O malogradjaskoj ljubavi spram Hrvatstva :: Politicki ~ Geopoliticki forum

Teci, Savo, Dravo, teci

i ti Dunaj svijetu reci

da svoj narod Hrvat ljubi

U ovim razmatranjima o malogradjanskom historizmu i o sentimentalnoj zaljubljenosti hrvatstva u samo sebe, izdvojen je pojam malogradjanina kao pojam koji postoji izoliran od mnogobrojne narodne hrvatske mase i živi sam za sebe u zdravicama i u knjigama. Taj je pojam uslovljen prilikama, on je takoreci izazvan okolnostima, ali on kao sanaga, i to »ideoloska«, djeluje kod nas vec stotinu godina. U tom začaranom krugu romantičnih sugestija, bolećiv klisej sentimentalnog, u sebe samog zaljubljenog hrvatstva postao je kreatorom i inicijatorom jedne političke svijesti, jedne izvjesne varijante takozvane kolektivne narodne volje, koja se ne podudara ni s interesima narodnim niti s istinom. Kako danas stvari stoje, ova hrvatska formula, nazalost, u rukama je prezivjelih, konzervativnih, staromodnih snaga, koje djeluju iskljucivo po zakonu dusevne tromosti.

Jedna od tipicnih malogradjanskih slabosti iluzionistickog hrvatstva jeste da mu je osjecaj vlastite narodnosti ranjavo razdrazen, da je u svoje vlastite slabosti djetinjasto zaljubljeno, da je sklono da se precjenjuje u umjetnickim, a narocito u pjesnickim oblastima, u kojima nikakva razloga nema da o sebi misli narocito odusevljeno, potcjenjujuci se upravo u onim regionima koje reakcionarno porice, koje jednostrano slijepo nece da uzme ad notam i o kojima uglavnom zaslijepljena, pojma nema.

Filistarsko, zakutno, zatureno, nazovigospodsko hrvatstvo pati od ogranicenog osjecaja manjevrijednosti u socijanom smislu, i ako je nesto u hrvatskoj proslosti deplasirano, to je upravo ono pusto i isprazno docaravanje imaginarne plavokrvne, plemenitaske hrvatske proslosti. U toj svojoj zaljubljenosti u aristokratsku proslost, u galeriju svojih biskupa i grofova, latinsko, takozvano zapadnjacko hrvatstvo reagira histericno povisenim tonom na svaku lijevu kritiku, samozadovoljno prevrcuci ocima na prazne fraze, kakve se izgovaraju iz lazljive konvencionalnosti.

Da smo »Antemurale Christianitatis«, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katolickim na Dunavu i na Visli koje su ginule na krvavoj predstrazi evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bancilo na vlas tako, kao sto je to opjevao Jan Panonije, biskup pecujski. Da smo krvarili na braniku civilizacije zapadnoevropske, u bitkama za inostrane kraljeve »do posljednje kapi krvi«, o tome se pisalo iz austrijeske perspektive sve do sloma Austrije (1527-1918), a danas, kada se prestampavaju najbanalniji komplimenti stranaca na proputovanju o nasim kostimiranim balovima ili o lijepim zagrebackim gospodjicama, mi se hvalisavim citiranjem tih glupih lazi spustamo do onog najnizeg stepena provincijalne zatucane svijesti, na kome nam pamet mase repom pred strancima ropski servilno, djetinjasto nesvijesno, dokazujuci svojim ponizenjem kako smo upravo ono sto necemo da budemo: servilno otjelotvorenje bezvrijednosti.

O, koliko puta sam cuo i citao o svojoj malenkosti da sam internacionalisticki odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem medju hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio »narodniji« od mene i ni jednog koji je vise od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjecaja. U Beogradu me beobradski novinari (soveni i separatisti) napadaju kao frankovca, a nedavno mi je »Srpski knjizevni glasnik« predbacio »kroatocentricno drzanje«, premda vec godinama ceznem za jednim »serbocentricnim« svojim pandanom u beogradskoj stampi...

Pisuci o mojoj ruskoj knjizi, gospodin doktor Mato Hanzekovic napisao je u »Hrvatu«, da se iz moje ruske knjige osjeca ljubav spram hrvatstva, »u koje smo svi mi pomalo zaljubljeni«. Kako je ta Hanzekoviceva fraza o »zaljubljenosti« paralelna s mojim natpisom o maalogradjanskoj ljubavi spram hrvatstva, htio bih da se u nekoliko redaka odredim spram te »zaljubljenosti«, jasno i po mogucnosti kratko.

Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Draskovic, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draskovica ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljecima kulturno jalovo a politicki parazitsko i renegatsko, ja izrazito poricem, sto jos uvijek ne znaci da sam i negator »hrvatstva kao takvog«, i kao da biskup i grof Draskovic ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pucko i narodno nemam.Hrvatstva »kao takvog«, hrvatstva »an sich«, hrvatstva po sebi uopce nema, i bilo bi dobro da se u uvodu ovog razmatranja sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Niceg na ovoj planeti »kao takvog« ili »po sebi« nema, pa čak ni nase planete »kao takve«-po sebi same... »Po sebi, dakle, ovo nase hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja, da bi nase misli o njemu bile tek bozanski odraz jednog vrhunaravnog pojma. Hrvatstava u proslosti bilo je citav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protjecu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protjecuci, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju.

Trajalo je jedno historijeko, feudalno hrvatstvo vijekovima, a po zakonu inercije ono jos uvijek nije sasvim proteklo, ono tu protjece kroz nas, cesto nas ometajuci da mu se otmemo, a ono sto nastoji da se tim inertnim snagama otme, to su nove, suvremene formule nase narodne svijesti u trajnom nastajanju i nestajanju.

Sve sto se dogadja od feudalnog do danasnjeg hrvatstva, to je malogradjanski prijelaz u gradjansko hrvatstvo Banke i Industrije, Dividenda i Profita. Historizam tog prelaznog malogradjanskog hrvatstva, skiciran u provome natpisu »O malogradjanskom historizmu uopce«, svakako nije takav, te bi se mogao afirmirati ozbiljno, pogotovo ne sa stanovista socijalne i ekonomske demokracije. Kako je sigurno, da je moja knjiga o Rusiji pisana barem priblizno sa socijalistickog, tj. ekonomskodemokratskog gledista, to bi bilo dobro odrediti, koje je – zapravao – to hrvatstvo, u koje sam ja po gospodinu doktoru Matiji Hanzekovicu tako »zaljubljen«, te on kao poznati ljubavnik i trubadur ovog uzvisenog rodoljubivog pojma osjeca kavalirsku potrebu, da mi protiv svog boljeg uvjerenja, oda pocast i priznanje! Danas, pogotovo unutar hrvatstva, odnosi nisu tako jasni i markirani, i nas sveukupni javni i politicki i ekonomski zivot odvija se u najnevjerojatnijoj zbrci, izmedju isprepletenih demokracija, pak je tako masu pojava naseg svakodnevnog zivota potrebno svrstati lijevo ili desno, da bi covjek mogao unutar hrvatstva da se pravilno odredi, i da uzme spram tog nesuvremenog, malogradjanskog, nacionalistickog problema stav logican, dosljedan, napredan pa, prema tome, i kritican.

Govori se i pise po nasoj stampi o nekom sintetickom hrvatskom Narodu »kao takvom«, i pjeva se Dunavu da rekne svijetu »da svoj narod Hrvat ljubi«, tjera se svakoj logici uprkos kult jedne idealisticke konstante, u okviru koje to nase hrvatstvo nije drugo, nego neka vrsta demonskog »perpetuuma mobile«, koji traje i koji se vrti uvijek oko istih centara, podjednako ustrajno, dakle vjecno. Zivimo pod imperativnima ovog fetisizma, a jedan od imperativa nase himne jeste, da treba da »ljubimo svoj narod«! Dobro!

Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom na terasu zagrebackog Esplanade-hotela pa da otpocnemo nase nesuvreneno antimalogradjansko razmatranje, a kako malogradjanin poistovjecuje pojam hrvatstva s pojmom svog malogradjanskog pogleda na svijet, to ce za malogradjanina takvo protumalogradjansko gledanje biti svakako i protuhrvatsko. Krivi zakljucak, jer su krive i premise. Prije svega Hotel Esplanade: hladna i topla voda, francuska kuhinja, ruleta, liftovi, livrirani teklici, »on parle francais«, »Evropa«, dobro! Tamo perspektiva na grad Agram, parkovi, asfalt, policija s engleskim kacigama, psi sa brnjicom! Dobro! Tu na terasi hotela dame (gospodje ovog naseg glavnog grada) sve govore njemacki. Ukoliko pripadaju gradjanskog klasi, to nisu Hrvatice, ili, jos gore: to su zaista autenticne Hrvatice, to su nase drage krscanke, hrvatske milostivice i milostive. »Jezusna, kistihant, fesch i hercig« mentalitet nasih agramerskih milostivica! Tako, dakle, izgleda u centru nasega glavnog grada, u ljetno poslijepodne, uz tihu svirku nevidljiva kvarteta. Sladoled i novine, muzika, svibanjsko nebo. Arkadija...

Promatrajuci te nase »lijepe hrvatske dame«, drage nase rodoljubive Hrvatice, uz casu hrvatskog sladoleda, na hrvatskoj terasi, uz gibanje prolaznika u bijeom platnenom odijelu sa reketima, uz skupe engleske i talijanske marke automobila, covjek bi mislio da je doista u »Evropi«. To je ta Evropa, o kojoj pise malogradjanska stampa da je velegradska i zapadnjacka, zagrebacka Evropa. Medjutim, sve to samo je esplanadska kulisa. Dodjite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvoznjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao sto je sve fatalno sto je zakulisno: trnjanske petrolejke, blato do gleznja, prizemnice s trulim tarabama, seoske baste (krastavci, tikve, ribiz i grah) kudravi psi bez marke, krave na melankolicnom povratku iz Vrbika, u predvecerje, selendra bez gradjevnoga reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlaznom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbjeznoscu; sezonski pravilno dvaput, svakoga proljeca i svake jeseni, vec kako padaju kise oko Rjavine i Mezaklje na Feldesu. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipaticno, sve balkanska tuzna provincija, gdje ljudi stanuju na smecu, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava vise nego zivi u ljudskom smislu.*

U centru ulice asfaltirane, tu velegradska rasvjeta, tu polijevanje plocnika »elektromobilima«, a tamo: stambena bijeda najgore vrste: ljudi jadikuju u otvorenim vagonima, u gadjenja dostojnim stracarama od dasaka i nakatranjene hartije, u barakama koje su mnogo blize Kongu, nego kuci u bilo kakvom, pak i najskromnijem civiliziranom smislu.

U centru Botanicki vrt s alpinskom florom, tu staklenici sa tropskim biljem, kineske glorijete nad tihim ogledalom jezerca, tu biblioteka sva u bronci i u mramoru sa nekoliko stotina hiljada svezaka, inkunabula i folijanata, a sto metara od te biblioteke zabokrecina, Azija i tifus; najbanalnija provincija zaostale, mocvarne seljacke zemlje kao prije nekoliko stotina godina, kada je nas Glavni Grad sa svim ostalim gradovima bio sazaljenja dostojna palanka, zaboravljena daleko negdje na turskoj granici, za bozjim ledjima. Skretati pozornost na prosjacku, zakulisnu bijedu nekih dekorativnih lazi nije nikakvo narocito otkrice, ali kad se te dekorativne lazi uzdizu na zrtvenik jednog samozaljubljenog idolopoklonstva, koje iz dana u dan sve vise gubi najminimalniji smisao za procjenu istinitih vrijednosti, onda nam upravo ljubav za bijedu i neimastinu nase stvarnosti nalaze da istini pogledamo u oci smionim i otvorenim pogledom.

Glavni Grad Hrvata lezi, kao sto je poznato, na »srebropjenoj« Savi i ta »srebropjena« Sava ne zubori uz Dionizettijeve akorde samo kroz Arkadiju Mihanoviceve »Lijepe nase domovine«, nego i kroz ulice naseg glavnog grada, jer je savsko korito, kao korito opasne alpinske gujice, udaljeno od gradskog centra svega nekoliko stotine metara tako, da ova srebropjena voda huci i urla svake jeseni i svakog proljeca sezonski kroz ulice samoga glavnog grada, tog naseg hiljadugodisnjeg kulturnog centra. To se katastrofalno stanje fakata ne moze pretvoriti u nepostojece nikakvom magijom ljeporjecive samozaljubljenosti. Ova nam srebropjena Sava protjece gradskim ulicama sezonski, ona godisnje dvaput dize najbjednijima od najbjednijih pokucstvo, ormare, nocne lonce po rupama i cumezima, a sve u centru nase hiljadugodisnje kulture, o kojoj rodoljubivi malogradjanin deklamira s laznim patosom (malogradjanske stampe), a da mu nitko jos do mene nije rekao: jezik za zube i tornjaj se, glupane u nepovrat!

Negdje sam jos kao dijete citao da se gradovi izgradjuju na rijekama. Glavni Grad Hrvata lezi na rijeci Savi, a izmedju njegovog centralnoevropskog centra i savske mocvare u Vrbiku, po bajerima i u blatu, gnjije citava tajna naseg panonskog problema: mjesto da je fasada Grada nad ogledalom jedne akvamarinski ciste, prozirne, plave alpisnke vode, tu u centru Grada trune sva bijeda nase stvarnosti. Tu je nasa sirotinja bez kulisa gola. Tu je nas Grad jos uvijek Trnje na obali bajera, po vrbicima, tu se pije voda iz vlastitih zahoda. Tu je Zagreb jos uvijek Trnje. Ova nasa opera s »Parsifalom«, ova nasa osamstogodisnja biskupija sa riznicom i kardinalima, ovi nasi koncerti od Lisinskoga i contesse Rubido do danas, nas hiljadugodisnji evropski ponos hrce dvjesta-trista metara sjevernije od posavskog sela Trnja, na obali alpinskog torrentea, sto poplavljuje grad decenijima, ako na Kredarici padne snijega za nekoliko centimetara vise nego obicno.

Ako je ovaj hotal »Esplanade« »Evropa«, Trnje to nazalost nije. Centar nasega glavnog grada dakle jeste i nije »Evropa«, jer Trnje nema hladne ni tople vode, ni lifta, Trnje ima samo sezonsku, neizbjeznu poplavu i Odbor za gradnju Crkve Krista Kralja.

Malogradjanska formulacija u sebe samozaljubljenog, dostojanstvenog i iznad banalnih poplavnih sitnica u svakom pogledu uzvisenog hrvatstva govori: Hrvati su kulturan evropski narod, zapadnjacki, latinski orijentiran, koji nema i nikada nije imao nikakve veze ni dodira s istocnim provincijama ove zemlje. Pod tim jedinstvenim pojmom Hrvata malogradjanin razumijeva Hrvata poplavljenika iz Trnja i Miramarske ceste isto tako kao i Hrvata s terase »Esplanade«-hotela sa reketom u ruci, s njemackom konverzacijom i limuzinom Hispano-Suize. Hrvatski Narod, dakle, »koji Hrvat ljubi«, to smo mi svi zajedno: i mi intelektualci, koji smo zaljubljeni u hrvatstvo kao doktor Mato Hanzekovic, i mi koji to nismo, a ipak nam priznaju da nije da nismo, i jadni stanovnici Trnja, i gradjani sa Zrinjevca, i gospodin nadbiskup, u svojoj osamstogodisnjoj rezidenciji, i kineske glorijete nad jezerom Botanickog vrta, i svi mi: i asvalt, i kudravi psi bez marke, i bubikopf kakve male zenskice a la ponny, i vecernje plesne skole sa buducim cedomorkama ( o kojima malogradjanska stampa pise s najdubljim moralnim zgrazanjem), i otvoreni vagoni sa susicavim stanovnicima, i luda Sava koja ne zna sto radi, i Prva Hrvatska Stedionica sa svojim dividendama, i mi svi zajedno kao pelikani i majmuni i kokoske u Noinoj ladji.

Kada bi se nasao netko pametan medju svima nama, pa da izracuna koliko zapravo ima nas Hrvata na toj Noinoj ladji, da se nadje, tko bi htio da barem priblizno odredi kakvo je zapravo nase zivotno stanje, on bi nasao, i to vrlo jednostavno i vrlo hitro, da prije svega nas u malogradjanskom smislu malogradjanskoga komfora »kulturnih« Hrvata – naime one gospodske manjine na terasi »Esplanade«-hotela, koja govori njemacki i koja je bila proljetos u Beckoj operi da cuje Jeritzu – imade zapravo relativno veoma malo. I asfalta imade vrlo malo, a elektromobila (za moderno strcanje velegradskih ulica), elektromobila u genitivu plurala kao Hrvata, uopce nema. Postoji jedan jedini elektromobil, upravo, moglo bi se reci: paradni elektromotor koji, kada se pojavi na ulici, strca po prolaznicima, a stampa to javlja posebnim vijestima »da se nase velegradske ulice polijevaju na najmoderniji nacin, elektromotorima«. Kupatila, u malogradjanskom hrvatstvu kao takvom, gotovo da i nema, a u citavom nasem hiljudugodisnjem cetru postoji javno kupaliste jedno jedino, i to za dvadeset lica (nazalost), a sada u najnovije vrijeme sagradjeno je jedno, za dvadeset novih lica, na periferiji, pak taj balneoloski podatak mislim da nema nikakve narocite dokazne snage, za neki narocito visok stepen naseg standarda. Malarije ima popriliicno, gladi(periodicne gladi), mlaka s patkama, poplave po sobama, sto dize najbjednijima od najbjednijih dvaput godisnje sve ormare i stolice i sirotinju, svega toga imade u centru malogradjanskog hrvatstva »en ebondance«, a ta »abundantia rerum croaticarum« (u negativnom smislu) bila bi dakle u oku objektivnog malogradjanskog statisticara nesumnjivo ogromna, mnogo veca i nerazmjerno poraznija, kada bi se toj ekspertizi pristupilo sa svom potrebnom naucnom akribijom, sa stanovista socijalne higijene ili sa bilo kog, nazovimo ga pravim imenom, »socijalnog« ( da ne kazem socijalistickog ) aspekta. Ali kako je sve sto je »socijalisticko« pojam, koji kod nasih u hrvatstvo zaljubljenih rodoljuba izaziva ocitu alergiju, nastojat cemo da zaobidjemo neke izazovne pojmove i tako cemo se ograniciti na sentimentalno razmatranje ove problematike, na nacin vise-manje karitativan, pun samilosti i ljubavi spram naseg zapostavljenog hrvatstva. Pokazalo bi se da su dugovi, kamati, hipoteke, percenti, mjenice, porezi i nameti mnogobrojnim Hrvatima dnevna briga, sto polagano raste kao onaj Aladinov duh iz flase: sve crnji i sve strasnjiji. Pokazalo bi se i to da trnjanskog stanja, sto se moze mirne duse svrstati od balkansko stanje, da tog »trnjanstva« imade u hrvatstvu nerazmjerno mnogo vise od esplanadehotelskog evropejstva, o kome snobovi i smokovi pisu na rubu nesvijesti od visega uzbudjenja, kako je stigla u nas grad nekakva filmska diva, izjavivsi da je ugodno iznenadjena: bijela kava kao u Becu, a u teatru konstatirala je da dirigenti citaju partituru takoreci na prvi pogled. Prava Evropa! A prima vista! To hrvatstvo, dakle, nije samo, molit cemo uljudno, zagrebacka kistihandmilostiva, niti »hiljadugodisnji« asfalt, niti drvored stoljetnih platana na Zrinjevcu, nego je hrvatstvo jedno ogromno selo Trnje, bez kanalizacije, bez plocnika, seljacka bijeda, ogradjena trulim plotovima, crna gluha provincija, obasjana tuznim svijetlom petrolejke sto tiho zmirka u autohtonu tminu sa zandarmerijske stanice ili opcinske zgrade ili sreskog suda, gdje se na daskama prevrcu politicki sumnjivci seljaci, zvjerokradice pred zakonom, a zapravo mucenici za koje nitko ne brine de facto.

Hrvatstvo (statisticki) mnogo vise slici onom bijedniku u okolici Bihaca, koji pjesaci citavu noc da bi prodao tovar drva za tri dinara (pa da ga najposlije nakon dvanaestosatnog stajanja na sajmu ipak ne proda), nego kakvom tuznom vlaskoulickom sto dvadeset i cetiri kile teskom malogradjaninu, koji je clan Hrvatskog Konjanickog Sokola, u svecanoj konanjickoj pratnji Njegova Velicanstva Srpskoga Kralja, koji i danas jos romanticno zaljubljeno slusa zveket svojih cesaro-kraljevskih ulanskih feldvebelskih ostruga, i govori otprilike ovako o ratu: »Tam smo strelali kozake kakti zajce, one osle proklete ruske, vrag im oca i mater! Ja sem sam dva strelil, najemput!« (To je dokumenat njegove slavenske solidarnosti.) A o doceku Njegova Velicanstva na kolodvoru ovako: »Sad smo pokazali onim jugovranam kak se sika! Horvati su ipak fes decki!« (To je dokumenat njegove politicke republikanske svijesti.)

I ta feldvebelcina filistarska, taj sto dvadeset i cetiri kilograma teski rodoljub nametnik, on pjeva s patosom Mihanoviceve stihove o ljubavi narodnoj:

Teci, Savo, Dravo, teci

i ti Dunaj svijetu reci

da svoj narod Hrvat ljubi,

te pjevajuci tako tu strofu na svojoj sokolskoj kobili, u svojoj sveslavenskoj i samohrvatujuscoj Sokolskoj Uniformi, on sebe subjektivno osjeca Hrvatom, koji »ljubi svoj narod«, a te ga emocije dizu u sferu tzv. duhovnog nacionalizma, o kome je nas darvinist i materijalist Milan Marjanovic napisao, da je nadnaravnog podrijetla. A Hrvatski Narod, koji takav »Hrvat ljubi«, to samo »Mi«: Stanovnici Trnjanske Ceste i Gornjega Grada, siromasni grofovi s najmanje tri hiljade jutara zemlje i gospodin J Prpic, Preslica D. D. u Oroslavlju. Mi Hrvati u otvorenim vagonima i mi Hrvati u svojim vilama sa osmoro glava kucne posluge! Mi Hrvati, koji prodajemo tovar drva za tri dinara na poreze, prireze, namete i kuluke, poplave, zemljaradnje, budzete, opcinske prinose, takse i marke, carine i Omnium Serbe, i mi Hrvati s briljantima, automobilima, sa »misom pape Marcelli« u gotickoj katedrali, sa charlestonom i Radijem »na Valu 350«. Svi mi zajedno, mi smo ta toliko razvikana »hrvatska kultura«, »koju si ne damo fkrasti, vrag ih balkanski odnesel.«, ali koju smo sami sebi »fkrali« onoga dana kad smo formirali svoj pogled na svijet tako da su nam pojmovi cuspajz, kerntnerica, kapucinergruft, kistihandmilostivica i jegerhorn postali temeljima naseg pojma o kulturi kao takvoj.

Rijec je o ljubavi Hrvata za hrvatski narod, i to o ljubavi, koju za sebe svojata jedan sloj malogradjana, toliko malobrojnih da ne predstavljaju nikakve politicke snage, ali ipak toliko relativno uticajnih da su kod nas osnovom smetnjom svakog razbistrenja pojmova vec vise od stotinu godina. Ako hrvatstvo znaci jedno stanje medjunarodno nepriznato, kao stanje Litve od Brest-Litovska, ako to hrvatstvo znaci stanje bez suvereniteta (1102, 1409, 1526, 1671, 1848, 1918), dakle neku vrstu podrucja okupiranog po jednoj jacoj stranoj drzavnoj sili, objekt a ne subjekt, a i taj objekt je nepismen, gladan, susicav, bijedan, zalostan, primitivan, zaostao, onda osjecaj »ljubavi« za to stanje moze biti samo samaritanske naravi. Ako subjekt, koji je predmetom te nase zarke ljubavi, nece da vidi cinjenice, nego se obmanjuje maglama o kulturi, koje nema, jer za nju ne postoje materijalni preduslovi, ako se obmanjuje samouspavljivanjem, kao da ta zalosna stanja kojima je okruzen nisu istinita, ako se na ovoj hipnotizerskoj predstavi trajno pece kajgana od nepostojece »jajicnice« i iz carobnjackog cilindra vade kunici iluzija kojiih nema, onda u ovoj panorami govoriti naivnoj publici, da je zrtvom obmane, nije narocito zahvalan posao, sto ne znaci da nije koristan. Stanje hrvatsko je objektivno ranjavo stanje hiljadugodisnjih fakata, a osjecati »ljubav« za ranjava stanja peilicno je perverzno! Ako se covjek gubi u tom osjecanju ljubavi, do sentimentalne vodnjikavosti suznog pogleda, ako se trajno predaje osjecaju tugaljivom, bolecivom, vise samilosnom, zalostivom stimungu spram otvorene rane, onda takvo stanje duha nikada nece uspjeti da odredi pravilnu dijagnozu. Nase je narodno stanje tako nezdravo, da je krajnje vrijeme da se pojave liječnici koji nece prezati pred odredenom i jasnom odlukom, da razrezu ranu i da je isperu, s muzevnom tendencijom da pacijent ozdravi. Osjecaj ljubavi spram hrvatstva kako se njeguje danas u jednom dijelu nase patriotske publicistike je nezdrav, te po toj larmoyantnoj »malogradjanskoj ljubavi«, sto traje od Ilirizma do danas, tom nasem hrvatstvu nikako ne cvjetaju ruze na kormanu nasih trulih ladja. Malogradjanin promatra pacijenta u svim fazama njegove bolesti i govori mu o maglama, o ljubavi, o bogu, o hiljadugodisnjici, a pomalo, u vjecnom strahu pred bilo kakvom odlukom, racuna ipak sa svim eventualnostima, nesiguran u dijagnozi i pun nepovjerenja spram sveizljeciteljnih sarlatana, on se ipak obmanjuje da ce kod Bisticke Kraljice Hrvata izmoliti spas za svoju hrvatsku dusu na onom svijetu.

U najtamnijem periodu svjetskog rata napisamo sam novelu o »Prvom Hrvatskom Pogrebnom Zavodu«, te mislim da su oni simboli identicni sa hrvatskom suvremenom stvarnoscu: hrvatstvo pomalo umire, a hrvatski malogradjanin, pokapajuci ga sa suzom u oku, inkasira od toga posla svoje ne velike, no ipak solidne prifite. I kod umiranja dijele se Hrvati na dva dijela: na mrtvace i na grobare. Mrtvaci se pokapaju, a grobari posluju s kamatnjakom.

Sve bi bilo vrlo mutno i nejasno s tom ljubavi i s tim hrvatstvom, kada bi pojam naroda bio doista jedan visi, duhovni, idejno jedinstveni i nerazdjeljivi pojam. Ali jedno je hrvatski mrtvac, a drugo hrvatska pogrebna poslovnica, jedno hrvatski grof, a drugo hrvatski kmet, jedno je radnik a drugo poslodavac, a isto tako je jedno ljubiti, zaliti i naricati, a drugo je biti ranjav i bolestan. Jedno je fantazija u kakvoj-takvoj, ali ipak toploj i nalozenoj sobi, mozda cak vlaskoulickoj krcmi, a drugo je biti pregazeno stanje na otvorenoj pruzi svjetskih dogadjaja, koji prelaze preko nas kao parni strojevi preko leseva na otvorenim prugama. Netko, tko stanjuje u hotelu »Esplanade«, taj moze da s osjecajem neke vise samilosti razmislja o bijednom stanju stanovnika Trnjanske ceste, ako je citao Dostojevskog i ako je po svom ukusu sklon socijanosentimentalnoj beletristici Dickensovoj. Na jednoj strani radio-koncert iz Berlina: Busoni, Schonberg, Hindemth, na drugoj u Trnju jos pretkolumbovski mentalitet: bog, vjestice, strah pred Posljednjim sudom ili kaos alkohora i blata.

Ako dakle taj nas hrvatski stanar, hotelesplanadski rodoljub, »ljubi svoj narod« sa Trnjanske ceste, on ga ljubi samilosno: odozgo dolje. A za covjeka Hrvata, koji stajuje u otvorenom vagonu u neposrednoj blizini hrvatske opere gdje sviraju »Parsifala« i koji zimi na minus sedam Celzija mrzi sve Hrvate kojima je toplije nego njemu, za takvog Hrvata vagonasa kaze se da nije rodoljub, da nema osjecaja ljubavi za hrvatstvo, da je neprosvijecen i taman, ako nije s nama zajedno uvjeren da se hrvatska suvremena »kultura« izgradjuje tako da prisustvujemo izvedbi »Parsifala« ili da slusamo radio-konceste sa Straussovim valcerima iz Beca. U takvom slucaju, vlada li se vagonas odbojno spram nasin svileno-bombonskih fraza, mi smo ga svrstali pod pojam crne i neprosvijecene mase. Te neprosvijecene mase treba prosvijetliti i tako prosvjecujuci neprosvijecene kretati se naprijed s »Prosvjetom k Slobodi«, kada ce svi Hrvati doista ljubiti hrvatstvo i narodno porobudjeni u ljubavi, visoj i duhovnoj, shvatiti da je hrvatstvo zapravo pobjeda ideje nad materijom, i da se ne zivi samo od hljeba nego od rijeci gospodnje, a da narode ne svaraju statisticke cifre nego duhovne nacionalne vrijednosti »viseg reda«. Ta fraza uzvisene, spiritualizirane narodne svijesti jeste svima hrvatski ideal, samo se i u tom pogledu nasi rodoljubi razdvajaju sve markantnije u dva tabora. U jedne, koji vjeruju da ce se nas duhovni preporod na kraju ipak jedamput pojaviti u punom sjaju svog vrhunaravnog dostojanstva, vinuti nebu pod oblake u svetokrugu iliskog ideala, i u druge, kojima je opet ideal da se zauvije, i to sto prije deiliziramo, da se deslaveniziramo i da se tako pretvorimo u Gote.