IN < - Moc, kontrola, ... Moguci uticaji ... kroz Filozofiju, Religiju, Drustvo, .. - >LO
<< < (8/66) > >> :: Odgovori!
Autor: sirkan :
Fritz Springmeier - Fritz Springmeier - The Satanic Bloodlines (web version of Bloodlines of the Illuminati)...na Engleskom na zalost,ali verovatno svi znate dovoljno da skapirate o cemu se radi....

http://depositfiles.com/files/kdwbv44e4
evo i rapid link,na zalost samo deset skidanja je sada dozvoljeno,ako nekoga ne mrzi neka postavi na free collectors account....http://rapidshare.com/files/164574775/Fritz_Springmeier_-_The_Satanic_Bloodlines__web_version_of_Bloodlines_of_the_Illuminati_.pdf.html
Autor: sirkan :
Dr.Nick Begich - Are You a Manchurian Candidate....link
Autor: RavenDark :
Satana je naš bog i kralj. Carstvo mraka je došlo i daje snagu nama, tvojim robovima

Ovo ne odgovara, satanizmu, jer vecina satanizma ne vidi satanu kao bozanstvo, andjela ili sta vec.
Ne slazem se sa ovim delom. Mislim da je ovo bacanje prasine u oci da budek egzaktan. Na ovako nesto nisam jos naisao.
Autor: Lightsoft :
Andrej Grubačić
NOAM CHOMSKY I KRITIKA KAPITALISTIČKE DEMOKRACIJE


U svojim analizama političke stvarnosti i kapitalističke demokracije, Noam Chomsky, najpoznatiji suvremeni lingvist i najznačajnije ime suvremenog anarhizma, često polazi od glasovitog paradoksa kojeg je definirao škotski filozof David Hume - od "paradoksa vlasti". Prema Humeu, jedan od najzanimljivijih problema svake političke konstrukcije jest lakoća kojom se većina, nad kojom se vlada, uvijek prepušta manjini koja ima moć. "Potčinjavanje je implicitno." Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže silom? Humeov zaključak glasi da svaka vlast mora počivati na "kontroli misli". Chomsky ovome suprotstavlja nekoliko primjedbi od koji se najznačajnija odnosi na Humeovu tezu po kojoj kategorija sile pripada isključivo većini nad kojom se vlada. Chomsky tu tezu odbacuje jer smatra da svaka država i svaka vlast, kao oblik institucionaliziranog nasilja, "počivaju na maču", odnosno sili, a to, opet, znači na principu klasne organizacije. Jedan od povijesnih primjera predstavlja Centralna Amerika gdje se, pod pokroviteljstvom SAD-a, u organizaciji državnih "odreda smrti", kroz "internalizaciju terora" i "kolektivnu generalizaciju straha" kontroliraju sindikati, studentske organizacije i seljačke udruge. Sve to, međutim, ne umanjuje originalnost Humeovog paradoksa: svaka država, pa i otvoreno totalitarna, ne može postojati bez određene "proizvodnje pristanka" i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u "zbunjeno stado pasivnih promatrača" (W. Lippman). Chomsky rado citira misao [Aleksandra Gersenkrona] da je "bez obzira na snagu vojske i vještinu tajne policije, naivno vjerovati da su ovi sustavi fizičke prinude dovoljni, neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda". Humeov paradoks se, dakle, odnosi i na otvoreno totalitarne i na demokratske države. Slučaj ovih potonjih je, dakako, daleko zanimljiviji.
Kategoriji sile, imanentnoj osobini svake države (ako prihvatimo radikalnu političku semantiku Chomskog), posvećena je knjiga "The Washington connection and third world fascism: The political economy of human rights" (suautorstvo s Edwardom Hermanom), dok su ovoj drugoj, manipulativnoj osobini državnog nasilja, "kontroli misli", posvećene knjige "Manufacturing consent: political economy of mass media" (također u suradnji s Hermanom) i "Necessary Illusions" koja se, u ovom tematskom kontekstu, u krugovima kritičara smatra najzrelijim i najuspjelijim radom Noama Chomskog.
Potreba za "proizvodnjom pristanka" i "nužnih iluzija" zanemarena je tema u proučavanju suvremene povijesti ideja. Ona se javlja zajedno s prvim demokratskim prevratom u povijesti, s engleskom revolucijom u sedamnaestome stoljeću, kada se "radikalni demokrati" suprotstavljaju uvriježenom stavu po kojemu "ne može biti prave vlasti bez odgovarajućih misterija", pomoću kojih se, opet, stvaraju "odgovorni pojedinci", posve u duhu Lockeovog aksioma po kojemu "obični ljudi moraju biti isključeni iz javnih poslova".
Ovaj Lockeov aksiom je, mutatis mutandis, usvojio i Henry Kissinger, po kojem su za "implicitnu potčinjenost" zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita. Kissinger nipošto nije usamljen: sličan stav formulirala je čitava plejada liberalnih i konzervativnih intelektualaca od kojih ćemo spomenuti samo one najpoznatije, Waltera Lippmana i Reinhold Neibuhr. Oni su zdušno zastupali tezu da "odgovorni ljudi" moraju "proizvoditi pristanak" i "nužne iluzije" kako bi "zbunjeno stado" štitili od demokratskog dogmatizma. Ova svojevrsna politička teologija postala je obilježjem intelektualnog diskursa, korporativne prakse i geopolitičke strategije.
Teško je, zaista, izbjeći usporedbu s lenjinističkom koncepcijom avangardne partije koja usrećiteljski vodi "neprosvjećeni narod" prema eshatološkoj predstavi istinske demokracije. Lenjinov entuzijazam i rječnik današnjih državnih intelektualaca je zapanjujuće sličan. Chomsky navodi predviđanje Mihaila Bakunjina - jedino koje se u povijesti društvenih znanosti pokazalo točnim - prema kojem se moderna povijest neizbježno kreće k uspostavljanju pseudo-socijalističkih i kapitalističko-menadžerskih birokracija.
Tehnike "proizvodnje pristanka" su se najsavršenije iskristalizirale u SAD-u, najrazvijenijoj kapitalističkoj demokraciji. Tu je službeni diskurs obilježen traganjem za najefikasnijim vidom kontrole i neutraliziranjem "partikularnih interesa". Tako je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Europe, Japana i SAD-a, suočena s "krizom demokracije" do koje je došlo uslijed "demokratskog izgreda" i neumjerene demokracije u nemirnim 1960-ima, ponudila program za jednu "umjerenu demokraciju", u kojoj bi, u potpunosti u ciničnom duhu takove demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sustav informacija, štiteći, naravno, stanovništvo od demokratskog dogmatizma.
Chomsky, u doista iscrpnoj analizi, identificira pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopće postala, mora proći: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter "stručnih" izvora koji pružaju samo "prave informacije", filter privilegiranih demanata i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa. Ovakav diskurs, kako nas upozorava Chomsky, ne proizvodi samo država koja predstavlja tek jedan segmet u kompleksu moći. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku politiku. Nevidljivo prisutstvo korporacija nalazi se u samoj strukturi "nužnih iluzija". Ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući tako cjelokupnu percepciju političke realnosti.
Uspostavljeni sustav indoktrinacije, koji Chomsky lucidno razotkriva, ima mnoge fasete. Ipak, glavnu ciljnu grupu predstavlja "neobrazovana masa", većina stanovništva. Ona se mora - kako glasi jedna popularna menadžerska floskula - neutralizirati pomoću "emocionalno potentnih simplifikacija". To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim - ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.
Razrješenje Humeovog paradoksa i krize suvremene demokracije sastoji se, prema Chomskom, u prihvaćanju Bakunjinovog stava da je suštinski element čovjekove prirode "instinkt za slobodom", odnosno mišljenje Bertranda Russella po kojem je "anarhizam konačni ideal kojemu se društvo treba pokušati približiti". Anarhizam je za Chomskog tendencija "koja identificira prinudne i autoritarne hijerarhijske društvene strukture, dovodeći u pitanje njihov legitimitet: ukoliko one ne mogu odgovoriti ovom izazovu, što je uglavnom slučaj, anarhizam postaje nastojanje da se moć suzi, a prostor slobode prošiti".
Chomsky, međutim, kao originalni intepretator suvremenog anarhizma, koji bi se mogao nazvati "etičkim", ne nudi gotov recept ili jednoznačnu formulu socijalne promjene. On upozorava na teškoću predviđanja najpravednijih oblika socijalne organizacije, kao i na opasnost "statičnih, idealnih alternativa". Samo oprezno, znanstveno iskustvo stečeno brojnim društvenim eksperimentima može pružiti jasnu sliku jednoga pravednog društva, temeljenoga na etičkim principima čiji je izvor ideja anarhizma.


--------------------------------------------------------------


Sta da Vam kazem ?? Citajte nadalje.  :wave:



Autor: Lightsoft :
Ako je malo tih zakulisnih radnji, .... ima jos. Samo izvolite.  :D  Ko zeli neka procita.


Knjiga:
"KOBNO TROJSTVO - Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci", autor Noam Chomsky



PREDGOVOR

Povijest Bliskog istoka1, od osmanlijske svevlasti preko dolaska novih kolonijalnih sila Britanaca i Francuza, opterećena je i određena sukobom svjetskih sila
oko kontrole i nadzora nad eksploatacijom i distribucijom nafte. Krajem dvadesetog stoljeća transnacionalne korporacije izbijaju na čelno mjesto i nameću vlastite interese kao opće.
Strategijski posjed SAD-a je postojanje Izraela, četvrte vojne sile, klina u arapskom moru na Bliskom istoku. Novija pretpovijest nastanka Izraela vraća nas u 1897. godinu, u Basel u Švicarskoj, gdje je održan Prvi cionistički kongres na kojem je objavljen cilj - ,,u Palestini stvoriti dom židovskom narodu, zajamčen javnim pravom". Utemeljena je Svjetska cionistička organizacija (WZ02). Sherif Hussain, emir od Meke koji se u to vrijeme sam proglasio vođom Arapa, u svojoj prepisci sa sir Henryjem McMahonom, britanskim visokim povjerenikom u Egiptu, zahtijevao je neovisnost arapskih zemalja koje se nalaze pod osmanlijskom vladavinom. McMahon je potvrdio da je „Velika Britanija spremna priznati i podržati neovisnost Arapa u svim regijama unutar granica navedenih u zahtjevu Sherifa Hussaina".
Tajni pregovori koji su tijekom veljače 1916. godine vođeni između Velike Britanije, Francuske, Carske Rusije i kasnije Italije završeni su tajnim Sykes-Picotovim sporazumom kojim je podijeljen srednjoistočni dio Osmanlijskog Carstva.
...
Britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour, 2. studenog 1917. godine, dok se Carska Rusija urušavala uslijed gospodarskog rasula i boljševičkog juriša
na nebo, a američka gospodarska i vojna sila nije do kraja bila uključena na strani sila Antante, poslao je pismo Walteru lordu Rothschildu, predstavniku Engleske federacije cionista: Vlada Njegova Veličanstva povoljno gleda na uspostavu nacionalne domovine židovskog naroda u Palestini (...) ne smije se ništa učiniti što bi narušilo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i politički status koji Židovi uživaju u bilo kojoj drugoj zemlji." Pismo, kao ni bilo što iz britanske imperijalne povijesti, nije posljedica brige za Židove, već pokušaj da se njihovim iseljavanjem u Palestinu trajno osiguraju britanski interesi u tom dijelu svijeta. Gledajući Bliski istok kao sjecište puteva između Europe i Indije, sjevera i juga, u Jeruzalemu su vidjeli strateški smješten gradić koji je isti takav položaj imao i u srednjem vijeku i u vrijeme starog Babilona i Egipta.
U prosincu 1917. godine Velika Britanija je de facto počela upravljati Palestinom kao okupacijska snaga, a administracijske poslove obavljala je vojna uprava.
Na konferenciji u San Remu, u Italiji, 25. travnja 1920. Palestina de jure od mandatnog sustava utvrđenog ugovorom Lige naroda prelazi pod britansko tutorstvo. Usporedo s useljavanjem Židova u Palestinu, nakon Prvog svjetskog rata izbijaju sukobi i pobune palestinskih Arapa. Nasilje postaje oblik komunikacije. Mrtvih i ranjenih ima na objema stranama. No, to ne usporava doseljavanje Židova, a maksimum doseže između 1924. i 1926. godine. Tijekom 1929. spor oko Zapadnog zida (Zida plača) u Jeruzalemu rasplamsava sukobe. Ipak, do kraja 1930. doselilo se oko sto tisuća Židova.
Dolazak nacista na vlast 1933. pojačava doseljavanje u Palestinu. Izbijaju sukobi s kolonistima u Jeruzalemu i Jaffi. Palestinci su se opirali britanskim zakonima
i kolonizaciji što s vremenom prerasta u pobunu koja je trajala do izbijanja Drugog svjetskog rata. Britanska kraljevska komisija 1937. predložila je podjelu Palestine.
U Palestini su 1939. Židovi predstavljali skoro 30% populacije u odnosu na 10% dvadeset godina ranije. Zemlja koju su posjedovali Židovi narasla je četiri puta, tj. na skoro milijun i pol od mogućih 26 milijuna jutara koliko obuhvaća cijela Palestina. Predsjednik SAD-a Harry Truman 1945. pod cionističkim pritiskom poziva Britansku vladu da otvori palestinska vrata za dodatnih sto tisuća europskih Židova
beskućnika.
U siječnju 1946. angloamerički istražni odbor odbacuje ideju preuranjene neovisnosti Palestine i predlaže da Palestina prijeđe pod starateljstvo novoosnovanih Ujedinjenih naroda. Preporučeno je da se ukine podjela zemlje iz 1940. te da se hitno dade sto tisuća useljeničkih dozvola. Britanska vlada je preporuke otklonila navodeći da će ih naknadno razmotriti. Podmetanjem bombi u jeruzalemski hotel Kralj David 22. srpnja 1946. cionisti predvođeni Beginom srušili su krilo u kojem su bili uredi Britanske vlade i vojnog zapovjedništva. (za raspored i odnos stanovništva 1946. godine.
Nova londonska konferencija, održana 1946/7., predložila je dvije autonomne provincije u Palestini koje bi ostale pod upravom visokog britanskog povjerenika. Obje strane su odbacile prijedlog. Velika Britanija odlučila je mandat prepu-stiti UN-u.
Generalna skupština UN-a sazvala je Prvu izvanrednu sjednicu kako bi razmotrila pitanje Palestine te je utemeljila specijalnu komisiju (U. N. Special Committe on Palestine, UNSCOP) koja bi trebala dati preporuke u pogledu buduće palestinske vlade.
Sabotaže i teroristički napadi pojačavaju se 1947. Usvajanjem Rezolucije 181 (II) UN-a, 1947. predviđena je podjela Palestine na dvije države, arapsku i židovsku - s ekonomskom unijom te Jeruzalem kao corpus separatum pod međunarodnim režimom kojim upravlja UN. Palestincima koji su tada činili oko 70% stanovništva određeno je 47% teritorija, a Židovima je dodijeljeno 53% za oko 30% stanovništva (vidi kartu 5 na str. 551). Velika Britanija najavila
je svoje povlačenje 15. svibnja 1948. Cionisti, ohrabreni najavom, kreću u daljnja zauzimanja teritorija dok susjedne arapske zemlje odgovaraju najavom vojne intervencije.
U masakru koji su 9. travnja počinili pripadnici Itzela i Sterna u Deir Jasinu, selu pokraj Jeruzalema, ubijena su 254 Palestinca. Sustavni teror nad Palestincima dovodi do egzodusa 750 000 Palestinaca u susjedne zemlje. U palestinskom kolektivnom sjećanju taj je čin zapamćen kao naqba (katastrofa). Izrael, židovska država, proglašen je 14. svibnja 1948. dan prije prestanka britanskog mandata pretičući tako i najavljenu sjednicu Generalne
skupštine UN-a koja je trebala usvojiti rezoluciju o starateljstvu SAD-a nad Palestinom. Suočeni s novim stanjem, SAD i SSSR priznaju Izrael.
Prestankom mandata izraelske trupe kreću u okupaciju teritorija i gradova izvan onih koji su im dodijeljeni podjelom. Na to u neokupirane dijelove ulaze arapske trupe. Bio je to prvi izraelsko-arapski rat. Arapske trupe su se pokazale neučinkovite te je Izrael preuzeo kontrolu nad 78% Palestine (vidi sliku 6 na str. 552). Zapadna obala ostala je pod kontrolom Jordana, a pojas Gaze pod kontrolom Egipta. Izrael je preuzeo kontrolu nad zapadnim dijelom Jeruzalema koji je bio stavljen pod starateljstvo UN-a kao corpus separatum. Od 41 sela koja su okruživala zapadni Jeruzalem Izrael je uništio 37 sela. Stanovništvo je protjerano. Istočni Jeruzalem, uključujući i sveta mjesta, došao je pod upravu Jordana. Podjela Jeruzalema je formalizirana
potpisanim primirjem između Jordana i Izraela 3. travnja 1949.
Izrael je 22. rujna preuzimanjem „sudske vlasti i oružanih snaga" de facto prisvojio polovicu teritorija dodijeljenog arapskoj državi. Tog datuma je podnio zahtjev za primanjem u UN, ali je odbijen 17. prosinca. Generalna skupština UN-a donijela je 11. prosinca 1948. Rezoluciju 194 (III) kojom se zahtijeva osnivanje Komisije za pomirenje (Conciliation Commission) sa sjedištem u Jeruzalemu. Rezolucija ponavlja poziv za međunarodnom upravom nad Jeruzalemom i odlučuje da izbjeglicama koje se žele vratiti, to treba omogućiti, a onima koji se ne odluče vratiti, treba isplatiti naknadu za posjed te za gubitak ili štetu na posjedu.
Unatoč okupaciji gotovo 50% arapskog dijela Palestine  11. svibnja 1949. Izrael je primljen u članstvo UN-a. U preambuli rezolucije kojom se Izrael prima u članstvo posebno se upozorava na izraelsku obvezu provedbe rezolucija 181 (II) i 194 (III).


Hocete na dalje da citate, ... izvolite  :wave:



> Odgovori
^ Povratak na viši nivo
>> Sledeća strana
<< Prethodna strana
> Verzija za PC