Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 14:36:02
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Na pola puta do Krova svijeta  (Pročitano 709 puta)
27. Nov 2008, 16:54:21
Veteran foruma
Superstar foruma


Life iz simple, make choices and don't look back

Zodijak
Pol
Poruke 50236
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.18
U avionu lokalna kompanije Sita Air koja prevozi putnike diljem Nepala, stjuardesa nam je uz bombone poslužila i smotuljke vate kako bismo zaštitili bubnjiće od nesnosne buke prilikom uzlijetanja. Aplauz putnikâ kojeg su piloti dobili nakon slijetanja i sigurnog zaustavljanja na zakrivljenoj i nakošenoj pisti u Lukli bio je iskren, koliko i zaslužen.



Postoje dva načina da biste iz nepalske prijestolnice Kathmandua stigli do 250 kilometara udaljene Lukle, mjestašca na sjeveroistoku Nepala, odakle kreće većina ekspedicija na Mount Everest. Možete 12 sati autobusom do Jirija, pa onda još sedam dana penjući se planinama višim od pet tisuća metara; ili zrakoplovom iz Kathmandua za 35 minuta. No, aerodrom u Lukli jedan je od najopasnijih na svijetu: doslovce je uklesan u stijenu nad provalijom dubokom 700 metara, s kratkom pistom od samo 475 metara, koja se penje pod kutom od 12 stupnjeva i na kraju zavrće udesno, u obliku naopako napisanog slova "J", pa slijetanje i polijetanje liči na vožnju najluđom rollacostom.

Zastrašujući tekstovi koje sam, pripremajući se za put, čitao o toj zračnoj luci dodatno su dobili na dramatičnosti kad je prastari boeing 757 Air Nepala, na letu iz New Delhija sletio u Kathmandu: dočekala nas je vijest da se sat prije, toga 8. listopada, razbio zrakoplov na liniji za Luklu, kamo smo trebali putovati sutradan. Smrt 18 osoba, mahom turista, u malom DeHavilland DHC-6 Twin Otteru lokalne kompanije Yeti Airlines, nije bio samo mučan uvod u sanjanu avanturu penjanja do vidikovaca odakle puca pogled na vrhove Mount Everesta, Lhotse i Ama Dablama, već je tragedija uzrokovala i opću pomutnju dan kasnije. U zgradi male zračne luke za domaće letove iz Kathmandua, koja liči na kakav provincijski autobusni kolodvor, samo stotinjak metara od međunarodnog aerodroma Tribhuvan, sutradan je vladala neopisiva gužva. Loše vrijeme i tog dana u Lukli i otkazani letovi zbog jučerašnjeg udesa izazvali su pravi kaos. Stotine putnika i gomile robe koja će tako najbrže stići u Luklu – kojekakvih korpi i kutija natovarenih cvjetačom, rajčicom ili blitvom, vreća riže, buradi i zamotuljaka s hranom, ruksaka s planinarskom opremom i kartona kokošjih jaja – tiskalo se pred šalterima, gdje nitko nije znao reći hoće li i koja kompanija toga dana uopće letjeti.



    
      
B92 Život Putovanja

prethodna    strana 1 od 33    sledeca    idi na stranu       

26. novembar 2008.
Na pola puta do Krova svijeta

U avionu lokalna kompanije Sita Air koja prevozi putnike diljem Nepala, stjuardesa nam je uz bombone poslužila i smotuljke vate kako bismo zaštitili bubnjiće od nesnosne buke prilikom uzlijetanja. Aplauz putnikâ kojeg su piloti dobili nakon slijetanja i sigurnog zaustavljanja na zakrivljenoj i nakošenoj pisti u Lukli bio je iskren, koliko i zaslužen.

Autor: Drago Hedl
Izvor: B92
Pogled na Krov svijeta (Photo: Drago Hedl)
Pogled na Krov svijeta (Photo: Drago Hedl)

Postoje dva načina da biste iz nepalske prijestolnice Kathmandua stigli do 250 kilometara udaljene Lukle, mjestašca na sjeveroistoku Nepala, odakle kreće većina ekspedicija na Mount Everest. Možete 12 sati autobusom do Jirija, pa onda još sedam dana penjući se planinama višim od pet tisuća metara; ili zrakoplovom iz Kathmandua za 35 minuta. No, aerodrom u Lukli jedan je od najopasnijih na svijetu: doslovce je uklesan u stijenu nad provalijom dubokom 700 metara, s kratkom pistom od samo 475 metara, koja se penje pod kutom od 12 stupnjeva i na kraju zavrće udesno, u obliku naopako napisanog slova "J", pa slijetanje i polijetanje liči na vožnju najluđom rollacostom.

Zastrašujući tekstovi koje sam, pripremajući se za put, čitao o toj zračnoj luci dodatno su dobili na dramatičnosti kad je prastari boeing 757 Air Nepala, na letu iz New Delhija sletio u Kathmandu: dočekala nas je vijest da se sat prije, toga 8. listopada, razbio zrakoplov na liniji za Luklu, kamo smo trebali putovati sutradan. Smrt 18 osoba, mahom turista, u malom DeHavilland DHC-6 Twin Otteru lokalne kompanije Yeti Airlines, nije bio samo mučan uvod u sanjanu avanturu penjanja do vidikovaca odakle puca pogled na vrhove Mount Everesta, Lhotse i Ama Dablama, već je tragedija uzrokovala i opću pomutnju dan kasnije. U zgradi male zračne luke za domaće letove iz Kathmandua, koja liči na kakav provincijski autobusni kolodvor, samo stotinjak metara od međunarodnog aerodroma Tribhuvan, sutradan je vladala neopisiva gužva. Loše vrijeme i tog dana u Lukli i otkazani letovi zbog jučerašnjeg udesa izazvali su pravi kaos. Stotine putnika i gomile robe koja će tako najbrže stići u Luklu – kojekakvih korpi i kutija natovarenih cvjetačom, rajčicom ili blitvom, vreća riže, buradi i zamotuljaka s hranom, ruksaka s planinarskom opremom i kartona kokošjih jaja – tiskalo se pred šalterima, gdje nitko nije znao reći hoće li i koja kompanija toga dana uopće letjeti.
 

No, sutradan, sve je već bilo u redu pa kad smo se ukrcali u mali njemački dvomotorac Dornier 228-202, kojim lokalna kompanija Sita Air prevozi putnike diljem Nepala, stjuardesa nam je uz bombone poslužila i smotuljke vate kako bismo zaštitili bubnjiće od nesnosne buke prilikom uzlijetanja. Aplauz putnikâ kojeg su piloti dobili nakon slijetanja i sigurnog zaustavljanja na zakrivljenoj i nakošenoj pisti u Lukli bio je iskren, koliko i zaslužen: možda nije pretjerano reći da slijetanje u Luklu liči na novo rođenje.

Fascinantni krajolici od tog pitoresknog mjestašca u kojem turisti brojem višestruko nadmašuju njenih 230 stanovnika, svojom će ljepotom brzo baciti u zaborav sve muke i strahove izazvane naporima da onamo stignete. Gomila kojekakvog svijeta, nosača i vodiča, jakova i malih brdskih konja, tiska se u nekoliko tijesnih ulica. Odatle kreću svi penjači na Mount Everest, ali i oni manje ambiciozni čiji je cilj Bazni kamp na 5.364 metra, te bezbrojni turisti poput nas, zadovoljni da vide krov svijeta, makar i s 4.000 metara nadmorske visine. Sasvim dovoljnih za visinsku bolest čije ćemo blage, ali ipak neugodne simptome, uskoro početi osjećati.



U Lukli imamo "radni doručak" kako bismo se koliko-toliko prilagodili na 2.840 metara iznad mora (za usporedbu, Triglav je samo 24 metra viši!) i pripremili za 30-ak kilometara dug put do Tengbochea, na 3.860 metara, krajnje odredište našeg četverodnevnog etverodnevnbog je.ka kilometara dug putko-toliko prilagodili na 2.840 metara iznad moras 4.000 tisuće metara nadmorske visine.uspona padinama Himalaja. Naš luckasti vodič Om Prasad Nepal, prezimena jednakog nazivu zemlje čiji je stanovnik, i još golobradi nosač Chandra Bahadur Purt kažu kako će nam za povratak, nizbrdicom, trebati dan manje i smijuljeći se dodaju da usponi nisu osobito teški. Vjerovat ćemo im prvih nekoliko sati lagane uzbrdice na putu za Phakding, mjesto u kojem ćemo prenoćiti, no sljedećeg dana dojam o laganim usponima posve će iščeznuti. Težinu puta do Namche Bazara u potpunosti ćemo shvatiti tek tjedan dana kasnije, kada se istom kozjom stazom budemo spuštali na povratku u Luklu, bezbroj se puta pitajući kako smo te strme uspone uopće svladali.

U Phakdingu, Namche Bazaru, Khumjungu, Thengbocheu i drugim živopisnim selima koja su se nanizala uz usku krivudavu stazu, sve je, kao i drugdje u Nepalu u znaku Mount Everesta – tako se zovu restorani, turistička prenoćišta do Baznog kampa koja se pretenciozno nazivaju hotelima, tako se zove i najpopularnije nepalsko pivo, i flaširana voda imenom Everest H2O, a Mount Everest zamijenio je na svježe otisnutim novčanicama i bivšeg kralja Gyanendru, mada je u opticaju mnogo više onih starih, iz vremena dok je mlada republika još bila kraljevina. Podsjetilo me to na prošlogodišnje putovanje Mongolijom gdje se sve zvalo Džingis Kan

Na ulazu u Nacionalni park Sagarmatha (ime je dobio po nepalskom nazivu za Mount Everest) policajci iz kućice sklepane od dasaka dugo će iz knjižice koju morate pribaviti u Nepalskom turističkom birou da biste se uopće mogli penjati po Himalajama, prepisivati sve vaše podatke. Nepalci, srdačan i pristojan svijet, i inače sve vole zapisivati i ovjeravati kojekakvim štambiljima i taj će vas njihov običaj pratiti od ulaska u zemlju, do izlaska iz nje.

Put do Namche Bazara i dalje do Thengbochea prepun je turista i lokalnog svijeta. Dok prvi uživaju, drugi tegle sve što je za njih potrebno: od osobnih stvari do hrane i pića za brojne usputne restorane i kojekakve robe za male, nanizane dućane. Kad vidite nosače s teretom na leđima teškim i pedesetak kilograma ili pretovarene jakove, jedino "prijevozno sredstvo" koje ovdje funkcionira, s mnogo ćete više razumijevanja i manje negodovanja litrenu bocu vode, koja vas je u Kathmanduu koštala 15 rupija, platiti 200 ili 250. Trebalo je to dotegliti do tih visina. No, ako cijena vode raste kako se penjete prema Baznom kampu, tečaj dolara će biti sve niži, pa valja biti mudar i u Kathmanduu zamijeniti dovoljno novca. Razlika na 100 dolara može biti i do tisuću rupija, a za taj iznos dvije osobe mogu solidno objedovati u boljim restoranima nepalske prijestolnice.
Tek nešto širi od kozje staze put prema baznom kampu krivuda, penje se i spušta, pa zavrne na uske metalne mostove razapete iznad provalija, ispod koje se u dubini i vodenoj prašini, pjeni rijeka Dudh Koshi. Sad, tijekom sušnog razdoblja, ona poput srebrne zmije vrluda između planina, a za monsuna nabuja i podivlja, demonstrirajući svoju zastrašujuću snagu. Tim putem, koji povremeno prati korito rijeke, ništa se bitnog nije izmijenilo stotinama godina – ljudi i stoka ovdje su jedino transportno sredstvo za sve što je potrebno prebaciti iz Lukle naviše i taj mukotrpni način izvor je prihoda mnogih obitelji.

Grižnju savjesti koju ćete osjetiti gledajući šerpe kako vuku tovare ispod kojih se jedva vide, pokušat ćete ublažiti mišlju kako oni, da nema turista poput vas, ne bi imali prilike za ikakvu zaradu. Među njima su i dječaci, mlađi od našeg Chandra Bahadur Purta, kojima, da radim u kafiću, nikada ne bih prodao alkohol ili cigarete. Golobradi su, možda im je 15-16 godina, ali već su izučili ovdje najrašireniji zanat i u lakim sandalama, sa štapom u obliku slova "T", koji im služi pri penjanju ali i kao oslonac za kratkih odmora, s trakom koja povezuje teret i njihovo čelo, da bi lakše balansirali, veru se lako i sigurno poput divokoza. Raspoloženi su, a neki od njih poznaju i našeg vodiča Oma – možda su bili partneri vodeći kakvu skupinu poput naše - pa kratko zastaju i veselo čavrljaju na jeziku koji podsjeća na prepirku čavki.


Na tri i pol tisuće metara još je sve zeleno i bujno, kao da smo u dolini. Crnogorica se miješa sa stablima pokrivenim debelim mesnatim lišćem, a mali vrtovi uz kamene seoske kuće puni su kupusa i blitve kojima očito prijaju visine i oštri zrak. Uz put seljaci u pletenim košarama nose poput klikera malen krumpir, a čili paprika, klipovi kukuruza i sitan crveni grah suše se u dvorištima na prostrtim šatorskim krilima. Musava djeca skaču uokolo, kokoši trčkaraju sudarajući se s kozama, zvukovi tibetanske glazbe dopiru iz malih prodavaonica pretrpanih suvenirima. Sve je živo i veselo pa imate dojam da su Nepalci najsretniji ljudi na svijetu iako ih više od 85 posto živi s manje od deset kuna dnevno.

A tih, manje od dva dolara, zarađuje se kojekako – u svakom ćete usputnom selu vidjeti i građevinske radnike koji ondje, bez ikakve mehanizacije, samo s dlijetom, čekićem i pilom, grade kuće od materijala kojeg je moguće naći na licu mjesta. Kameni blokovi, osnova tih kuća, klešu se na mjestu gradnje iz stijenja kojeg je napretek, a ono malo drveta, potrebnih za vrata, prozore i krovnu konstrukciju, pili se i oblikuje uz kuću koja niče.

Namche Bazar najveće je mjesto na putu od Lukle prema Baznom kampu i sa svojih 800 stanovnika središte je regije Khumbu. To živopisno mjestašce koje ima čak i muzej i u čijoj smo knjizi utisaka vidjeli i potpis Stipe Božića, razasulo se po brdima ispod planinskih vrhova Kongde Ri (6.187 metara) i Thamserku (6.623 metara), koji se prekriveni snijegom natječu u bjelini s oblacima. U zemlji koja ima jedan od rijetkih monopola, gdje je osam od 10 najviših vrhova svijeta, to i nisu neki gorostasi, no izjutra, kad sunce obasja njihove snježne kape, izgledaju nadnaravno i tek će ih prizor Mount Everesta, kad se sljedećeg dana popnemo još 400 metara da bismo ga ugledali, u potpunosti zasjeniti.
U hotelu, koji se naravno zove Everest, vlada prava raskoš - ima i tuš s toplom vodom, čija se upotreba dodatno zaračunava, no nema te cijene koju nakon višednevnog znojenja i pentranja po prašnjavim stazama, ne biste bili spremni platiti. Izbor hrane, ni ovdje u Namche Bazaru nije osobit i sve se uglavnom svodi na nekoliko vrsta povrća pomiješanih s tijestom ili rižom, ili obrok kojeg je naš vodič Om Prasad Nepal jeo od prvog do posljednjeg dana – omiljeno jelo u Nepalu, dhal bat. To je porcija kuhane riže koja se posipa juhom od leće i uz slasno mljackanje jede prstima. Može se dodati i ponešto ovčjeg mesa, no kada vidite kako se ono doprema i uvjete u kojima se čuva, zacijelo ćete, bar na tom putu, postati vegetarijanac.


Dan kad smo, popevši se do 3.880 metara ugledali vrh Mount Eversta, ostat će u sjećanju za cijeli život. Prvo nas je opčarao Ama Dablam čiji vrh, sa strane koju smo vidjeli, svojom elegancijom podsjeća ne Chryslerov toranj u New Yorku, koji se poput kakve ponosne sekvoje koči na uglu 42. ulice i Avenije Lexington. No to je tek uvod u sliku koja slijedi. Mističan i teško osvojiv, ukazat će se potom Mount Everest, koji zbog položaja odakle ga gledamo izgleda niži od vrha Lhotse, iako ga u stvarnosti nadvisuje za 332 metra. To su vrhovi svijeta i nama, običnim turistima koji smo se jedva približili tek polovici tih visina, izgledaju neosvojivi i nedostupni u svojoj ljepoti i otmjenosti. Tu mističnost kojom zrače pojačat će oblaci što se, čim jutro odmakne, počnu skupljati oko njihovih vrhova, da bi ih do podneva već sakrili i posve zakrilili. Kao da je poruka: valja doći bliže da biste nas vidjeli.

Taj izazov, za kojeg nismo imali snage, mnogi su prihvatili, no rijetki i doživjeli. Ali vidjeti vrhove svijeta, makar s njihovih razmjerno lako dostupnih padina, s nekih četiri tisuće metara, doživljaj je vrijedan svih napora, svake kapi znoja i svakog koraka poput olova teških nogu.

Izvor: B92
IP sačuvana
social share
Od kada su fenicani izmislili novac pitanje zahvalnosti je za mene reseno
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 14:36:02
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.092 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.