«Lažovi se ne rađaju, već ih takvima čini pogrešan odgoj.
 Laži djece djela su onih koji ih odgajaju.»
J. J. Rousseau

Kad roditelji prvi put čuju laž iz usta vlastitog djeteta, i još na izuzetno smišljen, miran i hladan način – kako ga oni doživljavaju i s koliko gorčine i emocionalnih naboja pristupaju rješavanju tog za njih delikatnog problema – zaprepaste se od iznenađenja da su njihov zlatni sinčić ili mala princeza lagali, i to «podlo, drsko i izravno, njima u lice». Šokirani tom činjenicom, pitaju se od koga li je laži moglo naučiti. A da su malo bolje sagledali motive i uzroke dječje laži, pronašli bi te učitelje u vlastitom domu, pa i u samima sebi. Naime, djeca većinu prvih spoznaja, pa tako i prve laži, nauče od svojih roditelja, slušajući ih kako jedno govore ljudima u lice, a drugo iza leđa, kako uz kavu ogovaraju i tračaju rodbinu, prijatelje, kolege, šefove… Da ne nabrajamo, dajemo nekoliko primjera koji će to uvjerljivo pojasniti i ukazati na neke loše postupke roditelja, kojima duboko vrijeđaju dijete i tjeraju ga na laganje.

Prvi slučaj: - Moja kćerkica, dok trepneš okom, nešto slaže. Više ne znam kad govori istinu, a kad laže. Čim zine, sve same laži izlaze joj iz usta. Prije nekoliko dana nazove me učiteljica i kaže da već tjedan dana dolazi u školu bez zadaće i da je već dobila jedinicu iz matematike. I zamislite, čim uđe u stan, baci torbu na kauč, poljubi me i veselo reče: «Danas sam, mamice, dobila peticu. Učiteljica me pohvalila.» Jedva se suzdržavam da je ne lupim. «Daj mi bilježnicu u koju pišeš zadaću» - kažem ja. Bez riječi, donese mi je. Vidim da već dugo nije pisala domaću zadaću i pitam: «Što si jučer imala za zadaću?» «Ništa! Ako ne vjeruješ, pitaj učiteljicu!» - kaže gledajući me ravno u oči. E, više se nisam mogla suzdržati, dreknula sam i rekla: «Kakva si ti grozna lažljivica!» i onda sam je dobro ispljuskala. Ako nešto mrzim, onda su to lažljivci. Malo se zamisli i nastavi: - Ma i ja sam kriva što nisam češće išla u školu. Da sam to učinila, otkrila bih laž odmah pa onda ne bi dijete imalo negativnih ocjena, niti bi lagala. Možda bi i mene trebalo barem malo ispljuskati i kazniti!» - jada se zabrinuta majka.
Drugi slučaj: Jedna ogorčena i razočarana majka požalila se na šestogodišnjeg sina: «Nije mi dao mira dok mu nisam kupila autiće na baterijski pogon, a već nakon nekoliko dana, spremajući njegovu sobu, pod krevetom ih nađem uništene i skrivene u kutiji. Kakva drskost! Toliko me progoniti da ih kupim, zatim ih polomiti, lukavo skloniti i praviti se kao da je sve u najboljem redu. Bijesna od ljutnje uđem u dnevni boravak, a on gleda crtiće i ne zapaža da sam ušla. Ta njegova drskost dovela me do ludila pa dreknem na sav glas:
- Gdje su ti autići?
- Ne znam, mama, gdje su – nezainteresirano će on, a u meni ključa od ljutine i bijesa.
- Nađi ih odmah i donesi!
- Možda ih je netko ukrao? – reče on hladno, ne dižući pogled s TV-ekrana.
- Ti si totalno lud! Pokazat ću ja tebi, majmune lažljivi, kako se stvari čuvaju!
Tek kad sam ih bacila na kauč pored njega, shvatio je da mu laž nije uspjela pa je počeo tražiti isprike i sve dublje tonuti u laži, optužujući sestru i sve druge redom…
Treći slučaj: Treća majka doživjela je od svoje osmogodišnje djevojčice još veće iznenađenje. Svaki put kad se vrati iz škole ispriča joj po jednu zgodu koja joj se tog dana dogodila. Obje su u tome uživale. Bili su to izuzetno maštoviti i nevjerojatni događaji pa je majka jednog dana posumnjala da ih ona izmišlja i mirno joj rekla:
- Izgleda da ti, kćeri, to sve izmišljaš i meni lažeš!
- Da, mama! Vidim da te to veseli i raduje pa sam se s tobom malo našalila.

SPRIJEČITI RAZVOJ NAVIKE

Djeca često znaju smišljeno, pa i drsko lagati, ali roditelji ne bi smjeli gubiti živce i nerazborito postupati. Umjesto etiketiranja, ružnih imena, prodika i prijetnje, mogli su otvoreno i mirno razgovarati i korigirati ono što ih potiče i prisiljava na laž. Ona prva majka otkrila je pravi razlog laži i izvukla pouku, druga je mogla razgovarati o igračkama, pokazati mu ih i upitati ga kako ih je uništilo i iskazati žaljenje što je zbog nepažnje ostalo bez svoje drage igračke i više ju neće moći koristiti. Dijete bi bilo zatečeno, vidjelo djelo svojih ruku i nestašluka i mamu, koja se sva pretvorila u veliko uho i želi čuti istinu. Po njezinom brižnom pogledu i žalosti što ih ono više neće moći koristiti, zaključilo bi da priznanjem istine ima velike izglede proći bez kazne, a upotrijebi li laž, sigurno će je naljutiti i dobiti zasluženu kaznu, pa bi mami reklo istinu. Izvuklo bi pouku da je bolje reći istinu nego laž, ali da mora pažljivije čuvati igračke. Zar mu treba veća kazna od gubitka omiljene igračke?
Treća se laž mogla uočiti mnogo ranije pa pravovremeno prekinuti formiranje navike i spriječiti laganje. Tako je majka, uživajući u dječjoj laži, smješkajući se i hvaleći je, svoje dijete poticala na laganje. Odgovorni roditelji od najranijeg djetinjstva grade povjerenje s djetetom, usađuju mu klicu istinoljublja kroz svakodnevne razgovore, iskrenu komunikaciju, igru, zabavu. To ponajviše čine vlastitim uzorom, jer ne treba zaboraviti onu mudru pedagošku izreku «Riječi uče, primjeri privlače». Dijete što čuje - zaboravi, što vidi - nauči, a što oponaša - usvaja kao trajan oblik vlastitog ponašanja i komunikacije s vršnjacima i odraslim osobama. Djeca najbolje razumiju ono što im se primjerom kaže. I ne samo da razumiju, nego to i oponašaju.
Roditeljski uzori, odnosno modeli koje djeca oponašaju u svakodnevnoj praksi, najbolji su učitelji, odgajatelji i najučinkovitija prevencija, ne samo dječjih laži, nego i drugih ružnih i štetnih navika. Zato narodna mudrost i kaže: «Kakav otac - takav sin, kakva majka - takva kći», ne misleći na nasljedne osobine, nego na dragocjena socijalna iskustva i ponašanja, vrijedne stavove, usvojene moralne norme i etičke vrednote stečene oponašanjem vlastitih roditelja.

Dječja usta prenose tuđe laži
Dječja usta ne lažu, ali laži prenose i često pojedince «ocrne». Mala su djeca nesposobna za laž i laganje. Ona jednostavno ne znaju lagati. Čak i kad ih nagovorimo i kažemo im što će kome i gdje reći, ona će tu rečenicu doslovno i uvjerljivo kazati, ali će već drugom reći istinu.

Primjer 1.
Dok je mama sa susjedom ispijala kavicu i ogovarala prijateljice, zazvoni telefon. «Nikolina, javi se i kaži da sam otišla u grad» - kaže mama kćerki. «Što radi u gradu i kada se vraća?» - pita pozivatelj. «Pije kavu sa susjedom Milkom, a pričekajte samo da je upitam» - reče djevojčica i odjuri u dnevni boravak pitati mamu. «Kad se vraćaš?» «Oko ručka» - reče mama. «Mama stiže oko ručka» - kao iz topa reče Nikolina. «Kako si je pitala, kad je u gradu?» - provjerava pozivatelj. «Pričekajte, samo da je pitam», i opet odjuri pitati mamu. «Mobitelom», kaže mama. «Oprostite, netko zove na mobitel, moram se javiti.» «Nikolina, dušo, ja sam tetka Mira. Daj mi mamu da s njom razgovaram.» «Pričekaj samo malo da je pitam je li se vratila iz grada» - kaže Nikolina. «Mama, jesi li se vratila iz grada pita teta Mira.» «Kaži toj dosadnjakovički da sam još u gradu» - rekla je majka ne vidjevši da dijete drži mobitel u ruci i da ona čuje njihov razgovor. «Teta Miro, mama kaže da se još nije vratila iz grada.» Nakon nekoliko minuta oglasilo se zvono. Nikolina otvori vrata i u stan uđoše Mira i njen muž. Čim ih je čula, majka je skočila, pozdravila ih i izljubila. «Otkud vi sada? Baš mi je drago što ste navratili», kaže majka. «Eto, ovaj dosadnjaković i gnjavatorka navratili da vidimo svoju žrtvu.» Ona ih sa čuđenjem gleda i kaže: «Ma kakvi dosadnjakovići i gnjavatori, vi ste moji najdraži prijatelji!» «Ne muljaj, sve sam čula jer je Nikolina držala mobitel u ruci dok te pitala jesi li se vratila iz grada. Sad vidim kakvo mišljenje imaš o nama. Zbogom zauvijek.» Zalupi vrata i ode.

Primjer 2.
Otac i majka pošli su do rođaka u goste pa su poveli i malog Ivicu i rekli mu da učiteljici kaže da taj dan nije došao u školu jer je bio bolestan. Drugi dan učiteljica ga pita: «Zašto, Ivice, nisi jučer došao u školu?» «Bio sam bolestan» - odgovara Ivica. «A što te boljelo?» – opet će učiteljica. «E, to ne znam. Pitat ću tatu i sutra ću vam reći!» - kaže joj Ivica.

Primjer 3.
Roditelji misle da malo dijete ne shvaća njihov trač. Tako su susjede, ispijajući kavicu, ogovarale šefa i njegovu tajnicu. Mališan se igrao u kutu sobe i čuo kako njegova mama kaže da Slavica, kćerka njihova rođaka, stalno sjedi šefu u krilu. Prvom prilikom kad je Slavica došla u posjetu, Ivica ju upita: «Zašto ti, teta Slavice, sjediš šefu u krilu? Zar nemaš stolicu?» «To nije istina» - reče ona. «Kako nije kad to kaže mama» - uvjerava je Ivica. «Kakav lažov! Ne misliš da bih to za tebe ja rekla, znaš da o tebi imam visoko mišljenje?» - pravda se majka.


Odrasli ni sami često nisu dovoljno iskreni, olako daju netočne iskaze, služe se neistinama i drugim metodama obmanjivana, koje obično nazivamo «konvencionalne laži». Pa, iako time nikome izravno ne nanose štetu, svojoj djeci postaju loši uzori za identifikaciju. Te njihove osobine dijete zapaža, oponaša ih, usvaja takav način izražavanja, komunikacije i ophođenja s drugim ljudima. To mu postupno prelazi u trajnu naviku pa postaje mali lažac.
Roditelji moraju strogo voditi računa o svojim postupcima u odnosu prema djeci, dobro paziti kako se ponašaju i što govore pred njima jer to ima značajan utjecaj na njihov razvoj, formiranje, oblikovanje mlade ličnosti i na pojavu laži. Dijete voli i cijeni svoje roditelje, drži da je sve što oni rade i govore dobro, pošteno i istinito. Stoga se trudi oponašati ih, jer se s njima želi identificirati. To je od djeteta dobro i pozitivno ako su mu roditelji zdravi i kvalitetni uzori, ali ima i loših roditeljskih uzora, a to onda nije u redu. Primjerice, oca je prijatelj pozvao na partiju karata, a on, vidjevši svekrvu da ulazi u dvorište, pred sinom kaže: «Ne mogu jer eno vrag opet nosi svekrvu k nama!» To sinčić čuje i, čim je baka ušla u kuću, unuk ju upita kako je došla. «Vlakom, unuče, moj.» «Pa zašto onda tata kaže da te vrag donio?» «Ne laži, Ivane!» - dreknu otac, izgrdi i oštro kazni «malog lašca» zbog «izmišljotine» i «laži». Zatim se svekrvi uljudno ispričao, iskazao svoje poštovanje: «Da ne znate koliko Vas cijenim i poštujem, sigurno biste mu povjerovali», ponavljajući: «Kakav lažov!»
Što dijete misli o svom ocu? To je svima jasno, ali nije jasno kako je shvatio očev dvolični i neljudski postupak i hoće li ga, kad odraste, oponašati i slične scene priređivati svojoj djeci.
Mnogi roditelji svoje neistinite iskaze, upućivanje djece na iskazivanje određenih neistina i poluistina, ne smatraju lažima ili pak misle da će dijete shvatiti «dobru namjeru» laži, a ponekad ništa ne misle, već žele neku korist, opravdati se, izbjeći nelagodu ili obvezu, prikazati se boljima nego što jesu, osvojiti pozicije, prestiž i afirmaciju koja im ne pripada…

DIJETE NE SHVAĆA DVOJNI MORAL RODITELJA

Od svoje djece roditelji ponekad čak i zahtijevaju da se posluže lažima i neistinom. «Ako me tko traži reci, da nisam kod kuće!», ili kada u javnom prometu žele koristiti povlasticu koja pripada mlađem djetetu, kažu: «Kada te kondukter pita koliko imaš godina, reci…» Kad dijete izostane s nastave po njihovu nalogu, a bez znanja i odobrenja razrednika, roditelji mu nekad kažu da slaže kako je bilo bolesno, ili mu čak napišu lažnu ispričnicu. Ma kako to izgledalo bezazleno i naivno, to je očit i snažan poticaj, loš uzor i negativan primjer odraslih, odobravanje i izravno poučavanje pa i prisiljavanje djece da lažu. Posve je logično da će ona u sličnoj situaciji tako postupati, a to je ono protiv čega se borimo. Dijete ih vjerno oponaša i bilo bi bolje da se ljute na sebe, da korigiraju vlastito ponašanje, da mu budu vrijedni uzori i modeli ponašanja koje će ono slijediti, a da ni sebe ni svoje roditelje nikada ne osramoti.
Dijete ne poznaje dvojni moral. Ono ne shvaća oca koji ga nagovara da slaže kako ima manje godina da bi koristilo besplatan prijevoz, a kod kuće ga uči da ne valja lagati, pa se pita kada i koja laž je dobra, a kada i koja je loša, u kojoj situaciji treba lagati, a u kojoj to ne činiti. Ono će poslušati oca i reći kondukteru da ima manje godina, ali već na drugo pitanje, za koje ga otac nije instruirao, reći će istinu. Npr. da slučajno upita: «Koliko si godina imao jučer?», kao iz topa reći će istinu i time obrukati oca i zbog «te laži» dobiti batine. Najgore je to što je za laž dobilo besplatan prijevoz, a za istinu batine i izvuklo pogrešnu pouku.

izvor: Narodni zdravstveni list / Mr.sc. Ivica Stanić