TV kritika
TV mreža
Kino, pozorište, dobra knjiga, šetnja... sve polako pada u zaborav zbog one plastične kutije u koju svakodnevno svi buljimo. Bojeći se da nešto važno ne propustimo - jedemo, spavamo i budimo se uz televizor, s vremenom spoznajući neumitnu činjenicu da smo svi mi beznadežno i čvrsto uhvaćeni u tu veliku i ljepljivu TV mrežu, bez ikakvih izgleda da se iz nje iskoprcamo
Max Deadroom
Ako vam se ikada desilo (a desilo se, da se ne lažemo) da ste se svađali sa vašim televizorom... e, onda ili s vama nešto nije u redu il’ taj TV program definitivno ne valja. Pošto smo se svi, logično a momentalno složili da je sigurno ovo drugo u pitanju postavlja se neizbježno pitanje – pa, koji vrag onda uopšte gledamo tu jebenu televiziju? Kino, pozorište, dobra knjiga, šetnja... sve polako pada u zaborav zbog one plastične kutije u koju svakodnevno svi buljimo. Bojeći se da nešto važno ne propustimo - jedemo, spavamo i budimo se uz televizor, s vremenom spoznajući neumitnu činjenicu da smo svi mi beznadežno i čvrsto uhvaćeni u tu veliku i ljepljivu TV mrežu, bez ikakvih izgleda da se iz nje iskoprcamo.
„Ja uopšte ne gledam televiziju“ - reče nedavno jedan teški šminker, pijuckajući lagano neku skupu splačinu. „Pa, dobro, šta onda radite, kad već ne gledate televiziju“ - kao pecam se na priču, a čisto mi dođe da mu zveknem šamarčinu. „Znate, čitam nevjerovatno puno“, samozadovoljno ispaljuje štreber izazivajući neviđeno divljenje svih prisutnih. E, jebi ga, kipi već u meni, al' puštam gosn japiju još koju minutu trijumfa, čekajući ga između dva gutljaja na zicer. „Nego, sinoć baš bezveze šutnuše onu plavu iz kuće Velikog Brata...“, nešto kasnije nehajno dobacih u prolazu. „Pa, ono stvarno nije u redu da su baš nju izbacili, više je zaslužio onaj brbljavi kreten da...“, zabrza pa naglo zastade gosn kravataš, crveneći se ko paprika. Aha, pušiona brale! Vjerovatno i u klozetu ima televizor, da mu ne bi šta promaklo dok čupa obrve i cijedi bubuljice.

REKLAMNA
„A sada slijedi nekoliko sekundi propagandnog programa u toku kojih će vas naši marketinški stručnjaci pokušati uvaliti u još veći minus“ - vrlo efektna, „bez dlake na jeziku“ najava voditelja, inače odlične emisije hr. televizije „Shpitza“, gosn Despota. Eh, kad ćemo na nekim ovdašnjim kanalima čuti nešto ovakvo? Nikad, vjerovatno.
Prst u oko gledaocima guraju redovno sve televizije koje „žive“ od marketinga i to na način koji će vrlo izvjesno eventualne kupce reklamiranih proizvoda i usluga natjerati da ne gledaju njihov program a kamoli kupuju ponuđeno. Pa, ko normalan, recimo može gledati direktan prenos fudbalske utakmice koja je desetinu puta prekinuta nekim vrlo iritirajućim reklamama? Neki filmovi traju i po tri sata a već pogađate i razlog – naravno, nepregledni niz reklama koje prouzrokuju samo jedan efekat - očitu besmislenost gledanja filma. Vrhunac idiotluka desiće se kada same reklame budu prekidane filmom ili drugim reklamama! Makar kako to blesavo zvučalo znajte da ni taj dan nije daleko.
A reklama ima sve više - i to u količinama za koje se može ladno reći da predstavljaju čisto nasilje nad gledaocima. Ni „državna“ televizija ne zaostaje puno za komercijalnim stanicama, iako bi bilo logično da opstaje od pretplate pa samim tim količinu reklama svede na najmanju moguću mjeru. Pa se tako nameće vrlo jednostavno pitanje: da li postoji neka institucija koja štiti gledaoce ili se njihovo postojanje primjećuje samo kada se pozivaju da redovno plaćaju TV taksu?
Mogući edukativni uticaj reklama na naše potomstvo stvara klincima izrazito pogrešnu sliku života ubjeđujući ih od malena da tata vrlo često posjećuje banke, igra igre na sreću, vozi nova kola i cuga pivo a mama po cijeli dan riba kuću (pogotovo WC školjku!), dovodi odjeću do vrhunske bjeline, pije samo određenu marku kafe te lakše vozi bicikl kad ima uloške sa krilcima! Posebna priča su vrlo agresivne reklame upućene samoj djeci a one definitivno predstavljaju direktan atak na vaš džep, jer ipak će kinderi, nažalost, prije povjerovat televiziji i nekom bezveznom, lošem i, naravno, skupom proizvodu nego vama.

POLITIČKA
U godini na izmaku - i to izbornoj, na televiziji su se najviše pojavljivala gospoda političari, i to toliko puta da bi im vjerovatno pozavidjela čitava prva liga holivudskih glumaca. Za razliku od filmskih zvijezda, gospoda političari su nastup na televiziji uglavnom odrađivali, za običan narod, relativno nerazumljivom retorikom i onako ozbiljni, namrštena čela sa uvježbano polupodignutim obrvama jer je, kako već svi odavno znamo, opšta situacija vrlo, vrlo zajebana.
Vrhunsku zabavu za televizijske gledaoce pružio je predizborni program, koji nas je uveseljavao čitav mjesec i prava je šteta što ga možemo gledati tek svake četvrte godine. Dovoljno je samo da se sjetimo onih fantastičnih predizbornih slogana raznih stranaka i njihovih televizijskih nastupa, pa da nam svima kolektivno & momentalno grunu suze (radosnice/tugaljice - precrtati po želji) na oči.
Eventualnu smirenost i totalnu opuštenost za one sa slabijim živcima, za ponovno gledanje predizbornog programa za četiri godine, može pružiti patent koji koliko znam još nigdje nije registrovan - kućni sigurnosni pojas (onaj iz auta) koji se vrlo lagano može montirati na svaku fotelju. Apaurin pojas će vas, ako već ništa drugo, efikasno spriječiti da onako vezani u trenutku padanja mraka na oči ne razbijete vaš omiljeni dio namještaja, zvan televizor.

HUMORISTIČKA
U protekloj godini nismo se baš puno smijali gledajući televiziju. Tek poneka humoristička serija ili film novije produkcije. Program većine kanala bio je baziran na poznatim, starim serijama koje se repriziraju već po ko zna koji put. Opet, bolji je bio i taj humoristički evergreen nego neke nove serije za koje saznate da su humorističke tek kad to pročitate u najavi TV programa.
Nenadanu priliku za zabavu gledaocima pružile su neke kviz emisije u kojima je brzopletost ili jednostavno neznanje nekih takmičara prouzrokovalo niz komičnih situacija. „U koju reku se uliva Južna Morava?
- U Severnu Karolinu!“ - Molim? - Pa da, bolje da se gledaoci malo smeju, nego da kažem da ne znam!“ „Kako se zvao lik iz filma 'Ratovi zvijezda' sa špicastim ušima? - Duško Dugouško!“ (kviz 'Zlatna žica', BKTV). „Prema Homeru, koju su životinju od drveta napravili Grci pri napadu na Troju? - Pinokia!“ „Voda u čvrstom stanju? - Kamen!“, „Otac Miki Mausa? - Šiljo!“,
„Najveća mačka na svijetu, sibirski ili bengalski....? - Pacov!“ (kviz „Najslabija karika“, HRT 1). S druge strane, poplava „šibicarskih kvizova“ na mnogim TV stanicama, kojima je jedini cilj bio da gledaocima/ učesnicima „otkinu“ što više telefonskih impulsa izazivala je opet jedan drugi osjećaj - izrazito gorki smijeh i poveću knedlu u grlu.

MUZIČKA
Nekako smo preživjeli još jednu televizijsku muzičku godinu, u kojoj smo bili bombardovani nevjerovatnom količinom sve ljigavijeg domaćeg popa i sve odvratnijeg turbo folka. Zato evo ponovnog apela za osnivanje komisije za šund koja bi sigurno imala pune ruke posla. Apel muzičkim urednicima nekih TV stanica za samokontrolom obični je pucanj u prazno iz prostog razloga što je pojam selekcije za njih totalno apstraktna stvar.
Doduše ni zapad nije imun na ruralne momente, prigodno upakovane u pripadajući nacionalni imidž. Koliko li samo Švaba otkida na momčine u kožnim hozntregerima koji jodlaju sve u šesnes’ sa onim veeeelikim kriglama piva u rukama dok oko njih skakuću koke u seoskim nošnjama u teško razumljivom pičvajzu njemačkog folka! Ušminkana američka narodna muzika, svima poznati kantri, sa vizuelno vrlo prihvatljivom ikonografijom - stetson šeširi, farmerke, kožni prsluci, čizme plus adekvatna rogata stoka - osvojila je čitav svijet zahvaljujući vestern filmovima i Džoniju Kešu, gdje su muzička, filmska i televizijska industrija maznuli brdo para krčmeći u velikim količinama prepoznatljivi trade mark.
S druge strane, domaće snage nisu uspjele da naprave izvozni brend od šajkača i opanaka, jeleka i anterije ispuštajući šansu za eventualni eksportni uspjeh u blatu turbo folka, koji se u principu, pretpostavljam ponekad gadi i autorima i izvođačima tog smeća od muzike a kojom nas opet uporno, svakodnevno i nemilice zatrpavaju mnoge TV stanice. Uspjeh pojedinaca na zapadnom tržištu samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo.

NOSTALGIČNA
Nekidan upita me jedan omladinac da li je tačno da je nekad davno bio samo jedan TV program i to crno-bijeli? Eh, lijepih li vremena tog jedinog crno-bijelog programa! Crtani, Dnevnik, film ili serija pa u krpe! Odmorni i svježi stižemo u novi radni dan. Sa vidljivim podočnjacima isti omladinac ponosno mi priča da je baš nedavno instalirao novu digitalnu satelitsku antenu sa preko hiljadu svakakvih programa, pa svaku noć lista razne kanale svjetskih stanica. Pa, šta ima novo u svijetu, kao pitam ga ja. Nemam pojma, reče i ode na spavanje. Vrijeme prošlo - jedan televizor marke „Ei Niš“, jedan program, komšiluk se sjati kod ponosnog vlasnika da se odgleda Dnevnik ili neka serija, popije se kafica i rakija, padaju komentari, ispriča se koji vic i svi sretni i zadovoljni! Pojam ovakvog druženja još odavno je, nažalost, izbrisan statističkom pretpostavkom o postojanju jednog televizora po glavi stanovnika.

UTOPIJSKA
Kad malo bolje prokontam, možda bi i sami gledaoci mogli ponekad učestvovati u kreiranju TV programa. Što da ne? Prosta logika kaže da gledaoci gledaju program, koji opet kreiraju i nude neki nama nepoznati, hm... stručni ljudi - možda samo po svom, vrlo subjektivnom ukusu. Niko da priupita gledaoce šta bi to oni, u stvari, htjeli da gledaju na televiziji! Jednostavni zakon ponude i potražnje - oni nude, mi biramo, plaćamo i gledamo. Ko zna - možda se i to desi jednog lijepog sunčanog dana.
Bez obzira na sve, svim upornim i strpljivim gledaocima - Srećna Nova televizijska godina!
Copyright © 2006 Novi Reporter, Banja Luka
Izvor: Mjesecnik "Novi Reporter", broj 198-200, Banja Luka