Monolog Kriste Ž. iz nedovršene brizbejnske tragikomedije

Nemate mašinu za pranje suđa? To morate prvo nabavit. Ja stvarno ne bi' mogla zamislit život brez nje. Kod nas ti je svake subote i nedjelje sijelo, a Risto, kakvog ga je Bog stvorio, zovne po Brizbejna na karte. Ne more brez rauba, pa to ti je. Djeca na jednoj strani, mi ženskinje na drugoj, muški na kartama; kuvaj, peci, doljevaj, dodaji, u kuću, na terasu, oko bazena. Ko bi to sve oprô poslije? 'Vako, samo gurneš sve u nju, pritisneš dugme i gotovo...

Ne znam, nije mi jasno kako sam 37 godina prala veš na potoku, a ne još suđe. Nije bilo struje u selu, vode, fala Bogu jest, al' ispod kuće; uzmi onu prakljaču, pa udri ljetnji dan do podne. Nekad i po podne. Da mi ko danas kaže da samo jednom odem prat veš na potoku, istom bi' ga onom prakljačom u glavu. Nek mu mater pere, ako more, ja bogami više neću, a i ne mogu. Nisu mi godine za toga. Sve ima svoj vakat. Morate nabavit mašinu. Odnekle se mora počet.

Mi smo, eto, prije osam godina došli bez iđe išta. Risto je bio kod nas zidar, dunđer bolje reći, radio od jutra do mraka ni za šta. Krenô ovdje sa našima, malo pomalo, u isti posô, ali su ti ovdje bilderi gospoda. Jest od jutra do mraka, al' imaš nedjelju i subotu po podne, a para siplje. Kod nas nisi mogô ni duvar začepit sa njom, a ovdje - malo se stisneš i napraviš kuću za dvije godine. Za isti posô.

Namjestili nam i da čistimo neke kancelarije noću, i to pod ključ. Odeš kad 'oćeš, vratiš se kad 'oćeš, samo da je čisto do ujutro. Sve njihovo, ništa od kuće ne nosiš. Radimo po sat i po, a plaća se šest. Mogli bismo i brže, samo Risto bude malo umoran. Istreseš one kante, protrljaš malo usisivačem, maneš prašinu i - kući, djeci svojoj. Oni, Bogu fala, mirni; turneš im plej stejšen u ruke i moreš mjesec dana biti vani da i ne primjete.

Ko kaže da nije dobro? Al', mi smo to radom. Sa svojijeh deset prstiju. Risto i ja - dvajest. Ima ih još što su kupili ili napravili kuće. Ali kako? Otišli tamo, otkupili stanove za budzašto, dobro ih prodali i s tim se parama ovdje zakoptili. A okle im stanovi, molim te lijepo? Dala im država, a pola ih dobili kô socijalni slučajevi.

Oženili se mladi, natovarili troje-četvero djece i namah stan solidarnosti. S puno kvadrata, je l' tako? E, onda, rat prođe, odeš i prodaš to što ti je država dala i što nikad nije bilo tvoje zaoprave, nego solidarno, pokupiš pare i u Australiju. Sad ti pričaju kako su uspjeli. Vraga bi ti uspio, moj brajko, da ti nije bilo te države na koju danas pljuješ. Od mene nećeš čuti grke riječi na nju. Nije džaba onaj pjesnik Šantić rekô: "Nema raja brez rodnoga kraja." I nema. Samo na potok ne bi' više mogla. Što jest - jest.

Dobro, čovjek se malo i pohasi, pa 'oće više iz dana u dan, a što ne bi kad se more i kad zarađuješ? Kažu, vidi Kriste što vozi kola, a nije znala ni ona volovska upravit. A što ne bi' vozila? Nije ni to što sam htjela, već što sam morala. Ristu skoro i ne vidimo, osim nedjeljom, mora neko djecu vozit u školu. Neće valjda pješke? Ako sam ja morala pune četiri godine ići četiri kilometra tamo i četiri ovamo, ne moraju oni.

Jest, ima voz i autobus, ali što da koriste saobraćaj kad niko od druge djece ne ide tako? Položila sam da ih vozim i da mogu u šoping kad Riste ionako nema. Znaš i sam da do prije godinu dana radnje nisu radile nedjeljom, a moj Risto more samo nedjeljom. 'Vako, kupim sve što treba, bacim u gepek i that's it. Jest, al' kažu - što vozi for vil drajv? Pa neće valjda Risto novim kolima da vozi kante, alat i daske za šalovanje? Normalno je da on ćera stari karavan, a ja ovo. "