Leonardov sjaj
 
 
 
Kad razmišljate o Leonardu Da Vinciju, vjerojatno vam na pamet pada Mona Lisa, podmornica iz 16. stoljeća ili, možda, određeni napeti roman. To je zastarjelo. Morate razmisliti i o Mjesecu.
 

Malo je poznato da jedan od najboljih Leonardovih radova nema puno veze s likovnom umjetnošću. Renesansni je genije prije petsto godina riješio drevnu astronomsku zagonetku – Zemljin odsjaj.

Zemljin odsjaj možete vidjeti svaki put kad se na horizontu pri zalasku Sunca nalazi i srpasti Mjesec. Bude li vedro, zalazak 6. listopada bit će dobra prilika za to. Pogledate li između 'rogova', vidjet ćete blijedu sliku punog Mjeseca. To je Zemljin odsjaj.

Tisućama godina ljudi su se divili tom 'pepeljastom odsjaju' ili 'starom Mjesecu u naručju mladog'. No, do 16. stoljeća i Leonarda nitko nije imao pojma o čemu se radi.

U 2005. odgovor bi trebao biti samorazumljiv: kad Sunce zađe za Mjesec, on postane taman, ali ne potpuno. Na nebu ima još jedan izvor svjetlosti – Zemlja. Naš planet na Mjesečevom nebu svijetli 50 puta jače nego pun Mjesec na Zemljinom.

Vizualizirati to 1500-ih zahtijevalo je divlju maštu. Nikad nitko nije bio na Mjesecu i pogledao 'na' Zemlju. Većina ljudi nije ni znala da Zemlja kruži oko Sunca: Kopernikova heliocentrična teorija nije bila objavljena do 1543., 24 godine nakon što je Leonardo umro.

Divlja mašta bila je nešto čega je Leonardo imao u izobilju. Njegovi spisi puni su crteža letećih strojeva, tenkova, opreme za ronjenje i drugih fantastičnih stvari, stoljećima prije nego su uopće napravljene.

Čak je dizajnirao i robota: oklopljenog viteza koji je mogao sjesti, mahati rukama i micati glavom dok je otvarao i zatvarao anatomski vjernu vilicu.

Za Leonarda je Zemljin odsjaj bio primamljiva zagonetka. Kao umjetnik, bio je živo zainteresiran za svjetlo i sjenu. Kao matematičar i inženjer, bavio se geometrijom. Sve što mu je nedostajalo bio je put na Mjesec. Za to je imao dovoljno mašte.

U Leonardovom Codex Leicesteru, napisanom između 1506. i 1510., postoji stranica naslovljena "O Mjesecu: nijedno čvrsto tijelo nije lakše od zraka". U njemu iznosi svoje vjerovanje da na Mjesecu postoje atmosfera i oceani. Leonardo je vjerovao da Mjesec dobro reflektira svjetlost upravo zato jer je pokriven s toliko puno vode.

 

Slika iz misije Apollo 11. S Mjeseca, Zemlja je 4 puta veća od Sunca i 50 puta svjetlija od punog Mjeseca

Za blijedu sliku punog Mjeseca između rogova srpastog, lijepo je objasnio da se to događa zbog toga što Zemljini oceani reflektiraju Sunčevu svjetlost koja obasjava Mjesec.

Pogriješio je 'samo' u dvije stvari: prvo, Mjesec nema oceana. Kad su se astronauti Apolla 11 spustili u More tišine, oni su zakoračili na stijenu. Mjesečeva 'mora' ispunjena su drevnom skrućenom lavom, a ne vodom.

Drugo, Zemljini oceani nisu glavni izvor Zemljinog odsjaja. To su oblaci. Kad astronauti gledaju na Zemlju, oceani su tamni, a oblaci su svijetli.

No, to su nijanse. Leonardo je prilično dobro shvatio princip.

U sljedećim desetljećima, ljudi će letjeti tamo gdje je Leonardova mašta bila prije 500 godina. NASA planira vratiti astronaute na Mjesec najkasnije do 2018.

Za razliku od astronauta iz Apollo misija, koji su ostajali najviše nekoliko dana, novi istraživači ostat će ne Mjesecu tjednima i mjesecima.

Za to vrijeme iskusit će nešto što nijedan astronaut prije nije: noć na Mjesecu. Mjesečev 'dan' traje 29,5 zemaljskih: oko 15 dana svjetla, nakon kojih slijedi 15 zemaljskih dana tame.

Astronauti iz Apolla uvijek su alunirali po danu i odlazili prije zalaska Sunca. Zbog jarkog Sunca, oni nikada nisu vidjeli Zemljin odsjaj ispod svojih nogu. Ali sljedeća generacija astronauta hoće.

Više:
American Museum of Natural History: Leonardo Da Vinci's explanation of Earthshine
Wikipedia: Leonardo da Vinci
Wired: The Real Da Vinci Code

 
 
IskonInternet