IN < - Lektira (prepričane knjige) - >LO
<< < (5/22) > >> :: Odgovori!
1. Francuska u XVII. stolijeću
Klasicizam u Francuskoj zapoćinje 1610. godine smrću Henrika IV., a završava 1715. smrću Luja XIV. U tom razdoblju Francuska dominira Europom jakošću svoje vanjske politike i snažnim utjecajem književnosti i umjetnosti.U velikom broju razvijaju se u Francuskoj razne umjetničke grane, a kralj usredotočuje djelovanje gotovo svih književnika, glazbenika, slikara i graditelja oko svoje rezidencije u dvorcu Versailles kraj Pariza.Od mnogih imena koja su pridonijela slavi Francuske književnosti i umjetnosti treba istaknuti kazališne pisce Corneillea i Racinea, basnopisca La Fontaine, kritičara i književnog teoretika Boileaua, povjesnika i kroničara Saint-Simona, književnice Gospođu de la Fayette i Gospođu de Sevigne, duhovitog autora Maksima La Rochefoucaulda, arhitekta Mansarta, projektanta znamenitoga versailleskog parka Le Notrea, slikara Poussina i skladatelja Couperina.
2. Bilješka o piscu
Jean-Baptiste Poqelin rođen je 1622, u Parizu, kao sin dvorskoga tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Vrlo kratko službuje kao odvjetnik, a 1643 osniva zajedno sa obitelji Bejart kazališnu družinu “Illustre Theatre” (“Čuveno kazalište”). S Bejartovima nastupa u pokrajini i Parizu i 1644. uzima umjetničko ime Moliere, po kojemu je poznat i danas. Nakon nekih financijskih poteškoća Moliere, sada već vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog moćnog plemića. Na tim putovanjima Moliere piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Slijedeće godine izvedene su Kaćiperke, prvi veliki Molierov književni i kazališni uspjeh, i otada je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.Nakon izvedbe Škole za žene i kralj se osobno zauzima za njega, dodijelivši mu kao prvom francuskom glumcu stalnu novčanu pomoć.Umro je 1673. godine, od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja Umišljenog bolesnika. Četiri dana nakon smrti trajali su pregovori oko njegova sprovoda. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom djelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke karijere.Prema zapisima suvremenika, Moliere je bio nizak i pomalo zdepast, okruglih nogu i jake glave usađene u ramena. Bio je otvoren i pošten, što mu je u svim krugovima stvorilo vrlo mnogo prijatelja i zaštitnika, pa čak i naklonost Luja XIV. Kao izvanredan glumac karakternoga tipa, interpretirao je gotovo sve svoje glavne junake.
3. Počeci kazališta
Početkom XVII. stoljeća Francuskom putuju mnoge putujuće družine, koje nastupaju po sajmovima i gostionicama na improviziranim pozornicama. Takva je bila i Molierova družina. Nakon što se vratila sa svojih putovanja po francuskoj pokrajini 1658. i pošto se predstavila kralju izvedbom jedne Corneilove tragedije, postiže čast da je kraljev brat uzima pod zaštitu , što je značilo da dobiva stalnu novčanu pripomoć, kao i pravo nastupa u javnim dvoranama.Nakon Moliereove smrti 1673., njegova družina, koja je bila u neprestanim umjetničkim sukobima s onom iz Hotel de Bourgone, spaja se s trupom kazališta Marais, ali glumci ne dobivaju nikakve privilegije niti počasni naslov kraljevi glumci. 1680.g. kralj Luj XIV. spaja bivšu Moliereovu družinu, ujedinjenu s kazalištem Marais i glumce Hotel de Bourgogne, pomiruje ih i osniva Comedie-Francaise. Tako je nastalo prvo stalno državno kazalište u Europi, koje je imalo svoj status i bilo materijalno osigurano. Zadaća im je bila svakodnevno prikazivanje francuskih ponajboljih dramskih djela.Udruženi u grupe glumci su razmjerno dobro prolazili, pogotovo oni koji bi došli pod zaštitom.
4. Molierova djela
Više od trideset Molierovih djela koliko su nam danas poznata možemo podijeliti u nekoliko stilskih skupina:
a) Farse. Temelje se na često drastičnim efektima, zamjenama osoba i grubljom komikom. Najpoznatije od njih su Šganarelle ili Umišljeni rogonja (1660) i Liječnik protiv volje (1666).
b) Komedie-baleti, operni libreti prigodnice za kraljevske svečanosti, komične pastorale i herojske komedije. Tu pripadaju komedije Građanin plemić (1670), Umišljeni bolesnik (1673), Ženidba na silu (1664), Gospodin de Porceaugnac (1669), zatim melodrama Dom Garcie od Navarre (1659), te niz baleta i prigodica.
c) Polemičke komedije. To su djela koje Moliere piše u vlastitu obranu. Tako, odbijajući lažne optužbe nakon Škole za žene, piše Kritiku škole za žene (1663), te Versaillesku improvizaciju - iste godine.
d) Komedije temeljene na zapletima. Po uzoru na improvizirane talijanske komedije, Moliere piše četiri takve scenske igre, od kojih su najpoznatije Ljubavni spor (1656) i Scapinove spletke (1671).
e) Komedije u kojima se kritički promatra društvo i pojedini izopačeni značajevi. Ove komedije ulaze u najviši domet Molierova književno-dramskog stvaralaštva. To su Kaćiperke (1659), Škola za muževe (1662), Škola za žene (1662), Don Juan ili Kameni gost (1665), Mizantrop (1666), George Dandin (1668), Tartuffe ili Varalica (1669), Škrtac (1668) te Učene žene (1672).
5. Bilješka o djelu
Moliere je smatrao neka dostignuća i ostvarenja literature općim i zajedničkim dobrom iz kojeg se mogu crpsti mnogi poticaji.Najpoznatiji Moliereov uzor za Škrca je Plautova komedija Auluarija, iz koje je preuzeo niz situacija i scenskih odnosa, s jednom temeljitom razlikom. Plautov Euklion, kao i Držićev Skup, svoje je blago našao, a Moliereov Harpagon do svog bogatstva dolazi postepeno lihvom. U nizu je situacija prikazan onovremeni način stjecanja kapitala na račun zaduženih, i to nemilosrdnim kamatnjakom i svim mogučim novčarskim spletkama.U Škrcu možemo naći tri temeljna motiva. Prvi je nastojanje sinovljevo da uz pomoć sluge pokrade oca, što je izazvalo mnoge polemike. Drugi je rivalitet oca i sina koji se bore za naklonost iste djevojke, dok bi u trećem planu bile ljubavi Valera i Elise, te Mariane i Cleanta.Scenskim zbivanjima oko Harpagonove Škrtosti, koja se rješavaju tek na kraju, gledaoca drže u neprekidnoj napetosti. Hoće li Valere uspjeti u svojoj namjeri da dobije Elisinu ruku, kako će završiti spor između oca i sina oko Marianine naklonosti, te hoće li sin uspjeti oteti ocu škrinjicu s novcem?Moliere je Škrcem opisao vrijeme u kojem je živio i kojeg je osjećao. I sam dužnik u mladosti, osjećao je pokvarenost okoliša koje nije moglo odoljeti zovu zlatnika ni po kojoj cjeni.
6. Lica
HARPAGON
Cleantov i Elisin otac, ima oko šezdeset godina:
HARPAGON : “I ja to govorim: sa svojom mliječnom kožom, sa svoje tri zasukane dlake nad usnama kao mačji brk, s vlasuljama od kučine, sa širokim hlačama i razdrljenim trbusima.” (str. 134.)
Zbog svoje pretjerane škrtosti tjera sve ukućane na oskudan život. Svojoj kćeri i sinu dopušta samo minimalno što im je potrebno za život, svoje konje ne hrani ako ne rade, a sluge izgledaju izgladnjelo. On je u stalnom strahu zbog skrivene škrinjice i sumnja na svakoga.
JACQUES : “...Jedan kaže da dajete tiskati posebne kalendare s udvostručenim kvatrima i produljenom korizmom da uštedite na postovima kojih se moraju držati svi vaši ukućani. Drugi priča da uvijek sa slugama izazovete neku svađu uoči darivanja o Novoj godini ili kad odlaze iz službe samo da nađete izgovor da im ništa ne biste morali dati. ...Ukratko, kad već hoćete da vam kažem, kamo se god čovjek okrene svuda vam se rugaju i smiju, a nigdje vas ne nazivaju drugačije nego škrtac, lakomac, lihvar i gulikoža.” (str. 140.)
CLEANTE
Harpagonov sin, voli Marianu. Poštovao je očevu moć da odlućuje nad njegovim željama, ali se zbog njegove škrtosti spremao da ga pokrade.
CLEANTE - “Da, volim. Ali prije nego ti kažem ostalo: znam da ovisim o svome ocu; da naziv sina traži od mene da se pokorim njegovoj volji, da se ne smijemo ni s kim vezati bez pristanka onih koji su nam dali život...” (str. 113.)
MARIANE - “Nisam. Ja ne znam tko je on, ali znam da je stvoren zato da bude voljen. Kad bih mogla slobodno birati, izabrala bih najradije njega, i on je upravo razlog što se tako strašno bojim muža koga hoće da mi dadu.”
ELISE - Harpagonova kći, voli Valera.
VALERE
Anselmov sin, voli Elisu. Uspio se ugađanjem zasvidjeti Harpagonu.
VALERE - “Vidite kako sam u tome spretan i kako sam mu vješto morao ugađati da mu se uvučem u službu; kako se sakrivam pod maskom simpatija i duševne srodnosti da mu se svidim i kako se svaki dan pred njim pretvaram da steknem njegovu sklonost.” (str. 112.)
MARIANE - Anselmova kći, voli Cleanta. Njena majka želi da se uda za bogatog čovjeka kako bi se rješili bijede. Frosine joj predlaže Harpagona, jer je već u šezdesetoj.
ANSELME - Valerov i Marianin otac. Mislio je da su mu djeca i žena stradali u oluji na brodu.
FROSINE
Svodnica, uvijek uspjeva u svojim poslovima, osim sa Harpagonom.
FROSINE - “Ali ja sam umjetnik da muzem ljude: znam tajnu kako da ih smekšam, da im poškakljam srce i da im napipam mjesto gdje su osjetljivi.”
JACQUES - Harpagonov kuhar i kočijaš. Vrlo dobro zna kakav mu je gospodar, koji ga često tuče.
JACQUES (sam) - “Neka vrag odnese iskrenost! Od nje nikakve koristi. Odsada je se odričem i neću više govoriti istinu. Još nekako dok me tuče moj gospodar, on bar ima neko pravo na to, ali tomu ću se gospodinu upravitelju osvetiti čim budem mogao.
7. Sadržaj
Prvi čin
Na samom početku upoznajemo se sa situacijom oko Valera i Elise. Elisa je zaljubljena u Valera, te želi pridobiti bratovo i očevo dopuštenje da se uda za njega. Valer se uspio ugađanjem uvući u Harpagonovu službu i pridobivati njegovo povjerenje.Cleant otkriva Elisi da je on u sličnoj situaciji sa Marianom, te da želi pridobiti oca kako bi se njome oženio.Na njihovu nesreću Harpagon ima druge planove. Kako bi dobio još novaca, želi Cleanta oženiti za bogatu udovicu, a Elisu dati Anselmu, koji ne traži miraz. A on je namjeravao uzesti za ženu Marianu, jer je čuo da je skromna i lijepa.
Drugi čin
Cleant zadužuje La Flechea da mu pronađe zajmodavca koji bi mu dao zajam od petnaest tisuća franaka. La Fleche pronalazi zajmodavca preko posrednika Simona. Ne znajući da mu je to otac odlučuje pristati na sastanak i na velike kamatnjake. Na kraju se otkriva da je zajmoprimac Claude, te Harpagon odlazi razočaran na još jedan neuspjeli posao.
CLEANTE: “Zar ne crvenite što takvim poslovima sramotite svoj stalež, što čast i ugled žrtvujete nezasitnoj želji za gomilanjem škude na škudu i što ste se po svom kamatnjaku nadmašili i najprepredenije prijevare što su ih ikada izmislili najslavniji lihvari?” (str. 129.)
Dolazi Frosine, koja je trebala nagovoriti Marianinu majku da pristaje dati svoju kćer Harpagonu. Ispričala je zatim Harpagonu kako Mariana voli stare muškarce i kako je ona vrlo štedljiva, te nebi trošila mnogo.
Harpagon poziva na večeru Marianu i Anselma.
Treći čin
Harpagon dodjeljuje poslove za pripremu večere slugama. Pri tom svakome napominje da štede što bolje umiju.
HARPAGON: “...Tvoja će, Brindavoine, i tvoja, La Merluche, dužnost biti da perete čaše i da točite piće, ali samo kad bude tko žedan, a ne, kako to imaju običaj neke neotesane sluge, koji izazivaju goste i nude ih da piju kad oni uopće na to i ne misle. Čekajte dok vas nekoliko puta zamole i nikad nemojte zaboraviti da donesete mnogo vode.” (str. 136.)
Mariane priznaje Frosini da joj je teško udati se za Harpagona, jer prepoznaje u njegova sina, Cleanta, svoju ljubav. Cleant skida prsten s očeve ruke i daruje ga Mariani.
Četvrti čin
Valere, Elise, Cleante i Mariane, razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja.
Pretvarajući se da ne želi Marianu, Harpagon otkriva Cleantove osječaje prema njoj. Te se sav bjesan odriče sina i proklinje ga.
CLEANTE: “Dakle tako me hoćete izigrati, oče! Dobro, kad je stvar došla dotle, objavljujem vam da neću odustati od svoje ljubavi za Marianu i da ću upotrijebiti sva krajnja sredstva da vam je preotmem.” (str. 152.)
Dok se otac i sin svađaju, La Fleche pronalazi škrinjicu sa deset tisuća škuda, te je pokazuje Cleantu. Ubrzo Harpagon otkriva da nema svog blaga te počinje sumnjati u sve.
Peti čin
Dolazi sudski istraživatelj i provodi istragu o krađi. Prema Jacquesovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuju Valera za krađu. Dok Valer govori o Elisi, Harpagon ga optužuje za škrinjicu.
HARPAGON: “Dobro, reci mi, nisi li je dirao?”
VALERE: “Ja da je dirnem? Ah, vrijeđate je jednako kao i mene. Izgaram za njom čistom i smjernom ljubavi.”
HARPAGON (tiho) : “Izgara za mojom škrinjicom?”
VALERE: ”Radije bih umro nego da joj pokažem i najmanju uvredljivu nakanu. Ona je za to odviše razumna i odviše poštena.”
HARPAGON (tiho) : “Moja škrinjica odviše poštena?” (str. 162.)
Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je Napuljski plemić, sin Don Thomasa d’Alburcy. Anselmo priznaje da je Don Thomas d’Alburcy zapravo njegovo pravo ime, pa po tome Valere i Mariane njegova djeca.
Harpagon pristaje da prepusti Marianu, Cleantu u zamjenu za njegovu škrinjicu. Te dopušta da se vjenčaju, kao i Elisiu za Valera, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odjelo, na što on rado pristane.
8. Zaključak
Jean Baptiste Moliere je najveći francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima obogatio svjetsku književnost. Bio je “promatrač i slikar ljudske naravi”. Nitko nije znao kao on voditi svoja lica kroz komediju, a izaći sa jasnom poukom.On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povečao komiku. Čak je, u prvim predstavama u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju. Tako je šepavost Louisa Bejarta, koji je glumio La Fleche, unio u komediju povečavši komični efekt, jer La Fleche u prijevodu znači strijela, što upućuje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na scenskim nastupima, dodjeljujući ga Harpagonu.Njegovo je pravilo, u pisanju komedija, bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom.
2. Tvrdica
Likovi:
-Kućni bog
-Euklion; gospodar
-Fedra; kći njegova (Euklionova)
-Stafila; stara sluškinja kćerina dadilja
-Megador; Euklionov susjed
Eunomija; njegova sestra (Megadorova)
-Likonid; Eunomijin sin
-Strobil; sluga u Megadorovoj kući
-Antraks
-Kongrion kuhari
-Pitodik; sluga
Kratki sadržaj:
Euklion, ujedino gospodar i glavni lik (škrtac), tukao ju i maltretirao stafilu, jer se bojao da mu netko ne ukrade ćup zlata koji je našao u svom vlastitom domu. Premda je samo on znao za to zlato i nitko više, bojao se da Stafila (Stara sluškinja) ne pronađe to zlato koje je on svim snagama čuvao.
Sebe je smatrao bogatašem, premda se pravio da je najveći siromah u selu.
Euklionov susjed Megador razgovarao je sa svojom sestrom Eunomijom. Eunomija ga je pokušavala nagovoriti da se oženi, jer je osjećala toliku ljubav prema svom bratu.
Ona je željela svom bratu sreću, te mu je predložila da dovede ženu u svoj dom te da ju oženi.
Premda mu je sestra obećala sa će mu pronaći ženu, ali joj Megador predloži da uzme za ženu Euklionovu kći Fedru jer se on i prije bijaše zaljubio u nju.
Eunomija ga u tome podržava premda je Euklion prema njihovom stavu bio siromašan.
Ode Megador ka Euklionu, kako bi ga priupitao za ženidbu.
Premda Euklion bijaše vrlo bogat (zbog ćupa zlata koji je pronašao), kaže Megadoru da s novcem baš ne stoji najbolje.
Premda je imao veliko bogatstvo Euklion rekne da nema dovoljno kako bi mogao udati svoju kći. Naime on je smatrao da je Megador njemu ukrao zlato pa ode u kuću da provjeri da li je zlato još uvijek tamo gdje ga je on sakrio.
Premda bijaše zlato netaknuto, on se vrati da nastavi razgvor sa Megadorom.
Dakle, Megador Eukliona poče ispitivati poviše glupih pitanja kao što su npr. Poznaješ li ti mene, kakva sam ja roda, da li sam pošten,…
Euklion je odmah pomislio kako Megador sprema opaki plan kako bi ukrao njegovo zlato, no kad mu je Megador rekao da želi njegovu kći za svoju ženu, Euklion je mislio da se on šali, ili da mu se došao rugati zato što je siromah, no Megador nije ni pomislio na takvo što da mu se ruga nego ga je dostojno pitao takvo nešto.Premda je Euklion govorio kako je siromah i kako nema dovoljno novaca da mu kći uda na kraju je ipak pristao jer je Megador rekao da će sve on platiti.
Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kći još danas udaje, dolazi Strobil s hranom i vodi dvije sviračice i dva kuhara s njihovom čeljadi. Kuhari Antraks i Kongrion su pripremali svadbu.
Pitodik-glavni sluga svako toliko je provjeravao kuhare da li rade svoj posao.
Kad je Euklion došao kući sa tržnice mumljajući kako je tržnica skupa, začuje Kongriona (kuhara) kako viče da treba veći lonac jer u ovaj niš ne stane. Odmah je pomislio kako ga kuhari planiraju pokrasti te ih potjera iz kuće.Euklion se najviše bojao za svoje zlato da ga netko ne ukrade te ga sakri u Hram.
Naime Strobil je čuo baš sve što je Euklion u sebi mumljao o svome zlatu, te je pretpostavio kako je Euklion svoje zlato skrio u Hram.
Strobil ode u Hram te ukrade Euklionu njegovo zlato.
Euklion dođe kući sav razbijen jer nestade zlato koje je tako pozorno čuvao.
Pritom u kuću ulazi Likonid (Eunomijin sin) te pokušavši reći Euklionu kako njegov ujak Megador više ne želi u taj brak, tj. Da se više ne želi oženiti za njegovu kći i kako mu je žao, Euklion odmah pomisli kako je on ukrao njegovo zlato te ga odmah optuži.
Na posljetku Likonid , nakon podosta uvreda upućenih njemu sa strane Eukliona, mu uspije reći za taj događaj.Euklion više nije znao za sebe.
Potom Likonid ode i sretne slugu Strobila koji mu oda tajnu da je Euklinu ukrao zlato. Likonid ga prisili da mu da zlato kako bi ga mogao vratiti Euklionu.
Likonid je Euklionu uspio vratiti zlato te se tako iskupiti i oženiti za Euklionovu kći Fedru, za koju se trebao oženiti njegov ujak Megador, ali u tome nije uspio.
3. Tvrdica
Bilješka o piscu
Moliere, pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin, rođen je u Parizu, u imučnoj trgovačkoj obitelji.Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu,a pravo je studirao u Orleansu.U Pariz se vraća , kad je imao 36 g. 1643 g utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”.To kazalište djeluje uglavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu, Rouenu.Njegova kazališna družina 1658 g. ima deset članova i dolazi u Pariz.Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu.U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Molierove smrti.Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik.Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana , da popišu njegovo bogastvo.Naslijedio je od oca dobar dio tog bogastva, ali je svojim radom uvećao bogastvo.
Djela su mu:Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kaćiperke, Škola za žene, Don Juan, Mizantrop, Škrtac, Građanin-plemić, Učene žene, Umišljeni bolesnik.
Klasicizam i Moliere
Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st.Glavna karakteristika tog razdoblja je čovjekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjećaja.Tadašnje društvo vladalo se po određenim pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta pravila vladaju i u Molierevu Škrtcu te su uz razum , jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena, kao npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali život” i “mnogo bolje vide što je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašću”.Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom, nasljeđenom još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Moliere njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smješne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije(npr.”Zar se se liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabratti koju vam drago bolest, oni će joj pronaći razlog i kazati vam zašto se oboljeli”).
Glumci su u Molierevo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa zbog toga se Moliere okomio u svoji djelima na lječnike jer su oni u ono vrijeme vrlo cijenjen stalež.
U svojim djelima Moliere poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g.Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje.Što susrećemo u Molierovim komedijama.
Moral ili razum?
Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko trebanovac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac a ne zna što da s njim započne?
Cjelo to razdoblje je prožeto filozofijom.Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti.Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svjetu, o njegovoj biti.Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg.Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svjet.Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka , budući da je upitanju njihov bolji život , dovest će do promjena u tadašnjem društvu i umjetnosti.
Čast i moral postaju jedna nedjeljiva cjelina , ali što je čast ? - samo težnja da se razumom dokući smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.
Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum , su samo sredstva da se dokući smisao našeg života, njegova bit i esencija.
Komika
Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao.
Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika , je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac=Elise).Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazato nizom primjera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori djecu da se previše raskošno oblače(a jedva da nađu neku pristojnu odjeću), Harpagonovo lihvarenje itd.
Harpagon ili ti škrtac
Gdje?U Parizu.Zašto?Sam bog zna.Kako bilo da bilo , Harpagon je tu i kani ostati gdje je.Namjerava do kraja vječnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću.Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana.Ta je škrtost centralna tema Moliereve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima koja dovode gledatelja do smjeha a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav?
Za njega je novac , njegova ljubav i jedina religija koju priznaje.Iskrištavanje tuđeg jada , da bi što više zaradio , za njega je način života a škrtost njegovo biće u cjelosti.Svako je za njega sumnjiv, sam da je nasvjetu njegov je najslađi san.Gospodin je Harpagon čovjek koji je od svih ljudi najmanje
čovjek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najnedarežljiviji.Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnosttako da razveže kesu.Pohvala, poštovanja, dobronamjernosti i prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati.Ništa nije tako suho i jalovo ko njegovo zahvaljivanje i njegova ljubaznost.A riječ dati tako mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego:Posuđujem vam ruku.
Posljednjih godina svog života Gundulić piše složeni ep Osman, koji je, iako sačuvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeću. Iz neutvrđenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15. ) koja je nadopunio I. Mažuranić. Autori starijih i manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkočević i M. Zlatarić. I drugo Gundulićevo slavno djelo, polimetrična pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulićevo dramsko djelo, već je on autor i deset drama, kojih se, nazivajući ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gundulić spominje u predgovoru u potpunosti je sačuvan prijevod Rinuccinija , odnosno Arijadna, te Prozepina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomično sačuvane. U istom predgovoru Gundulić se odriče i svojih mladenačkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Sačuvano Gundulićevo svjetovno pjesništvo uključuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandice.
Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teološko-meditativna pjesma Od veličanstva božijeh. Pobožne je tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktičnih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gundulić utemeljuje žanr religiozne poeme, koji će nasljedovati I. Bunić, I. Đurđević, A. Kanižlić i dr.
Tekst Pjesni pokornih kralja Davida i Gundulićevih kraćih pjesničkih sastava donosimo prema izdanju: Djela Dživa Frana Gundulića, drugo izdanje, prir. Đuro Körbler, Stari pisci hrvatski knj. 9, JAZU, Zagreb 1919.
Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je pisan krajem 1637. i u tijelu 1638. ), rado čitan i stoga u 17. i 18. stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer umro je 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji vezani uz njih, a spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Dopjevatelji su, upotpunjavajući ep, zaokruživali pojedina fabularne linije. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19. stoljeća.
Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.
Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.
Ista govorna perspektiva poslije prelazi u razmišljanje o ljudskoj prolaznost. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod h
Hoćima te smrt Osmanova.
U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj, okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima. U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstit prijestolje i o sklapanju mira s Poljacima. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji će mu na kraju doći glave. Ali-pašinu putovanju u poljsku posvećeno je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom. U šestom pjevanju Krunoslava odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu. U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice i poljskog kraljevićaVladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećaje da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada. Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik. U sljedećem pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana. Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od 16. do 20. pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i vode do novoustoličenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, i naposljetku, njegovom smrću.
Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teče kronološkim slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posvećena zbivanjima u Poljskoj i Smrti Osmanove – koja obuhvaća sudbinu mladog sultana.
Osan je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i rumenog lica:
Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:
U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh čela.
(II, 81-88)
Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:
Konj biješe ovi okoš, mladan
go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.
Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini.
(XX, 49-56)
Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i kao "sivi soko od sjevera" prerasta u simbol kršćanske pobjede. On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera priče:
…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više.
(IV, 61-64)
U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život, i odlazi u Carigrad da bi ga prerušena u ugarskog trgovca otkupila. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaručniku.
Stihovi epa večinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:
Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujući miran nije;
ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroči,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.
Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i antiteza. . Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd. ). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:
O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi.
(VII, 113-116)
Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju , Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.
Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj prolaznosti, o slobodi i ljudskoj oholosti istodobno navode čitača na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.
Bleška o piscu:
Kafka, Franz (Prag, 3. 7. 1883 - Beč 3. 6. 1924), austrijski književnik. Poreklom iz imućne porodice praškog Jevreja. Radi lečenja putovao u Nemačku, Italiju, Francusku, Švajcarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio.
Neprestano pod pritiskom i u teskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti celoga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovesti javljaju kasnije kao delovi romana ili kao nove, prerađene celine pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogačuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svet nije više onaj klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovek je usamljen i uplašen, deo mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a cilj nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, doterane realističke pojedinosti i elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja utisak složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.
Odnosi među likovima:
Otac: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopšte izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a posle umire zbog toga.
Majka: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi videti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.
Greta: Greta je jedina u porodica koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namerama da je upiše u konzervatoriji, budući da je tako lepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati, diže ruke s njega.
Tematika:
Kafka u ovom delu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cela porodica ga mrzi i hoće ga se rešiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Uprkos svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, celi njegov svet je mala soba iz koje nesme izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzeo i hteo je učiniti bilo šta da bi ga se rešio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je takođe volela, ali upravo zbog toga ga nije želela videti jer nije podnela sve to.
Zaključak:
Kafkin je svet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.
Svet u kome je Kafka vođen i u kome je on živeo jeste onaj Staroga zaveta. On je taj svet napustio, ali ga se nije rešio, transponirao ga je u svoje vreme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna poruka sveta Starog zaveta jeste apsolutni suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.
Beleška o piscu:
Charles Dickens rodio se u Landportu 1812. Srednja i “niža srednja” klasa (kako ih obično nazivaju Englezi), to jest državni činovnici, obrtnici, sitni trgovci itd., živeli su prilično dobro. Siti, zadovoljni, divili su se britanskoj imperiji. Ukratko, bili su to tipični malograđani koji nisu želeli nikakvih promena, zadovoljni trenutnim stanjem. U toj “nižoj srednoj klasi”, u porodici siromašnoga državnog činovnika, proveo je detinjstvo Charles Dickens. Bio je drugo od osmoro dece. Pouke koje je poneo iz detinjstva ostali su mu u neizbrisivom sećanju do kraja života i bili su presudni za njegov razvoj kao čoveka i pisca.
Rano je upoznao bedu i nemaštinu. Dok je još bio dete, otac mu je zbog dugova dospeo u zloglasni londonski zatvor Marshalesa. Posećivao ga je s majkom i zauvek zapamtio tu ružnu zgradu i jadnike koji su u njoj bili zatočeni. Porodica je zapala u takvu bedu da je i mali Charles morao prekinuti školovanje i zaposliti se kako svi skupa ne bi skapavali od gladi. Posle je u svojim romanima oživeo uspomene na to svoje jadno, prezreno detinjstvo.
Godina 1836. značajna je u piščevu životu. Početkom te godine izlazi mu prva knjiga, Bozove skice, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do sada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kćerkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi mesečni sveščić Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, izvanrednog humorističnog romana. I dalje se nižu uspesi, Oliver Twist, Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja, Stara prodavaonica retkosti, Barnabyjem Rudgeom, David Copperfield i mnogi drugi.
Posednji mu je završeni roman Naš zajednički prijatelj. Smrt ga je zatekla dok je pisao Tajnu Edwina Droodea, u pedeset i devetoj godini, 1871. godine.
O delu:
Radnja, zaplet i rasplet u Dickensovim romanima odvijaju se uglavnom prema klasičnim receptima. Glavni junak, koji je obično uzor kreposti i poštenja, prolazi kroz niz kušnji, hrabro se bori protiv svakojakih ljudskih mana i opačina i na kraju izlazi iz te borbe kao pobednik, a ponajčešće se i ženi odabranicom svoga srca, koja je isto toliko dobra koliko i lepa. Poročni i zli ljudi primereno su kažnjeni, dobročinitelji nagrađeni. Ipak, premda obično unapred znamo kako će neki Dickensov roman završiti i kakva će sudbina snaći njegove junake, slika života koju je pisac naslikao uverljiva je i piastična.
Sve navedeno možemo naći u romanu “Oliver Twist”, koji je napisan kao spoj tragičnih i melodramskih elemenata. On je zapravo literarna kritika društvene situacije, siromaštva, primitivnosti i oštra kritika protiv ustanova za djecu koje izrabljuju i muče do iznemoglosti. Delo nije samo kritika društva viktorijanske Engleske u doba industrijalizacije, već je to i galerija likova, od dobroćudnih plemića, prosjaka, beskućnika, lopova do nakaza i ubojica.
Opis glavnog lika:
Oliver Twist bio je bledo, mršavo dete, ponešto niska rasta i sitan.“Međutim, priroda ili nasleđe usadili su bili Oliveru u prsa zdrav i snažan duh, koji se zahvaljujući oskudnoj prehrani u tom zavodu, mogao po volji širiti i razvijati.” Iako je Oliver izvana izgledao slabašno, iznutra je bio vrlo jak, što dokazuju njegove borbe kroz život.
“Nisam ja gad – odvrati Oliver u velikom strahu. - Ja nju ne poznajem. I nemam uopšte sestre, ni oca ni majke. Ja sam siroče, a stanujem u Pentonvileu.”
Pouke i kritike:
Teško bi bilo naći nekog drugog pisca koji je imao oštrije oko da zapazi i najsitnije pojedinosti, i najsićušnije crte. Svi su njegovi prizori i likovi plastični, trodimenzionalni, vidimo ih pred sobom kao u životu. A sve je to začinjeno blagim, divnim, neodoljivim humorom. Taj humor, kojim je na juriš osvojio svoje sunarodnike, javlja se od vremena do vremena u svakoj njegovoj knjizi i tera čitatelja na smeh, širok, zdrav i radostan.
“Oliver Twist” sadrži mnoge tipične oznake Dickensovih djela. Knjiga je privlačna za svakoga tko je prvi put uzme u ruke, a oni koji su je jednom već pročitali, naći će uvek u njoj neka poglavlja, prizore i odlomke koje će rado prečitavati te nikad neće zaboraviti lica što se u njoj pojavljuju.
Mislim da se najugodnije i najsigurnije osećao kad je pisao o deci. I tu je bio pravi majstor. Najviše je kod njih volio i najbolje umeo opisati njihovu prirodnost i nepokvarenost. I zaista, tko može ostati ravnodušan na sve one nesreće i zla što snalaze dobrog i naivnog dečaka Olivera od njegovih malih nogu? Dečaka kojega upoznajemo na njegov deveti rođendan, zatvorenog u spremištu ugljena, pa ga pratimo na naukovanju kod pogrebnika, gdje spava među ljesovima, sam kao u grobu, i koji i posle, kad dođe u London, gotovo neprestano živi negde između tamnice i groba. I kako da čitatelj ne zamrzi opakog i lukavog Fagina i njegova grubog i opasnog ortaka Sikesa, dva oličenja zla što nadopunjavaju jedan drugoga!
Ipak, hteo bih napomenuti da se u “Oliveru Twistu” prvi put jasno očituje i jedna Dickensova slabost, a to je sklonost sentimentalnosti koja će mu u daljnjem književnom radu više štetiti nego koristiti. Katkad ni humor ne može odagnati plačno i otužno raspoloženje izazvan u čitaelja.
O piscu: Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinjstvo je proveo nedaleko Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskom zagorju. 1909. godine u knjizi «Mrkodol» izlaze sabrane pripovijetke: »Muljika», «Duga», «Rudica», te «Alkar». Premješten je u Split i tu radi do 1921. godine, a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire 1933. godine. «Đerdan», «Sa Krke i Cetine» te «Posmrtne novele» su zbirke njegovih priča. «Mladi Lani» i Mladost» su autobiografijske, a napisao je i dva romana «Tuđinac» i «Porodica».
Tema: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu
Ideja: Snaga, junaštvo i tradicija pobjeđuju
Mesto radnje: Cetinska krajina
Vreme radnje: XIX. st.
Likovi:
-glavni: Marta, Rašica, Salko
-sporedni: Stana, Vukelja, Luca i ostali mještani sela
Sadržaj: Kad su Turci vladali u Cetinskoj Krajini živjelo je mnogo junaka, a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku protiv Turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima. Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže, odmah zavolio tu djevojku. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu. Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice, pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio kod kuće, skoro nimalo. Kad je njegova Luca umirala on je također bio u brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam sa sinom Salkom. Kad je Rašica vidi da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago, jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko, kamo li njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna, a k tome majku su joj majku smatrali vješticom. Marta je počela izbjegavati Salka jer je
zavoljela Rašicu. Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom, a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena. Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom. Salko je otišao do marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije mogla reći da se neće udati za njega zbog njegove sreće. Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa. Došao je mjesec Kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopusti. Rašica je rekao da će on trkati alku, a da će mu Salko biti «Momak». Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konj koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Za vrijeme te borbe Salko je ugledao Martino tužno lice, ali kada je Rašica pobijedio na to se lice navukao osmijeh. Poslije alke svi su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka nego da voli njega. Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu. Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap. Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako izlazi iz njene kuće. Tada se javio stari Vukelj, on je imao oko sto godina. On im je rekao da ne griješe duše, te im ispričao priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek bi uzimala robu sa štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj djeci, a ona bi govorila: «A ša ja nisam». Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestalo cijela truba sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv, no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim. Kad su Štriku doveli da izvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva, a ništa dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu, priznao je da je on uzeo ta sukna i založi ih kod nekog trgovca jer mu je trebao novac da plati dug u krčmi. Nisu mu se odmah povjerovali, no kad je donijeo ta ista sukno onda su mu se povjerovali. Tada jedan seljanin viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše. Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila da ne zna ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stane da li zna što je sa Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom je i voda proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju. Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi, a oko nje se poredali seljani. Neki seljani su se
umaknuli i pustili je do majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala. Tako je ponovno došao Kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nast buka i psovka. Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu odbacio je i htio je ponovno pogoditi no nije uspio, jurnuo je iz stazu i tada su ga prepoznali. Svi su vikali Salko!, Salko!, no on se nije obazirao. Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će se poslije očeve smrti oženiti svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav.
Autorovo mišljenje: Ovaj sastav sam napravio da bih nekome olakšao pisanje lektire no svakako bih vam predložio da pročitate knjigu jer je jako zanimljiva.