Ovaj govor posvetio bih povlačenju granica. Naime, znam da bismo kao dobri zen studenti trebali poslušno govoriti da granice ne postoje - da trebamo prebivati u sadašnjem trenutku, da nema odvojenosti između nas i svijeta. I u određenim trenucima naših  života ta će se istina manifestirati i to će biti način na koji ćemo funkcionirati. Ali stvarna praksa mora biti psihološki iskrena, pa također moramo priznati da u nekim trenucima ne živimo na taj način, već postavljamo sve moguće vrste granica u smislu onoga što smo voljni podnositi ili s čim smo se voljni suočiti, u smislu onoga što smo mislimo da su naše potrebe i toga što smo voljni ili nismo voljni poduzeti da bi se naše potrebe zadovoljile.... Što i kako dalje s granicama pročitajte u još jednom nadahnutom dharma govoru zen učitelja i psihoanalitičara Barrya Magida.

 Jedan način gledanja na granice je taj da zamislimo dva kruga, jedan unutarnji i jedan vanjski. Vanjski krug je naša granica s vanjskim svijetom i mjera toga koliko smo se voljni "rastegnuti". Za koliko onoga što se događa oko nas preuzimamo odgovornost? Koliko onog što se događa oko nas pokušavam kontrolirati? Ako tu granicu prejako rastegnemo - iznad naših stvarnih mogućnosti, mogli bismo postati frustrirani i ljuti. To je ono što se događa u poznatom primjeru "road rage-a" (bijesa koji se javlja prilikom prometne gužve), kada ljudi koji se voze pretrpanom autocestom pokušavaju zadržati nemoguću razinu kontrole nad time što se događa oko njih, i tada svi drugi odjednom "idu prebrzo ili presporo ili nam stoje na putu". S druge strane, primjer ne-rastezanja te vanjske granice dovoljno jako javlja se u slučaju lijenosti ili neodgovornosti, u izjavama poput "To nije moj posao" ili "Što bih ja tu uopće trebao?" U tim slučajevima, potcjenjujemo naše vlastite kapacitete i postajemo cinični ili ravnodušni.

Unutarnji krug pripada onome što smatramo svojim potrebama. I tu također, što je pogotovo tipično za one koji prakticiraju zen ili one koji rade u takozvanim "profesijama pomoći" (kao što su terapeuti ili socijalni radnici op.a. prevoditelja), može postojati tendencija vjerovanja da naše vlastite potrebe trebaju biti svedene na nulu, i da smu ovdje samo da bismo udovoljili tuđim potrebama. Ili ponekad, iz straha ili zbog osjećaja ovisnosti o nekome, držimo se za nekoga ili nešto bez obzira na cijenu - i voljni smo žrtvovati jednu potrebu za drugom kako bismo se dalje mogli držati za to i kako se nikad ne bismo morali suočiti sa strahom ili ovisnosti koja je u pozadini tog odnosa. U takvim slučajevima, psihološki venemo, baš kao i biljka koja ne dobiva dovoljno sunčeve svjetlosti ili vode. Postajemo depresivni ili prenapregnuti. Ta depresija je pokazatelj da iz ovog ili onog razloga nerealistično jako stežemo naš unutarnji krug. Postoji i slučaj u kojemu je naš unutarnji krug preširok: u slučaju kada mislimo da imamo pravo na specijalni povlašteni tretman ili na to da se prema nama odnosi na poseban način. Uobičajene zen prakse zendoa tjeraju čovjeka da se suoči s time, budući da obično nemamo uobičajenu razinu udobnosti ili kontrole u takvim situacijama.

Što duže prakticiramo zen, to ćemo više imati prilike upoznavati naše vlastite strategije povlačenja granica. A prava se zen praksa odvija upravo na mjestu tih granica, pomoću dovođenja naše svjesne pažnje na njih i naše povećane volje da iskusimo anksioznost, strah ili ljutnju koja se javlja u trenucima kada nas život prisili na prekoračivanje nekih od tih naših tako pažljivo postavljenih granica.

Barry Magid - Psiha