IN < - Lektira (prepričane knjige) - >LO
<< < (14/22) > >> :: Odgovori!
Autor: Makišon :
August Šenoa - Branka


Bilješka o piscu:
Auguse Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu, gdje  u burnim godinama ilirskog preporoda provodi djetinjstvo. U doba njegova odrastanja, na političkom planu se zbivaju mnoge promjene, koje utječu kako na Hrvatsku tako i na njega. Otac mu je bio dvorski slastičar, čeh, a majka, mađarica. Gimnaziju je pohađao u Pragu i Zagrebu. U 22. godini piše svoje prvo  djelo dopis U zlatnom Pragu. S obzirom na to da je već tada bio poznat kao panslavist, nije se mogao dalje školovati. Njegova najveća djela su; Kameni svatovi, Zlatarovo zlato, Prijan Lovro, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Diogenes, Prosjek Luka, Mladi gospodin…
Umro je mlad 1881. godine u Zagrebu, nesretan što je ostavio mnogo nezapočetih i nezavršenih djela. Doba od 1871. do 1881. godine naziva se šenoinim dobom.

Bilješke tjekom čitanja:
-Razgovor između Branke i Hermine
-Dok je Branka bila mala njezini roditelji bili su bogati sve do jednoga dana kada je Brankin otac sve izgubio na kockanju. Kasnije joj je umral majka, a otac kako je bio tužan otišao je u svijet ostavivši Branku njezinoj baki. Nakon nekoliko mjeseci izbio je građanski rat u SAD-u i njezin tata je otišao kao dobrovoljac u rat i tamo je poginuo
-Jednog dana šetale su se Branka i Hermina po zagrebačkim ulicama kada im se pridruži Marić
-Sve molbe koje je Branka poslala za posao učiteljice bile su odbijene
-Branki u kuću je došao Marić- ona se je s njim posvađala
-Branka je poslala mnogo molbi za posao ali sve su bile odbjene zato jer je Marić govorio razne gluposti o njoj i zato nije dobila podao
-Nakon dugog vremena Branka je dobila posao u Jalševu
-Hermina je dobila pismo o
-Branke gdje joj ona sve opisuje o Jalševu
-O Branki je izašao članak u novinama
-Branaki su ponudili posao u Zagrebu ali ona je to odbila
-Branku je na jedoj zabavi zaprosi grof Belizar
-Ona je odbila dati soju ruku
-Župnik je nagovorio Branku da se uda za grofa
-Oni su se udali i sve je bilo dobro

Doživljaj dijela:
Ovaj roman mi se je jako svidio zato jer su se Branka i grof na kraju oženili, i sviđa mi se zato jer je Brnanka konaćno dobila posao učoteljice u Jalševu

Najljepši ulomak :
“Mlada učiteljica premi za korak čas svoju robu na put. Što je za novo gospodarstvo nakupila bila, otpremi već dva dana prije Jalševo. Starica vrtjela se za njom po sobi kao muha bez glave, svejednako uzdišući. “

Tema:
Brankin život

Ideja:
Pravda i ljubav uvijek pobjede

Sadržaj:
U Vlaškoj ulici živjela je djevojka po imenu Branka. Nije joj bilo više od sedamnaest godina. Bila je vrlo lijepa i vrijedna. Jednog dana dok je plela papuće došla joj je u posjet prijateljica Hermina. Počele su pričati o raznim stvarima. Branka je htijela biti učiteljica. Na kraju razgovora su se oprostile i Hermina je otišla kući. U to vrijeme, djevojke su morale biti učene o svim stvarima. Branka je bila baš takva.  Imala je težak život, otac joj je bio trgovac. No prokockao je cijelo imanje i na kraju poginuo u američkom građanskom ratu. Majka joj je umrla pa ju je odgojila baka.Budući da joj ljudi u Zagrebu nisu bili, htjela je otići. Jedne noći o tome je razgovarala s Herminom. U njihov razgovor ukljućio se i mladi gospodin Marić. Budući da je Marić bio dosadan Branka i Hermina su otišle.
Kada je branka došla kući, baka joj je dala neke papire. Saznavši da nije dobila mjesto učiteljice pala je u očaj. No slijedećeg jutra sve je bilo dobro, u posjet joj je došao Marić. Branka je prema njemu bila hladna sve dok je on nije zaprosio. Nakon kraćeg razmišljanja odbila ga je. Marić je otišao. Branka je i dalje slala molbe za učiteljsko mjesto, ali ga nije mogla dobiti. Za to vrijeme Marić je sve više želio imati Branku. On je također bio učitelj, ali je prezirao to zvanje pa je postao činovnik i špijun. Sve mu je polazilo za rukom osim osvojiti Branku. Zato je svom snagom radio da Branka ne dobije to mjesto.  Lagao je ljudima da je branka zla, a svećeniku je rekao da je nevjernica. No, kao špijun je nešto morao riješiti pa je otišao iz grada. Za to vrijeme Herminin otac je pomogao Branki da dobije mjesto učiteljice u Jalševu. Branka je obećala baki da će i nju dovesti ćim se smjesti.Marić nije mogao vjerovati kada je saznao da je branka u Jalševu. Čim je stigla Branka je napisala Hermini pismo o tome kako je putovala,kako se smjestila i kakvi su Jalševćani. Nedugo za tim Branka je poslala hermini i drugo pismo. U njemu je pisala o glavnim ljudima iz Jalševa.Došlo je proljeće. Jednog dana sa župnikom i načelnikovom ženom, Branka je posjetila stari grad, kojega je posjedovao grof Belizar, koji inače živi u Beču. Iako je bio Hrvat majka ga je odgojila potpuno drukčije.  Župnik je Branki i načelnikovoj ženi ispričao mnogo stvari o Belizaru. Kada je župnik završio priču vratili su se u selo. U lipnju je Brankina baka došla u Jalševo. Branka je odmah napisala pismo Hermini o tome kako se njezina baka snalazi u Jalševu, o početku školske godine i o mnogim drugim stvarima.napokon, došla je i jesen. Grof Belizar se vratio na svoje imanje. Iz jednog razgovora sa župnikom grof je želio upoznati Branku. Jednom prilikom Jalševački učitelj Šilić, u novinama je objavio članak protiv Branke. To je Branku veoma pogodilo. Članak je napisao neki Šilićev rođak. Jednog dana grof Belizar pođe u lov. U šumi je vidio Branku s djecom. Župnik je nabavio dokaze protiv Šilića i njegovog rođaka. Belizar je obećao župniku da će se uz njega boriti dok ga ne oslobode optužbi. Branka je poslala Hermini pismo u kojem je pisalo o ispitivanju njenog i Šilićevog odjela. Bolji je bio njezin odjel. Branka je osramotila Mišocija i tako mu vratila za urotu koju je on skovao sa Šilićem protiv nje. Još istog dana, župnik je primio pismo upućeno na Branku. U pismu je bio poziv za Branku da bude Zagrebačka učiteljica što je branka odbila. Za jednog razgovora u šumi Belizar je župniku rekao da će zauvijek ostati u Jalševu. Isto tako je rekao da je iz Jalševa otišao zbog majke i zaljubljenosti u neku groficu. No, ispalo je da ta djevojka ima sina. Poslije razgovora otiši su u Belizarov grad. No, jedne večeri u Belizarovu gradu u prisustvu svih seljana, Belizar je zaprosio Branku. Branka ga je odbila zbog čega je tugovala. Ipak na nagovor župnika, Branka je na kraju pristala i udala se za grofa Belizara.

Mjesto radnje:
Zagreb i Jalševo

Vrijeme radnje:
XIX stoljeće

Analiza likovi:
-Branka – “Ne mislim da joj je više od semadnaest godina bilo; “...
-Hermina – “Uniđe malda plavuša, vita, ponešto blijeda” ...
-grof Belizar – Bogat u uljudan čovjek koji je oženio Branku
-Marić – “Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, ali nimalo duhovite;”...
       
Sporedni likovi:
župnik Šilić, Šilićka, baka, Herminin otac



2. Branka

Pisac
August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se Šenoinim dobom jer ga je Šenoa obilježio značajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August Šenoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u “Pozoru” i “Naše gore list”. Objavio je feljtone pod nazivom Zagrebulje i komediju Ljubica. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak Luka.

Sadržaj
Branka je još kao dijete doživjela tragične događaje. Otac je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjećajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako želi postati učiteljicom. Branka je odbila gospodina Marića, umišljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Marić se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronađe posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac čuvši to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalševu. U početku joj je bilo teško, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli što prije svrgnuti. Ali ipak su ju podržavali dobri ljudi, župnik, načelnika, načelnica i grof Belizar. Branka je “probudila Jalševo iz zimskog sna”. Između grofa i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao župnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odlučila udati se za grofa i postala groficom.
Ovaj roman govori o teškom životu jedne zagrebačke djevojke koja želi nešto učiniti za domovinu. Ona je htjela postati učiteljicom. Tako je dobila posao u Jalševu. Tamo joj je bilo teško jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Naučila je djecu osnove za život. U međuvremenu se i stvara ljubav između nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom.

Mjesto radnje
Radnja se odvija u Zagrebu, središtu hrvatske kulture, te u Jalševu, gorskom selu koje je kulturno siromašno.

Vrijeme radnje
Sve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), kada se počinje buditi Hrvatska.

Dojam
Ovaj roman budi u meni osjećaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu.


3.Branka

Fabula

Uvod
Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj će Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.

Zaplet
Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opće dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. . Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.

Vrhunac      
Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otići. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom živou u tom mjestašcu.

Rasplet
Župnik objašnjava Branki zašto se mora udati za grofa belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvaća da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.

Bilješke u tijeku čitanja
-Branka je vrlo lijepa, marljiva, vrlo pametna djevojka i to mi se sviđa
-stalno je pisala pisma Hermini i obavještavala ju o napretku njenog života
-lijepo je to što su žitelji dobro primili Branku
-sviđa mi se što se Branka udala za grofa Belizara
-ne sviđa mi se to što u knjizi ima puno starih riječi pa se treba potruditi da bi se razumjela knjiga

Mjesto radnje
Na početku knjige se spominje Okić. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jakševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla. Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križić, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jakševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa ti se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kući uopće zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visila paučina, pod blatan, a peć na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan-za sada razbijen-prozor. Grof Belizar je imao kuću u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogli napiti izvorske vode.

Vrijeme radnje
Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu noć nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet već je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.

Likovi
Branka
Imala je oko sedamnaest godina. Bila je tipično gradsko dijete, glatke crne kose, i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Željela je postati učiteljica. majka joj je umrla. Često je sjedila pred prozorom i marljivo vezla. Nije mogla dobiti mjesto učiteljice u Zagrebu pa je pošla u Jalševo. Uzastopce je pisala pisma Hermini. Njena je soba u školi igledala na svinjac, a ne na sobu učiteljice. Svoje učenike je vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih je podučavala raznim stvarima. Voljela je svoju djecu. Puno je razgovarala sa župnikom. Na kraju svega se udala za grofa Belizara.

Hermina
Ona je bila Brankina prijateljica. Položila je ispit za učiteljicu, ali to nije bilo iz ljubavi prema zvanju nego zbog prisile za razliku od Branke koja je to radila iz ljubavi. Često je od Branke dobivala pisma u kojima je Branka opisivala svoju okolicu svoj način života. Ohrabljivala je Branku sa svojim pismima.

Tema
Brankin život i odlazak u Jalševo. Tamo je bila učiteljica i tom je zvanju posvetila život.

Stil
Ovo je roman. Pošto je davno pisan ima puno arhaizama i starih, nepoznatih riječi.



4. Branka

Književni rod:
epika

Književna vrsta:
duža pripovijetka (roman)

O piscu
August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. god. Radio je kao kazališni kritičar, potom kao umjetnički ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a nakon toga kao njegov dramaturg. Istodobno je bio i gradski bilježnik, a godine 1873. postao je gradskim senatorom. Šenoa se okušao u gotovo svim književnim vrstama – pisao je pjesme, od kojih su mu neke uglazbljene (Ribareva Jana, Zagrebu, Oj ti dušo moje duše), novele, romane, drame, feljtone. Najznačajniji Šenoin prinos razvoju hrvatske proze jesu njegovi romani. Šenoa je napisao prvi moderni hrvatski roman – Zlatarevo zlato, a slijede ga još četiri povijesna romana: Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i nedovršena Kletva.
U nekim romanima i pripovijetkama obrađuje teme iz suvremenog života: Prosjak Luka, Branka, Prijan Lovro, Mladi gospodin, Karamfil s pjesnikova groba samo su najvažniji među njima.
August Šenoa umro je 1881. godine u voljenom mu rodnom gradu, gdje je i pokopan.

Doživljaj dela:
Pripovijetka mi se jako svidjela. Govori o Brankinoj ljubavi prema učiteljskom zvanju, domovini, jeziku.

Tema:
Brankina želja da postane učiteljicom

Osnovnamisao:
Žene trebaju biti ravnopravne

Mesto radnje:
Zagreb – citat: «…, uopće ima malo djevojaka u Zagrebu koje vlastitom mukom u revnosti stekoše toliko naobraženje.»
Jalševo – citat: «Ta lijepa panorama izmiri me nekako, i kad mi moj kočijaš pokaza bičalom mjesto, izmrmljav: - Jalševo – uzdahnuh: - Hvala bogu!»

Vreme radnje:
druga polovica 19. st. (preporodno doba) – citat: «Uzmimo da dođe koji stranac, da ovuda prolazi. Reci mi po duši bi li taj čovjek po govoru ovih ljudi znao u kojoj je zemlji, među kojim narodom?»
«Onaj mrki činovnik šetao se amo-tamo po sobi, gledao me postrance, zamrmlja nešto kroz zube i reče mi napokon slabim njemačkim jezikom drzovito:…»

Karakterizacija likova

Glavni likovi:
Branka, grof Belizar, Hermina, jalševački župnik, Marić, Šilić, Mišoci

Sporedni likovi:
Brankina baka, Herminini roditelji, Brankina majka, općinski načelnik i njegova žena, krčmarica, Brankin otac, Šilićeva supruga, Šilićev mlađi rođak

Branka: mlada, lijepa, pametna, skromna, poštena, istinoljubiva, vrijedna, veliki domoljub, uporna
«Ne mislim da joj je više od sedamnaest godina bilo; po jedrini, po licu bio možda tkogod rekao da je starija, ali čovjek se pri takvu računu lako prevari. Ne bijaše to, kako pjesnici vele, tanahan, nježan cvijetak, kao što su obično gradske kćeri. I Branka bijaše gradsko čedo, ali nipošto bljedolik, drhtav stvor, pun migrene i fantastičnih sanja, već djevica krepka, jedra i rumena, glatke crne kose i osobito sjajnih, vrlo pametnih očiju.»

grof Belizar: odnarođeni plemić, zaboravio je hrvatski jezik, živi u Beču, vrlo je obrazovan, razumije se u gospodarstvo, na kraju je zahvaljujući župniku i Branki naučio hrvatski jezik
«- Mladi grof – reče župnik – koliko ga ja poznajem, čovjek je van reda naobražen. Poznati su mu glavni jezici europejski i njihova književnost, svjetsku povijest i prirodne znanosti izučio je temeljito. K tomu je velik ljubitelj umjetnosti, a sud mu je u tom poslu baš temeljit. Ali ne umije on samo govoriti o Rafaelu, o vojevanju Julija Cezara, o zrakoplovu ili o ''Božanskoj komediji'' Dantea, već, uvažite, taj čovjek govorit će vam posve ozbiljno i temeljito o stočarstvu, obrezivanju vinograda, gnoju i tako dalje; uopće, taj je čovjek izvrstan praktički gospodar.»

Hermina: tipična građanska djevojka, živi i ponaša se po modi svoga vremena, Brankina je najbolja prijateljica
«Uniđe mlada plavuša, visoka, vita, ponešto blijeda, ponešto uzvinuta nosića i drzovita lica, po tijelu i odijelu, po držanju i vladanju prava protivština Branki.»

jalševački župnik: veliki domoljub, protivnik stranih utjecaja, zagovornik ilirskih ideja, dobar je i simpatičan čovjek
«Mogu ti reći da me se je ta lijepa staračka glava s umiljatim posmijehom pod dugom srebrnolikom kosom osobito dojmila.»

Marić: završio je učiteljsku školu, ali ne želi biti učitelj, politički je prevrtljivac, doušnik je i špijun, zaljubljen je u Branku, želi se oženiti njome, ali ga ona odbija
«…, bijaše to čovjek ovisok, tanahan i gotovo preko mjere okretan, jer neke svoje korake kanda je uzajmio bio iz kakova baleta. Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, ali nimalo duhovite; ni mali crni brčići, ni kozja bradica, a ni osobito pomna frizura ne dodavahu tomu licu više esprita.»

Šilić: loš seoski učitelj, neuredan, zapušten, često upotrebljava šibu kao poticaj za učenje
«Na pragu pojavio se ovisok trbušast čovjek dosta glupa lica, kuštrav kose, čupave brade. Imao je na sebi zamrljan dlakav kaput, urešen sa više raznolikih zakrpa… Kosa mu bijaše nečešljana, lice obijeljeno ličilom kao mukom, samo je iz njega virio šilajti nos…»

Mišoci: propali sitni zagorski plemić mađarskog imena Šandor, općinski bilježnik, pijanac, neuredan, bahat, glup
«Debeo je kao žirom pitan, na nabuhlom licu ima malu bradicu, ali je osuta crvenim pjegama; žute oči gledaju prezirno na svijet, šiljasta glava s tupim nosom ni da bi se maknula na debelom vratu…»

Kratak sadržaj:
Branka živi u Vlaškoj ulici u Zagrebu zajedno sa svojom bakom. I mama i tata su joj umrli. Završila je učiteljsku školu. Hermina joj je najbolja prijateljica. Branka ne uspijeva dobiti posao ni u Zagrebu ni izvan Zagreba. Tome je zaslužan Marić koji je zaljubljen u nju i kad ga je ona odbila, poduzima sve da ne nađe posao. Branka zahvaljujući upornosti i Hermininu ocu dobiva posao u Jalševu. Sretna odlazi tamo vlakom, ali poslije se vozila na otvorenim kolima po hladnoći i snijegu. U školi ju dočekuju neuredni učitelj Šilić i njegova žena. U njenom stanu oni drže kokoši i svinje pa Branka odlazi u krčmu gdje unajmljuje stan. Ona posjećuje načelnika koji ju prima k sebi jer misli da učiteljica ne smije stanovati u krčmi. On uviđa u čemu je stvar: Šilić, njegova žena i općinski bilježnik Mišoci vode svoju politiku. Na Brankinu stranu stao je i stari župnik, poštenjak i veliki domoljub. Branka svoj posao radi posve drugačije od učitelja. Seljaci uviđaju da su djeca zainteresirana za školu. Branka dovodi baku u Jalševo i one opet žive zajedno. U njen život upliće se grof Belizar, odnarođeni plemić. Jednom je slučajno vidio Branku kako podučava djecu i ona ga se duboko dojmila. Šilić dovodi svog rođaka koji piše članak protiv Branke. Na kraju godine, kad su đaci pred komisijom pokazivali znanje, Šilićevi su bili slabi, a Brankini odlični. Dolazi Marić i opet prosi Branku, ali ga ona još jednom odbija. Pravo je iznenađenje za nju bilo kad ju je zaprosio grof Belizar. Na kraju se ona udaje za njega koji se zahvaljujući njoj vratio svome pravom narodu i domovini.

Kompozicija dela
1.Uvod: Brankino maštanje o službi svome narodu
2.Zaplet: Branka nalazi posao u Jalševu
3.Vrhunac: Branka je uspjela u radu s djecom i porazila je neprijatelje
4.Rasplet: Branka se udaje za grofa Belozara

Fabularni tok:
1.Branka se ruži s Herminom
2.Mašta o službi svome narodu
3.Marić ju prosi, no ona ga odbija
4.Branka ne može naći posao
5.Dobiva posao u Jalševu
6.Jalševački učitelj ju neprijateljski dočekuje
7.Veliki Brankin uspjeh u radu s djecom
8.Preuređenje škole
9.Poraz Brankinih neprijatelja
10.Branka se udaje za grof Belizara

Jezik i stil
Pripovijetka je pisana standardnim književnim jezikom Šenoina doba. Ima popriličan broj riječi koje djeluju arhaično kao što su: pače, mladica, preparandica, toli, kanda, pedagogički, krševo, pandur,…

Stilska sredstva

Epiteti: mlada učiteljica, vrijedna obitelj, smrtna rana, sirota djevojka, glupi članak, veliki rodoljub, krasan govornik, mali trg, mali brčići, naprasito vladanje

Usporedbe: «… koje se smiješi ko što se smije drijemajuće dijete.»
«…tkana kao što su druge gradske gospođice.»
«…, lice obijeljeno ličilom kao mukom,…»

Kontrast: «…od dana do dana.»
«…sad lijeva sad desna.»
«…glavu amo i tamo.»


Osnovna misao pisca
Ovo je roman. Govori o životu jedne mlade zagrepčanke koja želi postati učiteljica. Ona je vrlo inteligentna i to joj uspjeva. Problem je u tome što u Zagrebu više nema mjesta. Ona mora ići u Jalševo, jedno malo selo. Oprašta se od svoje umrle majke i odlazi. Tamo doživljava razne neugodne stvari. Djeca su ju zavolila, a i ona je njih. Branka također ima prijateljicu Hreminu kojoj stalno piše pisma i objašnjava joj što se s njom događa. Vrlo je spretna i jako dobro uči djecu. To je i dokazala na ispitu pokazavši što sve djeca znaju. Ona je djecu odvodila na osamljena mjesta u šumi i tamo ih je podučavala. Problem je u tome što se neki s tim ne slažu i pišu po novinama razne za Branku ponizne stvari. Branka se ipak ishrvala sa svim poteškoćama i pridobila povjerenje mještana. Puno se savjetovala kod župnika. Župnik joj je rekao da se uda za grofa Belizara no ona u početku to njegovo mišljenje nije poštivala, no ipak na kraju je popustila i udala se za grofa Belizara.

Autor: Makišon :
Vinko Brešić - Budi Svoj

O piscu
Vinko Brešić je rođen 1952. godine, profesor je hrvatske književnosti na zagrebačkome filozofskom fakultetu, autor književnopovijesnih studija i eseja, članaka, recenzija i kritika te nekoliko knjiga (Dobriša Cesarić, 1984; časopisi Milana Marjanovića, 1990; Dragi naš Šenoa, 1992; Autobiographies by Croatian Writers, 1993; Novija hrvatska književnost, 1994.). Uz više izdanja djela hrvatskih pisaca sastavio je također antologiju hrvatskoga putopisa (Hrvatski putopisi, 1996.) i suvremenoga pjesništva o Zagrebu (Zabreg, 1996.).

Sadržaj
Ova zbirka pjesama govori o hrvatskom narodnom preporodu. Priređivač Vinko Brešić je od mnogobrojnih pjesnika XIX. stoljeća izabrao one tekstove koji najviše nadahnjuju i bude nadu. Ti pisci, pjesnici su bili nositelji hrvatskog narodnog preporoda. Njihovi tekstovi nadahnjuju hrvatski narod da se bore za svoju nacionalnost, domovinu i jezik.
Devetnaesto je stoljeće jedno od bremenitijih u hrvatskoj povijesti. Ispunjavaju ga mnogi značajni događaji koji su bili presudni za nacionalni opstanak i mnogi značajni ljudi koji su u njima sudjelovali. Središnje mjesto pripada razdoblju tridesetih i četrdesetih godina poznatome pod imenom ilirski pokret; ilirski je pokret bio samo središnji, aktivni dio jednoga znatno širega i dugotrajnijeg procesa nazvanoga hrvatskim narodnim preporodom.

Autor: Makišon :
Voltaire – Candide ili Optimizam


Voltaire (1694.-1776.)
Francuski književnik, povjesničar i filozof;  najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva.
Voltaire, prvim imenom Francois-Marie-Arouet, rođen je 21. Studenog 1694. U Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717 u tvrđavu  Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717 do 1726 slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726 odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao  novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da budeuhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkogsustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska   pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744 vraća se Voltaire u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV, ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778 vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire.
 
"U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda  uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."

"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovjetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."

"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veeliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to , da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."

"Ono što Voltaireovim pripovjetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."

Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jedne jedine osobe koju autor  smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja.  Njegova pripovjedanja su samee katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Prestissimo na bi bio na svom mjestu ni u posmrtnom maršu, ni u misi Requiem, ali baš prestissimo ili allegretto najmiliji su Voltaireovi oblici. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovjedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je , prema tome, neskladna. Faguet  prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje  u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga?  Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

Voltaireovi aforizmi:

Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.

Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.

Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.

Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

Anegdota o Voltaireu:
Kada su 1734 godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju.

Filozofski roman:
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela, ne misle ni jednog trenutka, da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotov čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovjedanje.
Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato, da bi s više slobode izrazio ideje, koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju.
Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.


Candide ili Optimizam
filozofski roman francuskog književnika Voltaira.
Voltaire je svoj roman objavio 1759 godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.
"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je  zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta   Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a neebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo.  Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu."  (A. Maurois)
Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi  nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".
Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija,  nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako  već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svaatko treba uzgajati svoj vrt.
Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mlaadenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literaturaa ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama  oduzima prevelik dio njihovih snaga.
"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu.
Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bbolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

Beleške uz čitanje:

Poglavlje prvo:

Candide,od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenjau naivan, nevin.
U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

Barun, Barunica i obitelj:
Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.
Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svenu je izgledao dostojan svoga oca.

Pangloss:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
-Dokazano je- govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imami naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reči, da je sve najbolje.

Ljubav Candida i Cunegonde:
Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

Poglavlje drugo:

Aforizam:
Ljudi su stvoreni samo zato, da pomažu jedni drugima.

Bugari su ga oteli, i spremali ga za rat:
Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuće, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina pušćanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

Poglavlje šesto:
Narod živi u strahu od inkvizicije:
Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci tezemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva, da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe.

Candide sumnja da je ovo najbolji svet:
Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još nekaka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?

Autor: Makišon :
Macel Proust - Combray


O piscu:
Proust, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Potječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tražitelja izgubljenog vremena; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.
Proust faustovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinjstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedjeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinjstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih milijuna čitalaca.

Društvo:
Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvjetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najgluplji i najčistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transportirao prema licima društva u kojem je živio.

Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreće se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normandijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

Proustovo djelo isto tako nije ni tendenciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

Prostor i vrijeme:
U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti  sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.
Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena  koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj. izvan vremena.
Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postojanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

Dinamične slike
Unutrašnje neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se kao živa bića.
Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osjećajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogućnosti ljubavnih patnji.
Taj odjevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.
U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvećuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajna i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “Mladost je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podsjeća na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prirode, koje vidimo kad smo na moru”.

Dnevnik čitanja:
7. str. – čita i tone u san
8. str. – sjećanje (asocijacije): stric-kovrče: «Ili bih se, opet, u snu bez napora vratio u neko već davno iščezlo doba svoga nekadašnjeg života; iznova proosjećao neke od svojih djetinjih strahovanja, kao što je ono da će me prastric uhvatiti za kovrče; a toga je straha zapravo nestalo onoga dana – time počinje novo doba u mom životu – kad su mi ih odrezali. Taj sam događaj bio zaboravio u snu, a sjetio sam ga se smjesta, čim bih uspio da se, izmičući rukama strica, probudim; ali prije nego što bih se vratio u svijet snova, glavu bih iz opreza potpuno obložio jastukom.»
9. str. – traži djevojku iz snova: «Moje je tijelo osjećalo svu vlastitu toplinu u njezinu tijelu, pa je željelo da se s njime združi, i ja bih se probudio.»  *****  «…sav bih se predao jednom cilju: da je pronađem, kao što čine oni što odlaze na put da vide željeni grad i zamišljaju da je zaista moguće u stvarnosti uživati draži sna.»
10. – 12. str. – zamišlja da je u Combrayu kod djeda, u Tansonvilleu, sjeća se svih soba u kojima je dosad spavao.
12. str. – NAVIKA: «Navika! Moćna je da udešava mnogo što, ali je i vrlo spora; isprva nam ostavlja duh da cijele tjedne pati u provizornim prilikama, no usprkos svemu tome on je sretan kad je već stekne; jer bez navike, samo uz pomoć vlastitih sila, nikad ne bi bio kadar da nam neki stan učini pogodnim za stanovanje.»
13. – 15. str. - opis Combraya
15. str. – opis bakinog ponašanja: «Baka bi trčala po stazama svojim sitnim, zanesenjačkim i isprekidanim korakom, koji su više određivala razna uzbuđenja što ih je u njezinoj duši izazivala opijenost olujom, vjera u moć higijene, glupost moga odgoja i simetričnost vrtova, negoli njoj nepoznata želja da njezinu kao šljivu modru haljinu ne uprljaju blatne mrlje, koje bi je pokrivale do takve visine da je to za njezino sobaricu uvijek bio problem i uzrok očajanja.»
16. str. – bakina osobnost: «Ali, jao, nisam ni slutio da moju baku za njezinih neprestanih šetnja, mnogo više negoli neznatno odstupanje njezina muža od dijete, žaloste i muče brige zbog slabosti moje volje, zbog moga osjetljiva zdravlja, da je zabrinjava moja nesigurna budućnost…»
17. str. – Dok bih se uspinjao na spavanje, tješilo me samo to što će mama, kad već budem u krevetu, doći da me poljubi. No taj je pozdrav trajao tako kratko…»  *****  «Zbog toga sam na kraju želio da taj pozdrav, koji sam toliko volio, dođe što je moguće kasnije, pa da se tako produži vrijeme dok mama još nije došla.»  *****  «Jer kad bih vidio da sam je razljutio, to bi potpuno uništilo sav onaj mir koji mi je donijela časak prije toga sagnuvši nad moj krevet svoje ljubljeno lice; pružala mi ga je kao hostiju za pričest, iz koje će moje usne crpsti vjeru u njezinu istinsku prisutnost i mogućnost da zaspim. Ali te večeri, kad je mama u mojoj sobi ostajala tako kratko, bile su ipak još pune slasti u usporedbi s onima kad je na večeri bilo gostiju, pa mama zbog toga uopće nije dolazila da mi kaže laku noć.»


2.Combray

Bilješka o piscu:
Marcel Proust rodio se 10. srpnja 1871. godine kao sin doktora Adriena Prousta i Jeanne Weil u Parizu. Već kao devetogodišjak proživljava prvu krizu astme, što nije bilo i jedina boljka njegova života (peludna groznica, bolest srca). Završio je fakultet političkih znanosti na Sorbonni u Parizu. Prvo djelo objavio je kao 25-ogodišnjak, Les Plaisir et les jours (Zadovoljstvo i dani). Odmah poslije toga počinje pisti i roman Jean Santeuil koji je objavljen posmrtno. Ta djela su još uvijek pisana po šabloni tradicionalnih romana 19. stoljeća. Prijelazom u 20. stoljeće, dolazi i do prijelaza u stvaralaštvu; Proust stvara ciklus Recherche du temps perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom). Ciklus se sastoji od sedam romana koji su objavljivani u roku od 14 godina (1913. – 1927.):
•Put k Swannu ( Combray, Jedna Swannova ljubav, Zavičajna imena – ime)
•U sjeni procvalih djevojaka ( Oko gospođe Swann, Zavičajna imena – zavičaj)
•Vojvotkinja de Guermantes
•Sodoma I Gomora
•Zatočenica
•Bjegunica
•Pronađeno vrijeme
Sodoma i Gomara je zadnji roman koji je izdan za Proustova života. Shrvan bolešču s kojom se borio cijeli život, Marcel Proust umire 18. studenog 1922.

O Combrayu
Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu sažet prošli život pisca. Iako je povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće cijelim ciklusom, može se čitati samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv.

Sažetak
Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s roditeljima u mjestu Combray u kući tetke Leonie. Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju uspomena iz prošlosti, koja postaje posebno živom kad neki miris ili okus nehotice obnove u njegovu sjećanju davno minuli doživljaj. Tako zahvaljujući u čaj namočenom kolačiću “madeleme” što uskrsava uspomenu na tetku Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj mu je ona davala da kuša takav isti komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu. Čitalac upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku Leonie, energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna. Saznajemo indirektno da Junak iznad svega obožava majku i baku, da voli umjetnost i da želi postati piscem, da se divi književniku Bergotteu, te da ne može zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku noć. Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom razdoblju. Na jednoj strani stanuje Swann sa ženom Odette i kćerkom Gilberte, dok je druga sva u znaku stare aristokratske obiteiji de Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i želi približiti. Na šetnjama dječak doživljava ljepotu prirode, priželjkuje romantične susrete i promatra žitelje gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopažen ljubavnom sastanku izmedu kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes. Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na njega učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combraya.

Glavne osobe
Junak – središnje lice romana, iz bogate građanske obitelji (otac je liječnik i profesor s mnogo uspjeha), s književnim ambicijama, boluje od astme. Događaju u njegovom životu sentimentalne su prirode; to su ljubav prema majci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i ljubav prema vojvotkinji de Guermantes.
Majka i baka – dva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u životu junaka i utjelovljuju iskrenost, požrtvovanost i skromnost. Prozuteža su sebičnim i taštim likovima koji okružuju junaka.
Charles Swann – bogat prijatelj Junakove obitelji, židovskog podrijetla, ljubitelj umjetnosti, priman i slavljen u visokom društvu, velik poznavalac Vermeera i talijanskog slikarstva; za junaka opn je model intelektualne, fizičke i moralne elegancije.
Francoise – izvanredan lik kućne pomoćnice-gazdarice, koja u svojoj odanosti tiranizira čitavu obitelj, a još više služinčad koja je u njenoj vlasti. Pronicava, inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije za Junaka neiscpno vrelo otkrića. Jedna od najzanimljivijih inajosebujnijih likova u romanu.
Gilberte – kći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada je za vrijeme jedne šetnje combrayskom okolicom.

Teme za raspravu
Uloga boja u Combrayu je iznimna, Proust preuzima cijele rečenice iz impresionističkog slikarskog rječnika. Proust neke prizore (pejzaž, katedrala, zvonici...) opisuje tako živo i detaljno, da bi se prema uputama iz romana sasvim precizno mogla nacrtati impresionističa slika. Na taj način je Proust afirmirao novi tip proze koja se temelji na zasadama impresionističke impresionističke poetike.
Prostor i vrijeme se u Combrayu stalno isprepliću; određena mjesta (tj. prostor) asociraju ga na vrijeme koje je tu proveo (Combray ga asocira na djetinjstvo).. U skladu s impresionističkim opredjeljenjem, on je pokušao da se događajima iz prošlosti vrati njihov prvobitni oblik i još neizmjenjen trajanjem. Traganje za prošlošću zapravo je izgovor da se prikažu minula zbivanja u svojoj prolaznoj i krhkoj istini, a konačni je cilj djela trebao biti poricanje vremena. Njegov stvarni rezultat upravo je suprotan, ono što se doista iskazuje jest razoran učinak trajanja na svijest bića i na lice svijeta.  U razlici između prvobitnog doživljaja i sjećanja na njega, odražava se i utjelovljuje proteklo vrijeme.
Simbol šetnje je isto vrlo važan u razumjevanju djela. Junakova obitelj u iboru puta kojim može poći u šetnju combrayskom okolicom ima dva izbora: put koji vodi do imanja vojvode de Guermantes, utjelovljenja aristokracije, visokog društva, salona i zabava; te put koji vodi pokraj imanja Charlesa Swanna, koji je simbol  umjetničkog stvarnja. Junakova kuća je između ta dva posjeda, i sibolika je u tome što šetnjom malo jednim, malo drugim putem, prikazuje i dvojbu između života u visokom društvu i umjetničkog stvaralaštva. Dokaz su ta dva elementa nespojiva je baš Swann, koji kad se jednom uključio u visoki život, nije imao vremena da završi svoj roman o talijanskom umjetniku Vermeeru.

Drugi o Proustu

Ernst Robert Curtius:
Ovo nepredvidljivo umiranje sjećanja života u sadašnji trenutak označava stavljanje vremena izvan snage. Mi smo umakli jednosmislenom toku matematičkog vremena ako prošlost može prestati biti prošlost, i ako ona ima sposobnost da opet oživi u pamćenju. Vrijeme nije jednodimenzionalno i povratljivo, ono nije konačno utvrđeno.

Autor: Makišon :
Henry bel Stendal - Crveno i crno

Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijen Sorel,sin seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan,čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne porodice osjetio je svu težinu  života seljaka I radnika. U porodici su ga često tukli I nisu ga baš voljeli. Uprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet I misli da ce samo kao svestenik društveno napredovati. No župnik,koji mu bijaše sklon preporučuje ga  načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvata ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponizavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je takođe uzvraćala ljubav sa još većom strašću. Međutim zbog opasnosti da javnost I gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu , Žilijen napušta tu kuću I vraća se u sjemenište. No , kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvata poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini , Žilijen se dobro snalazi pa šta više privlači na sebe pažnju  ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao I u prvoj istovremeno osjećao radost pobjednika I trpio u svojoj ulozi krivca  I nepoželjne ososbe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogućio vjenčanje. Obavještena o društvenim uspjesima I mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika , gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu , karijeristu. Tada mrkiz povlači privolu za taj brak , a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradić gdje je živjela I nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj I puca u nju. Hapse ga I on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna I da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio. Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu I biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

> Odgovori
^ Povratak na viši nivo
>> Sledeća strana
<< Prethodna strana
> Verzija za PC

counter