Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.
Idi dole
Stranice:
2 3 ... 22
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Najekstremniji navijaci,najjace grupe,huligani,incidenti....  (Pročitano 102744 puta)
07. Apr 2006, 00:24:24
Poznata licnost


???

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3144
Zastava Kapiri Mposhi
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
HTC 
Ultras Napoli


Osnivanje CUCB-a i istorija prvih grupa
Tokom sezone 72/73 Curva B je pocela skupljati mlade ljjude na tribini sa ciljem da budu organizovaniji. Tifozi iz kvarta Sanita i Fuorigrotta (tu se nalazi I stadion San Paolo; 82.500 mesta) su se od tada zvali “Ultras”.
Još u sezoni 72/73 atmosfera u San Paolo-u je bila sve drugo nego dobra. Bila je još puno drugih manjih grupa koje su u isto vreme pevale totalno drugacije pesme. U veoma kratkom roku je bilo odluceno da se 2 najvece grupe (Ultras iz Curve B I Commando iz Curve A) ujedine. “Commando Ultra Curva B” je bio definitivno ovim cinom roden!! Glavni clanovi grupe nisu više tražili od novih clanova borbu za svoj deo grada, vec je samo Napoli od tada bio u prvom planu! Tako je organizacija sve više i više rasla.
Krajem 70-ih su na tribinu B došle i druge grupe kao npr. „South Boys” ili “Napoli alta Tensione”. Na svu nesredu grupa se zbog jednog tragicnog slucaja nije moga više razvijati. Desilo se to za vreme jednog – vec tada derbija sa puno naboja – izmedu Lacija i Rome kada je Vincenco Papareli, inace navijac Lacija, pogoden sa južne tribine raketom i tada tragicno preminuo. Od tada je pojam “ULTRA” bio zabranjen na svim italijanskim stadionima... Tako se grupa par godina zvala „Sostonori Azzuri“, pošto se ime „CUCB“ tek od sezone 81/82 moglo opet oficijalno koristiti! U ranijim 80-im godinama je navijanje u Napoliju bilo najbonje i tada su cak i od medija dobijali komplimente!
U sezoni 84/85 dolazak Maradone je napravio Ultrase u Napulju kao jedne od najcijenjenijih na svetu... Jako brzo je došlo do prijateljstva izmedu „Pibe d’Oro“-a i CUCB-a. Diego im je cak kupio i bubnjeve, da bi se atmosfera na tribini podigla na veci nivo!
Tada se Curva A sastojala od sledecih grupa: Blue Lions, Blue Tiger, Fedelissimi kao i Ragazzi della A.

Godine Maradone 84 – 91
Za CUCB su godine kad je Maradona igrao u Napoliju bile daleko najbolje uopšte. Ceo Napulj, i siromašni i bogati, svi su voleli Maradonu, što se normalno moglo osetiti po celom gradu. Napulj je prosto “disao” za Maradonu! Najbolji primer svega toga je 10. maja 1987 kada su se celim stadionom viorile plave zastavice. Tada je CUCB od FIFA-e dobio nagradu za najboqu atmosferu na celom svetu! Pesme su se pevale složno i glasno i cesto bi se desilo da je 80.000 ljudi pevalo za Napoli! Najpoznatije pesme tih dana su bile “Poroppero” I “Oh mamma, mamma”. Po ceo dan su se te pesme mogle cuti po ulicama Napulja. Njihove pesme su bile toliko dobre, da su ih druge grupe neprestano kopirale. U ovom vremenu je bilo puno povoda za slavlje, SSC Napoli je 2X osvojio Scudeto, 1X kup i 1X kup Uefa u poznatim utakmicama protiv Bordoa iz Francuske.
Tadašnji predsednik Francuza je pre utakmice sve Napolitance prozvao banditima, klošarima i lopovima pa je u inat svima preko 1000 Napolitanaca putovalo u Bordo na utakmicu gde je došlo do par tuca izmedu „Ultras Marines“ i njih,... to je bio razlog zašto na revanš utakmicu nije došao niko iz Francuske...

Prijetelji i neprijatelji
CUCB ima samo sa Gradinata NORD iz Ðenove jedino pravo prijateljstvo, a to traje preko 15 godina ! .U 80-im godinama su postojali dobri odnosi I sa navijacima Milana kao i navijacima Rome (CUCS). Prekid prijateljstva izmedu Milana I Napolija se desio u sezoni 87/88 za vreme jedne vrlo bitne utakmice. Diego je pre utakmice izjavio da ne želi da vidi niti jednu crvenu zastavu na stadionu! Na terenu Milan je pobedio i tu dolazi prvih tuca izmedu CUCB-a i Rossoneri-a. Od tada se ova dva tabora mrze! Prijateljstvo sa Romanistima je prekinuto, jer su mladi Ultrasi iz Rima više desno orijentisani. Rimljanima nije ni odgovaralo kako su CUCB bili organizovani i tako je prijetaljstvo u sezoni 90/91 jednostavno bilo izbrisano! Jedan od voda napolitanaca, koji se zove Palumella ima i danas kontakte sa navijacima iz Milana i Rima.
Neprijatelja Napoli ima kao mrava! Velika je mržnja prema “Brigate” Verona, Lacialima, “Boys San” Inter kao i “Wild Kaos” Bermgamo. Normalno ne vole ni Juventine! Kada Napoli igra u jednom od navedinih gradova, tamošnji navijaci ih docekuju sa sledecim porukama: “Dobrodošli u Italiju”, “Vesuv, daj nam još jedan Pompej”, “Sadame, pucaj na Napulj”, “Vi ste ko Afrikanci oboleli od kuge!!”. Jedan odgovor CUCB na zadnji transparent je postao poznat u Italiji: “Italijani kao vi? Onda cemo radije biti Afrikanci…” ili protiv Milana “Milano je veliki kao stres i hladan kao magla”. CUCB je cesto napadan rasistickim porukama, ali nikada nije odgovorio istim…
Uz sve te rivale dolaze još uvek omržane komšije: Salerno, Lece I Bari. Ne retko dolazi do nereda na ovim utakmicama.
Na tribini B se nalaze CUCB, South Boys-I i Fedayn (od 1979). Tribina A se sastoji pretežno od opasnih grupa (hooligan i Casual Style): Blue Tiger, Gruppo Wanted, Vecchi Lions, La Masseria, Mastiffs i Teste Matte. Zadnja grupa je pod strogim nadzorom policije zbog dilovanja drogom!? Jako je teško inace doci do materijala grupe, jer je najcešce namenjen samo za clanove. Što se tice akcija na utakmicama, postoje velike nesložnosti izmedu tribine A i B. Dok je Curva B više za koreografije, Curva A koristi više pirotehnicki material i slede više engleski stil navijanja!
U zadnjih par godina se može primetiti jedan rivalitet izmedu ove dve tribine. Curva A kritikuje Curva-B da je totalno komercijalizovana I da se nikad ne žele tuci za Napoli. Pored toga se prica da je jedan od voda Gennaro Montuori posle velikih tuca 98/99 policiji dao puno imena ljudi sa tribine A, jedna jako velika optužba! Od tada skoro svaku utakmicu dolazi do tuce izmedu ove dve tribine. Grupa “Fedayn” (izmedu 28 i 40 godina) su napravili jedan sastanak sa vodecim ljjudima Curva A i B. Tu su odlucili da više ne idu jedni protiv drugih, vec zajedno! Uslov je bio da CUCB ostavi Curva A na miru. Posle toga su zajedno pravili neke akcije protiv Lacijala u Rimu kao i protiv Rome u Napulju prilikom kojih je bilo dosta izbodenih.
Na jesen 2003 je bio derbi protiv Avelina. Ta dva grada su samo 30 KM udaljena jedan od drugog. Oko 15.000 Napolitanaca je krenulo na ovo gostovawe a sigurno oko 5.000 njih bez ulaznica. Puno njih je pred pocetak susreta pokušalo na silu da udu na tribine. Pokušaj policije da smire strasti navijaca ispostavilo se kao velika greška! Indicenti su buknuli za tili cas. Medu navijacima koji su ušli na stadion je bio i Sergio Ercolano, koji je pao kroz Pleksiglas sa 20 metera visine. Posle te nezgode su navijaci Napulja nasrnuli na policiju a glavni razlog je taj što nisu na vreme hteli da pomognu dvadesetogodišnjem mladicu. Posle dosta napora je policija tek uspela da udalji navijace od klubskim prostorija (slike na TV-u su obišle svet).
Utakmica se nije odigrala i Napoli je bio kaznjen sa 5 utakmica neigranja na svom terenu, pa je morao svoje utakmice igrati u Campobasso-u. Sergio je preminuo 2 dana posle nesrece...

slike incidenata pre (neodigrane) derbi utakmice Avelino-Napoli:


(02. May 2007, 21:47:00)

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

Zaletanje.jpg
(66.76 KB, 550x374)
nap02.jpg
(37.22 KB, 450x357)
nap03.jpg
(24.11 KB, 450x295)
nap05.jpg
(24.83 KB, 450x295)
Sergio_Ercolano.jpg
(26.98 KB, 450x323)
IP sačuvana
social share
MALO NAS JE - AL SMO GOVNA!!!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


???

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3144
Zastava Kapiri Mposhi
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
HTC 
Millwall

Njega vole samo njegovi navijaci. Ostalima nije ni simpatican, naprotiv mrze ga i to najviše zahvaljujuci baš onima koji ga vole. Jedan od najcuvenijih fudbalskih slogana "No One Likes Us We Don't Care" dovoljno govori u prilog tome. Pogadate, rec je o Milvolu, klubu iz južnog Londona. Ipak vratimo se skoro stodvadeset godina unazad. Sve se na "ostrvu pasa" (Isle Of Dogs) promenilo 1885. godine kada su radnici lokalnih fabrika oformili svoj fudbalski klub Milvol Rovers. Jedno vreme u svojoj najranijoj fazi postojanja Milvol je igrao na terenu koji su koristili dokeri za trcanje, kriket i tenis. Deset godina kasnije Milvol dobija prvu ozbiljnu konkurenciju u svom kraju. Osnivanjem Vest Hema istocni London i dokovi uz Temzu opredeljivali su se za lavove ili cekicare, a rivalitet dva tima ce vrlo brzo postati neverovatno snažan, tako da se i danas smatra jednim od najljucih u Britaniji. Ubrzo Vest Hem ostaje bez prvog komšije pošto se Milvol 1910. godine seli na južnu obalu reke u Wu Kros «»»»kvart. U to vreme retko ko je zalazio u taj kraj koji se nije slucajno zvao "deadend". Milvol je sagradio svoj prvi stadion i nazvao ga "jazbina" (The Den). Lokalno stanovništvo je prihvatilo svoj novi klub i vec na prvoj utakmici protiv Brajtona okupilo se preko 25.000 gledalaca.
Milvol je ubrzo postao miljenik južnog Londona, nazivan cesto i "tim iz komšiluka" pošto su se u "jazbini" okupljali navijaci iz okolnih krajeva Depforta, Wu Krosa, Pekama, Lewishama, Bromleya, Isle Of Dogsa... Vecina tih ljudi bili su siromašni radnici koji su živeli na ivici egzistencije pa im je odlazak na utakmice predstavljao jedine trenutke kada su mogli da se opuste i provesele. Naravno nije se uvek slavilo. Svoje nezadovoljstvo zbog poraza navijaci su izražavali masovnim utrcavanjima na teren i jurnjavom za sudijama i protivnickim fudbalerima. Tako je "jazbina" bila prvi stadion koji je morao da zatvori kapije navijacima. Fudbalska asocijacija Engleske kaznila je Milvol davne 1920. godine zbog ucestalih nereda navijaca pa je klub morao da igra nekoliko utakmica bez prisustva publike. Ista kazna zbog istih problema Milvolu je izricana u još nekoliko navrata 1934, 1947, 1950, 1978... Kao treceligaš Milvol je uvek imao pun stadion. 1937. godine u FA kupu protiv Derbi Kauntija zabeležena je rekordna poseta u istoriji kluba. Cak 48.672 oduševljena navijaca ispratila su Milvol u polufinale tamicenja. Te sezone klub je obezbedio povratak u drugu ligu što je proslavljeno na ulicama južnog Londona kao da je osvojena titula. Nakon drugog svetskog rata Milvol je dugo godina igrao u trecoj odnosno cetvrtoj ligi da bi se tek polovinom šezdesetih godina prošlog veka klub ustalio kao drugoligaš. Uspehe kluba pratili su i stalni neredi i incidenti njegovih navijaca. 1967. godine Milvolu je od strane fudbalske asocijacije izdato naredenje da pod hitno mora da postavi visoku žicanu ogradu koja ce razdvajati publiku od terena. Razlog za to bio je napad Milvolovih "bootboysa" na sudiju meca Milvoll-Aston Vila koji je pri nerešenom rezultatu dosudio sumnjiv penal za goste. Utakmica je jedva privedena kraju a sudija je uspeo da preživi linc. Tih godina navijaci su masovno poceli da odlaze na gostovanja gde su rušili sve pred sobom. Na stadione se ulazilo bez pretresa i kontrole na ulazima, a bilo je slobodno kretanje po celim tribinama jer nisu postojale ograde koje bi razdvojile dve grupe navijaca. Pošto su bili izmešani, incidenti su se cesto dešavali i to najcešce prilikom postizanja golova. Kada bi jedna grupa skocila da proslavi vodstvo svog tima, ovi do njih bi ih bez mnogo ustrucavanja pokušali smiriti pesnicama. Te tuce širom ostrva uzele su maha tako da krajem sedamdesetih godina nije se moglo zamisliti da jedan fudbalski mec prode bez nereda na tribinama. Milvol je u tome prednjacio. Iako je retko kad imao prilike da se sretne sa najboljim klubovima Engleske, pošto se izuzev u dve sezone uglavnom takmicio u drugoj i trecoj ligi, Milvol je zahvaljujuci ispadima svojih navijaca stekao reputaciju najomraženijeg tima na ostrvu. Pocetkom osamdesetih huliganska ekipa Milvola nazvala je sebe "Bushwackers", što bi u bukvalnom prevodu znacilo "prepadaci". Stariji momci su se i dalje držali starog naziva "F troop". U sklopu njih postojala je i "Treatment" ekipa sastavljena od tridesetak najekstremnijih ludaka, koji su neretko u tucama navlacili hirurške maske na lica kako ih policija ne bi kasnije prepoznala. 1985. godine uz tragedije na Hejselu i Bradfordu najvece nerede na jednoj fudbalskoj utakmici izazvali su upravo navijaci Milvola. Kup mec izmedu Luton Tauna i Milvola prenošen je uživo na televiziji, ali je zgranuta javnost umesto fudbala u direktnom prenosu gledala iživljavanje Milvolovih huligana nad domacim navijacima, policijom, redarima i imovinom stadiona. Okršaji sa suparnickim bandama u Londonu postali su sve brutalniji. ''Headhunters''(Celzi), ''Inter City Firm'' (Vest Hem), ''Yiddos''(Totenhem), ''Gooners''(Arsenal) i ''Bushwackers''(Milovol) takmicili su se izmedu sebe za primat u engleskoj prestonici. Neretko se dešavalo da se okršaji dve grupe navijaca za neke završe tragicno, pošto su huligani sve više poceli da nose hladno oružje. Tako je jedan navijac Milvola nakon tuce sa Vest Hemovim huliganima u londonskom metrou pao pod šine voza i izgubio život. Par godina kasnije usledio je revanš, tako što je navijac cekicara izboden na smrt, tada popularnim ''Stenli'' nožem. Ubica je uhapšen i poslat u zatvor iz kojeg je izašao nakon odležanih šest godina, a interesantno je da i danas, skoro dvadeset godina kasnije dobija pretece poruke telefonom.
Navijaci drugih klubova zaobilazili su "jazbinu" kako su znali i umeli, pošto je retko ko uspeo da se bez dobijenih batina vrati kuci, a mnogi klubovi su cak zahtevali da im Milvol obezbedi dodatno obezbedenje i zaštitu za igrace i strucni šab. Dolaskom Reg Bura na mesto predsednika kluba polovinom osamdesetih, stvari su pocle da se menjaju...na bolje za fudbal, na gore za navijace Milvola. 1988. godine fudbalski klub Milvol je po prvi i za sada jedini put izborio plasman u tadašnju prvu ligu. Udarnu snagu tima cinio je tandem napadaca Tedi Šeringem-Toni Kaskarino. Nakon dve sezone provedene u društvu najboljih klub se vratio u drugu ligu. Stadion Milvola je tada više licio na ruševinu i bojno polje nego na fudbalski stadion na kojem bi trebalo da gostuju Mancester, Liverpul ili Arsenal. Klub nije imao para da ga renovira, a interesantno je da je jedina novina u poredenju sa "jazbinom" iz perioda nakon drugog svetskog rata bila visoka zaštitna ograda oko gostujuceg sektora i policijski punkt kod severne tribine koji je pre licio na zatvorsku osmatracnicu. Na stadionu su postojali i mali ogradeni boksovi u koje su za vreme utakmice zatvarani izgrednici. Predsednik kluba Reg Bur dobio je naredenje od fudbalske asocijacija da se odluci za jednu od dve varijante: temeljno renoviranje stadiona ili njegovo rušenje i izgradnja novog. Odluka da se izgradi novi stadion svima je izgledala razumno osim navijacima Milvola. 08. maja 1993. godine utakmica Milvol-Bristol Rovers zatvorila je stari Den. Reg Bur je na kraju meca jedva izvukao živu glavu pred naletom besnih navijaca, koji su uleteli u teren i u pravcu njegove lože preko kordona policije bacali kamenje i izvadene stolice. Na najvecem transparentu jasno je pisala poruka: "Danas je Reg Bur sahranio jazbinu!" Vec narednog dana buldožeri su prionuli na posao a stadion Den, na kojem je klub Milvol zabeležio rekordni niz od 59 meceva bez poraza (u periodu od 1964. do 1969.), nakon 83 godine otišao je u istoriju, a navijaci protivnickih timova konacno su mogli da odahnu. Još jedna zanimljivost vezana je za poslednje godine starog stadiona Milvola. Godinu dana pre njegovog rušenja trojica navijaca Lester Sitija skupila su hrabrost da odu na utakmicu svog tima u južni London. Pošto je Lester poput mnogih drugih klubova odustao od dovodenja svojih navijaca na Den, klub Milvol nije obezbedio poseban gostujuci sektor. Trojica najhrabrih Lesterovih fanova tako su morali da redovno kupe karte na blagajnama za domacu tribinu. Naravno Milvolovci su ih provalili cim su se pojavili na stadionu i pre nego što je mec poceo. Nisu dobili batine, ali su kasnije na sudu pricali da bi im lakše bilo da su ih Milvolovi navijaci prebili i izbacili napolje. Ovako, njih trojica su morali da trpe uvrede, pljuvanje, cuške, ismejavanje... Uz sve to nisu videli ni jedan minut meca, pošto su bili primorani da 90 minuta sede dok su domaci navijaci oko njih sve vreme stajali i navijali. Nakon preživljene torture, hrabra trojka je tužila fudbalski klub Milvol koji je morao da im nadoknadi troškove puta i ulaznice i plati nadoknadu za pretrpljeni strah. U avgustu 1993. godine lisabonski Sporting uvelicao je otvaranje novog stadiona kapaciteta 20.146 sedecih mesta, izgradenog nepun kilometar od mesta gde je bio stari i koji je nazvan jednostavno "The New Den" (nova jazbina). 1994. malo je falilo da se ponovi istorijski uspeh, ali je Milvol poražen u baražu od Derbi Kauntija. Nezvanicno se govorilo da fudbalska asocijacija nije dozvolila Milvolu da se vrati u tada novooformljenu premijer ligu, pošto ponašanje njegovih navijaca jednostavno nije moglo više da se toleriše. Nakon poraza od Derbija, navijaci su divljali bukvalno dva dana, a policija je imala pune ruke posla. Broj uhapšenih i povredenih merio se stotinama a materijalna šteta pricinjena na i oko stadiona bila je nemerljiva. Vec naredne sezone Milvol je ispao u drugu diviziju (trecu ligu), a klupski neuspeh ostace upamcen jednako kao i neredi navijaca na Stamford Bridžu kada su se Milvolovi huligani sukobili sa policijom i navijacima Celzija nakon utakmice FA kupa. Prve dve sezone provedene u drugoj diviziji nisu nagoveštavale da ce se Milvol uskoro vratiti tamo gde realno pripada, u prvu diviziju. Što zbog brojnih izrecenih zabrana od strane kluba i policije, što zbog nezadovoljstva zbog preseljenja na novi i rušenja starog stadiona, tako i zbog loših rezultata Milvol je 1997. imao rekordno malu prosecnu posetu kao domacin od svega 6000 navijaca. Nakon par sezona tavorenja u drugoj diviziji pod vodstvom mladog novog direktora Tea Paphitisa usledila je 2001.godina u kojoj je obezbeden povratak u viši rang. Atmosfera na tribinama ponovo je živnula i naredna godina bice jedna od najboljih u novijoj istoriji kluba. Izboren je baraž za ulazak u premijer ligu ali ce 02.maj 2002. godine i revanš mec protiv Birmingem Sitija ostati upamcen po najvecim neredima na ostrvu u poslednjih dvadeset godina. Milvol je poražen kod kuce golom u nadoknadi vremena što je bio znak za navijace da krenu u rušilacki pohod. Nastao je opšti haos prvo na tribinama a zatim i ulicama južnog Londona. Sve je gorelo, a u neredima je ucestvovalo nekoliko hiljada huligana. Policija je uspela da uspostavi mir tek u jutarnjim satima. Bilans nereda bio je poguban. Pored gomile izgorelih kola i demoliranih pabova povredeno je cak 127 policajaca, vecina teško i 36 konja, medu kojima i ponos kraljevske ergele, konj koji je predvodio kraljevske parade. Od narednog jutra policija sprovodi raciju po južnolondonskim kvartovima. Nakon par nedelja na osnovu video snimaka nereda uhapšeno je i na razgovore privedeno na stotine navijaca Milvola medu kojima i Rej Everest, pedesetšestogodinjwak voda ozloglašene huliganske ekipe "Treatment". Rej je proglašen za predvodnika i inicijatora nereda. Osuden je na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina. Time je postao najstariji osudeni huligan u Velikoj Britaniji. Interesantan dogadaj bila je žurka povodom 21. rodendana njegove cerke. U prepunom pabu nedaleko od stadiona Milvola bilo je preko dvesta zvanica, uglavnom likova sa poternica. Medu njima pojavilo se i nekoliko fudbalera Milvola u znak poštovanja prema ocu slavljenice koji se tada vec nalazio iza rešetaka. Kada je ta vest došla do zvanicnika kluba, ti fudbaleri su uz velike muke uspeli da ubede svoje bosove kako ipak nisu bili na pomenutoj proslavi, pošto im je zapreceno otkazima.
Naredne sezone poseta na ''New Denu'' je skoro prepolovljena sa prosecno 15 na svega 9 hiljada navijaca. Fudbalski klub Milvol je izbacio citavu listu imena kojima ce ulazak na stadion biti doživotno zabranjen, a do danas je zbog nereda nakon utakmice sa Birmingenom u zatvoru završilo preko sto huligana. Vec drugu sezonu, veliki broj navijaca Milvola izbegava odlazak na utakmice zbog prevelikog prisustva policije koja još uvek nije završila zapoceti posao. Direktor Teo Paphitis uveo je takode i specijalne mere pri kupovini ulaznica. Svaka glasi na ime kupca ciji dosije u policiji mora biti prazan. Ove godine policija se spremala kao nikada do sad za susrete Milvola i Vest Hema koji se nisu sretali više od deset godina. Najave velikih navijackih okršaja i naplate nekih starih dugova došle su i do naslovnih strana novina. Tenzija je bila veca nego za bilo koji drugi mec u premijer ligi, ali je policija ipak uspela da situaciju na oba meca održi pod kontrolom. Milvolu je za malo izmakao baraž za ulazak u premijer ligu, ali je zato postignut najveci uspeh u istoriji kluba - plasman u finale FA kupa, u kojem su londonski lavovi poraženi u susretu sa favoritom Mancester Junajtedom. Prvo finale ujedno je bilo i ulaznica za kup Uefa u novoj sezoni što je takode prvi izlazak Milvola u Evropu. Za finale kupa u Kardifu fudbalska asocijacija prvi put je prekršla pravilo o podjednakoj podeli karata finalistima, tako je Mancester dobio 38.000 a Milvol samo 24.000 karata. Sve je ucinjeno svesno u saradnji sa policijom i celnicima londonskog tima jer kako rece direktor Teo Paphitis: "Bojim se da u južnom Londonu nema toliko navijaca Milvola koji su spremni da pri kupovini karata za finale ostave svoje licne podatke, što je pokazala utakmica polufinala sa Sanderlendom!" Naime i na tom mecu Milvol je dobio deset hiljada manje karata nego tim sa severa Engleske. Finale u Kardifu i pored poraza ostace ubeleženo zlatnim slovima u istoriji kluba a navijaci Milvola potrudili su se da tokom celog meca budu glasniji od protivnika i pruže svojim ljubimcima neverovatnu podršku. Incidenata gotovo da i nije bilo po gradu pošto je policija do perfekcije sve organizovala. Ipak na par mesta došlo je do manjih tuca u kojima nije bilo ozbiljnije povredenih. Junajtedovi navijaci napadali su manje grupe obicnih Milvolovih fanova povredivši cak i jednu ženu. Najozbiljniji incident dogodio se nedaleko od stadiona u kojem je došlo do okršaja izmedu grupe od 70-tak navijaca Mancestera i 30 Milvola, ali je munjevitom reakcijom policije sve ubrzo smireno.
U novoj sezoni Milvol je prodao cak 16.000 pretplatnih karata, što je rekord od kako postoji ''New Den''. Utakmice kupa Uefa, kao i one prvenstvene protiv Lidsa ili Vest Hema jednostavno se ne smeju propustiti.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

97_1_b.jpg
(18.58 KB, 400x300)
horse.jpg
(75.48 KB, 286x200)
millpitch%20Kopie.jpg
(31.69 KB, 225x168)
milltrouble%20Kopie.jpg
(31.06 KB, 225x168)
Police%20horse.jpg
(62.47 KB, 293x200)
chelseavmillwall.jpg
(11.52 KB, 224x168)
mill%20Kopie.jpg
(36.4 KB, 239x168)
millwall.jpg
(9.49 KB, 290x174)
IP sačuvana
social share
MALO NAS JE - AL SMO GOVNA!!!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 18999
Zastava Beograd-Vračar
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia E72
Jebote, kakvi huligani... Smile
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


???

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3144
Zastava Kapiri Mposhi
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
HTC 
Sampdoria

Glavne grupe: Ultras Tito Cucchiaroni 1969 i Fedelissimi 1961.
Ostale grupe: Ultras San Fruttuosso, Hell's Angels, Bulldog, Gruppo via Moga, Ringoboys Group, Rude Boys, Aste Arancini, Struppa, Boso Group, Fieri Fossato, Ponente, Riviera Bulecherchiata, Cani Scolti, Vecchio Ultras, Wild Group, Magna Romagna, Highlander, Tranzilli, Skulls
Tribina: Jug, u sezoni 2004/2005 8.500 pretplatnika
Politicka orijentacija: navijaci Sampdorie su apoliticna grupa, iako pojedine grupacije streme ka levici.
Prijatelji: Parma, Verona, Cagliari, Ternana, Spezia, Livorno, Catanzaro, Marseille.
Neprijatelji: Genoa, Milan, Torino, Fiorentina, Bologna, Lazio, Pisa, Napoli, Reggiana.
Internet prezentacije: www.ultrastito.it , www.ultrasfruttuoso.it , www.ringoboys.net , www.armatabluechechiata.com

Daleke 1969. godine osnovana je prva organizovana grupa navijaca Sampdorije Ultras Tito Cucchiaroni, nazvana po imenu argentinskog igraca, koji je bio idol navijaca u to vreme. Bila je to prva navijacka grupa u svetu koja je u svom nazivu imala, sad vec toliko rasprostranjeni, naziv Ultras! Moramo napomenuti da je jedina navijacka grupa koja je osnovana u Italiji pre UTC bila Milanova Fossa dei Leoni, koji su nastali desetak meseci ranije. Takode bih istakao i da su navijaci Torina, ubrzo posle nas osnovali svoju grupu Ultras Granata, a pošto su oni tih godina cesto igrali u evropskim kupovima, najzaslužniji su što se termin Ultras brzo proširio u celoj Evropi. UTC grupu su osnovali dva momka i dve devojke, ali je brojnost iz dana u dan rasla, da bi danas prvu ekipu cinilo sedamdesetak momaka, dok je par hiljada onih koji imaju clanske karte i koji placanjem clanarine pomažu rad grupe. Tu podrazumevamo: izradu rekvizita, finansiranje koreografija, organizovanje odlazaka na gostovanja... Dva puta nedeljno clanovi prve ekipe održavaju sastanke, na kojima pristup nije dozvoljen drugim navijacima. UTC se na stadionu nalaze na gornjem nivou južne tribine, dok su ispod nas Fedelissimi 1961. (osnovani su posle UTC, a ta godina oznacava od kada su aktivni na stadionu). Dok je predsednik bio Mantovani došlo je do sukoba izmedu nas i njih koji su rezultirali njihovim prelaskom na donji nivo. Danas su nesporazumi izgladeni i cesto zajedno organizujemo koreografije i gostovanja, navijamo zajedno, nema sukoba, ali mnoge stvari i dalje radimo odvojeno. Obe grupe imaju svoje fanzine, odvojeno držimo sastanke i okupljamo se na razlicitim mestima u gradu. Od kako je klub preuzeo Riccardo Garrone, vlasnik naftne kompanije, odnosi na relaciji uprava-navijaci su odlicni. On je na prvom sastanku po dolasku u klub insistirao na pomirenju UTC i grupe Fedelissimi, a obe grupe danas imaju jednak tretman i prava u klubu.
Grad Genova je jedan od onih koji imaju gradski derbi. Geona je naš najveci rival, ali moram napomenuti da je netrpeljivost i mržnja veca sa nekim drugim grupama (Milan, Torino, Bologna...) nego sa Genovom. Nakon što je 1995. godine navijac crvenoplavih Vicenzo Spagnolo nastradao kada ga je jedan Milanez ubo nožem, veliki broj navijackih grupa u Italiji pokrenuo je kampanju protiv nasilja na stadionima. Od tada nije bilo vecih sukoba izmedu nas i Genoinih navijaca. Danas se više nadmecemo u navijanju, pravljenju koreografija, prozivanju parolama, nego što se jurimo i mlatimo po ulicama grada. Pokojni Spagna je bio prijatelj mnogih navijaca Sampdorije, pa smo na utakmici protiv Siene u januaru ove godine istakli veliki transparent sa njegovim imenom, cime je obeležena desetogodišnjica njegove smrti. U prošlosti je svaki derbi bio pun akcije i na tribinama i u gradu. Poslednji veliki neredi u Genovi dogodili su se uoci derbija još pre 14 godina, kada je bilo opasno naci se na ulicama grada u ulozi neutralca. Tog dana policija je uhapsila preko sto izgrednika oba tima, a bolnice se bile prepune povredenih navijaca. Tokom devedesetih Genoa je ispala u drugu ligu tako da se par sezona nismo sastajali. Poslednji derbi je odigran 2003. u drugoj ligi, a iskreno receno vecina navijaca Sampdorije volela bi da se Genoa vrati u seriju A kako bi se u gradu ponovo igrao prvoligaški derbi. Genoa je klub sa velikom tradicijom u Italiji, i to svi moraju da poštuju. Osnovani su daleke 1893. godine i u svojoj kolekciji imaju šest titula. Sampdoria je osnovana tek nakon Drugog svetskog rata fuzijom dva kluba, pa je i logicno da Genoa ima više navijaca, mada ta razlika danas nije tako ubedljiva u njihovu korist. Njihova grupa Fossa dei Griffoni raspala se 1992. nakon sukoba medu vodama. Jedni su se povukli i više se nisu pojavljivali na stadionu, a ekipa koja je ostala na tribinama osnovala je grupu Vecchi Orsi koja ubrzo menja ime u Ottavio Barbieri. Genoa i Sampdoria od 1950. godine igraju na istom stadionu. Kada je napravljen pred svetsko prvenstvo 1990. i mi i oni smo se preselili na Luigi Ferraris, koji i danas važi za najlepši u Italiji, dok se na starom stadionu koji se nalazi na drugom kraju grada održavaju atletski mitinzi. Klub i navijaci Sampdorie svoje najsjanije trenutke doživeli su baš pocetkom devedestih kada je osvojen skudeto i kup kupova i kada smo igrali u finalu kupa šampiona. Uspesi kluba najviše su uticali da se broj navijaca rapidno poveca. Tih godina je na gostovanja po Evropi odlazilo po nekoliko hiljada navijaca.
Pirotehnika je sastavni deo utakmica širom Italije, pa je tako i UTC redovno koriste. Ako je rec o gostovanju, policija ima pravo da vam zabrani unošenje baklji i dimova, ali na domacim utakmicama, nas gotovo da i ne pretresaju i svako može da unese šta želi. Mi vecinu pirotehnike na naš stadion unosimo znatno pre utakmice zajedno sa velikim transparentima i barjacima ili koreografijom. U svakom gradu je moguce legalno kupiti pirotehniku, a u luci poput Genove takvih prodavnica ima na svakom koraku.
Po povratku u seriju A pre dve sezone navijaci Sampdorie su jedno od najlepših osveženja za navijacku scenu u Italiji. U januaru nas je u Milano na utakmicu protiv Intera otišlo cak 7.000. To je sjajna brojka, pošto pamtim gostovanja na San Siru kada nas nije bilo ni 500. Prošle sezone nas je bilo skoro 4.000 u Rimu protiv Rome, a na njihovom sajtu smo proglašeni za najbolju navijacku grupu koja je gostovala na Olimpiku. Ove sezone nije bilo vecih izgreda na utakmicama Sampdorije, a poslednji veliki neredi dogodili su još pre sedam godina nakon utakmice protiv Bologne kada smo ispali u drugu ligu. Naravno i danas ima incidenata, ali te sitnije tuce sa protivnickim grupama ( Udinese, Milano, Inter) i sukobi sa policijom (u Rimu, Torinu, Bergamu) su sastavni deo navijackog života. Jedno vreme su navijaci Sampdorije bili u prijateljskim odnosima i sa navijacima Atalante, ali sa njima nikada nisi siguran i jednostavno je nemoguce biti prijatelj. Nismo imali sukoba sa njima u poslednje vreme, ali su oni definitivno najjaca grupa u Italiji. Takav im je mentalitet, iako dolaze sa severa zemlje, i to traje vec godinama.
Sampdoria ove sezone igra odlicno i ima velike šanse da naredne sezone ponovo zaigra u nekom od evropskih takmicenja. To bi bilo sjajno, pošto je veliki broj mladih navijaca koji nikada nisu osetili cari evropskih gostovanja.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

samp-mi%201.jpg
(84.43 KB, 650x439)
samp-mi%203.jpg
(67.58 KB, 650x441)
samp-mi%205.jpg
(44.11 KB, 650x436)
samp-mi%207.jpg
(49.45 KB, 650x439)
samp-mi%2011.jpg
(99.59 KB, 650x442)
IP sačuvana
social share
MALO NAS JE - AL SMO GOVNA!!!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


???

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3144
Zastava Kapiri Mposhi
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
HTC 
a evo i zanimljivog isecka iz jednog stranog navijackog magazina:

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

serbs hooligans.jpg
(101.54 KB, 778x1051)
serbs hooligans1.jpg
(81.06 KB, 752x1051)
IP sačuvana
social share
MALO NAS JE - AL SMO GOVNA!!!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


???

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3144
Zastava Kapiri Mposhi
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
HTC 
odlomak iz knjige ''MI SMO CUVENI FUDBALSKI HULIGANI''.  ako neko zeli poslacu jos odlomaka,samo recite.

POCECI

Petak vece 1969. godine. Oldam Atletik je igrao u Stokportu, gradu koji je udaljen svega desetak milja, jednu od onih tekmi koje se u fudbalskoj terminologiji nazivaju
'' lokalni derbi ''. Tokom nekoliko prethodnih sezona na fudbalskim stadionima širom zemlje u prvi plan je isplivao novi trend. Klinci rivalskih timova tukli su se sa ciljem da jedni drugima zauzmu tribinu ili kop, kako je prozvano stajanje iza golova na kojima su se okupljali najvatreniji navijaci. U pocetku bi se iz dva zaracena tabora izdvojili najjaci.
Došlo bi do tuce...ko izgubi povlaci se. Ubrzo, u tucama nisu ucestvovali samo lideri vec citave bande. Razvaljeni vozovi, demolirani autobusi kojima su se prevozili navijaci na gostovanja nikako nisu mogli da pokvare dobru atmosferu onih koji su se nalazili u njima vec bi to samo dolivalo ulje na vatru i podizalo adrenalin. Uhapšeni navijaci su puštani kucama uz par šamara ili simbolicne novcane kazne. U narednih deset sezona stvari ce se bitno izmeniti.
Bila je to moja prva utakmica. Stariji brat Piter me je poveo na gostovanje. On je imao cetrnaest, a ja svega osam godina. Piter je bio fanatik. Latiksi su mu mnogo znacili, ali ga sve te tuce na tribinama nisu zanimale. Tekma je pocela. Klasican derbi pun žestokih startova i borbe za svaku loptu. Na terenu je prštalo na sve strane, a navijaci su se trudili da nadglasaju jedni druge. Oldam je imao dve sjajne šanse ali nismo postigli gol. Prvo poluvreme mi je proletelo, mnogo brže nego kada se utakmica prati uz radio prenos. Bio sam opcinjen svim oko sebe, stadionom, zelenim terenom, igracima, sudijama, navijacima. Nisam ni primetio kada je u vrhu tribine, na kojoj smo bili, masa pocela da se komeša i panicno se povlaci ka dnu. Stotinak Stokportivih navijaca upalo je na naš deo. Pesnice su sevale na sve strane. Ne znam da li sam više bio uplašen ili uzbuden. Tuca je trajala nekoliko minuta dok policija nije razdvojila zaracene strane. To je bilo vreme kada je policija bila mnogo organizovanija i jaca nego danas i kada je izazivala strahopoštovanje. Kako su se strasti primirile, razleteo sam se po tribini skupljajuci sitniš koji je poispadao momcima za vreme tuce. Napunio sam džepove. Bilo je tu više od tri funte. Kakva neocekivana sreca. Krajem šezdesetih tri funte su nekome bile citava nedeljna zarada.
1970...uh kakva godina. Iako sam bio klinac secanja su mi i danas veoma sveža. Leto je te godine bilo izuzetno toplo. Naš ucitelj, napaljeni Teri Tejlor koji je izgledao kao pop zvezda duge kose koja mu je padala preko ramena, uvek namirisan i sa uštirkanim kragnama, dozvoljavao nam je da u pauzama za rucak u dvorištu pevamo i igramo uz popularne letnje hitove poput '' In The Sumertime '' ili '' Sugar Sugar '' i sjajnu '' Back Home '' pesmu koja je pratila Englesku na Svetskom prvenstvu koje se tog leta igralo u Meksiku.
Bili smo prosto opcinjeni ribama. Neprestano smo ih šmekali. Tu na metar od nas devojke su se šepurile u svojim vrucim pantalonicama, poistovecujuci se sa seksi zvezdama sa tv ekrana. Lulu, Klodin Rodžers i mnoge druge pogadale su pravo u cilj. Doživeli smo svoje prve '' poluerekcije '' o kojima smo znali vrlo malo. Nego da se vratimo ucitelju. Kakav je to samo buntovnik bio! Vodio je naš školski fudbalski tim. Svaki dan nam je dopuštao da poslednjih petnaestak minuta nastave pricamo viceve i decije šale: '' Kako ceš naterati vrata da se nasmeju? Pa pocešaceš ih ispod pazuha. '' Kako su se samo curice kikotale na te fazone. Robert Mekon i ja smo prepricavali Harolda Vilsona i Teda Hita što je ucitelja i ostatak razreda dovodilo do histerije. Ipak glavni dogadaj tog leta je bilo Svetsko prvenstvo u Meksiku. Secam se skoro svih momenata sa tog takmicenja. Svi smo bili ponosni (?) kada je Bobi Mur uhapšen tokom završnih priprema u Kolumbiji pošto je ukrao bezvredni sat iz jedne prodavnice. Bili smo opcinjeni našom reprenzetacijom. Nadali smo se da ce momci uspeti da odbrane titulu svetskih prvaka osvojenu cetiri godine ranije...ali, vec nakon prvih odigranih utakmica Brazil nam je prirastao za srce. Ti kafeni genijalci u svojim uskim žutim majicama bukvalno su prosipali magiju po terenu.
Posle svake odgledane utakmice istrcavali smo na dvorište i po citav dan pokušavali da bar približno izvedemo poteze Žairzinja ili Rivelinja. Kada je Brazil pobedio Englesku sa 1-0 niko nije bio previše tužan. Jednostavno, oni su bili magicni i bila je cast izgubiti od njih minimalnim rezultatom. Ne mogu vam opisati sa kakvim smo interesovanjem pratili svaki njihov naredni mec. Nije bez razloga '' najbolja odbrana svih vremena '' nazvana bravura Gordona Benksa kada je uhvatio živu loptu koju mu je uputio Pele sa svega nekoliko metara razdaljine. Ako ni zbog cega drugog ta odbrana je velika zbog samog znacaja meca, mada se ne secam da sam nakon toga video lepši centaršut i bolji udarac glavom. To je najbolja fudbalska akcija svih vremena. Mogao bih je gledati svakodnevno i ne bi mi dosadila. Pele...kakav igrac, kompletna licnost, genije. Sve je imao i veštinu i tehniku i snagu. Kada je uputio taj udarac glavom tog momenta je fudbalska igra pomerena na viši stepen. Pelea smo prosto obožavali. Kada su u finalu igrali sa Italijom obukli smo žute majice i svim srcem želeli Brazil. Nisu nas razocarali. Razvalili su žabare sa 4-1 u najboljem finalu svetskih prvenstava svih vremena.
U školi smo se otimali oko imena. '' Ja sam Pele! '', ''Ja sam Rivelinjo! '', '' Ja sam Alberto! '' zvonilo je dvorištem dok smo jurcali za loptom. Pigi Prajs je uvek morao da bude Pele, ali ne zato što je bio najbolji, cak naprotiv, bio je najgori, vec zato što je bio najveci i najjaci u školi. Ko god bi ga popreko pogledao, ili ako bi on to tako protumacio, dobijao bi pesnicu u glavu. Onda zamislite: debela, krupna svinja Prajs da bude Pele!
U sezoni 1969/70 redovno sam išao na utakmice i nagledao se mnogih tuca na Cedi endu, Oldamovom kopu. Cesterfild, Bradford, Grimzbi, Stouk i mnoge druge bande dolazile su na našu tribinu, ali je Oldam bio izuzetno tvrd orah za sve.
Centar grada je u to vreme bio veoma neugledan, ali su pabovi bili na svakom cošku. Nocni život je bio sjajan. Pabovi su imali svoj redovan nocni program, tako da je sa svih strana severne Engleske omladina hrlila u Oldam koji je ubrzo postao poznat po odlicnim živim svirkama i slobodnim devojkama. Provod je bio zagarantovan. To je bio jedan od razloga što su lokalni momci bili veoma cvrsti i zajebani. Pabovi i klubovi u centru grada cesto su licili na bojna polja na kojima su se domaci klinci kalili u tucama sa gostima iz drugih gradova. U jednom momentu, tuce po klubovima su postale toliko ucestale da je gradonacelnik morao da zabrani dolaske organizovanih grupa mladih iz drugih gradova u nocni provod u Oldam. To je znatno uticalo na promet nocnih klubova i pabova. Mnogi su se pozatvarali, tako da se svo nasilje prenelo na stadione.
Oldam Atletik je bio jedan od prvih timova koji je uz sebe imao organizovane huligane.
Još 1966. klub je muku mucio sa svojim navijacima koji su redovno prekidali utakmice na gostovanjima. Kvins Park Rendžers je te godine bio lider trece lige i u svojoj postavi je imao nekoliko sjajnih igraca medu kojima se svakako izdvajao fenomenalni Rodni Marš. Oldam se takode borio za sam vrh, tako da je utakmica izmedu dva tima koja se igrala u Londonu proglašena derbijem prvenstva. Nekoliko hiljada navijaca je otputovalo na tu tekmu. Oldam je ispunio celu tribinu, a utakmica je u više navrata bila prekidana i jedva privedena kraju zbog uletanja navijaca u teren. Oldam je stvarno bio zajebana ekipa sastavljena uglavnom od rokera i radnika iz fabrika koji su cesto na utakmice dolazili biciklovima u kožnim jaknama i cipelama sa bruksom. U to vreme modovi su pratili velike klubove poput Liverpula, Evertona, Mancester Sitija, Mancester Junajteda i timove iz Londona naravno. U periodu izmedu 1966. i 1970. godine Oldam je bio jedna od vodecih huliganskih ekipa u nižim ligama, iako su jezgro cinili uglavnom mladi momci. Mnogi su se 'ladili od fudbala cim bi zašli u dvadesetu ili bi završavali iza rešetaka. Tada su se pojavili ti takozvani '' tvrdokorni '' tipovi koji su se na tribinama aktivno zadržali do pred kraj '80-ih. Primera radi, Vest Hem, Milvol ili Lids imaju u svojim ekipama borce koji su vec zašli u šestu deceniju života.
1970. na Oldamovom Cediju pojavila se nova generacija mladih, ali su prvu ekipu cinili momci, rokeri koji su sebe nazivali Glodvik mob. Svi su ih u gradu poštovali, a mnogi su pokušavali da im se prikace, iako je to bilo veoma teško pošto su oni bili drugaciji od ostalih. Vecina su bili sinovi poljskih i ukrajinskih imigranata, ciji su roditelji preživeli patnje tokom ratnih godina iz kojih su još vukli posledice. Svi k'o od brega odvaljeni, mišicavi, snažni. Kao klinac voleo sam da udem na stadion ranije i da posmatram likove dok ulaze na Cedi End. Bilo je tu i mnogo gostujucih navijaca, ali bi se oni zadržavali samo do sat vremena pre pocetka utakmice. Tacno u dva sata ekipa iz Glodvika stiže na tribinu i sve, koji se sami ne udalje, bukvalno naglavacke izbacuje. Oni su bili naši heroji, i što nam je još više znacilo, krv im je bila plava. Svi su istinski voleli Oldam. Momci iz Glodvika su bili par godina stariji od ostalih, okupljali su se tri sata pre pocetka utakmice u centru grada gde su punili baterije cirkajuci. Ja i moj najbolji prijatelj Pol Stajls plašili smo ih se, ali i divili im se u isto vreme. Cesto smo posle utakmice išli za njima i iz prikrajka gledali dok prolazeci Rocdejl roudom maltretiraju Pakije i razbijaju izloge kineskih prodavnica. To im je bio redovan ritual svakog vikenda godinama. Pol i ja smo uvek zujali oko njih jer smo znali da je frka zagarantovana. Imali smo svega devet godina, a nekih šest, sedam godina kasnije postacu prijatelj sa vecinom Glodvik momaka. Kakva ironija.
Polu je falio jedan dan da bi bio godinu stariji od mene, tako da smo mnoge rodendanske žurke zajedno organizovali. Prošli smo zajedno kroz mnogo toga: utakmice, tuce, muvanje riba, krade...Punih deset godina smo disali jednim plucima.
Cesto je tokom 1970. nakon nocnih utakmica dolazilo do masovnih tuca izmadu Oldamovih navijaca i Pakija u Barker stritu, koja se nalazi u azijskom kvartu. Pakiji su uglavnom dobijali batine ali se nikada nisu predavali. Taman kad misliš da si ih razbio i razjurio oni se ponovo okupe pa sve iz pocetka. Najomiljenije oružje bili su kaiševi sa nitnama koji su ostavljali trajne ožiljke po licu, ako te dobro potrefe.
Kraj u kojem sam ja odrastao zvao se Nortmur, a vecina nas klinaca živela je u Klarkvel blokovima. Lokalna faca broj jedan bio je Brajan Ros. Imao je osamnaest godina i sa njim je uvek bio izvesni Carli. Non stop su visili zajedno, i negde nisu išli bez spreja. Išarali su ceo grad. Družili su se sa Glodvik ekipom. Brajan je bio fanatik. Išao je na sve tekme i organizovao je autobuse za gostovanja. Njegova keva je držala malu prodavnicu u blizini, koja je bila ukrašena šalovima i zastavicama raznih timova. Mi klinci smo cesto odlazili u radnju i kupovali nebitne stvari samo da bi se što duže zadržali i uživali gledajuci sve te dragocenosti po zidovima. Brajanov mladi brat Najdžel je išao sa mnom u razred. Na silu sam se družio sa njim samo da bih što cešce odlazio kod njega. Zajedno bismo prisluškivali Brajana i njegove prijatelje koji su uz pivo sumirali utiske sa prethodnog i pripremali se za naredno gostovanje. Brajan je prestao da ide na utakmice kada je napunio dvadeset i neku. Danas je veoma cenjeni novinski agent.
Još jedan cuveni lik iz tog vremena bio je Bili Doker. Nikada ga nisam video, ali sam se naslušao raznih prica o njemu. Kotirao se vrlo visoko na Oldamu krajem '60-ih. Secam se da nije mogla da prode ni jedna prica o nekoj tuci a da se nije pominjalo njegovo ime.
Mislim da ga mnogi moji vršnjaci nikada nisu videli, a želeli su, pa su zato izmišljali razne price o njemu. Cak i danas kada sa starijim Oldamovcima prepricavamo stara, dobra vremena obavezno pomenemo njegovo ime. Zanimljivo, ali niko ne zna šta se sa njim kasnije desilo i gde je danas. Uglavnom uvek ce mi biti žao što ga nikada nisam video u akciji.
Prvi susret sa Pakijima imao sam pocetkom 1970. Nekoliko indijskih porodica je živelo u našem kraju i dobro smo se slagali sa njima, ali Pakiji su bili drugaciji. Njih društvo jednostavno nije prihvatilo. Cak ih ni naši roditelji nisu voleli. Mali, cokoladni, cudni celavci uvek su išli u grupama i dizali buku. Secam se vrlo dobro rasnih nemira u Britaniji 1968. godine. Ubrzo nakon toga Pol i ja smo na ulici naleteli na Pakija koji je bio duplo stariji od nas. '' Daj deset bobija (50 penija) '' viknuli smo onako više iz fazona. On se jadan toliko bio uplašio da je bez razmišljanja izvadio iz džepa prvu novcanicu i dao nam je. Deset jebenih funti! Najljubaznije smo mu se zahvalili a potom zapalili ne ostavljajuci mu ni sekund vremena da razmisli šta je uradio. Kakva je to samo bila lova u to vreme. Nedelju dana Pol i ja smo trošili tu '' desetku ''. Gutali smo vocne salate u Vimpi baru i nakupovali tone slatkiša. Daleko od toga da smo bili rasisti. Nismo ni znali šta ta rec znaci. Mi smo jednostavno bili dva mala nitkova.
1971. godine Latiksi, što je nadimak Oldam Atletika, su obezbedili ulazak u trecu ligu.
Proslava je morala da saceka poslednje kolo i utakmicu protiv Stokport Kauntija. Bili smo domacini, i gužva je bila velika. Zbog tradicionalne netrpeljivosti sa navijacima Stokporta, incidenata je bilo na svakom koraku. Ceo grad je bio zakrcen, a Oldamovi navijaci su slavili od ranog jutra. Sva kola koja su imala '' strane '' tablice prevrtana su na krov. Latiksi su mi vec tada znacili sve u životu i prosto nisam mogao da docekam pocetak nove sezone. Polovinom avgusta igrali smo prijateljsku utakmicu sa Barnlijem. Oko pola dva sam izašao iz kuce i krenuo ka stadionu. Živeo sam na pola milje od Baunderi Parka. Vec na pola puta jasno se cuo huk, a kako sam se približavao stadionu, buka je postajala sve veca. Platio sam upad i ušao na Cedi End, ali je tribina vec bila ispunjena navijacima Barnlija. Navijali su kao da je tekma u punom jeku. Bilo ih je na stotine, ali kada sam pogledao na sat i video da je pet do dva prišao sam prvom i rekao mu: '' Bolje izadite napolje ako želite da se vratite kucama živi i zdravi. '' Mršavi dugajlija stariji skoro petnaest godina od mene pogledao me je i samo se nasmejao. Nije uspeo ni da skine osmeh sa lica, a vec u narednom momentu pesnica ga je pogodila pravo u usta tako da su mu poispadali zubi. Znao sam da Glodvik ekipa nikada ne kasni. Barnli je bio pocišcen za par minuta.
U prvom kolu nove sezone ugostili smo Bolton Vonderers. Bolton je udaljen svega petnaest milja od Oldama i svi su znali da ce doci u velikom broju. Pol i ja smo izašli iz kuce oko jedan sat. Ponovila se situacija od prethodnog puta. Buka sa stadiona se jasno cula cak i u mojoj sobi. Kada smo ušli na Cedi End ukocili smo se. Svuda oko nas je bio Bolton. Levo, desno, iza, ispred, na tribini do nas...sve Bolton. Njih nekoliko hiljada. Pevaju, skandiraju, prozivaju, reže. Zauzeli su nam tribinu u potpunosti. Nikada nisam video tako brojnu gostujucu ekipu na našem stajanju. Dan je bio užasno vruc tako da ih je vecina bila bez majica, samo u šortsevima i svi vidno pijani. Odmah nam je bilo jasno da tu ni tri Glodvik ekipe ništa ne bi mogle. Jedino da se skupilo pola grada, ali nije bilo šanse. Glodvik je po obicaju ušao u dva sata. Bili su zaprepašceni Boltonovom brojnošcu. Bilo ih je stvarno previše. Ipak odustajanja nije bilo. Tuca se u momentu rasplamsala i pretvorila u mali rat, mada je sve više licilo na igru macke i miša nego na fer šorku. Odnos snaga je bio deset, ako ne i više, na jednog u korist Botona naravno. Glodvik se držao koliko je mogao, a pritom su momci bili prinudeni na povlacenje. I danas kada se setim te utakmice u glavi mi odzvanja lavež '' Mi smo Vonderers! '' uz hiljade podignutih pesnica u vis. Kakav prizor! Malo je danas takvih navijaca kakve je imao Bolton tokom sedamdesetih godina. Bilo ih je jako puno i svi su bili izuzetno privrženi svom klubu. Išli su taj dan po celom Oldamu i maltretirali sve živo. Stvari ce se kroz nekih pet godina preokrenuti u našu korist, ali u periodu izmedu 1970. i 1975. Bolton je bio najjaca ekipa u nižim ligama, a i mnogi prvoligaši doživotno ce pamtiti okršaje sa njima u Kup takmicenjima. Odlikovalo ih je i to što su svi bili krupni, snažni i dosta stariji od ostalih navijaca i uvek su išli na gostovanja u velikom broju. Nisu imali milosti. Beri, momak kojeg sam poznavao i koji nije bio navijac, slucajno je tog popodneva naleteo na njih. Saterali su ga u cošak nedaleko od njegove kuce. Imao je svega trinaest godina. Kada su mu se sasvim približili, Beri je poceo da place i da ih moli da mu ne povrede nogu koja mu je do nedavno bila u gipsu. Naravno, Bolton je bio dubre. Tukli su ga šipkama dok se jadnik nije onesvestio, pri tom su se skoncentrisali upravo na Berijevu tek zalecenu nogu. Probudio se u bolnici sav u gipsu i zavojima. Noga mu je operisana u par navrata, ali bez uspeha. Beri ce ostatak života provesti hramljuci. Nikada više nije potrcao, niti zaigrao fudbal ili ragbi sa drugarima, a momak nije imao pojma ni da se tog dana igrala utakmica. Zato sam ja kasnije sa uživanjem tukao Boltonove navijace u znak osvete za taj podli incident.
Par nedelja kasnije Oldam je igrao u Rocdejlu. Kao po obicaju, zauzeli smo ceo Sandi Lejn End. Domaci navijaci su se kasnije okupili u centru grada i pokušali da povrate izgubljeni ponos, ali bezuspešno. Sledeci mec igrali smo vec u utorak, u vecernjem terminu. Ugostili smo Blekburn Rovers. Imali smo previše samopouzdanja osokoljeni lakim plenom u Rocdejlu, što nam se samo osvetilo. Blekburn je bio krupan zalogaj. Zauzeli su nam celu tribinu i jednostavno nismo im ništa mogli. Blekburn je, poput Boltona, bio izuzetno zajebana ekipa tih godina.
Pocetkom sedamdesetih godina Latiksi su nekoliko puta dobili dobre batine, preko kojih pojedini momci nisu mogli da predu. Gomila tih govnara je tada odustala od Oldama i prešla u redove omraženog Mancester Junajteda, koji je tada imao najbrojniju ekipu u zemlji. Ne znam u cemu je bio štos, ali navijaci Junajteda su voleli da odu u velikom broju na neatraktivna gostovanja poput Jorka, Blekpula, Orijenta, Nortemptona i da tamo naprave sranje. Imali su navijace širom Engleske, cak ih je na mnogim gostovanjima bilo više sa strane nego iz samog Mancestera. Seljacine su tražile iglu u plastu sena. U Oldamu je Junajted imao takode brojnu ekipu. Zvali su se Oldam Reds. Vecina su bili navijaci Oldama, ali su odlucili da budu samo sitne ribe u velikom jatu. Cast izuzecima, poznavao sam i par momaka koji su od rodenja bili uz crvene. Mada, da budem iskren, uvek cu prezirati drkadžije koje mogu da navijaju za klub iz drugog grada. Uglavnom, kada je Junajted ispao iz prve lige 1974. svi pravi navijaci su slavili.
Te sezone je i Oldam igrao protiv Mancester Junajteda. Vecina naših navijaca je nosila tartan šalove. Da vam objasnim. Menadžer Mancestera je bio Škot Tomi Doerti, koji je sa sobom u klub doveo još nekoliko škotskih igraca poput Mek Karija, Hjustona, Bucana, Holtona. Njihovi navijaci, seljaci kao i obicno, odjednom su svi poceli da furaju tartan šalove. Tako je tog dana i dobar deo usranih navijaca Oldama, u strahu da ne dobiju batine, na tekmu krenuo sa kariranim šalom. Užas! Nikada se nisam osecao jadnije. Ja sam tada imao trinaest godina i sa ponosom sam istakao svileni Oldamov šal. Nisam bio jedini, ali moram priznati nije nas bilo baš puno koji nismo skrivali pripadnost.Vecina tih drugih govnara su ubrzo prestali da idu na utakmice ili su se preorjentisali na Junajted. Cak i danas kada na ulici sretnem nekoga od njih, isprozivam ih kao da je ta utakmica igrana juce a ne pre dvadeset pet godina.
Uprkos tome što je tih nekoliko godina Mancester Junajted bio hit, u Oldamu je ostalo dosta dobrih ekipa vernih Latiksima. Glodvik je uvek bio plavo-beli. Kada je njihovo vreme prošlo, pojavio se podmladak koji se trudio da opravda ime koje se njihovi prethodnici stekli. Vernet mob je takode bila veoma snažna i pouzdana ekipa na koju si uvek u punom broju mogao da racunaš. Pored njih Šolver, Šou Goubiz, Vestvud, Primrouz i Cederton uvek su bili verni Oldamu. Ipak, u gradu su postojala i cela naselja, Rojton, Feilsvort, Midlton, koja su navijala za Siti ili Junajted.
U mom kraju postojale su dve ekipe. Nortmur mob i Vestvud. Svi su bili tri-cetiri godine stariji od mene. Nortmur su uglavnom cinili butbojsi i svejdhedsi, koji su furali modernu odecu i pratili sve modne trendove. Glavna faca je bio Džon Krojter zvani Krops ili '' Džoni Rege '', pametan, uvek dobro obucen, lep. Sve ribe su se ložile na njega. Imao je taman ten a la Mark Bolan. Jadni Krops, živeo je prebrzo. Vec u osamnaestoj godini se navukao na iglu i izgubio sav ugled i poštovanje koje je imao. Završio je kao poslednji ulicar. Klinci su mu se rugali i pljuvali ga. Uvek sam se pitao pa zar je moguce da je ovaj još živ, kada bih ga video na ulici kako prosi. Ipak, umro je 1992. u tridesetšestoj godini života. Zapanjujuce zvuci to da je punih osamnaest godina bio teški narkoman i da je uspeo toliko da se održi u životu kljukajuci se neprestano heroinom, šitom, tabletama i ostalim sranjima. Završio je kao poslednji klošar, a bio je pravi šmeker. Tužno, ali sam je izabrao svoj put. Niko od momamka koji su se navukli na drogu više nije medu živima. Izgleda da su svi sledili stihove pesme '' Nadam se da cu umreti pre nego što ostarim '', grupe Who. Droga je uništila mnogo meni dragih ljudi.
Vestvud ekipa je bila preokupirana skuterima i ribama. Nekoliko godina kasnije ja cu postati jedan od lidera Vestvuda, a moja generacija je zapravo bila ta koja je proslavila to ime i ucinila ga poznatim u fudbalskim krugovima. Iz Nortmur moba izdvajao se i Stiv Keli, strastveni Oldamovac, koji je cesto ucestvovao u fajtovima i cak uspeo da bude uhapšen dva puta u jednom danu. Igrali smo u Jorku. On je u ulicnim tucama sa Pakijima skinuo panduru šlem sa glave i njime razbio izlog jedne azijske prodavnice. Kada su ga, nakon par sati držanja u pritvoru, panduri pustili stigao je da se na stanici pobije sa navijacima Lidsa i da se nakon svega cetrdeset minuta slobode ponovo nade iza rešetaka. Cesto sam ga vidao na utakmicama. Redovno je išao i na gostovanja. Uvek je bio sveže ošišan i izbrijan, u naglancanim martinama, tankoj kožnoj jakni sa prišivenom lenkširskom ružom na džepu. Tipican svejdhed.

VREME BUTBOJSA

Kada sam napunio dvanaest godina poceo sam da izlazim u lokalni klub za mlade koji se nalazio u Kenon stritu. Svi su izlazili tamo, i momci i devojke. Svaki izlazak je bio uzbudljiva prica za sebe. Kao šlag na torti, uvek bi se neko za kraj potukao. Svi mracni
coškovi su bili puni parova koji su se vacarili. Uglavnom su u klub dolazili mladi iz Nortmura, Vestvuda i Primrouz Benka i medusobno su se svi poznavali, što iz škole što sa stadiona.
Sledeci korak bila je sala za igranje ili popularni disko kako su se takva mesta prozvala tokom sedamdesetih. Najpopularniji u Oldamu bio je Kets Viskas Disko Klub koji se nalazio u samom centru grada. Ponedeljak je bio rezervisan za klince, uzrasta izmedu cetrnaest i osamnaest godina. Iako sam bio mladi uvek sam pronalazio nacina da se sa starijim drugarima nekako umuvam unutra. Upad je bio 15 penija. Mojoj sreci nije bilo kraja kada sam se prvi put našao na velikom podijumu za igru. Totalni mrak razbijali su samo snopovi fluoroscentne svetlosti i lajt šou. Klub je bio veliki, i u njemu je bar hiljadu ljudi u zanosu duskalo slušajuci i pevušeci hitove koje je puštao di džej. Atmosfera je bila sjajna. Uzeo sam za šankom kolu a potom se promuvao po klubu kako bi pronašao najzgodnije mesto na kojem cu provoditi redovno svaki ponedeljak naredne cetiri godine. Disko je za mene bio prava životna škola, gde sam naucio da se tucem, muvam ribe i duskam. Ekipe iz svih delova grada su dolazile i svako je imao svoje mesto gde je stajao. Riba je bilo neverovatno mnogo. Sve su bile veoma slobodne i napaljene. Mi smo cesto kad nas neko pita gde ce te veceras odgovarali: '' Idemo do fabrike picaka. '' To je bilo vreme kada sam konacno otkrio ribe i cemu one uostalom služe. Sve su izgledale sjajno. Ognute perjem, u cipelama na što je moguce vecim platformama, uvijale su se uz zvuke sa razglasa. Stariji su izlazili subotom, a mi ponedeljkom. Tacno se znalo i ko su glavne face. Oni su se oblacili u Mancesteru pošto je Oldam uvek kasnio sa modom par meseci. Zulufi su bili hit, ali ih je svega par klinaca furalo iz prostog razloga što nama ostalima nisu stigli da izrastu a još uvek se nismo ni brijali. Kit iz Derkera je imao dugacke, tanke zulufe i izgledao je šmekerski. Ribe su se otimale oko njega. Kada bi se pojavio na vratima disko kluba prosto bi sijao. Bela šulja i beli kratki kaput samo su još više isticali njegovu crnu kosu i zulufe, ali ni on nije dugo trajao. Stalno je bio na ivici zakona zbog krada i cesto je hapšen. Koliko znam odao se alkoholu i jednom nogom je vec u grobu. Ima preko cetrdeset godina i još uvek živi u sedamdesetim. Zulufe i beli kaput ni danas ne skida, samo što to više ne prolazi.
Secam se jednom prilikom, kao trinaestogodišnjak, sa nekoliko drugara isekao sam lokne i zalepio ih od ušiju preko obraza da bi izgledalo kao da imam zulufe. Kada smo se pojavili u disko klubu, umesto frajera ispali smo seljacine. Tužno je što se vecina glavnih likova iz Kets Viskasa uništila drogom.
Meni je ipak fudbal bio ispred svega. Trudio sam se da idem na Oldam kad god je to bilo moguce. Jedne subote navio sam sat na šest ujutru. Imao sam svega dvanaest godina. Ustao sam, spremio se i krenuo peške ka Halifaksu, koji je udaljen od Oldama 18 milja. Jutro je bilo izuzetno hladno, ali nisam imao izbora pošto sam bio dekintiran. Jedinu pauzu napravio sam negde na pola puta, kada sam u jednoj prodavnici kupio cokoladu i cips kako ne bih pao u nesvest od gladi. Išao sam precicom kroz šumu koja je razdvajala Lenkšir od Jorkšira. Prešao sam sigurno 15 milja kada sam ponovo izašao na glavni put gde su me ubrzo primetili i povezli neki Oldamovi fanovi. Podne je vec bilo prošlo. Hodao sam skoro šest sati. Tog dana u Halifaksu nereda je bilo na svakom koraku. Cak je i utakmica u jednom momentu morala biti prekinuta pošto su igraci oba tima otrcali do tribina u nameri da probaju da umire navijace. Kada se utakmica završila uspeo sam da udem u jedan od Jelovej buseva. U to vreme postojale su tri agencije koje su prevozile Oldamove navijace na gostovanja. Jelovej, Barlouz i Stots. Najbolja od svih bila je Stots agencija koja je cak imala i dabl-dekere bez krova i zadnjih stakala kojim smo se vozili na krace destinacije po lepom vremenu. Jelovej je prestao da prevozi navijace nakon gostovanja u Stokportu 1974. kada su domaci huligani demolirali sve i jedan bus. Svaka cast onome ko se uopšte usudivao da se petlja sa prevozom fudbalskih navijaca. Ako ti niko od protivnickih navijaca ne polupa stakla, onda ce se uvek naci neko od tvojih budala ko ce se kao slucajno nasloniti na prozor koji baš nije bio najbolje pricvršcen ili neko ko ce markerima i sprejevima da ukrasi unutrašnjost autobusa ili da pogasi pikavce o sedišta. Oldam je kao i vecina drugih navijaca u to vreme obavezno na gostovanja išao sa autolakovima. Ako se nisi obeležio u protivnickom gradu smatralo se kao da nisi ni bio.
U septembru 1973. godine klub je rezervisao voz '' specijal '' za odlazak u Kembridž. Ništa neobicno jer su '' specijali '' bili vozovi koji su vec odvozali svoje, i koji su korišteni baš za organizovani prevoz fudbalskih huligana.Tako su panduri mogli da imaju punu kontrolu nad gostujucim navijacima. Ali kada je objavljeno da ce istim vozom za Kembridž putovati igraci zajedno sa navijacima niko nije mogao da veruje. Cilj je bio da se jedni drugima približe kako bi se stvorila što bolja atmosfera. Lokalne radio stanice su danima pozivale navijace da familijarno, u što vecem broju krenu ka Kembridžu. Ipak voz je bio pun huligana, izuzev nekoliko porodica medu kojima je bila i moja. Keva, cale, brat i ja šetali smo kroz voz i slušali price o huliganskim akcijama. Strašno! Sve ekipe su bile na broju, tako da je napravljena dugacka kolona kada smo sa stanice krenuli ka stadionu. Atmosfera na utakmici je bila sjajna uz neprestano navijanje. Posle meca došlo je do sitnijih carki, ali je policija na vreme sprecila da se strasti rasplamsaju. U vozu, na povratku kuci, Oldamovi navijaci su se u nekoliko navrata medusobno peglali, kao rezultat nervoze zbog poraza, pijanstva i dosade. Sve u svemu, za mene je to putovanje bilo jedno fenomenalno iskustvo.
Kada se mislima vratim u rane sedamdesete, uvek pokušavam da nadem objašnjenje zašto su navijaci u to vreme bili toliko agresivni. Svaki tim je imao nekoliko žestokih igraca '' kostolomaca '' koji su pre licili na ulicne fajtere nego na profesionalne fudbalere. Umesto da navijacima idol bude centarfor koji postiže najviše golova, mi smo se svi ložili baš na te fizicki najjace momke. Kada ga vidiš kako gine na terenu i kako se hvata za vrat sa suparnikom, kako onda da i ti ne eksplodiraš na tribini? Mnoge tuce medu navijacima bile su direktno inspirisane dešavanjima na terenu. Cak su i najbolje ekipe u svojim postavama imale igrace takvog profila. Tomi Smit, Norman Hanter, Bili Bonds, Dejv Makaj, Freni Li, Džim Holton su samo neka od imena. Mi smo u Oldamu imali neustrašivog Rona Blera, koji nije birao momenat kada ce da zvekne protivnika, i što smo iznad svega cenili nikada se nije izvinjavao ni sudiji ni fauliranom igracu. Na Baunderi Parku tuca bi na tribinama izbila uvek pošto bi Ron zakuvao fajt dole na terenu.
To je bilo i vreme velikih boksera. Naši heroji poput: Muhameda Alija, Džoa Frejzera, Kena Nortona, Džordža Foremana pesnicili su se svakih dvadeset dana. Televizijski ekrani su redovno prikazivali sjajne boks meceve. Izgledalo je kao da je ceo svet bio u fajterskom fazonu. Pored svega, vesti su bile prepune svežih slika iz Vijetnama, Severne Irske, tuca rudara-štrajkaca sa policijom...
Moj tinejdžerski život bio je izuzetno buran. Ponedeljak je bio rezervisan za Kets Viskas, utorkom smo odlazili u klub mladih, sredom se motali oko riba po parku u kraju, cetvrtkom i petkom izlazili u obližnji Paki-kafe, a vikend provodili uz Oldam ili pikali fudbal na poljancetu. Izlasci u Paki-kafe su bili posebno uzbudljivi. Pa i da se ništa ne desi, uvek si se mogao nagledati raznih sumnjivih faca. Kafe je uvek bio pun, a redovni gosti smo bili mi tinejdžeri, Pakistanci, sitni lopovi i prostitutke. Sve sama elita! Gazda se zvao Abu Mea. Bengalsko dubre, prava pedercina od coveka. Ako bi neko od klinaca slucajno razbio cašu ili bio malo bucniji Mea bi ga na glavacke izbacivao napolje. Bio je mali, ali izuzetno kurcevit. Cak su ga se i ostali Pakiji plašili. Redovno se kockao u separeu na spratu, a cesto je navlacio i klince. Pusti ih par krugova pa ih potom odere do gole kože. Na drugom spratu iznad kafea živeo je Pol Ašton, moj prijatelj, koji je bio vlasnik cele kuce i kod kojeg je stajala glavna kasa. U leto 1974. izgubio je na stotine funti kockajuci se sa Meom. Pored svih prljavih poslova, Mea je radio i sa prostitutkama koje su dolazile u kafe. Uglavnom su sve bile grozne ofarbane plavuše, ali se medu njima izdvajala visoka, vitka brineta Sju, koja je imala svega osamnaest godina i koja je stvarno izgledala sjajno. Kada je Mea bio odsutan, Sju je nama klincima dozvoljavala da je pipamo po sisama. Bog zna šta je posle bilo s' njom. Nadam se da je uspela da sredi svoj život i da se otarasi Mee, koji sada ima preko pedeset godina i izgleda grozno. Pun je ožiljaka koje je zaradio tokom godina provedenih iza brave. Imao je uvek dosta novca i bio je mocan.
Kada sam imao dvanaest godina dobar prijatelj iz škole dao mi je na citanje jednu knjigu koja je ostavila snažan utisak na mene. Rec je o knjizi '' Skinhead '' Ricarda Alena, gde je glavni lik izvesni Džo Houkins. Mi smo se svi saživeli sa njim. Ta knjiga je za mene predstavljala Bibliju u narednih pet godina. Gradio sam svoj imidž kopirajuci Džoa Houkinsa. Cesto sam brijao glavu i ubrzo nabavio prve martine. U Oldamu je bilo vrlo malo skinheda u to vreme. Ja sam poznavao samo jednog. Miki Cendler se nije izvlacio iz svojih cizama i bio je stalno celav, mada znam da je glavu brijao zato što je imao gnjide. Nisam bio baš previše impresioniran njime. Nas petorica drugara smo se istinski trudili da izgledamo kao pravi skinhedi, iako je bilo veoma teško naci odgovarajucu odecu u Oldamu. Zato smo se svi radovali godišnjim rasprodajama na kojima su se mogle pronaci Ben Šermans majice i Krombi kaputi. Kupovali smo i nekoliko brojeva vece majice samo da bi bili uniformisani. Bendovi Sham 69 i Skrewdriver organizovali su 1977. godine koncert pod nazivom '' Veliki povratak skinheda '' kao odgovor mnogim pank bendovima, ali je u to vreme vecina originalnih skinheda bila više u ska, soul i rege vodama.
Jedne hladne septembarske noci 1973. Pol, Nil Vud i ja odlucili smo da odemo na kup utakmicu izmedu Rocdejla i Boltona. Kao što se i ocekivalo Bolton je okupirao ceo stadion a tribinama se orilo: '' Mi smo Ian Grivsova plavo bela armija! ''. Pet minuta pre kraja izašli smo kako bi izbegli gužvu. Stigli smo do centra grada kada se ispred nas pojavila Rocdejl ekipa. Upitali su nas odakle smo. '' Iz Samita '' , naselja izmedu Oldama i Rocdejla, odgovorili smo u glas. '' Koja ulica? '' upitao je najkrupniji i najnamršteniji skinhed medu njima. '' Ja sam iz Pajk strita, a on iz Salmon avenije '' rekao je Pol pokazujuci prstom na Nila. Ja sam dodao: '' Kodington avenija. '' '' Ok, 'ajdete onda sa nama da se šibamo sa Boltonom '' rekao je Mogi, koji se prethodno predstavio. Mislio sam u sebi ovaj je lud, pa njih je na hiljade. Ušli smo u park. Mogi je zviznuo dva puta. Odjednom su sa svih strana, iza drveca, klupa, žardinjera, iz žbunja, poiskakali naoružani Rocdejlovi fanovi. Bilo ih je oko 150. Flaše, cigle, štangle i dobar položaj na uzvišenju, davale su nam izvesne šanse. Kada se Bolton pojavio, kiša projektila je poletela ka njima. Razbežali su se ne znajuci koliko je protivnik bio brojan. Nekoliko Boltonovih fanova je uletelo pravo u park, u zamku. Udarci su sevali na sve strane. Kada se frka stišala Mogi nam je prišao: '' Hej pa vi ste iz Oldama, provalio sam vam akcenat '', ali ovaj put, za razliku od prvog susreta, zvucao je mnogo vedrije. Bio je zadovoljan ishodom tuce. Maleni Rocdejl uspeo je da razjuri mocni Bolton, a nas trojica smo tome dali pun doprinos. Mogi nas je otpratio do stanice, što je bio odlican potez, pošto je netrpeljivost izmedu Rocdejla i Oldama bila velika, pa je postojala realna mogucnost da nas još neko provali. Mogi danas ima preko cetrdeset godina. Vidamo se nekoliko puta godišnje, a svaki susret se pretvori u nezaboravnu pijanku. On je legenda Rocdejla i jedan od boljih momaka koje sam upoznao. Živeo Mogi!
Tokom sedamdesetih, u pauzama izmedu dva prvenstva, bande iz kvartova su se medusobno tukle. Tuce najvecih razmera uvek su bile izmedu ekipa iz Rojtona i Cedertona odnosno Verneta i Feilsvorta. Bojna polja uglavnom su bile livade izmedu kvartova ili plato sajma u centru grada. Kako bi nova sezona pocela svi bi se okretali fudbalu, a nerašcišcene racune ostavljali za sledece leto, mada moram priznati, ponekad bi se, u nedostatku gostujucih, Oldamovi navijaci potukli medusobno.
Pocetkom sedamdesetih tinejdžeri su mahom bili butbojsi, što znaci da su se obavezno nosile Doktor Martins cizme. Skinhedi su ih prvi provalili. Naglancane, ciste, i po mogucnosti, boje trula višnja. Neko je nosio i cokule, kožne sa metalnim bruksom, koje su cesto bile sjajno oružje u tucama. Što se muzike tice imali smo dva izbora. Tvrdi zvuk koji su gajili Slade i Gary Glitter ili mekši cije su glavne zvezde bile T-Rex i David Bowie.
Uz momke iz Glodvik ekipe uvek je išla i grupa od petnaestak riba koje nisu bile ništa manje zajebane. Sve su bile u skinhed fazonu, u cizmama, ukrašene perjem i cesto ravnopravne u tucama. Posebno se izdvajala izvesna Šeron. U zimu 1972. Oldam je igrao sa Vilom, koja je uvek imala mnogo navijaca. Bez obzira na to što su se takmicili u trecoj ligi Aston Vila je imala prosek od 30.000 navijaca po mecu. Oko pola tri Vila je zauzela Cedi End, dok je glavna Oldamova ekipa bila na suprotnoj tribini. Tada je bilo dozvoljeno nesmetano se kretati uz aut liniju, bilo je bitno samo da se ne ulazi u teren. Grupa od oko 30 Oldamovih riba iznenadno je krenula pravo ka Vilinim navijacima. Predvodila ih je Šeron, naravno. Sve su bile odevene u Krombi kapute ili Harington jakne i cizme. Gostujuci fanovi nisu mogli da veruju. Poceli su da im zvižde , dobacuju i rugaju im se, ali svega par momenata kasnije devojke su se zaletele pravo na njih i pocele bez imalo respekta da makljaju sve oko sebe. To je i nama dalo dodatnu dozu samopouzdanja, tako da su i momci jurnuli ka Cediju i uspeli da sateraju brojnije gostujuce navijace u cošak. Tuca je trajal gotovo svih devedeset minuta. Bio sam premlad da bi se makljao, ali sam zdušno bodrio starije Oldamovce koji su me impresionirali. Aston Vila je pobedila sa 6-0. Endi Lohed je postigao het-trik, a ubrzo je potom prešao u naše redove.
U to vreme, vecina klubova snimila je svoju himnu. Liverpul je imao '' You'll Never Walk Alone '', Vest Hem '' Bablse '', dok je Celzi prisvojio '' Likvidatora ''. Oldam je uzeo, mislim najgoru stvar iz sedamdesetih '' Mouldy Old Dough '', koju je u originalu izvodio Liutenant Pigeon. Ko je uopšte izabrao da se ta pesma vrti godinama na stadionu pre pocetka utakmice ne znam, ali iako je bila najgora od svih, danas kada je cujem obavezno je pojacam jer me vrati mislima u ta vremena. Kako bi ta pesma krenula sa razglasa masa bi podivljala i kretala bi frka na Cediju.
Impresionirala me je moda ranih sedamdesetih. Od obuce, preko crvenih ili belih carapa do 18 inca širokih pantalona u raznim bojama: rojal plave, nebo plave, petrolej, krem, žute, karirane...Majice su obavezno bile ili Ben Šermans ili Džej Teks marke. Od gore su se nosile tanke košulje od prevrnute kože, potom polovni vojni džemperi i prsluci na V izrez ili u bojama fudbalskih timova. Krombi kaputi i crne kožne jakne sa vezenim lenkširskim ružama na gornjem džepu bile se takode veliki modni hit. Pored njih pojavile su se i Levis jakne, kao i svilene Bomber jakne. Nešto kasnije su došle i cipele sa platformama i ruksaci koji su posebno bili popularni medu soul fanovima. Grem Anderson je bio glavna soul faca u gradu. On je organizovao buseve za odlaske u Vigan kazino. Puno je pio, nije propuštao utakmice i furao je samo originalne marke na sebi.
U to vreme popularno je bilo da se šalovi vezuju oko zgloba ruke, tako da nije bilo šanse da ostaneš neprimecen na gostovanjima. Prve ekipe Junajteda i Sitija prestale su da vezuju šalove i zamenili su ih sitnim bedževima koje su kacili na kragne majica ili revere jakni i kaputa. Tako su se neopaženo ubacivali na protivnicke tribine.
1972. godine pojavio se u bioskopima i kultni film '' Paklena pomorandža. '' Ja ga tada nisam gledao, ali mnogi stariji momci jesu. Taj film je mnogo uticao na fudbalske huligane, koji su masovno poceli da kopiraju glavne glumce. Cilindri, beli kombinezoni, tregeri, išarane martine, kreon na ocima, karmin na ustima, staracki štapovi kao glavno oružje...Ta moda je vrlo brzo zahvatila sve mlade, a ceo pokret je nazvan glem rok. Mark Bolan, Gary Glitter, David Bowie postali su kultne licnosti pošto su se tako oblacili. U januaru 1973. prvi put sam se sreo sa takvim likovima u pravom svetlu. Oldam je igrao protiv Halifaksa. Deset minuta pre pocetka utakmice na stadionu nije bilo gostujucih navijaca. Odjednom se zacula buka spolja. Pojurili smo ka vrhu tribine da vidimo šta se dole dešava. Tri krcata dabl dekera upravo su se parkirala, a potom je iz njih izletela rulja. Bio sam prosto fasciniran prizorom. Bilo ih je oko 250, svi u belim kombinezonima sa šeširima. Posle tekme Oldam ih je napao na parkingu. Došlo je do opšte šorke. Držali su se veoma dobro. Jedan navijac Halifaksa bio je sateran u cošak. Opkolilo ga je 6-7 Oldamovih fanova. Kada se prvi spremao da ga zvekne po glavi, ovaj je poceo da muca. Svi su se u momentu sažalili i ostavili ga na miru. Ipak, jedan mu je za svaki slucaj lupio šamar na šta je on tecnim jorkširskim akcentom odbrusio: '' Ðubre smrdljivo, jeb'o te Oldam. '' U momentu su se svi okrenuli i pocistili njime pod. Kasnije su se svi složili da ga je možda trebalo poštedeti zbog vešte glume, samo koji ga je davo terao da psuje?
IP sačuvana
social share
MALO NAS JE - AL SMO GOVNA!!!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


???

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3144
Zastava Kapiri Mposhi
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
HTC 
United Force


Pocetak UF je vezan za budenje svesti srpskog naroda koje se desilo osamdesetih godina. Posle skoro pola veka truleži pod komunistickim režimom tih godina se polako vraca gradanski duh Beogradu i kao posledica razvija se niz novih struktura. Glavna motivacija za razvoj UF-a je bilo verovanje da je vreme komformizma i nacionalnog sputavanja prošlo i da predstoji vreme slobode gradanstva I nacionalne svesti. Dakle, UF je stvoren od strane ljudi koji nisu bili deo komunistickog sistema i koji su kroz F.K. Rad našli nacin da doprinesu razvoju svesti Beograda i Srbije.
U pocetku je bilo relativno malo ljudi, ali, za razliku od mnogih drugih organizacija, ono što je cinilo ovu grupu jedinstvenom bili su kvalitet ljudi i vizija. Prva generacija UF je bila kvalitetna, organizacija grupe je funkcionisala besprekorno, došlo je do logicke podele rada, i sa obzirom na broj ljudi u grupi UF je postizao mnogo više nego navijaci vecih timova. Na gostovanja je u proseku išlo od 50 do 75% ljudi iz grupe što je bila prava rektkost. Jedno od osnovnih verovanja prve generacije je bilo kvalitet ispred kvantiteta tj. bolje imati malu grupu sa kvalitetnim ljudima nego veliku grupu koja se retko pojavljuje na takmicama. U navijackom žargonu – bolje 10 pravih nego1000 manekena. UF je uvek imao dugorocnu viziju. Ta vizija je najbolje oslikana na jednoj od ranih skica tribine stadona Kralja Petra. Na skici se nalazi zapadna tribina gde je donji deo skice predstavlja veliku šarpatu u plavo beloj boji. Vizija se i ostavarila nekih 10-ak godina kasnije na proslavi desetogodišnjice grupe. Rani period izmed ’87 i ’92 definiše više dogadaja koji se i danas pominju u beogradskim navijackim krugovima. Taj period bi se mogao definisati kao period izlaska iz anonimnosti i pocetak onoga što je usledilo sredinom devedesetih godina.
Dakle, sazrevanje grupe se se dešavalo u više pravaca, kao prvo UF je posedovao dva transaprenta koji su po dizajnu spadali po mišljenju mnogih medu najlepše i najbolje u bivšoj državi. Prva ozbiljnija bakljada je napravljena u leto 1990. godine na Marakani. Prva koreografija je napravljena nedugo zatim, UF iako u malom broju, su se ponašali kao velika navijacka grupa, što znaci bez obzira na to da li se igra u Beogradu ili na strani UF je priredivao nešto novo na svakoj utakmici. Važno je istaci da su Radovi navijaci bili jedini koji su uz režimske klubove posecivali Hrvatsku i Bosnu. Prva ekipa se takode odlikovala hrabrošcu a o tome svedoce mnogi oteti transaprenti. Ostace upamceno da je u “Supertifu” 1990.godine izašao clanak o UF.
Period izmedu ’92 i ’94. je vreme zatišja jer je dosta momaka otišlo na ratište, dosta ih je i izgubilo živote a jedan deo grupe se rasuo po svetu.
Medutim ’94.godine dolazi do tatalne reogranizacije grupe i nove snage uz par starijih zapocinju nešto što je kasnije nazvano UF ekspanzija. Pocinje se sa ponovnim odlascima na gostovanja, širenjem grupe, dolaskom novih clanova… Prekretnica je svakako bila utakmica sa C.Zvezdom 1994 na Banjici. Tada su UF prosto razneli cigane što je u navijackom svetu odjeknulo kao bomba. Do tada neprikosnoveni Cigani su bili poniženi od strane Radovaca kojima je rastao rejting iz dana u dan. Tih godina su skretali pažwu na sebe svojim stavom da ne uzmicu ni pred kime a najmanje pred režimskom policijom. Iako daleko malobrojniji od režimskim grupa UF su bili okarakterisani kao najekstremniji i najagresivniji i zbog svog izraženog nacionalizma i otpora prema tadašnjem režimu bivaju satanizovani u svim medijima i terorisani od strane policije. Medutim uporedo sa svim tim rasla je popularnost grupe medu dolazecim generacijama. Sve više mladih se okrece F.K. Radu i sa pravom se može reci da su UF zaslužni za budenje tifo scene. Dokazali su Srbiji da postoji više od dva kluba na njenoj teritoriji. Više nije bio fazon dokazati u tuci sa Ciganima ili Grobarima vec su svi hteli da se dokažu baš protiv Radovaca. Doduše to su pokušavali iskljucivo na svom terenu jer od ’92 pa do ’97 samo su Cigani dolazili redovno na Banjicu što govori o jacini grupe.
Kada su izborili status u navijackom svetu poceli su polako da dokazuju kako su u svim segmentima najbolji. Postali su avangarda srpske navijacke scene. Odskakali su od ostalih po originalnosti i po nacinu razmišqanja nastavqajuci put koji su krcili momci iz prve generacije Forsa. Navijaci Rada su imali originalne pesme i melodije koje su posle svi prepevavali i kopirali, prvi su poceli sa malim zastavama 2X2m, {to takode možemo reci i za zastave na dva koplja. Napravili su prve bar šalove ’95 god. koje ostali pocinju da rade tek nakon dve godine. Jednostavno UF su postali zvezda vodilja na srpskom navijackom nebu. Ono što posebno oslikava navijace Rada jeste da nikada za vreme svog postojanja nisu sebe iskompromitovali stavljajuci se u službu nekog politicara ili partije što nije odlika ostalih grupa. Uvek su isticali srpstvo ali je Rad bio iznad svih politicara i iznad svakog pojednica. U drugoj polovini devedesetih broj UF se znatno povecao što se najbolje videlo na proslavi 40 godina od osnivanja F.K. Rada (98/99) i na proslavi 10 godina UF (97/9 koja je proslavljena na utakmici sa Hajdukom iz Kule istog dana kada se na Marakani igrao režimski derbi. To je dokaz da UF nisu nikakva grobarsko/ciganska sekcija kao što su bile neke manje beogradske grupe. U ovom periodu osim nekoliko tuca sa Ciganima UF nije imao vecih sukoba sa ostalim grupama. U nekoliko navrata su neke manje grupe posecivale Banjicu a nekima se to završavalo samo na pokušaju. Nasuprot tome sa režimskom policijom je bilo sukoba u nebrojeno navrata : Kula, Budva, Kruševac, Zemun (nekoliko puta) Smederevo, Cacak, Marakana, Banjica....
Godine 2002. je proslavljena i 15-godišnjica grupe. To je bila prilika da se okupi veliki broj UF. kako sadašnjih clanova tako i bivših kojima je Rad i dalje u srcu.
I pored velike podrške svojih navijaca u sezoni 02/03 F.K.Rad nije uspeo da izbori ostanak u prvoj ligi. Utakmicu zadnjeg kola na kojoj se odlucivalo o prvoligaškom statusu naredne sezone obeležili su veliki sukobi navijaca Rada i policije kako na stadionu tako i van njega. Prvi put od kada postoji fudbala na ovim prostorima desilo se da je policija na stadionu pucala iz vatrenog oružja i tom prilikom je ranjen kamerman RTS-a.

njihova parola glasi: BOG NA NEBU - RAD NA ZEMLJI !!!

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

pandur puca.jpg
(21.89 KB, 410x317)
pandur puca1.jpg
(29.04 KB, 410x337)
ofk-banjica-tuca2.jpg
(28.59 KB, 410x304)
ofk-banjica-tuca3.jpg
(32.62 KB, 410x302)
ofk-banjica-tuca4.jpg
(32.97 KB, 410x339)
sl0081.jpg
(59.86 KB, 585x376)
sl0082.jpg
(63.09 KB, 591x377)
sl0083.jpg
(54.91 KB, 591x372)
sl0084.jpg
(63.65 KB, 590x375)
sl0086.jpg
(73.34 KB, 588x383)
sl0087.jpg
(60.34 KB, 584x377)
np.jpg
(94.78 KB, 701x482)
np1.jpg
(88.93 KB, 704x481)
np2.jpg
(78.12 KB, 701x468)
np3.jpg
(83.92 KB, 704x468)
IP sačuvana
social share
MALO NAS JE - AL SMO GOVNA!!!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


PartizanForever!

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 3497
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.1
mob
SonyEricsson 
Mnogo dobro pripremljena tema....svaka cast!!  Smile Smile Smile
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 18999
Zastava Beograd-Vračar
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia E72
Slažem se, baš si se potrudio Smile Smile Smile
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 729
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.51
nemam reci  Smile Smile
IP sačuvana
social share


Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 22
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.375 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.