Pismo jedne profesorice engleskog jezika iz Japana koje svi trebamo pročitati:

“Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom na to da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.

Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekom u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante.

Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopšte nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: “Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali.” Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.

Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin još nije proradio. No, sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima, no sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, brige, preživljavanja, ne samo za sebe, nego i za cijelu grupu.

Primijećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajevima ili rubljem koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je vazduh bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu.

Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je neko ostavio. Nemam pojma ko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne.

U ovim okolnostima ja zbog nečega imam direktan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kosmički korak naprijed u cijelom svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se zbog iskustva s ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se “manjom od makovog zrna” zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj talas rađanja (širom svijeta) je težak, no ipak veličanstven.


mudremisli.com