Voda beskraja

Šaku punu kamenčića
Bacam u vodu, neka
Ih nosi.
Odavno zore ne mirišu
Na jorgovane
I tek po neka usnula
Latica sleti na
Obraz poput neslućene
Suze, slije se žedno
Do srca i ono ga
Upije, na trenutak
Stane, pa oteče
Za kamenčićima
Uzvodno ne dodirujući
Dno, niti virove.
Neko me je danas pitao
- Kako si?  Neko je
Mahnuo, stao na moj
Put i ja sam ga pustila da
Ode dalje ne znajući da
Bi možda hteo biti
Prvi biser života.
U potrazi za srećom
Svaki potez je slep
Svaki pokret zagrli
Maglu i još hiljadu
Ključeva padne na
Dušu, nesvesno i lažno
Bez reči i odgovora,
Bez trajanja i oblika.
Dok stojim nad vodom
Beskraja i utapam
Prošlost silom misli
Prepoznajem lik što
Unatrag gleda
Tražeći onog što nedostaje
I ako on nije tamo.

Brisan prostor

Pokrivena sloboda
Vodi noć.
U njoj su snovi
Puni vatre i greha.
Stradaju samo bezgrešni.

Sa litice poleću
Ptice bez krila.
U ponoru nalaze
Spas i slepilo
I žive do večnosti.

Svaka želja i nada
Kopni pred Mesecom
Boje šljive.
Pegava koža imuna
Je na kraj i boje.

Jasnoća noći
Budna i glasna
Čezne za zvezdama.
Sjaj je sada suvišan.

Samo jedan krug
Netaknut živi
I punim imenom
Ispisuje crte
Poznatog lika;
Pogled poznatih
Očiju.

Brisan prostor
Ispuljavaš ti!

Samo moja...


Vama je ostavljam
cuvajte ljubav moju
vratite osmijeh na njenom licu...

I oci njene ostavljam vama
tako ciste i blage
da joj brisete kada pocne da place...

Ostavljam vam njeno tijelo
dodira toplih gladno
budite njezni sa tom kozom,
recite joj nesto lijepo
nemojte da se umori od cutanja...

Ostavljam vam ruzu moju
svakog jutra je zalijte,
ali ako ne procvjeta
miris svoj ne pusti
znajte da ona za nekim tuguje
tad' mi nju vratite
jer ona nikada nije bila vasa
i cijeli zivot je bila moja
samo nije znala
pa jadna u korovu ponikla...


Sami u ljubavi...

Mi,
nismo se voljeli,
samo smo drhtali
kad' bi jedno drugo vidjeli...

I ne,
nismo mi plakali
kao sto to rade zaljubljeni,
u samotnoj postelji mi smo jecali
kad' niko to drugi ne vidi...

I nismo krili ljubavne snove
samo smo cutali pred svima,
cije pod kljucem usne
cuvamo u grudima...

Stvarno...
mi se nismo voljeli
samo smo zeljeli umrijeti zajedno...
sami u ljubavi...

Moja rijeko...

Pokusah sebi objasniti tebe,
dubine u kojim spavas,
brzake kojim rusis postojanje obale,
i te virove
kojim vuces u njedra smjele sanjare...

Pokusah te zamisliti kao zabranjenu,
da prestanu piti tvoju vodu
da ne sijeku vrbi grane
koja te njezno miluje,
da prestanu krotiti tvoju divlju cud...

Pokusah skociti u tebe,
zaroniti i na dnu pronaci bisere,
kroz tebe gledati radjanje sunca
dok me bistrim kapljicama umivas...

Pokusah moja rijeko
ona divlja pritoka biti
u tebe se uliti
i kao jedno ime zajedno poteci...
pokusah sve
a samo jedno ne,
otici od Tebe...

Dodir

Kao dodir po ramenu
Poljubac leprša
I jedan drhtaj
Slika uspomenu
Koju vreme ne može izbrisati.

Na moj prag ptica donosi glas.
Da li je to samo dodir
Na ramenu što sanjam?

Koraci nestaju, stope izčezavaju
Dok lelujanje vetra donosi kiše
I kvari dan.
Zato ne tražim sunčev zrak
Niti poznate puteve?

Iskušavanje sreće, na usnama
Ima ukus zabranjenog voća;
Gorak i sočan, gotovo lutajući,
Klizi do srca i gasi ga.

Garava zora, nije do kraja
Okupana od greha i prašine.
Telo izbodeno dodirima
Krvari i svaku kap znoja
Crvenog od umora, meša sa kišama.

Ako iz njega izroni lik – nisam kriva.
Ako iz njega izroni ime – kajaću se.
Ako iz njega izroni novi dodir – predaću se.

Na bol odgovaram lako – poljupcima,
Dok je sreća čovek prerušen u noć,
Na samoću režim i grebem po njenim
Zidovima,
Ne mrzim, a možda bi trebalo.

Dodir po ramenu,
Lepa uspomena
I slamka spasa
Ljudima poput mene.

Ništa manje niti više
Tu je samo da zamrzne sliku
U vremenu.
Ako ga preživiš
O njemu ćeš misliti
Dok po borama tražiš
Prsten snova.

A tren iznova i iznova
Živi i okreće zemlju oko
Sebe;
Šalje vetrove da nose
Mirise:
I, gle, kroz kišu, sve
Miriše na mleko i med.

Slatka mešavina smiruje
Sliva se niz ramena i
Klizi sve do bedara.

I ako iz njega izroni želja – sakriću se.
Ako iz njega izroni suza – popući je.
Ako iz njega izroni novi poljubac – upiću ga
Žudno kao poslednju kap vode.

Nisam je pronasao u pijesku koji ocajem svojim prevrtah.
Ne pronadjoh je niti u vucijoj jazbini koju golom rukom bez vida osjetih.
U duboke virove mutne rijeke svoje plaho tijelo bacih,
nebil' na dnu ispod vijekovne stijene njen biserni trag ugledao.
I nebo sam gledao pitajuci koja zvijezda nju skriva
ili pak cijeli nebeski svod svojim likom je prekrila,
a ja ne vidim,
a ja ne mogu da je poljubim.

Trazio sam...
a pronasao nisam...
kazu da spava u svom cemeru bez osjecaja.

Nisam je pronasao...
kazu da spava i place.
Uz balade sjetne suze krije i rece
tvoju ljubav vise buditi nece.

Nežnost je
poklonila
ljiljanima
modrinu.
Umirali su,
na jastuku,
dozivajući
svetlost.

"Pokušaj nas popraviti"

Izmisli nas ponovo,
nacrtaj nas,
evo,ja ću da budem kist,
ali molim te na papiru po kojem nas crtaš,nacrtaj i rane,
rane,koje će da bole,
jer u suprotnom,nećemo izgledati stvarno.
Na papiru po kojem crtaš i stvaraš nas,
dopusti,da ja stavim malo konca,
pa kada rane po papiru počnu da krvare,
da papir sam ih zašije.
Ali,nacrtaj nas tako jako
da ne možemo izblijediti,
da konci ne mogu popucati,
nacrtaj nas tako da mi to sve možemo podnijeti.
Nacrtaj nas sretne i nesretne,
lijepe i ružne,
maštovite,glupe,
ali,ne nacrtaj nas rastavljene,
ne nacrtaj nas na različitim stranama.  :oops: :weirdface:

Ti sa očima plavim kao dva safira,
Koje mi noćima ne daju mira,
Sa kosom plavom kao žitno polje,
I ja se nadam da će biti bolje..

Jer volim te, to znaj...

Talasi tvoji

Tebe nije vrijedan niti jedan.
I ti nisi nicija i svacija,
uvijek si bila samo moja,
srcu poznata od djetinjstva.

Ja nisam tvoj izbor,
nisam tvoja pijaca,
mene nemoj kupovati novcem,
nemoj ispod oka gledati,
nemoj me darovati,
jer zelim ono sto niko pozelio nije
ljubi i voli me...to je sve sto zelim od Tebe...

Da li razumijes ovu jamu srca moga,
koja zjapi cekajuci ispunjenost tobom?
Sanjas li maglu kojom se pokrivam
dok udisem praznu noc zagrljenu tvojom rukom?
Sutim...jer sutnjom se govori ljubav pred polomljenim ogledalom
koje vise nema moj lik na sebi,
kako si samo znala
da cu polomiti biser i rasuti po podu
pa ga sada skupljam da ugledam tvoj osmijeh...

Da sutim...
zastanem i presijecem krik
koji se otme do pola da ne cujes kao vapaj cijeli...

Tako Ti ratuje ova dusa moja sa nocima kao dan vidnim,
tek pred jutro oci sklopim
vidjevsi sebe kao hridinu visoku
koju tuces talasima svojim,
i pravim se da mi nije nista
a ustvari rusim se i sve dublje tonem u Tebe...

Oprosti mi ljubav
Oprosti mi nabujalu rijeku osjecaja,
znas da nikada nisam znao sakriti ljubav.

Oprosti mi popucale oci u spokoju nocne carolije
sto zele ostati budne,
znas i kada sam najumorniji za tebe zelim biti  naspavan.

Oprosti mi ne savrsenu matematiku
sto sam uvijek sabirao jedno i jedno kao jedno.

Oprosti mi potrebu u posvemasnom upijanju i beskonacnom nestajanju u tebi,
i nije to zvjerska potreba zagrljaja
nego dusevna idila pomijesana sa mucno isplakanom suzom da budes jedno u jednom.

Oprosti sto rastvaram dusu tvoju i svoju,
grebem srce do vrele krvce pronicuci u smiraju noci zapetljanim dusama do dna.

Oprosti sto nikada razotkriti necu tvoja kolebanja volje,
suzu koja tece a na dlanu ne nudis da ispijem.

Oprosti sto ne pogadjam ono nepoznato u tebi,
sto zivis zivot napamet,
a ipak te osjecam tako bliskom,
dusu citam iza ociju i bistru vodu koja nema niceg pritajenog osjecam.

Oprosti jer sebi oprastam zelju,sram,ljubav...
ljubljene usne slusati sto su dio mene,
prizeljkivati toplinu dlana na obrazu,
slusati misli koje dobacujes a koje ostaju daleke...

Oprosti mi...ljubav...