Mržnja

Mržnja može da se ispolji neuvijeno, ponekad prilično brutalno ali veoma često ume da bude duboko prikrivena, tako da je čovek ni sam nije svestan. Bilo u otvorenom, bilo u prerušenom obliku, mržnja je žilava i strasna koliko i ljubav. Zapravo, strasnija i žilavija jer mnoge sveobuhvatnije prožima, u mnogima duže bukti i teže zgasne.

Ogromna je razorna snaga mržnje. U to se svakodnevno uveravamo. Ona truje, pustoši i uništava živote kako onih koji mrze tako i onih na kojima se iskaljuje. Ma koliko bila štetna, mržnja se, međutim, ne može prosto odstraniti voljnom odlukom, nekom vrstom moralne hirurške intervencije.

Mržnju nećemo ukloniti naređenjem i zabranom. Osoba koja sebi zabrani da mrzi će možda uspeti da svoju mržnju uvije u slatke oblande ali ne i da je se reši. Ona će nastaviti da u njoj besni bez obzira što osoba odbija da prizna njeno postojanje.

Mržnja ima svoje uzroke i možemo je prevazići tek kada se ovim uzrocima ozbiljno pozabavimo.

Koga i zašto mrzimo?

Iz mržnje progovara strah. Mrzimo one kojih se bojimo jer nas ugrožavaju ili bar verujemo da nas ugrožavaju, što nikako nije isto. Naše su procene veoma često nepouzdane i varljive. Veoma retko procenjujemo ljude na osnovu onog što stvarno jesu i stvarno čine, daleko češće na osnovu naših predubeđenja, očekivanja i zahteva. Lako možemo poverovati da su nam neprijatelji oni koji nam niti nanose niti smeraju ikakvo zlo.

Kada se osetimo napadnutim, ugroženim, povređenim, veoma je važno da se zapitamo šta je zaista napadnuto, ugroženo, povređeno – mi sami ili nestvarna, preuveličana predstava koju gajimo o sebi, svojoj vrednosti i svom značaju. Najljuće mržnje po pravilu izazivaju povrede ove druge vrste. To znači da se osećamo ugroženim, napadnutim, teško povređenim jer drugi odbijaju da podele i priznaju našu umišljenu predstavu o sebi samima. Na ugroženost zuatim odgovaramo žestokom mržnjom.

Tako možemo proglasti neprijateljem i zamrzeti nekoga ko je zapravo prema nama potpuno ravnodušan ili nas čak i ne primećuje, i to upravo zbog njegove ravnodušnosti koja ruši naše uverenje o vlastitom značaju.

Ili možemo, što je veoma čest slučaj, zamrzeti nekoga zato što nam je u bilo kom pogledu isprednjačio jer, u svojoj umišljenosti, ne možemo da podnesemo da bilo ko u bilo čemu bude ispred nas.

Ali okrutno možemo zamrzeti i one koji previše liče na ono što ne bismo želeli da budemo a ipak jesmo, na ono zbog čega sebe preziremo. Tako će, na primer, mrzeti „lenštine“ onaj ko potajno prezire vlastitu nepriznatu lenjost, „nesposobnjakoviće“ onaj ko mrzi vlastitu nepriznatu nesposobnost, „glupake“ onaj ko se zapravo gnuša vlastite tuposti, „lopove“ onaj ko u drugima osuđuje vlastitu sklonost ka iskorištavanju i krađi a „prevarante“ onaj koji i sam voli da podvali.

Ovde je reč o klasičnom premeštanju gde se mržnja prema sebi ispoljava prerušena kao mržnja prema drugima.

Što čovek nemilosrdnije mrzi sebe, surovije će mrzeti druge.

Što je prema sebi nerealniji, osećaće se to ugroženijim i to će žešće zamrzeti one za koje je umislio da ga napadaju.

MRŽNJA

"On je zlo učinio, on me je tukao, on me je prevario, on me orobio"- u onima koji gaje takve misli mržnja nema kraja.

" On je zlo učinio, on me je tukao, on me je prevario, on me orobio"- u onim koji ne gaje takve misli mržnja ima kraja.

Jer nikada mržnja ne prestaje s mržnjom: mržnja prestaje s ljubavlju - to je staro pravilo.

Ne zna svijet da nam je svima ovdje suđen kraj; ali oni koji to znaju smjesta će se okaniti svađe i omraze.

(DHAMMAPADA, ili "Riječi nauke")

"Mržnja se uzajamnom mržnjom povećava, a, naprotiv, može biti uništena ljubavlju."

(Spinoza: etika, postavka XLIII)

Da, već prva vrata i u mojoj duši nosila su taj natpis. Dugo sam stajao pred njima osmatrajući koliko su solidna. Da li bi se otvorila kada bih samo dotakao njihovu bravu? Može li ih da otvori jači vjetar što se spusti do dna duše u smutna vremena? Da, taj vjetar naprosto otvara sva prednja a zatvara ona zadnja vrata dobra. S njim nagrnu sablasti i pobjegnu harmonije.

Ali, šta je mržnja?

Ništa tako ne može da ispuni dušu do vrha kao mržnja. U dušu u koju se uvukla mržnja i tu zavladala ništa više ne može da stane. Kao da je ta otrovnica istisnula sve njene dojučerašnje stanare. Kao u pustinji, gdje je samo sunce i pijesak, sunce i kamen, tako i u duši ispunjenoj mržnjoj nema ničega osim tog samo ljudima svojstvenog osjećanja. životinje u njihovom ponašanju rukovode instinkti, naslijeđeni i naučeni, tu nema mjesta za apstraktne imenice - kako bi one mogle da mrze! Samo čovjek u ovoj tužnoj vaseljeni umije i obožava mržnju. Za mnoge ljude moglo bi se reći naprosto da su oni prvosveštenici mržnje, iako se iskazuju kao vjernici svoga jedinoga Boga.

Odakle je došla i šta hoće mržnja u ljudskoj duši?

Da bismo došli do mržnje treba da pođemo od njoj suprotnog osjećanja. Podmećući joj ono što ona nije, učinićemo da se pokaže.

Već samim svojim postojanjem, duša želi da bude otmjena, uzvišena i ljudska po svemu. Stoga su mnogi ironičari i mizantropi uzeli mržnju za bitnu ljudsku osobinu; navodno, mržnja je za čovjeka daleko karakterističnija od ljubavi. Daleko je više onih koji su sposobni da mrze nego da vole. Prirodno, treba ovdje ljubav posmatrati u onom svom dalekom pojmovnom određenju, kako je o njoj uzvišeno govorio sveti apostol Pavle, kao agape - istovremeno i milosrđe i prijateljstvo i ljubav, sve ono dakle što je davanje, ponuda i ljudskost u svom plemenitom liku. Primijetio je sveti čovjek da se čak i u njegovom malom stadu ljudi međusobno spore i dijele, da se svađaju. Stoga ih je pozvao na ljubav, onu veliku ljubav koja je davanje i samo davanje. Ni tamo ni ovamo, ljudi su uvijek bliži praktičnom, očiglednom, do čega se ne stiže prevelikim razmišljanjem.

Još i napor da nekom pokažem kako ga volim, a on da me mrzi, da me prezire, da me uništava. Ne i ne - grmi duša ispunjena ne toliko mržnjom koliko neodlučnošću da se prikloni drugoj strani. Čini joj se da od opljačkanog i osirotjelog traže i ono malo što mu je ostalo, ne više ni odjeću, nego dijelove kože. Zar da budem novi Jov - ječi nesrećnik.

I odbija to konačno, biće čovjek mržnje. Baš ga briga šta propušta, ako mu to nije očigledno.

Davati može neko ko ne smatra bitnim niti jedno ovozemaljsko blago, naročito ne materijalno. Na tragu te i takve ljubavi bio je i Alber Kami kada je napisao da se ljubav tiče samo one osobe koja voli. Ako zavirimo u svoju dušu vidjećemo da je to naprosto prevelik zahtjev za nju, ona je spremnija da prihvata nego da daje. Ukoliko i daje, hoće nešto zauzvrat, u naknadu za uloženo.

Tu ljubav postaje naprosto trgovački pojam i ništa se ne može dobiti ako se ne odredi njegova cijena. Stoga je razočaranje onih koji su strasno voljeli bez pravog odgovora na svoju ljubav naprosto strašno. Čini im se da su grozno prevareni, pa voljenu osobu počnu da mrze.

Slično je i sa svečovječanskom ljubavlju, s praštanjem, s osjećanjem da su u jednom ograničenom prostoru ljudi naprosto upućeni jedni na druge i da je potrebno u sve to unijeti više otvorenosti, više duše, odnosno ljubavi. Ukoliko se pokaže da oni kojima je upućeno naše prijateljstvo, ljubav, praštanje, pomoć, saosjećanje, dakle naša duša, ukoliko se oni pokažu "nedostojnim" svega toga, dolazi najčešće do mržnje.

Tako smo mržnju definisali kao suprotnost ljubavi, s kojom je u dubokoj vezi i koja bi jedina mogla da je pobijedi. Jer mržnja nije nikakvo konačno rješenje, vrhunac dušinog pogleda na svijet, naprotiv, ona je bezizlaz. Duša zahvaćena mržnjom samu sebe uništava. Stoga mora tu mržnju što prije da odbaci ukoliko ne želi da je ona potpuno izjede. Oslobođena mržnje koja se u njoj bila odomaćila duša je naprosto preporođena. Tek tu ona shvata veličinu ljubavi koju je propovijedalo inicijalno hrišćanstvo. Na toj liniji su i budizam i hinduizam prema kojima je osjećao duboko poštovanje, upravo iz ovog razloga, blagopočivši vladika Nikolaj Velimirović.

U svojim propovijedima Buda je isticao upravo ta dva suprotstavljena ljudska osjećanja, mržnju i ljubav, kao dva pola svemira. "Nikada se mržnja ne uklanja mržnjom. Samo blagost briše svaku mržnju. To je zakon vječan i nepromjenljiv...Živimo, braćo, sretno, i ne mrzimo one koji nas mrze."

Upravo na toj je liniji bio pravi Budin potomak, duša indijskog naroda, Gandi, kada je rekao: "Naš je svijet već umoran od mržnje." Ukoliko toga nije svjestan, svijet srlja u vlastitu propast. Kao da sa svih strana odjekuju horski refreni: Uništimo svijet! Uništimo svijet! Priželjkujući upravo propast ovoga svijeta, veliki mrzitelji iskazuju svoju neizlječivu duševnu bolest.

A ta se bolest, ako možemo da se oslonimo na Ničea, zove strah. Kako se suočiti sa strahom i ne pobjeći u mržnju?! Opet i jedino ljubavlju. Jer i mržnja i strah su infektivna osjećanja, prenose se s duše na dušu. Vrijeme rata pogoduje širenju ovih bolesti, jer je i on jedna velika epidemija straha i mržnje.

Stoga treba prepoznati na vrijeme njene uzročnike i pokazati ih prstom kao u ludnici. Eto, to je mržnja, a ono tamo, to je strah. Koliko je tek o njemu ispričano i napisano priča.
^

neshto skroz nepotrebno.

Pa, mrznja je imati i potpis kao postavljac teme...

sho jest'

a kako ti to mozes da znas.Evo ja te pozivam javno ako hoces da se vidimo i davidis dresir.Kad si vec to spomeula reci ondai koga ja to mrzim

 

ne mrzi poslednju slikicu 

Ne kapiram sta je pogresno u njegovom potpisu.Bog iznad svega.........koliko sam ja shvatio.Da nas je vise takvih mnogo bi se mirnije zivelo.

Pa, ako smem da primetim, vera je cisto bila uzrok sukoba... nevernici vs. vernici...