Lazar Stojanović: Kosovo je uvijek bilo samo srpska kolonija

Lazar Stojanović: Kosovo je uvijek bilo samo srpska kolonija

Zatvarani jugoredatelj predstavio je u Zagrebu svoj film o likvidaciji muslimana.

Lazar Stojanović najprije je studirao psihologiju, zatim upisao filmsku režiju na beogradskoj akademiji, gdje je napravio dva filma, “Zdrav podmladak” i “Plastični Isus” (u oba je zapaženo surađivao njegov kolega iz Zagreba Tomislav Gotovac). Bio je zapažen u studentskom pokretu šezdesetosmaškog razdoblja pa se kao glavni urednik Vidika našao na sudu zbog tematskog broja posvećenog Trećem Reichu. Broj je zabranjen, ali je postupak protiv njega obustavljen.

U studenom 1971. Stojanović je otišao u vojsku u Požarevac, u tzv. Titovu gardu. Pred sam kraj odsluženja vojnog roka, što smatra najmučnijim razdobljem svoga života, uhapšen je i osumnjičen da podriva titoistički sistem.

Pod povećalom se iznenada našao i njegov diplomski film “Plastični Isus”, koji je dotad malo tko vidio jer nije ni imao službenu dozvolu za prikazivanje: U razdoblju nakon Karađorđeva, kada je filmovima “W.R: Misterija organizma” Dušana Makavejeva i “Maestro i Margarita” Aleksandra Petrovića naprasno uskraćeno pravo distribucije u jugoslavenskim kinima, studentski film “Plastični Isus” doimao se kao nečuvena provokacija, ironično seciranje svjetskog totalitarizma, s neušminkanim kadrovima Josipa Broza Tita, koji je sprema održati jedan od najvažnijih govora u karijeri.

Stojanovića su strpali u zatvor, a ukupno s razdobljem u kojem se protiv njega vodila istraga u njemu je proveo tri godine.

Prvu priliku za profesionalni angažman ponudio mu je prijatelj Ljubiša Ristić (čija je svadba zabilježena u “Plasičnom Isusu”), tada iznimno utjecajan redatelj. Iako je dotad radio nepotpisan kao script doktor na nizu filmova, Stojanović je službeno naveden 1980. kao koscenarist produkcije Jadran filma “Luda kuća”, provokativne ali komercijalno katastrofalno primljene prerade dječje ratne priče.

Otad je iznimno angažiran u disidentskim beogradskim krugovima, često putuje (izborio se za vraćanje putovnice) i režira na alternativnim kazališnim scenama. Kao što se nikad nije uklopio ni u jednu od kulturnih sredina bivše Jugoslavije, tako je ostalo i poslije 1990., kada se naglašeno distancira od nacionalističke struje u Srbiji i sve više živi u Americi. Po političkom opredjeljenju sebe opisuje kao radikala, a osobno kao anarhista.

Njegov prošlogodišnji dokumentarac “Škorpije: spomenar”, koji sadrži 12-minutni autentičan, uistinu jeziv, snimak likvidacije muslimana od strane srpskih paravojnih jedinica u Trnovu u Bosni 1995. godine, potresao je srpsku javnost, a pozvan je i na ovogodišnji ZagrebDox. Njegov dolazak u Zagreb koincidirao je s nemirima u Srbiji zbog proglašenja kosovske neovisnosti. Zanimalo me je, kakvo je, kao dobrog poznavatelja balkanskih prilika, njegovo mišljenje o smirivanju situacije u Srbiji i na Kosovu.

- Dugoročno, ja sam optimist, no kako me zanima samo ovo što je ispred nas, tu gledam malo crnje. Vidio sam da se u mnogim velikim konfliktima krv slegne nakon 15-20 godina, no meni su 64 godine i nemam vremena to čekati.

• Ipak, ovo sada nije tako konfliktna situacija u odnosu na ono što se zbivalo početkom devedesetih. Pale se hrvatske i srpske zastave u Zagrebu i Beogradu, ali vi ste s vrlo provokativnim filmom ovdje na ZagrebDoxu, a pulski pobjednik “Živi i mrtvi” upravo je prikazan - i to s vrlo dobrim kritikama - na beogradskom FEST-u...

- Ja sam bio gotovo jedini beogradski kulturnjak u Sloveniji na početku rata i bilo je zbilja malo gadno, ali se za godinu i pol dana sve normaliziralo. Rat se kasnije pomicao i sada je najkritičnije na Kosovu, gdje je jako veliki naboj i nema šanse da se skoro smiri. Za nezavisnost Kosova zalagao sam se još 1972. godine, a potpunu svijest o tome stekao sam u zatvoru, nakon razgovora sa zatvorenim Albancima. Tu sam shvatio da je to kolonijalno pitanje, da je Kosovo oteti komad turskog carstva koji je kasnije dva puta neuspješno koloniziran od strane Srbije. Nema velike razlike između Alžira i Kosova. De Gaulle je bio vrlo pametan pa je shvatio da je za Francusku bolje Alžircima dati slobodu, no tada su ga njegovi Francuzi pokušali ubiti. U Srbiji još imate političare koji tvrde da je to “naše”! Pa kako mi to možemo držati?! Sa šest posto ljudi?! To je kolonija, tu se vlast može održati samo silom.

• Neki političari možda tako i ne misle, oni samo strahuju od birača...

- Pa to je to. Tamo ima pametnih ljudi za koje sigurno znam da ne misle ono što govore. Kad sam u Beogradu, uvijek upozoravam da nisam strani diplomat, nego izravno kažem ono što mislim. A to je upravo ovo što sam rekao.

• Čime se vi sada bavite u Americi?

- Kada samo tamo došao, naivno sam mislio baviti se filmom, no sada uglavnom živim od prodaje nekretnina. Prvo sam predavao film na Newyorškoj filmskoj akademiji i na stručnoj školi Film Video Arts, što je bilo super, ali je plaćalo rentu najviše dva dana u tjednu. Nudili su mi i stalan posao na tim akademijama, ali ne u New Yorku nego u Ohiu. Nisam došao u Ameriku da živim u šumi, nego u gradu. Radio sam nekoliko godina kao prevoditelj za State Department te položio ispit koji mi osigurava status njihovoga konferencijskog prevoditelja. Što je bilo dobro, ali je i tu sve ovisilo o tome kada ima i kada nema posla. Radio sam između ostalog i za Ujedinjene narode, tijekom sedam godina bio sam po nekoliko mjeseci na Kosovu, ali to je sve bilo povremeno.

Prije godinu i pol dana vratio sam se za stalno u Ameriku - tamo imam državljanstvo već sedam godina - i razmišljao koji posao najbolje može iskoristiti moju sklonost za komunikaciju s ljudima, a od čega mogu najbolje zaraditi i dobiti slobodu za svoje projekte. Ispalo je da su to nekretnine. Radim za jednu dobru brokersku filmu, prodajem stanove i kuće, uskoro ću polagati ispit za viši stupanj i razmišljam gdje ću se skrasiti. Po svoj prilici, to će biti Nepal, o kome već dugo sanjam.

Svojedobno sam dvije godine boravio u Indiji, Šri Lanki, Indoneziji i Nepalu, obitavao po budističkim samostanima, i to mi je bilo najljepše razdoblje života. Tamo bih s onim novcem koji ću dobivati od mirovine - vjerojatno oko tisuću dolara - mogao živjeti krajnje udobno. U Americi ne bih mogao preživjeti bez pet tisuća. Namjeravam se sada malo više angažirati i na filmskom planu. Cijena tehnike je veoma pala, s digitalnom tehnikom možete napraviti krajnje profesionalne filmove i namjeravam se u to upustiti.

• Kako vam je bilo na Kosovu?

- Tamo sam bio s mirovnim snagama UN-a. Budući da u takvim nemirnim sredinama ništa nije bilo sigurno, imao sam i svoje konspirativno ime, Larry Stanton, koje je odgovaralo mojim srpskim inicijalima (zbog toga se i moja filmska kompanija zove Last Productions). Nikad ne znaš tko će zapucati kada progovoriš srpski. Nije tamo bilo lako, mirovne snage zapravo su eufemizam za rat. Stalno sam pratio specijalnog savjetnika generalnog sekretara UN-a i po nekoliko puta tjedno helikopterom letio po čitavoj oblasti. Bilo je uzbudljivo, ali Kinezi imaju dobru izreku - ne dao ti bog da živiš u uzbudljivom vremenu! Procijenio sam da sam suviše star za to, a osim toga i politički proces u kojem sam sudjelovao priveden je kraju.

• 90-ih ste godina napravili nekoliko zapaženih dokumentarnih filmova, ali u vašim internetskim biografijama naveden je samo jedan dio...

- Dosta je važan BBC-jev dokumentarac “Srpske freske” iz 1993. koji je prividno bio etnografski, ali je pokazivao mnogo više od toga. Kao glavni redatelj je potpisan danas u Engleskoj vrlo uspješni Pawel Pawlikowski, a meni su se samo zahvalili, no zapravo sam ja u njemu bio koautor. Prošli smo sve, od Srbije do Republike Srpske i to u doba kad je bilo najopasnije. Na Palama bez mene ne bi mogli ništa napraviti.

• Film je poznat po nevjerojatnim snimkama u kojima Radovan Karadžić pokazuje ruskom piscu Eduardu Limonovu kako da puca mitraljezom na Sarajevo. Kako ste ih naveli da to zabilježi kamera?

- Znate kako se kaže: treba im dati samo dovoljno dugačko uže na koje se oni mogu objesiti. Ako pustite nekoga da se pravi važan, dobit ćete materijal kakav i ne slutite. U želucu mi se sve stegnulo, htio sam Karadžića, onako malog, odvući u grmlje i zadaviti, ali sam se morao suzdržati.

• O njemu ste snimili i film “Život i priključenija Radovana Karadžića”...

- Tu sam pokušavao osvijetliti razne aspekte njegove ličnosti. Za mene je on ratni zločinac najvišeg reda, ali sam nastojao objasniti što je to što se tu još krije. Poslije su mi neki prijatelji iz Srbije prigovarali da prejudiciram, da njega prvo trebaju proglasiti ratnim zločincem pa da mu tek onda ja mogu prilijepiti tu etiketu, što je za mene bila besmislica.

• Naslov vašeg novog filma vrlo je nostalgičan, “Škorpije: spomenar”, no u pitanju je jedan od najneugodnijih dokumentaraca koje sam ikada vidio...

Namjera nam je bila da ne idemo “u glavu” s materijalom o likvidaciji zarobljenika. Htjeli smo pokazati kako su ljudi koji su počinili to ubojstvo iz istoga kraja, iste škole, kao da im pravimo nekakav spomenar, i onda bum!

• Koje ste godine radili na filmu?

- 2005. Ubojstva su se odigrala deset godina prije.

• Točno kada je rat već završavao...

- Da. Na tim kasetama bio je prikazan njihov svakodnevni život i ono na što su najviše ponosni, kako uz blagoslov crkve odlaze u ratne akcije. Kada je Nataša Kandić dobila kompletan materijal, uspjela je pokrenuti sudski proces protiv počinitelja. Sve svjetske televizije prikazale su komadić te grozne snimke, no to nije bilo dovoljno, jer se stekao dojam da, evo, još jedna paravojna srpska formacija vrši nekakve zločine. Zato smo se odlučili na film u kojem ćemo pokazati kontekst u kojem je došlo do zločina. Došli smo do zaključka da je to jedno vrlo homogeno društvo, koje je odraslo zajedno i među njima vlada macho odnos u kojem svi hrabre jedni druge i u kojem zločin ne predstavlja ništa.

Ono što nisam eksplicitno naglasio, a što sam nastojao da bude implicitno, jest to da je ta situacija u kojom se pravimo jakim muškarcima u osnovi homoseksualna. Te šale tog macho kolektiva, njihove psovke, dodirivanja, kupanje u rijeci, sve to ukazuje na latentni homoseksualizam. Oni sami toga nisu svjesni, ali to u takvim vojnim kolektivima uvijek možete prepoznati. No htio sam postići i to da svi shvate da je to univerzalna situacija, tako izgledaju američki skauti, a tako su nekad izgledali i Titovi pioniri. Pitanje je samo što se takvim macho kolektivima smije dozvoliti, a što ne. Ima još jedna grozna stvar koja se tiče rata na Balkanu: kada regularna vojska nekoga zarobi, njega se baca u logor. Kada to naprave paravojne jedinice, njega se likvidira, jer za zarobljavanje oni uopće nemaju predviđenu logistiku.

• Kako su na film reagirali gledatelji u Srbiji?

- Mi smo ga napravili nekoliko mjeseci prije nego što je završen sudski proces protiv pripadnika Škorpija, ali ga nismo smjeli emitirati prije, da ne bismo utjecali na presudu. Emitiran je na Kanalu 92 iste večeri kada je presuda izrečena, što je bila glavna medijska vijest toga dana. Gledanost je bila nevjerojatna, oko 340 tisuća ljudi, što se može usporediti samo s gledanošću nogometne utakmice. Karakteristično je da sutradan nije bilo nijedne reakcije, ni pozitivne ni negativne, ništa, kao da se to uopće nije dogodilo.

Iz mog iskustva, obično vam kažu da je tako nešto falsifikat, no sada se na to nitko nije usudio, film se, jednostavno, nije moglo poreći. I sami znate da se filmom može manipulirati i da je to najčešća obrana kada vidite nešto što vam ne odgovara. No ovo je bilo tako direktno, da je nastao tajac. Mnogo kasnije, nakon dva-tri tjedna, čuo samo komentare, a i to privatno, zašto se bavim samo srpskim zločinima kada se zna da su svi to radili - i Muslimani i Hrvati. Odgovorio sam na to: ovo je jedini materijal do kojeg sam došao, a ako mi vi pružite neki drugi, rado ću se njime pozabaviti.

Izvor: jutarnji.hr