Pojam proces individuacije, s jedne strane, i alkemija, s druge strane, stvari su koje se čine veoma udaljenim jedna od druge, tako te uobrazilja isprvice ne uzmaže zamisliti most između njih. Tomu čitatelju dugujem razjašnjenje, tim prije što sam prilikom objavljivanja svojih predavanja stekao neka iskustva koja upućuju na stanovitu zbunjenost mojih kritičara.


Ono što imam iznijeti o biću ljudske duše poglavito su opažanja na ljudima. Tim se opažanjima predbacuje kako govore o nepoznatim, odnosno, teško pristupačnim iskustvima. Čudnovata je činjenica, na koju se neprestance nailazi, da ama baš svatko, pa i najnemjerodavniji nestručnjak, vjeruje kako o psihologiji zna sve, kao da je psiha upravo ono područje koje uživa sveopće poznavanje. Ali svaki će se zbiljski poznavatelj ljudske duše složiti sa mnom ako kažem, da ona pripada najtamnijim i najtajnovitijim stvarima s kojim se naše iskustvo susreće.
U analitičkom procesu, to jest u dijalektičkom razračunavanju između svijesti i nesvjesnoga, postoji razvoj, napredovanje k cilju ili završetku, i teško odgonetljiva narav tog razvoja zaokupljala me godinama.

Proces sazrijevanja
Ali, kao što pokazuje iskustvo, postoji velik broj pacijenata u kojih vanjsko okončanje rada s liječnikom nipošto ne označuje i završetak analitičkog procesa. Razračunavanje s nesvjesnim naprotiv se nastavlja i to u sličnom smislu kao i u onih što nisu odustali od rada s liječnikom. Katkad se s takvim pacijentima opet susrećemo nakon niza godina, i tada se zamjećuje često značajna povijest njihovih daljnjih preobrazba. Takva iskustva isprvice su osnažila moju pretpostavku da u duši postoji k cilju upravljen proces, tako reći neovisan o vanjskim uvjetima, i oslobodila me bojazni kako bih i sam mogao biti jedinim uzrokom nepravog (te stoga možda protunaravnog) psihičkog zbivanja.
Ali pravi put do cjelovitosti sastoji se – na žalost – iz sudbinskih zaobilazaka i stranputica. To je longissima via, ne ravna već vijugava crta što povezuje opreke, podsjećajući na putokazni caduceus (Merkurov glasnički štap), stazu koja labirintska isprepletenost ispunjuje strahom. Tim putem ozbiljuju se ona iskustva koja se rado označavaju kao “teško pristupačna”. Njihova nepristupačnost počiva na tome što su skupocjena: ona zahtijevaju nešto čega se ljudi najviše plaše, naime, cjelovitost, o kojoj se doduše neprestance govori i o kojoj se beskonačno može raspredati, koja se, međutim, u zbiljnosti života zaobilazi u najvećem luku. Beskrajno je omiljena praksa “psihologije pretinaca”, gdje jedan pretinac ne zna što se nalazi u drugomu.

Religija i Zapad
Bojim se da su za takvo stanje stvari odgovorni ne samo nesvjesnost i nemoć pojedinca već i opći duševni odgoj Europljanina. Taj je odgoj ne samo u nadležnosti već i u naravi vladajućih religija; jer samo te, prije svih racionalističkih sustava, odnose se jednako na vanjskoga i unutrašnjeg čovjeka. Kršćanstvu se može predbaciti spor razvoj, želi li se opravdati vlastita nedostatnost. Ne želim počiniti pogrešku pripisujući religiji ono za što je u prvome redu odgovorna ljudska nespretnost. Stoga ne govorim o najdubljem i najboljem razumijeću kršćanstva, već o površnosti i kobnom neshvaćanju, što svi zamjećuju. Imitatio Christi (Oponašanje, nasljedovanje Krista), to jest zahtjev da se slijedi uzor i postane sličan njemu, trebao bi težiti razvoju i uzdignuću vlastita unutrašnjeg čovjeka, ali ga površni vjernik, sklon gotovim obrascima, pretvara u izvanjski predmet obožavanja, koji upravo zbog tog štovanje ne uzmaže zahvatiti u dubinu duše, kako bi je preinačio u cjelovitost primjerenu uzoru. Tako božanski posrednik stoji kao slika vani, dok čovjek ostaje fragmentom, netaknut u svojoj najdubljoj naravi. Krist se, dapače, može oponašati do same stigmatizacije, a da se oponašatelj nimalo ne približi uzoru i njegovu značenju. Jer nije posrijedi puko oponašanje koje čovjeka ostavlja nepromijenjenim i stoga tek umjetnom tvorevinom.

Imitiranje Krista
Pogrešno poimanje samo izvanjskoga nasljedovanja Krista (imitatio Christi) pojačano je europskom predrasudom po kojoj se zapadnjačko mnijenje razlikuje od istočnjačkoga. Zapadnjaka je očaralo “deset tisuća stvari”; on vidi samo pojedinačno, posve je podložan svojemu “ja” i stvarima, nije svjestan duboka korijena svega postojećega. Istočnjak, usuprot tome, doživljava svijet pojedinačnih stvari, pa i sebe sama, kao san i svojim je bićem ukorijenjen u pra-tlu, što ga privlači toliko snažno te je njegova povezanost sa svijetom ograničena u često neshvatljivoj mjeri. Zapadnjački stav, sa svojim isticanjem predmeta, sklon je ostaviti “uzor” Krista u njegovu predmetnome obliku, lišavajući ga tako njegove tajnovite veze s unutrašnjim čovjekom.
Uzor Krist preuzeo je na sebe grijehe svijeta. Ali ako je taj uzor posve vani, onda je i grijeh pojedinca vani, te je tako taj pojedinac fragmentom više no ikad, budući da mu površno nerazumijevanje pruža lagodan način da svoje grijehe doslovce “prebaci na Krista” i tako izbjegne dubljoj odgovornosti, što je protivno duhu kršćanstva. Ako su najveća vrijednost (Krist) i najveća nevrijednost (grijeh) vani, duša je ispražnjena: nedostaje joj ono najdublje i najviše. Istočnjačko (posebice indijsko) mnijenje je drukčije: sve najviše i najdublje jest u transcendentalnome subjektu. Time se neizmjerno povećava značenje atman-a, sebstva (jastva). U zapadnjaka, međutim, vrijednost sebstva pada na ništicu. Odatle proizlazi opće potcjenjivanje duše na Zapadu.

C. G. Jung

Izvor