"...Društvo - Srijeda, 23. jun 2010. godine

Iz prve ruke :

„MAĆEHA CRKVA“ ILI AUTOKEFALIJA (VELJECRKOVLJE ILI AUTOKEFALIJA)

Konačno je Povjereništvo Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori (ob)javilo „novi originalni argument“ protiv ukazivanja na opravdanu potrebu punoga i restitucionoga obnavljanja Crnogorske pravoslavne crkve (sa obnovom crnogorske državne nezavisnosti) da je to moguće, kao i sve ostalo, uz Božju pomoć, tek pod uslovom prijethodno vaskrsnute Kraljevine Crne Gore i da to isključivo učini (dobrovoljno) sama (srpska) crkva. Ovo je, u stvari, ono, do cinizma ironično, „malo morgen“, što će reći da je to nemoguće, posebno u ovdašnjem vremenu.

Ovakva izjava ukazuje na dobro zna(ve)nu suštinu karaktera Srpske pravoslavne crkve. Jedino „zrnce istine“ u ovoj izjavi, koje joj se, napokon, iznudilo, jeste to da je konačno, prvi put od 1918, decidno priznala da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna u doba Kraljevine Crne Gore, „zaboravljajući“, bez ičesovoga „oprosta“, da je radi te iste tvrdnje, zajedno sa pristašama političkoga (sve)srpstva, satanisala sve autokefaliste od 1918, a navlaštito od 1993, od pojave crnogorskoga autokefalnog pokreta najpogrdnijim, klevetničkim, pa i genocidnim, anatemama, klasičnim ekskomunikacijama, a najagresivnije baš od strane „naših, domaćih Srba“ i crnogorskijeh crkovnjaka. Ovo podśeća na oni školski primjer inkvizitorskoga kastiganja Njutna za svoju „bezbožničku“ naučnu tvrdnju „Zemlja se okreće“ i onu poslovičnu „Ipak se kreće“, da bi ne zadugo ona postala opšteprihvaćena i od same crkve.

Nadati se da će tako biti i sa ostalijem poricanim i prećutanim istinama o CPC. Na primjer, da je ona već bila autokefalna i u doba Nikoline Knjaževine, koja mu je i metnula kraljevsku krunu; da je ona bila posve samostalna i prije knjaza-kralja Nikole, od Danilovoga odvajanja crkve i države, kada ona nije imala „Maćehu Crkvu“ izvan crnogorske države, niti je vladiku postavljala srpska crkva, kao što je i Njegoševa crkva, kao autokefalna, sama kanonizovala za sveca Petra I Svetoga, što su kanonski priznale ostale crkve. Ili(ti), da je u dugoj povijesnici crnogorski nasljedni Vladikat na Opštecrnogorskom i Glavarskom zboru sam birao, postavljao, potvrđivao i smjenjivao svoje vladike-gospodare, što je ne samo dokaz i potvrda njegove autokefalnosti, n(eg)o i izuzetni „slučaj“ u svijetu, posebno u pravoslavlju. Sam crkveni čin hirotonije vladika-gospodar je sam birao po volji i potrebama, sve do Rusije. Ili(ti), ona međunarodna crkovna priznanja crnogorske autokefalije, koje srbo-crnogorski Mitropolit-monarhist suminuje: autokefalnu CPC su sve do 1918. zvanično priznavale sve ostale pravoslavne i katoličke crkve, uključujući i „posestrimsku srpsku crkvu“, što je konstatovano i u Sintagmi (ustavu, protokolu) Vaseljenske Carigradske patrijaršije objavljena u Atini 1855 (CPC 8-ma po redu, a SPC 14-ta) i u Katalogu (diptih) Ruske crkve iz 1850, za koji su predstojatelji SPC tražili od Aleksija II da ga krivotvori i izbači iz njega CPC. I na vrhu, da će poništiti svoju zvaničnu sakralizovanu političku dogmu da ne postoji crnogorski narod ni nacija, jer su „Crnogorci bili, jesu i biće Srbi za vijek i vjekov, amin“, te zato i ne mogu imati svoju nacionalnu crkvu.

Srpska Kraljevina-Carevina je (p)odavno minula, a ovdašnja SPC i njezina Patrijaršija (koju su Turci i obnovili i ukinuli) su iz njegovoga (zlo)vakta koja se, sve do danas, konzervirala kao njegov srednjovjekovno-feudalni organizacioni sakralizovani relikt nekadašnjega (carskog) veljecrkovlja (bez cara) koje je reminiscentna kontura (sve)srpstva. Takva, „carska“ SPC i njezina (po drugi put nasilno stvorena i prokleta) Pećka patrijaršija u „novom Carstvu Južnijeh Slovena (Srboslaviji) 1918. je legalni uzor srpskoga veljedržavlja. Pod srpskijem nacionalnim imenom i dalje (h)oće da priteže jurisdikciju i prorektorat nad nekada podvlašćim narodima, njihovim crkvama i državama (su) prot(iv)no starom istočnjačkom pravu, kanonu i pravi: „slobodan narod - samostalna država - autokefalna crkva“. Po tom kanonu, pravu i veljedržavnoj sili srpska crkva gubi stvarnu i formalnu autokefalnost u „turskoj Srbiji“ i postaje (pro)turska pravoslavna crkva u vilaetu Srbiji, pod jurisdikcijom Istambulske patrijaršije, koja im neposredno postavlja patrijarhe i svještenstvo, pa i onda kada je obnavljana i ukinuta. I to je jedan od tušte primjera da je državni upravni sistem stvarao i ukidao crkve i postavljao patrijarh i vladike, kao i oni prijethodni za zlovakta 9-godišnjega Dušanovoga carstva. Predstojatelji SPC nikada ne (iz)rekoše da li u (četoko rišena fraza) „800-godišnju tradiciju SPC u CG“ uključuju i dugo razdoblje dok je Srbija bila pod turskom vlašću, sve do, isto tako državnom prinudom, obnavljanja Pećke patrijaršije, odnosno SPC 1918-20.

Sreten Zeković ..."

Sa:
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2010-06-23&id=187327

Kako se ono kaze :
"Sta je babi milo - to joj se i snilo..." .