Treba li (ipak) kupovati ljubav   
   
Sjećate se slatke Alicie Silverstone u ulozi match-makerice? Los Angeles, sunce, palme, zabave uz bazen i vječita potraga za srodnom dušom... Prva asocijacija: je li moguće da će nam nakon fast fooda, straha od terorizma i virusa na mobitelima podvaliti i teoriju o pravoj ljubavi nađenoj putem posrednika?!   
   
Treba li vam uistinu treća osoba u potrazi za partnerom?   
   
No prije nego to stigneš odbaciti i osuditi, stani i hm... zamisli se. Je li onaj čudan svijet preko Velike bare zaista obitavalište otuđenog i usamljenog čovjeka koji u nedostatku vremena zapošljava 'stručnjake' da mu privatni život dovedu u red? Naravno, kako svaka dekadencija ima svoju povijest, tako i za 'smrt ljubavi' filozofi i moralisti već desetljećima pronalaze objašnjenja.

Nakon toliko prozivane seksualne revolucije iz 60-ih i 70-ih uslijedile su bizarne osamdesete, nedostatak vremena i prostora... Bez poetiziranja i pristranosti, pogledajmo kako se ljubav borila da opstane tamo daleko na Divljem zapadu.

Ah, te osamdesete

Već smo pomalo navikli kriviti ovo desetljeće za modni užas, crnu rupu u glazbenoj povijesti, trash invaziju na filmu... No tih se godina po prvi put samački život počeo gledati kao nešto društveno prihvatljivo, pa čak i poželjno ako pokušavate osigurati visoki status u određenoj profesiji.
   
Možda da jednostavno s nekim pronađete zajedničke interese   

Stremeći uspjehu mladi su Amerikanci u kasnim 20-ima bili prva generacija u svojoj zemlji koja je umjesto obiteljskog života radije izabrala prekovremene sate u financijskim tvrtkama velegradova i specifičan životni stil koji je uz to išao. Nekako je prestalo biti važno naći svoju srodnu dušu te se sve vezano za zaljubljivanje ostavljalo za kasnije godine, 'kad se postane netko'...
   
Samci s više novca biraju bolje agencije koje imaju bogatije klijente i 'veći' izbor      
   
Iako uglađeni, njegovani, s tenom redovito održavanim u solariju, mnogi su takvi muškarci bili upravo emotivni kastrati! Između poslovnih večera, svjetala velikih gradova i avionskih letova slomilo bi se i pokoje žensko srce, ali novi radni tjedan nosio bi nove izazove...

No da ne ispadne kako su samo dečki krivi za nestanak romantike, juppie eksplozijom u 80-ima i žene su odlučile saznati kako je to graditi karijeru. Ako ste gledali filmski klasik 'Zaposlena djevojka' ili noviju parodiju juppiejevskog života 'Američki psiho', bit će vam jasniji taj svijet trčanja za novcem. Večere u japanskim restoranima, stan na vrhu nebodera, sobe opremljene kožom i kromom, fascinacija Afrikom, stereo uređaj kao centralni dio prostorije za odmor... trendi i blistavo, ali pomalo šuplje. I tako više od desetljeća...

Novi hippiji

A onda, u 90-ima, opet uspon nekako humanijih vrijednosti. Grunge pokret s početka 90-ih naslanjao se na liberalna građanska stajališta; tako je rasla ekološka osviještenost, jednakost spolova podignuta je na višu razinu, a riječi pjesama nisu skrivale da i muškarci mogu upadati u mračna, depresivna i očajna stanja.

Osjećaj bespomoćnosti u svijetu koji guta sve više nije bio rezerviran za one neuravnotežene, socijalno neprilagođene ili jednostavno umjetničke dušice, već se o teškim temama progovaralo na svakom uglu.

Grunge je bio svojevrsni blues ranih 90-ih te je barem senzibilizirao američku javnost. Kao odgovor na ovaj pokret modni su gurui izbacili nekoliko vrlo svježih sezona s neohippie smjernicama, a u filmskom su svijetu zaredale ekranizacije viktorijanskih književnih klasika – Jane Austen, Emily Bronte, Henryja Jamesa i drugih. Novi romantici imali su očito samo jednu namjeru – vratiti ljubavi dostojanstvo.

Bilo je čak i ekstremnih stremljenja – naime, u to se vrijeme pojavio i pokret Real Love koji je propagirao seksualnu apstinenciju do braka. No devedesete su prošle, a Doba Vodenjaka nije došlo, niti je milenijski bug izbrisao dvije tisuće godina povijesti naše civilizacije... Jednostavno je nastupilo jedno novo doba u kojem će nam sve probati prodati, pa tako i ljubav.

Plastična svakodnevica

Nakon prvobitne histerije oko smjene tisućljeća postalo je očito da će ono donijeti potpuno nov sustav vrijednosti. Paralelno s time, ponovno se otvorilo bojno polje Istok-Zapad te je jaz između izrazito potrošačke kulture i onih koji joj ne pripadaju postao još primjetniji. O dehumanizaciji Zapada napisane su tone literature. No kako se to odražava na život običnih ljudi?
   
Nikad se ne zna, prilika vas može čekati već iza prvih vrata   

Netko je prepričao sličicu iz svakodnevnog američkog života: obitelj koja ruča na papirnatom stolnjaku za jednokratnu upotrebu, s plastičnim priborom iz supermarketa i plastičnim posudama za podgrijavanje koje su u isto vrijeme i ambalaža i servis za jelo.

S druge strane, tvrtke u svrhu stjecanja veće dobiti ulažu mnogo novca u stvaranje savršeno učinkovitog radnika, tajnice, menadžera. Velike korporacije zapošljavaju psihologe/psihijatre za potrebe svojih zaposlenika koji imaju sve manje vremena, dok se razina stresa povećava geometrijskom progresijom.

Stotine priručnika za samopomoć, tečajeva za stjecanje samopouzdanja, spa i joga centara samo su odraz histerične kulture koja slijepo prihvaća diktat vremena i pokorava mu se u unaprijed zadanom ritmu. Ukoliko pojedinac imalo odstupa od zadanih parametara, tu su self-help priručnici koji u 10 koraka navodno rješavaju problem.

Kupi me!

A o prolaznosti da i ne govorimo! Najžalosnije je to što proizvodi takozvanog lifestyle tržišta najviše navode ljude na konzumiranje, doslovno obećavajući da ćete koristeći određeni proizvod ili uslugu biti lijepi, pametni i u toku s vremenom.
   
Ili mislite da je i njima trebao match-maker...   

Upravo je match-making (agencijsko ljubavno posredništvo) jedan od 'proizvoda' ove nove sfere uslužnih djelatnosti. Jednako kako mediji poručuju da je napeta koža poželjna osobina svake žene, tako poručuju i da ljudi moraju ostvariti savršen 'match' na ljubavnom planu kako bi zaokružili listu osobnih uspjeha. Amerikanci to zovu 'having it all' ili imati sve. Dakle, stepenicu dalje od hladnih i isključivo karijeristički nastrojenih juppieja, sada je bitno naći ljubav svog života.

No bez zavaravanja: ne radi se o ponovnom osvješćivanju starih vrijednosti, već jednostavno o kompletiranju životnog paketa. Tako to oni rade… Čak bih i dala prostora sumnji u stvari kojima nisam direktno svjedočila da nemam nekoliko vjernih izvora koji su mi iz prve ruke dočarali 'američki san'. Ljubav je u urbanim sredinama doslovno dio tržišta, a muškarci i žene produkti s pripisanom većom ili manjom vrijednosti, dok je svaki čovjek za sebe osamljen kao otok.

Pa kad nas pritisne posao, vlastita očekivanja, teret propalih veza i loših spojeva, preostaje jedino svratiti do posredničke agencije, unijeti svoje podatke u katalog klijenata, platiti, zahvaliti na njihovom vremenu (koje je masno plaćeno) i nadati se. Usto, nisu svi match-makeri isti, točnije, stvarno UČINKOVITI! Samci s više novca biraju bolje agencije koje imaju bogatije klijente i 'veći' izbor. A upravo ovo brutalno realno odražava činjenicu da ljubav jest potrošna roba, konačan cilj ugovorene novčane razmjene.

Na kraju, čini mi se da nekako nije pošteno plaćati kako bismo se zaljubili, jednako kao što ne bi bilo pošteno plaćati kako bismo mogli pisati i čitati. Ispunjenje esencijalne čovjekove potrebe za ljubavlju, intimnošću, zaštitom i povjerenjem u drugo ljudsko biće nikada ne bi smjelo postati predmetom biznisa. Zato, iako je onaj nedavno nam pokazan match-making imao za glasnogovornicu all-american slatku curu Aliciu Silverstone i iako je sve to skupa bilo jako ljupko upakirano i idealno za kratiti hladne zimske dane - NE, hvala! Došlo je proljeće, a ima nas koji još vjerujemo u prave fatalne susrete.   
   
   
Dunja Antonović
ponedjeljak, 04.04.2005