ne lezi vraže ona ostane trudna. 9 mjeseci kasnije ona rodi blizance sina i ćerku. Tako su uspjeli da postave svojevrstan rekord od 0 do 4 za nekih godinu i po dana.
Inače, ona se porodila u novembru 1991 u Sarajevu. Mama je inače svaki dnevnik koji je pričao o bombardovanju Sarajeva, nedostatku hrane i vode ispraćala riječima: "Kako će moja Sadeta sad sa njih četvero..."