Lightning na Pacifiku

Prvi P-38 na pacifičkom bojištu bili su P-38D i P-38E koji su hitno poslani u Fairbanks i Anchorage pod nadzor Alaskan Defence Command (Zapovjedništvo za obranu Aljaske). Međutim, ovi zrakoplovi nisu bili borbeno sposobni. Ubrzo su zamijenjeni sa P-38E iz 54th PS koji su bili modificirani na standard     P-38F-1-LO sa dva odbaciva spremnika goriva. Nakon japanskog iskrcavanja na otoku Kiska u lipnju 1942., 54th FS je prebačen na uzletište kod Fort Glenna na otoku Umnak u Aleutima. 4. kolovoza 1943. dva pilota P-38, por. K. Ambrose i por. S. A. Long oborili su japanski četveromotorni leteći čamac Kawanishi H6K4 Mavis; to je bila Lightningova prva zračna pobjeda. Kasnije tijekom operacija protiv Japanaca na otoku Kiska, P-38 su naišli na japanske hidroavione-lovce Nakajima A6M2-N Rufe. Međutim, P-38 su ubrzo ostvarili zračnu nadmoć i do srpnja 1943. Japanci su bili prisiljeni napustiti Aleute.
Na Aleutima su prvi P-38E 54th FS ubrzo nadopunjeni posebnom zimskom verzijom P-38G-10-LO. Kasnije je eskadrila dobila P-38J. Međutim, Jedanaesta zračna armija (Eleventh Air Force) nikada nije dobila dovoljno Lightninga da njima u potpunosti opremi svoju 343rd FG. Od četiri eskadrile te grupe, tri su bila opremljena mješavinom P-38 i P-40, uz 54th FS koja je jedina bila opremljena isključivo sa P-38. 343rd FG je koristila svoje Lightninge za niskoleteće jurišne zadaće i eskort bombardera u napadima na Kurilske otoke sve do japanske kapitulacije.
U Indiji, P-38H je u rujnu 1943. prva dobila 459th FS iz sastava 80th FG. Eskadrila je kasnije opremljena sa P-38J/P-38L koje je koristila sve do kraja rata. Preostale tri eskadrile 80th FG koristile su P-40 i P-47. Lightninge je u Kini koristila 449th FS iz sastava 51st FG, dok su ostale tri eskadrile letjele na raznim drugim tipovima lovaca. 33rd FG u Burmi je bila opremljena mješavinom P-38 i P-47.
Prvi P-38F u Australiju su stigli tijekom 1942. i raspoređeni su u 39th FS u sastavu 35th FG. Postrojba je zamijenila je lovce Bell P-39 Airacobra zamijenila P-38 u Amberleyju, Queensland i odmah je ubačena u borbe kod Port Moresbyja na Novog Gvineji. Prvi uspjeh ostvaren je 27. rujna 1942. kada su piloti ove eskadrile oborili jedanaest neprijateljskih zrakoplova uz gubitak samo jednog P-38F. Tom prilikom je dvije pobjede izborio Richard I. Bong, koji je kasnije na Lightningu prikupio ukupno 40 pobjeda.
Ograničen broj Lightninga raspoloživih potkraj 1942. i početkom 1943. morao se koristiti za dopunu operativnih gubitaka 39th FS te za opremanje po jedne eskadrile 8th i 49th FG u sastavu Pete zračne armije (Fifth Air Force) na Novoj Gvineji te 18th i 347th FG u sastavu Trinaeste zračne armije (Thirteenth Air Force) na Guadalcanalu.
U tom razdoblju, dva P-38F iz 6th FS, 18th FG na Henderson Fieldu opremljena su radarom i preuređena u jednosjedne noćne lovce koji su trebali eliminirati aktivnosti tzv. «Bedcheck Charlie» odn. japanskih zrakoplova koji su noću pojedinačno napadali američke položaje na Guadalcanalu.
Na dva jednosjedna noćna lovca P-38J-20-LO u Townvilleu je ugrađen radar AN/APS-4 postavljen ispod desnog krila. Koristila je ih 547th Night Fighter Squadron (eskadrila noćnih lovaca) tijekom zime 1944.-'45. Jedan od njih, koji je djelovao iz Tacobana na otoku Leyte. je 9. siječnja 1945. postigao prvu pobjedu.
Lightning je bio idealan za pacifičko bojište. Posjedovao je performanse značajno superiornije od njegovih japanskih protivnika i veći dolet od drugih američkih lovaca (P-39, P-40 i P-47) koji su 1942. bili raspoloživi na jugozapadnom Pacifiku. Dva motora su pružala dodatnu sigurnost prilikom dugotrajnih letova iznad morske površine ili džungle. Lightning je bio izuzetno čvrst i mogao je letjeti čak i u nakon prilično ozbiljnih oštećenja. P-38 je rutinski odrađivao borbene zadaće u trajanju od 9, 10 pa čak i 12 sati, a u bezbroj navrata se vraćao u bazu potpuno prorešetan, sa samo jednim ispravnim motorom. Po pokretljivosti je Lightning bio slabiji od manjih japanskih lovaca, ali uz uporabu prikladne taktike – poput napada isključivo iz brzog poniranja i izbjegavanja manevarske borbe na manjoj visini – Lightning je postigao impresivne rezultate iznad Solomona i Nove Gvineje.
U usporedbi sa japanskim lovcem Zero, Lightning je bio slabiji po brzini i pokretljivosti na srednjim i manjim visinama, ali je bio puno brži, imao je znatno veću brzinu penjanja i plafon leta i bio je puno bolje naoružan. Ako je P-38 pokušavao izmanevrirati Zeroa na maloj visini, obično bi izvukao deblji kraj. Međutim, kada bi se iskoristile Lightningove prednosti, rezultati su bili poražavajući po Zeroa. Najbolja taktika za Lightninga je bio kruženje na velikoj visini, poniranje na formaciju Zeroa uz dugi rafal i zatim korištenje superiorne brzine penjanja za što brže izvlačenje iz borbe. Ukoliko ovakav iznenadni napad ne bi upalio, mudar pilot Lightninga bi iskoristio njegovu veću brzinu i «dao petama vjetra».
Potaknuti ovim impresivnim rezultatima, zapovjednici Petnaeste zračne armije uporno su zahtijevali što više Lightninga. Nažalost, nakon što je početno japansko napredovanje zaustavljeno, pacifičko bojište je dobilo niži prioritet u odnosu na Europu pa njihovi zahtjevi u pravilu nisu bili udovoljeni.
Jedna od najpoznatijih Lightningovih akcija bilo je obaranje zrakoplova u kojem je putovao admiral Isoroku Yamamoto, glavni zapovjednik japanske Kombinirane flote. Kriptografi američke ratne mornarice su presreli i dešifrirali jednu japansku poruku u kojoj je stajalo da će admiral Yamamoto 18. travnja 1943. zrakoplovom obići uzletište Ballabe na otoku Shorland. Trinaesta zračna armija trebala je presresti i uništiti Yamamotov zrakoplov. Posebno za tu zadaću dopremljeni su podvjesni spremnici goriva kapaciteta 165 US gal (625 l) i 310 US gal (1.175 l). Određenog dana, šesnaest P-38F i P-38G iz sastava 18th i 347th FG poletjelo je sa Henderson Fielda na Guadalcanalu prema 500 milja (800 km) udaljenom otoku Shorland. Stigli su točno u trenutku kada se Yamamotov zrakoplov približio otoku. Razvila se zračna borba u kojoj su oborena dva transportna bombardera i najmanje pet japanskih lovaca uz gubitak jednog P-38. Zrakoplov u kojem je letio admiral Yamamoto oborio je kap. Thomas Lanphier, Jr.
U kolovozu 1943. za operativnim djelovanjem je započela 475th FG, prva lovačka grupa Petnaeste zračne armije u potpunosti opremljena P-38. Kasnije iste godine, eskadrile opremljene sa P-38 u sastavu 35th i 49th FG su zbog nestašice novih zrakoplova bile prisiljene prijeći na P-47D, čime je Peta zračna armija potkraj 1943. raspolagala sa samo četiri eskadrile P-38, prema osam eskadrila P-47 i tri eskadrile P-40. U isto vrijeme je Osma zračna armija u Engleskoj imala šest eskadrila P-38 i 27 eskadrila P-47.
U okviru priprema za invaziju Filipina, u ljeto 1944. Peta i Trinaesta zračna armija preustrojene su u Dalekoistočne zračne snage (Far East Air Force – FEAF). Nestašica P-38 je u to vrijeme ublažena i pet lovačkih grupa– 8th, 18th, 49th, 347th i 475th FG – u potpunosti je bilo opremljeno sa Lightningom. Najpoznatija je bila 475th FG u čijem sastavu su letjela tri najuspješnija američka asa na Pacifiku – Richard I. Bong (40 pobjeda), Thomas B. McGuire, Jr. (38 pobjeda) i C. H. MacDonald (27 pobjeda). Do kraja rata čak je 38 pilota iz 475th FG steklo status asa, i to leteći isključivo na P-38.
Kasniji model P-38J sa hidrauličnim pojačivačima krilaca, zračnim kočnicama i borbenim manevarskim zakrilcima mogao se, u rukama iskusnog pilota, nositi čak i sa izvanredno pokretljivim Zeroom u manevarskoj zračnoj borbi na maloj visini. Međutim, najpametnije je ipak bilo poslušati savjet iskusnijih pilota i izbjegavati manevarsku borbu sa Zeroom.
Jedno vrijeme je u sastavu 475th FG služio i slavni avijatičar Charles Lindbergh kao tehnički predstavnik tvrtke United Aircraft Corporation. Lindbergh je između lipnja i kolovoza 1944. letio na nekoliko borbenih zadaća gdje je kao civilni instruktor učio pilote na koji način podešavati rad motora pri režimu krstarenja kako bi se iz P-38J izvukao maksimalni dolet i trajanje leta. Lindberghu je priznato obaranje japanskog zrakoplova Mitsubishi Ki-51 Sonia dana 28. srpnja 1944. iznad zaljeva Elpaputih u Nizozemskoj Istočnoj Indiji.
Do kraja rata na Pacifiku, P-38 su iz baza na otoku Ie Shima i na Filipinima letjeli sve do Formoze, Koreje i otočja Ryu Kyu. P-38 su oborili više japanskih zrakoplova od bilo kojeg drugog američkog lovca.
Na Pacifik su 1945. godine poslane i tri eskadrile noćnih lovaca (421st, 547th i 550th) opremljene verzijom P-38M.
U ratu protiv Japana korištena je i foto-izvidnička verzija Lightninga. Prvo se u ljeto 1942. počela koristiti verzija F-4 i to u sastavu 18th Composite Group na Aljaski, 8th Photographic Recconnaissance Squadron na Novoj Gvineji i 9th Photographic Recconnaissance Squadron u Indiji. Izvidničke verzije P-38 koristile su postrojbe: 4th Group (17th, 18th i 38th Squadron), 6th Group (8th, 25th, 26th i 27th Squadron) i     71st Group (82nd Squadron) te 28th, 35th i 41th Squadron. Sudjelovali su u borbama u Indiji i Burmi u sastavu 8th Photographic Recconnaissance Group (9th i 40th Squadron). U Sjedinjenim Državama, služili su u 2nd Group (7th, 10th i 29th Squadron). F-4/F-5 su obično letjeli pojedinačno, bez pratnje lovaca.
Dana 25. kolovoza 1945. dva P-38 kojima su upravljali pukovnik Clay Tice i njegov pratilac postali su prvi američki zrakoplovi koji su sletjeli u Japan nakon kapitulacije 15. kolovoza 1945. Tice je kasnije tvrdio kako je (neodobreno!!) sletio zbog «problema sa motorom». Bilo kako bilo, to je svakako bila zaslužena nagrada za zrakoplov koji je toliko doprinio savezničkoj pobjedi.


US Navy je nabavila četiri USAAF-ova F-5B u sjevernoj Africi. Dobili su mornaričku oznaku FO-1 i serijske brojeve mornaričkog Ureda za zrakoplovstvo. Korišteni su isključivo iz baza na kopnu, nikada sa nosača. Lockheed je bio predložio palubnu verziju Lightninga, nazvanu Model 822, sa preklopivim krilima, aresterskom kukom i ojačanom konstrukcijom. Međutim, mornarica je sa podozrenjem gledala na tako veliki zrakoplov na nosaču, a u pravilu nisu voljeli redne tekuće hlađene motore na ukrcanim zrakoplovima. Zbog toga je palubni Lightning ostao samo projekt na crtaćim daskama.

Francuski Comité du Materiel i Etat Major su razmatrali P-38 kao eventualnu zamjenu za dvomotorne lovce Breguet 700, Potez 671 i Sud-Est S.E.100 koji su tada bili u fazi razvoja. Anglo-francuska komisija za nabavu je u travnju 1940.zrakoplova naručila 667 lovaca P-38 u dvije verzije: Model 322-61-03 (ili Model 322-F) za Francusku i Model 322-61-04 (ili Model 322-B) za Veliku Britaniju.
Obje delegacije insistirale su da se lovci opreme motorima Allison bez turbokompresora i sa propelerima sa desnom rotacijom, identične onima na naručenim lovcima Curtiss H.81A Tomahawk. Nadalje, komisija je željela zrakoplov prilagođen za borbu na srednjim visinama na kojima se u to vrijeme vodila zračna borba na europskom nebu, a ne lovac za velike visine za koje je P-38 bio izvorno projektiran. Komisija je bila upoznata sa problemima koje je USAAF imao oko turbokompresora pa nije željela riskirati odgode, pošto je rok isporuke kompletne narudžbe bio godinu dana. Kako se kasnije ispostavilo, komisija je  donijela lošu odluku.
Britanski i francuski Model 322 pokretali su motori Allison V-1710-C15 bez turbokompresora, snage 1.010 ks na 14.000 ft (4.268 m). Propeleri na oba motora okretali su se udesno. Francuska verzija je imala instrumente baždarene u metričkom sustavu, radio-uređaje i naoružanje francuske proizvodnje i ručice gasa podešene na «francuski» način. Sa ugrađenim motorima, najveća brzina je bila 400 mph (640 km/h) na visini od 16.900 ft (5.150 m).
Nakon pada Francuske u lipnju 1940., Velika Britanija je preuzela kompletnu narudžbu Modela 322. Do srpnja 1941. RAF je ustanovio da će se u bliskoj budućnosti ukazati potreba za lovcem za velike visine, pa je izvorni ugovor preinačen u smislu isporuke 143 Lightninga I sa izvorno naručenim motorima Allison V-1710-15 bez turbokompresora, dok su preostala 524 zrakoplova trebala biti Lightning II (Lockheed Model 322-60-04) sa motorima V-1710-F5L/F5R sa turbokompresorima, najveće brzine 415 mph     (664 km/h) na 20.000 ft (6.100 m).
Zbog motora bez turbokompresora i sa desnom rotacijom propelera, Lockheedovi tvornički radnici su Lightning I za RAF nazvali «uškopljeni P-38». Kako se ispostavilo, bio je to više nego prikladan nadimak.
Prva tri Lightninga stigla su u Veliku Britaniju u ožujku 1942. Jedan je poslan na ispitivanja u tvornicu Cunliff-Owen Aircraft Ltd. u Swaythlingu kod Southamptona, drugi je poslan u ispitnu ustanovu A&AEE u Boscombe Down na ispitivanja u letu a treći u Royal Aircraft Establishment (RAE) u Farnboroughu. Performanse ovog hibridnog Lightninga bila su vrlo slabe pa je RAF odbio primiti ostatak narudžbe.
Lockheed je dovršio ostalih 140 naručenih Lightninga I koje je preuzeo USAAF pod oznakom P-322. Poslani su u posebno modifikacijskom središte u Dallasu, Texas gdje su adaptirani za američku službu, uglavnom u trenažnim i eksperimentalnim ulogama. Dvadeset P-322 je zadržalo motore V-1710-C15 (USAAF-ova oznaka V-1710-33) sa propelerima desne rotacije i raspoređeni su u operativne postrojbe u kritičnom razdoblju nakon napada na Pearl Harbor. Ostali P-322 su dobili motore sa suprotnom rotacijom (V-1710-27/29), ali bez turbokompresora. Koristili su se za operativnu obuku a naoružanje im je reducirano (dvije 0.50 in i dvije 0.30 in strojnice, bez 20 mm topa).
Napravljen je samo jedan Lightning II. Preuzeo ga je USAAF kao P-38F-13-10. Koristio ga je Lockheed za ispitivanje uređaja za stvaranje dimne zavjese na nosaču između bombi i kućišta motora te za ispitivanje odbacivanja dva torpeda sa istih nosača. Dvadeset i osam zrakoplova iz britanske narudžbe dovršeno je za USAAF kao P-38F-13-LO, 121 kao P-38F-15-LO, 174 kao P-38F-13-LO i 200 kao P-38g-15-LO.
Drugih stranih korisnika P-38 je bilo relativno malo, obzirom na broj zemalja koje su koristile druge američke borbene zrakoplove (primjerice, Liberator, Thunderbolt ili Mustang). Potkraj rata Kini je isporučeno petnaest P-38J/P-38L, koji su kasnije dopunjeni manjim brojem izvidnika F-5E i F-5G.
U rujnu 1942. RAAF (Royal Australian Air Force) je primio tri F-4-1-LO koji su raspoređeni u No. 1 Photographic Recconnaissance Unit. Dva su uništena u nesrećama a treći je vraćen USAAF-u nakon tri mjeseca službe.
Zrakoplovstvo slobodne Francuske također je koristilo foto-izvidničku verziju Lightninga. Šest F-4 je u travnju 1943. predano postrojbi Groupe de Reconnaissance II/33 u Maroku za potrebe prijelazne obuke. Postrojba je kasnije opremljena izvidnicima F-5 i djelovala je u sklopu 3rd PRG Dvanaeste zračne armije. Najpoznatiji francuski pilot F-5 je bio književnik Antoine de Saint Exupery.
Nakon oslobođenja Francuske, GR II/33 je preimenovana u GR I/33 Belfort i nastavila je koristiti izvidničke Lightninge (F-5A/B/F/G) još nekoliko godina nakon rata. Tek 1952. je prešla na modificirane mlažnjake Republic F-84G Thunderjet.
Dva P-38 iz 1st FG su prilikom preleta iz Engleske u Alžir morali prisilno sletjeti u Lisabonu. Amerikanci su dozvolili portugalskoj vladi da zadrži zrakoplove.
Talijansko ratno zrakoplovstvo (Regia Aeronautica) je uspjela nabaviti jedan neoštećeni P-38G koji je     12. srpnja 1943. prisilno sletio na Sardiniji tijekom leta od Gibraltara do Malte. Zarobljeni P-38G dobio je talijanske oznake i iskušan je u letu u Gudioniji. Pukovnik Angelo Tondi je 11. kolovoza 1943. ovim Lightningom presreo američke bombardere, i pripisano mu je jedno vjerojatno obaranje B-24D Liberatora. Međutim, talijanski P-38G ubrzo je prizemljen zbog nedostatka rezervnih dijelova.
Šest godina kasnije Talijani su dobili nove Lightninge, doduše na nešto normalniji način. Kada je Italija pristupila u NATO, Aeronautica Militare Italiana je dobila 50 Lightninga (P-38J, P-38L i F-5E) koji su korišteni sve dok ih nisu zamijenili mlazni lovci.

Za mene jedan od najljepših aviona.

St_Faca se razvali od pisanja 

A eto, trudim se...

Ali opet, ne želim se kitit tuđim perjem - nije ovo moj autorski rad... ja sam samo preveo s engleskog...

Sredinom avgusta bicu nekoliko dana kuci tako da cu ih slikati

 
Bravo, momciiiiiii, bravo St_faco  , i za prevest treba vremena. A di si ti, ja sam u Splitu sada, a inace u Kastel Gomilici, al nemam bas pristupa netu tako cesto. Malo malo pa visin na aerodromu. Hvala na obilnom materjalu - prevodu.
A vidim i Woodpecker po starom obicaju "ubija" sa fotkama.
Bice uzivancija sve to gledati i poskidati, 

Inace ovaj avion je prava opaka tica, nije za shalu - opasan, oooopasan!

  P-38 droop snoot



  pocetkom 1944 sa pojavom verzija J i L ,P-38 je imao nosivost skoro kao B-17 (rane verzije) . to i chinjenica da su posedovali veliku brzinu dovela je do ideje da se konvertuju u klasichne bombardere (iz vodoravnog polozaja) sa norden nishanima.


 zamisao je bila sledeca : poshto nemci uglavnom nisu presretali lovce , posebno ako lete na vecim visinama ,onda bi se grupa obichnih P-38 predvodjena sa jednim preradjenim u droop snoot konfiguraciju (skinuti topovi i mitraljezi - ugradjena klasichna providna kupola sa za nishanjenje i nishandzijom u njoj) .kad dodju do mete ,umesto da se obrushe i dodju pod udar lake PVO ,oni bi bombe ispustili sa visine. naime , nishandzija bi odredio pomocu norden nishana mesto udara i bacio bombe ,a za njim bi to uchinili svi avioni iz grupe. kasnije je radjeno na ideji da nishandzija ispusti sve bombe svih aviona iz grupe odjednom  . naravno , ovakav napad nisu morali da izvode samo P-38 -droop snoot je mogao da predvodi i druge tipove aviona.

  u praksi je postojalo par skvadrona koji su izvodili ovakve misije tokom proleca 1944 .rezultati su bili razlichiti - kao i kod klasichnih bombardera . ipak , sa porastom broja kako bombardera tako i lovachke pratnje , vishe nije bilo prevelike potrebe za ovakvim improvizacijama pa su droop snoot P-38 prestali da ratuju otprilike u vreme invazije na francusku (D-day) .

  interesantna prica ovde
 

Bf_109_g_6 majstore, prosvetljujesh me informacijama. Nisam imao pojma o ovome.