Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Krvavi tragovi mafije  (Pročitano 51468 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Pucnji u direktora JAT

Piše Zagorka Uskoković

ISPRED svoje kuće u Ulici Jaše Prodanovića 20, u centru Beograda, ubijen je Žika Petrović (61), generalni direktor Jugoslovenskog aerotransporta (JAT). Prvi podaci ukazuju da mu je zločinac pucao u glavu iz automata "škorpion".
Ova štura vest, objavljena u kasnim satima 25. aprila 2000. godine, za tili čas je obišla Jugoslaviju. O smrti uglednog privrednika i prvog čoveka naše avio-kompanije izvestile su i gotovo sve svetske agencije.
Blaga panika i nespokojstvo počeli su da se šire Beogradom, Jugoslavijom. Posle Pavla Bulatovića, ministra vojnog, mučki ubijenog dva i po meseca ranije, na red je došla, za mnoge, još jedna besmislena žrtva. Logično se nametalo samo jedno pitanje: Ko je sledeći? Policija se ponovo našla u "nebranom gvožđu". Samo što obavi uviđaj i krene sa početnim operativnim radom na jednom slučaju, dogodi se sledeći, još monstruozniji i bez ikakvog smisla.
Žiku Petrovića ubice su čekale da se vrati sa posla. Stigao je kući automobilom "audi", inače vlasništvo JAT. Samo što je parkirao vozilo, pozvao ga je neko od poznanika koji je tuda prolazio. Posle kraćeg razgovora, direktor je krenuo ka kući. Tog momenta, s leđa, prišunjao mu se ubica. Pretpostavlja se da zločinac nije bio sam, već da je imao logističku podršku.

ZASEDA PRED KUĆOM
U PETROVIĆA je ispaljeno nekoliko metaka, tvrdi se pet. Poslednjim mu je, iz neposredne blizine, pucano u potiljak. I to dok je obliven krvlju već mrtav ležao na trotoaru. Kukavički, kako su i došle, ubice su nestale u mraku. Bilo je 21.35 sati.
Hice, u inače mirnoj ulici, niko nije čuo. Nekoliko stanara okolnih kuća izjavilo je da se jednog trenutka začulo nešto nalik na lomljavu plastične flaše, ali to niko nije povezivao sa pucnjima. Na osnovu tih svedočenja, ali i drugih podataka policija je došla do zaključka da je egzekutor imao oružje sa prigušivačem, kalibra 7,65 milimetara.
Još jedna "sitnica" išla je naruku likvidatorima. Veruje se da je zločin izvršen u momentu kad je kamion "Gradske čistoće" prošao pored Petrovićeve kuće i kad je buka koju pravi mogla da zamaskira hice. Čula se i priča da su ubice možda došle tim vozilom, ali je sve ubrzo demantovano.
Pretpostavlja se, takođe, da su dvojica likvidatora imala i saučesnika, koji ih je čekao u kolima, u neposrednoj blizini Ulice Jaše Prodanovića.
Treba li uopšte reći da Žika Petrović nije bio naoružan. Ubili su ga kukavički, iz zasede, pucajući mu u leđa. Nema sumnje da su ga egzekutori pratili i čekali najpogodniji momenat za ostvarenje paklenog plana. On nije slutio opasnost. Malo ko je verovao da bi se čovek takvog soja uopšte mogao naći na crnoj listi za smaknuća.
Na mestu zločina ubrzo su stigle specijalizovane ekipe beogradske policije. Počela je potraga za bilo kakvim tragovima, dokazima, ili nekim podatkom koji bi mogao da ukaže na zločince i nalogodavce. Bio je tu i general Rade Marković, načelnik Resora državne bezbednosti MUP Srbije, inače Petrovićev blizak prijatelj, kao i čelni ljudi SUP Beograd.
Više od samog zločina, javnost je interesovao motiv surovog smaknuća. Ime generalnog direktora JAT nikad nije bilo vezano za neku aferu, poslovni ili politički skandal. Bio je miran, porodičan čovek, otac dvoje dece, okružen prijateljima, drugarima i poslovnim partnerima. Ipak, i takav je nekome zasmetao.
Dragoljub Janković, tadašnji ministar pravde Srbije, rekao je da je ubistvo Žike Petrovića "specifična vrsta državnog terorizma, koji se uvozi ili pokušava da se uveze, a čiji je krajnji cilj destabilizacija vlasti". Prvi čovek pravosuđa naglasio je i da bi "ataci na ljudske živote privrednih, političkih, vojnih i policijskih funkcionera, po željama tvoraca i naručilaca, trebalo da stvore sumnju, paniku i nepoverenje u postojeći sistem i vlast".

OTVOREN DOSIJE - PRAZAN
SA druge strane, Upravni odbor naše najveće avio-kompanije ocenio je da je mučko ubistvo Žike Petrovića klasičan teroristički akt, uperen protiv naše zemlje, JAT-a i najistaknutijih pojedinaca iz privrede i politike. U ovom smislu bile su gotovo sve izjave visokih funkcionera tadašnje vlasti.
U javnosti se nagađalo da su avionima JAT iz zemlje iznošene dragocenost, pa i velike količine novca. Tvrdilo se da je režim sklanjao nelegalno zarađeno bogatstvo, a da je Petrović kao prvi čovek ovog avio-prevoznika u sve to bio upućen.
Kao motiv njegove likvidacije spominjala se i privatizacija naše avio-kompanije, pa čak i kupovina nekih novih aviona, koji bi upotpunili letačku flotu. Mnoge strane i domaće firme javile su se da posreduju u nabavci, ali na kraju ništa od toga nije bilo. Da li je zbog nekih od ovih razloga Petrović izgubio glavu?
Policija je, pak, sa svoje strane ćutala, osim saopštenja, izdatog iste večeri, u kojem se navodi da je nesumnjivo reč o terorističkom aktu "izvršenim nad visokim privrednim funkcionerom SR Jugoslavije". U prvom momentu, ovakvo reagovanje MUP Srbije, neki su primili sa čuđenjem - jer, "otkud to da policija gotovo istog trenutka kad se desilo ubistvo zna da je reč o terorističkom aktu", znači li to i da se znaju zločinci i nalogodavci?!
Do danas je, međutim, dosije o smrti Žike Petrovića ostao otvoren. On je gotovo prazan. Osim izveštaja sa uviđaja, obdukcionog nalaza i izjava nekoliko svedoka -ničeg više nema. Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu dostavljena je i policijska krivična prijava "protiv NN lica".
Ime generalnog direktora JAT tako se našlo na spisku ljudi koji su na spektakularan i nerazjašnjen način usmrćeni na ulicama Beograda. Ako se za neke od njih i mogao naslutiti motiv u nekim mutnim radnjama ili odbijanju da učestvuju u takvim poslovima, toga kod Petrovića nema. NJegovo smaknuće je ostala velika zagonetka. Ne samo za policiju, već i širu javnost.
Doduše, čini se da se nadležni državni organi i nisu mnogo trudili oko toga da odgonetnu "slučaj Petrović". Slična je situacija i danas. Ime generalnog direktora JAT nije na "listama prioriteta". Zašto je to tako?
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Ubistvo prema najavi

Piše Zagorka Uskoković


UBISTVO Zorana Uskokovića Skoleta (37), vođe miljakovačke ekipe i jednog od "vićenijih ljudi" beogradskog podzemlja - iznenadilo je samo neupućene. Od trenutka kad je u Hotelu "Interkontinental" likvidiran Željko Ražnatović Arkan, a sa njim i Milenko Mandić Manda i Dragan Garić 15. januara 2000, Skoletovo smaknuće bilo je pitanje dana.
Uskoković je dobro znao da su mu likvidatori za petama. U medijima se njegovo ime direktno vezivalo za krvavi događaj u čuvenom beogradskom hotelu, a jedan za drugim ubijeni su mu prijatelji i saradnici - Mirko Tomić Bosanac, Radoslav Trlajić Bata Trlaja, Branislav Lainović Dugi, Zoran Davidović Ćanda... Krug se sve više sužavao. Stiglo mu je i poslednje upozorenje, zadnja opomena.
Dva dana pre nego što će, u spektakularnoj poteri beogradskim ulicama, biti ubijen, na ulaz u njegovu zgradu postavljen je snažan eksploziv. Snažna detonacija odjeknula je sat posle ponoći i znatno oštetila višespratnicu u Ulici vinogradski venac u naselju Cerak, gde je Skole živeo sa suprugom i dvoje dece. Od jačine eksplozije popucala su i stakla na okolnim zgradama. Na sreću, niko nije bio povređen.
Prilikom detonacije, porodica Uskoković, koja stanuje na drugom spratu, bila je u stanu. Nisu imali nikakva oštećenja jer je još prilikom useljenja Skole promenio stolariju i ugradio blindirana vrata i prozore. Na samom ulazu u stan bio je postavio i sigurnosnu kameru.

PUCNJI NA ASFALTU
SVE to mu nije pomoglo. Poznavaoci likvidacija znaju da niko nije pobegao smrti i naručenom i plaćenom ubici. O tome je pričao i Skole, ali je verovao da će bar još neko vreme uspeti da izbegne zamku egzekutora. I uspevao je sve do popodneva 27. aprila 2000.
Tog dana oko 16 časova na Uskokovićev "audi", koji je vozio Petar Jokić, na uglu ulica Kneza Višeslava i Pilota Mihajla Petrovića, u naselju Cerak vinogradi otvorena je vatra. Skole je bio na suvozačkom mestu, a pozadi njegov telohranitelj Miloš Stevanović, inače pripadnik SUP Beograd, koji je tih dana bio na bolovanju.
Njihovom automobilu, dok je stajao na semaforu iznenada je prišao drugi auto iz kog je sevnulo oružje. Na rafale iz vozila u pokretu, Skole i Stevanović su uzvratili pištoljima. U tom momentu Jokić je u punoj brzini krenuo preko raskrsnice ka naselju Vidikovac.
Usledila je žestoka jurnjava automobilima, kao i razmena vatre. Sve je podsećalo na scene iz akcionih filmova. Bespoštedna trka između Skoleta i njegovih ubica trajala je narednih 15 minuta. Ispaljeno je više od 50 metaka iz "kalašnjikova", vozila su se lomila prigradskim ulicama.
Bez obzira što je Uskoković bio "na svom terenu i u svom kraju" i ubice su poznavale taj deo grada. Jedna od ekipa egzekutora saterala ga je u ćošak i dočekala u Ulici Sretena Mladenovića Mike. Epilog je bio: dvojica mrtvih i jedan ranjen. Uskokovića su hici pogodili u glavu i vrat, kao i Stevanovića. Jokić je zadobio prostrelnu ranu leve ruke.
Ipak, uspeo je da se izvuče iz auta i nedaleko odatle pozove Hitnu pomoć i policiju. Lekari su uzalud dolazili, za dvojicu njegovih prijatelja nije bilo pomoći. Iako su i Uskoković i ekipa, takođe, pucali, nije utvrđeno da su nekog i pogodili. U opštem metežu, međutim, lakše je ranjeno i nekoliko građana.
Za Zorana Uskokovića Skoleta prvi put se čulo početkom 1992. godine kada je uhapšen pod sumnjom da je umešan u ubistvo Branislava Perovića, inspektora Odeljenja za rasvetljavanje ubistva beogradske policije. Perović je ubijen u kafiću "Bakardi" na Banjici, prilikom legitimisanja gostiju.

MUTNA PROŠLOST
ZA Uskokovićevim stolom, odakle se pucalo na Perovića, sedeli su i Dejan Zoraja i njegov imenjak Jakšić. Tokom sudskog postupka Skole je bio u zatvora jer se sumnjalo da je upravo on ubio inspektora. Ipak, na kraju na dugogodišnje zatvorske kazne osuđeni su Zoraja i Jakšić, dok je Uskoković oslobođen. Mnogi su verovali da su ova dvojica, zbog para, na sebe preuzela zločin.
O Skoletu se govorilo i kao čoveku koji je umešao prste u još dva policijska ubistva. Navodno, imao je udela u likvidacije pukovnika Milorada Vlahovića Vlaje, savetnika u Upravi kriminalističke policije MUP Srbije, ali i potpukovnika Dragana Simića, načelnika OUP Savski Venac. Obojica su prethodno radila i na rasvetljavanju beogradskih likvidacija.
Sve ove priče, međutim, nisu dokazane. Kao, uostalom, ni tvrdnje da je glavni Uskokovićev posao trgovina narkoticima i ukradenim automobilima. Sa druge strane često je boravio u Grčkoj, a zli jezici su tvrdili da se tamo bavio reketiranjem poznatih biznismena. U vreme sankcija počeo je posao sa švercom nafte i cigareta i to preko Makedonije.
U svom vlasništvu Skole je imao i mnogobrojne nekretnine u inostranstvu. Posedovao je nekoliko restorana u Švedskoj i Atini, a počeo je i sa gradnjom hotela u Španiji, preciznije Barseloni. Često je znao da kaže da njegovi "unosni poslovi mnogima bodu oči".
"Poslovnu" imperiju počeo je da širi i u Beogradu, kupovinom lokala i izgradnjom tržnih centara i objekata na ekskluzivnim lokacijama. Jedno je sigurno - Skole je imao puno para, zarađenih uglavnom nelegalnim biznisom. Poznavaoci prilika u beogradskom podzemlju pričali su i da su neke "krupnije ribe" počele da ga reketiraju, da traže sve više para. I to ne samo od njega, već i od drugih, sličnih "biznismena".
Niko javno nije saopštio kako se Skoletovo ime našlo na spisku onih koji su organizovali ubistvo Željka Ražnatovića Arkana. Neki vezu vide u činjenici da je većina aktera te likvidacije bila u bliskim vezama sa njim, počev od ubice Dobrosava Gavrića, preko saučesnika Milana Đuričića Mikija, do odbeglog Dragana Nikolića Gagija. U tom krugu se kreće i ime Andrije Draškovića, za koga, međutim, nije dokazano da je učestvovao u zločinu.
Bilo kako bilo, tog dvadeset i petog dana aprila, pre dve godine, za Skoletovu glavu bile su spremljene čak četiri ekipe egzekutora. Nije bilo šanse da im pobegne.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Zadnji hitac u glavu

Piše: Zagorka Uskoković


SURČINAC Zvonko Plećić Pleća (38) ubijen je s leđa, sa pet metaka, u restoranu "Rojal knez" u centru Beograda 11. septembra 2000. godine. Poslednji hitac mu je, kad je već pao na pod, ispaljen u glavu. NJegove ubice su uhapšene i osuđene na višegodišnju robiju. Reč je o kontroverznom biznismenu Andriji Draškoviću i njegovom prijatelju Aleksandru Goluboviću Batanku.
Iza ovog događaja, međutim, krije se mnogo komplikovanija situacija. Akteri pucnjave na sudu su izneli svoju verziju onoga što se dešavalo, napominjući da je reč o samoodbrani?! Bez obzira na to, sud je ocenio da se radi o klasičnom zločinu. Branioci osuđenih najavili su žalbu na prvostepenu presudu po kojoj Drašković i Golubović treba da odleže po devet godina zatvora.
Policijska ekipa, koja je radila na rasvetljavanju ubistva, šest dana posle toga izašla je na konferenciju za novinare i ispričala kako je došlo do smrti Zvonka Plećića.
- Drašković, njegova nevenčana supruga Eelena Mijatović i Golubović došli su 11. septembra po podne u restoran - naveo je potpukovnik Mijodrag Gutić, tada načelnik Odeljenja za suzbijanje krvnih i seksualnih delikata SUP Beograd. - Posle njigovog dolaska, pred "Knez" je stigao i Plećić, koga je dovezao prijatelj Nenad Antić. Surčinac je ušao unutra, seo za šank i poručio kafu, dok ga je Antić čekao u kolima. Za to vreme Draškovićevo obezbeđenje je "snimalo" šta radi Plećić i primetili su da je pripit.
Iako su sedeli u drugom, zatvorenom delu restorana, Plećić je jednog trenutka video "odabrano društvo" i krenuo ka njihovom stolu. Seo je ne čekajući dozvolu. Počela je prvo tiha rasprava, koja se ubrzo pretvorila u žestoku svađu. Plećić je neprestano vikao da mu je Drašković "ubio najboljeg prijatelja Zorana Šijana", nekadašnjeg vođu surčinske ekipe.Šijan je ubijen krajem 1999. u centru Beograda, a ubica do danas nije pronađen.

PIŠTOLJ ZA POJASOM
- U JEDNOM momentu Drašković je zahtevao od konobara da udalje Plećića, a zatim je pozvao i svoje obezbeđenje - objašnjavao je potpukovnik Gutić. - Plećić je sledećeg trenutka ustao kao da će da krene, i okrenuo leđa društvu za stolom.
Tada Drašković i Golubović pucaju. Ispalili su mu četiri hica u leđa i jedan u glavu.
Začuvši pucnjavu koja je dolazila iz lokala, Draškovićevo obezbeđenje je povadilo oružje i krenulo da puca. U opštem metežu ranili su svog "kolegu" Svetislava Čomića, a zatim teško povredili Plećićevog druga - Antića. Kasnije je utvrđeno da je ovu dvojicu ranio Nebojša Šarović Glavonja.
Posle pucnjave cela ekipa, na čelu sa Draškovićem, dala se u beg. Sutradan su svi pohapšeni, policija je pronašla i pištolje kojima je zločin počinjen, kao i ceo arsenal nelegalnog oružja koje je pripadalo Draškovićevim telohraniteljima.
Tokom uviđaja inspektori SUP Beograd utvrdili su da je Plećić bio naoružan. Ispod njegovog tela (neki kažu da mu je bio za pojasom) nađen je pištolj sa metkom u cevi. Surčinac ga, međutim, nije upotrebio. Prilikom obdukcije utvrđeno je i da je imao dva promila alkohola u krvi.
Tokom istražnog postupka Drašković, Golubović i Šarović branili su se ćutanjem. Ipak, na suđenju su ispričali da su bili uvereni da je Plećić imao oružje u rukama i da su zato zapucali, kao i da je reč o čistoj samoodbrani. Posle saslušanja nekoliko desetine svedoka, veštačenja, pa i rekonstrukcije događaja u restoranu - sudija je procenio da su krivi za zločin.
Događaj u restoranu "Knez", po prvi put, na velika vrata u javnost je izbacio puno ime Andrije Draškovića. Do tada su mediji o njemu govorili samo kroz opise "poslovni čovek na ivici zakona", "kontroverzni biznismen", "jedan od uticajnijih ljudi u beogradskom podzemlju" čije se bogatstvo procenjuje na milione maraka... Ipak, njegovo ime uz te konstatacije gotovo da se nikad nije javno pominjalo, ali se pretpostavljalo da je reč o njemu.
Ko je Andrija Drašković? Tih dana dr Vojislav Šešelj, tadašnji potpredsednik srpske vlade, govorio je o njemu kao o jednom od vodećih narko dilera, kojeg je odavno trebalo smestiti iza rešetaka. Policija je sa svoje strane, međutim, rekla da hapsi samo kad ima dokaza, a ne na osnovu indicija i sumnji.

SVEDOČENJE ŠEŠELJA
LIDER radikala ga je, međutim, povezivao i sa ubistvom Željka Ražnatovića Arakana:
- Od te grupe bandita koji su direktno organizovali atentat na Arkana živ je još Andrija Drašković, ali čujem da je pobegao u inostranstvo.
Nije, međutim, samo dr Šešelj govorio o umešanosti ovog biznismena u likvidaciju u "Interkontinentalu". Tokom suđenja akterima za trostruki zločin u ovom beogradskom hotelu, neki svedoci, ali i rodbina ubijenih govorili su o tome. Svedočio je i Drašković, ali je on "sve te insinuacije" odbacio kao veliku besmislicu, uz napomenu da je sa Ražnatovićem bio u dobrim odnosima.
U javnosti se nagađalo i o Draškovićevim poslovima. Ipak, znalo se da ima firme u Italiji (gde je i završio školu), Grčkoj, Americi, Rusiji, Austriji... O kakvim je preduzećima reč niko sa sigurnošću ne može da kaže. U Beogradu je držao nekoliko diskoteka. Ali je u poslednje vreme živeo u inostranstvu.
Svojevremno, Drašković je bio interesantan i svetskim tabloidima. NJegove slike, na kojima je sa Mimi Papandreu, suprugom tadašnjeg predsednika grčke vlade Andreasa, preplavile su stranice žute štampe. Govorilo se i pisalo da joj je ljubavnik, ali je on i to demantovao. I ovde je važio za velikog plejboja, povezivali su ga sa raznim ženama, a kad je ubio Plećića bio je u vanbračnoj vezi sa Elenom Mijatović.
Drašković je dva dana pre zločina u "Knezu" bio uhapšen na surčinskom aerodromu, prilikom dolaska u zemlju. Niko nije znao pravi razlog za takav potez policije, a sada se pojavljuju teze da je spremao ekipu koja je trebalo da, navodno, ubije dr Vojislava Šešelja. O tome se govori i u izveštaju Anketnog odbora Savezne skupštine, formiranom da ispita dokle je stigla istraga o ubistvu Pavla Bulatovića, vojnog ministra.
U prilog toj tezi govorio je general Rade Marković, nekadašnji šef tajne srpske policije. Sa druge strane, njegov naslednik Goran Petrović, koji je takođe svedočio pred ovim Odborom, pomenuo je da je bilo indicija da je Drašković bio veza italijanskoj mafiji u Srbiji, ali da "mnogo više o tome zna Rade Marković".
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Ubistvo kuma – prva opomena

DA li je Andrija Drašković bio umešan u smrt Željka Ražnatovića Arkana? Postoji nekoliko odgovora na ovo pitanje, u zavisnosti sa koje strane dolaze. Porodica pokojnog Ražnatovića i njegovi prijatelji u to ne sumnjaju, uz tvrdnju da postoje čvrsti dokazi. Drašković iz zatvora poručuje da mu sve to "pakuju" određeni krugovi, uz pravu medijsku podršku i hajku i da sa tim zločinom nema nikakve veze.
Ime ovog kontroverznog poslovnog čoveka, a neki će reći i kriminalca, od samog početka suđenja za ubistvo Arkana, Milenka Mandića i Dragana Garića spominjalo se kao ključno za razumevanje tog krvavog događaja. Sve su to bila nagađanja dok proces nije počeo. I Mijodrag Gutić, načelnik odeljenja za rešavanje ubistava, rekao je tokom procesa da su postojale indicije da je iste noći sa akterima likvidacije u Loznici viđen i Drašković.
Ipak, prst u njega direktno je uperio bivši načelnik lozničke policije Vojislav Jekić, koga su neke čudne niti vezivale za neke od ključnih aktera trostruke likvidacije - Dragana Nikolića Gagija i Milana Đuričića Mikija. Osim što su iz istog kraja, za ovog policajca se tvrdilo da se družio sa momcima sa one strane zakona, da im je izlazio u susret kad je trebalo da se obave neke "sitnice", ali i da su mu oni zauzvrat bili važni informatori, čak, možda i nešto više.

SVEDOČENJE JEKIĆA
- VIDEO sam ga u Loznici te noći kad se desio zločin - svedočio je Voja Jekić za "Novosti", a 7. marta 2001. godine i na suđenju. - Svojim džipom i uz pomoć službene policijske legitimacije, kako mi je ispričao Milan Đuričić nesmetano je omogućio da se ranjeni Dobrosav Gavrić, posle pucnjave u "Interkontinentalu", prebaci do Loznice.
Na svom džipu, inače poslednjem modelu "mercedesa", Drašković je imao plava i crvena (treba li reći policijska) svetla! Mnogi su se tokom sudskog procesa, ali i pre i posle toga, pitali odakle takva obeležja jednom čoveku, koji nije pripadnik MUP Srbije (mada se govorilo da radi za Državnu bezbednost), a još se pritom, kako neki tvrde, bavi i mutnim poslovima.
- Đuričić je pričao da su Drašković i general Rade Marković dobri prijatelji - navodio je Voja Jekić svoja saznanja o podzemlju i njihovim čudnim relacijama sa policijom. - To je na neki način meni potvrdio i general Dragan Ilić, koji je doskora bio prvi čovek Kriminalističke policije Srbije. NJemu je general Marković nudio Draškovića za saradnika, ali ga je ovaj odbio uz obrazloženje da "neće da sarađuje sa kriminalcima".
U Palati pravde se pričalo i da je Drašković, navodno, neposredno posle ubistva u "Interkontinetalu", umirivao Mikija i Gagija, u Loznici, rečima da se "svakih pet minuta čuje sa generalom Markovićem". Da li je sa druge strane telefona zaista bio šef tajne srpske policije, ili se Drašković samo pravio važan?
General Radomir Marković ispričao je posle toga da mu Drašković nije "ni prijatelj ni neprijatelj", da su se upoznali početkom devedesetih na teniskim terenima na Senjaku, ali i da misli kako je ovaj zloupotrebljavao njihovo poznanstvo.

PRIJATELJ SA MARKOVIĆEM
- ČESTO me je zvao iz inostranstva - ispričao je Marković. - Pitao bi me kako sam, šta radim. Valjda je hteo da se pred društvom pokaže kako može da me zove. Jednom mi je, i to 1999, tražio da mu pomognem jer su mu oduzeli vozilo sa crnogorskim tablicama. Uputio sam ga na nadležnu službu.
Drašković je, međutim, pre samo nekoliko dana demantovao da ima bilo kakve veze sa tajnom srpskom policijom, a ponovio je i svoju nevinost u Arkanovom ubistvu, kao i da je u samoodbrani ubio Zvonka Plećića. Iz Centralnog zatvora u Beogradu on je uputio pismo čelnim ljudima srpskog pravosuđa, a povod je bio taj što mu je Vrhovni sud Srbije, nedavno, za ubistvo Surčinca, povećao kaznu sa devet na 12 godina robije.
Drašković, pored ostalog, piše da ga radnici Resora državne bezbednosti redovno ispituju i traže kooperativnost, "a rečeno mi je i da nema tog zatvora u Srbiji u kome ću preživeti duže od godinu dana".
- Od dana hapšenja izložen sam besprimerenoj medijskoj hajci u režiji meni nepoznatih ljudi i iz razloga koje nisam u stanju da dokučim - piše Drašković. - Pripisuju mi se bezbrojna krivična dela, izvršeni i pokušani atentati, čak i na Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića, umešanost u nedozvoljenu trgovinu drogom i duvanom, i to u svetskim razmerama, a u saizvršilaštvu sa raznim ljudima, već prema izboru autora ovih dezinformacija.
Pored Arkana, zli jezici su Draškovića povezivali i sa likvidacijom Zorana Šijana, a od kada je u pritvoru, čak i sa smrću Ražnatovićevog kuma Milana Đorđevića Bombone. Na dušu mu se stavljaju i atentat na lidera SPO u Budvi, navodno je i srpska policija sa tim optužbama poslala depešu crnogorskim kolegama.
Za Draškovića, međutim, nema mira ni u Centralnom zatvoru. NJegov otac Miša, jednom dnevnom listu, rekao je da su do sada dva puta pokušali da mu ubiju sina u CZ:

SPREČEN LINČ
- PRVI linč su mu spremali 15 dana pošto je tamo došao, a drugi posle dva meseca. Spremali su se, lomili šipke od kreveta, pripremali sve da u šetnji njih 27 napadnu Andriju i da ga ubiju. I ne bi se znalo ko je to od njih 27 uradio. Taj plan je otkrila Uprava zatvora i spasila ga. On je premešten. Ali, šta će biti kad bude iz CZ prebačen u drugi zatvor? Plašimo se za njega.
Andriji to nije bio prvi susret sa ubicama. U biznis klubu "Knez" u Nušićevoj ulici 1992. godine ubijen je Momčilo -Moca Dapčević, njegov blizak prijatelj. U momentu kad se Drašković digao da isprati drugara, na njegovu stolicu je seo Dapčević. Kad je ubica utrčao unutra zapucao je pravo u mladića koji je sedeo na tom mestu. Da li je to bila greška zločinca - ne zna se, jer do danas nije uhvaćen.
Pod još nerasvetljenim okolnostima ubijen je i Andrijin kum Todor Gardašević. Zločinac ga je sačekao kod hotela "Jugoslavija" i likvidirao sa šest hitaca. U podzemlju se pričalo da taj čovek nije "mrava zgazio", ali da je zločin bio svojevrsna opomena Draškoviću.
- Mnogi me ne vole, jer umem da zaradim - objašnjavao je Drašković. - Trgujem naftom, metalima, cigaretama, svime što donosi novac... Sa Arkanom sam imao korektne odnose. Nismo imali poslovne veze ili transakcije. Uzajamno smo se poštovali. Nije bilo svađa, niti gluposti tipa - reketiranja, samim tim nije ni bilo razloga da neko nekog mrzi. Ne znam ko je mogao da isplanira njegovo ubistvo.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Ubistvo u Podgorici

Piše Zagorka Uskoković

NEPOZNATI ubica 31. maja 2000. godine sa više hitaca iz automata ubio je Gorana Žugića (37), visokog funkcionera i savetnika za bezbednost crnogorskog predsednika Mila Đukanovića. Ono što je do tada bila jedna od karakteristika Beograda - surovi obračuni i likvidacije - dogodilo se i u centru Podgorice. Do danas je ostalo nejasno zašto je Žugić ubijen.
Pripadnici crnogorske policije, kao i istražni sudski organi delimično su rekonstruisali kako se zločin dogodio. Savetnik predsednika Crne Gore, oko 23 sata, "audijem A6" je stigao do zgrade broj 11 u Bulevaru Save Kovačevića gde je stanovao. Parkirao je vozilo i krenuo ka ulazu u višespratnicu.
Tog momenta iz mraka se pojavio napadač. Prišunjao se s leđa Žugiću i zapucao. Ispalio je pet, šest hitaca iz automatskog pištolja, od kojih tri Đukanovićevom savetniku u glavu. Stanari okolnih zgrada, međutim, izjavili su da su se jasno čula samo tri hica. Na mestu zločina pronađene su čaure od kalibra 7,65 milimetara.
Ubica je potom zamakao okolnim ulicama, a samo koji minut kasnije blokirana je gotovo cela Podgorica u potrazi za njim. Bez rezultata. Ipak, sam čin likvidacije nije prošao bez svedoka. NJegovo ime se, naravno, drži u tajnosti, ali je dao iscrpan opis egzekutora. Reč je o mršavom i crnomanjastom mladiću, visokom oko 175 centimetara. Bio je obučen u crnu streč majicu i tamne pantalone. Opis ubice bio je od male koristi.

KUMSTVO SA PREDSEDNIKOM
NEMA sumnje da su se organizatori likvidacije dobro upoznali sa Žugićevim navikama. Znali su u koje doba dolazi kući, kao i da kraj sebe nema obezbeđenje. Nije poznato da li je bio naoružan, a ako i jeste oružje nije stigao ni da dotakne. NJegovo telo u lokvi krvi našao je njegov poznanik iz zgrade, koji je istrčao posle pucnjave.
U prvo vreme istražni organi pokušali su da motive ovog zločina pronađu u Žugićevoj prošlosti, ali i na mestu na kojem je radio. Poznato je da je posle završetka Pravnog fakulteta u Sarajevu, radio u MUP Bosne i Hercegovine, a 1991. godine postavljen je za načelnika Službe državne bezbednosti u Tuzli.
Sa roditeljima u Crnu Goru se preselio 1992, jer njegovi vode poreklo sa Žabljaka. U prvo vreme postavljen je za načelnika policije u Herceg Novom, a potom je imenovan za šefa Centra bezbednosti u Podgorici. Marta 1998. godine postaje savetnik Milu Đukanoviću za bezbednosna pitanja, a ubrzo su se i okumili. Predsednik Crne Gore venčao je Žugića sa Natašom, sa kojom je kasnije dobio i dvoje dece.
Žugić je važio za čoveka koji ima veliki politički uticaj, veći nego što bi se iz funkcije koju je obavljao moglo videti. Zato su valjda mnogi funkcioneri njegovu smrt i nazvali terorizmom. Predsednik Vrhovnog suda Crne Gore Ratko Vukotić izjavio je neposredno posle zločina da je reč o atentatu:

ŠTA KAŽE MATIĆ
- IMAM utisak da se situacija u Srbiji i mnogobrojna ubistva, sada pokušavaju da premeste u Crnu Goru. Neki zločini u Beogradu i Novom Sadu dogodili su se na sličan način.
Za Liberalni savez Crne Gore to je bio "užasan, ali ne i iznenađujući" događaj. Sa druge strane, govoreći na komemoraciji, predsednik Milo Đukanović je Žugićevu smrt nazvao "terorističkim aktom sa političkim prizvukom" i dodao:
- Onaj koji je pucao izvršio je teroristički akt protiv demokratije u Crnoj Gori i bezbednosti njenih građana. Goran je uspevao da usplamtele ohladi, nemoćne zaštiti, naprasle da umiri, a jedino nije uspeo da zaštiti sebe.
Povodom teškog zločina koji je dosta uzdrmao političku scenu u Crnoj Gori, ispitano je stotine ljudi. U medijima se pojavila i informacija da su u podgoričkoj policiji najduže su zadržana dvojica Šiptara, ali do danas niko nije priveden ruci pravde. Ipak, najveće iznenađenje o ubicama i motivima likvidacije Gorana Žugića, izazvalo je tumačenje koje je stiglo iz Beograda.
- Ubistvo Gorana Žugića jeste politički motivisano, ali je njegova pozadina drugačija od one koju prikazuje Milo Đukanović - pojasnio je na konferenciji za novinare Goran Matić, tadašnji savezni ministar za informisanje. - Zločin je, na osnovu podataka kojima raspolažemo, izveden u režiji američke obaveštajne agencije CIA.
Matić je saopštio i da su organizatori atentata Xejms Svajger, šef radne grupe za Balkan u američkom Stejt departmentu, Šon Berns, šef američke kancelarije u Dubrovniku, Gabrijel Eskobar, službenik ekonomske radne grupe za Crnu Goru i Pol Dejvis, analitičar ekonomskih prilika u Crnoj Gori. U zločinu su, kako je naglasio savezni ministar informisanja, bili uključeni i Beli Raspopović, saradnik Vukašina Maraša, ministra crnogorske policije.

NA NIŠANU I - BELI
ON je pojasnio i da je Žugićeva likvidacija deo subverzivno-terorističkih akata, koje je američka administracija, kao specijalni vid agresije na SRJ, promovisala kako bi se izvršila destabilizacija zemlje uz pomoć domaćih plaćenika.
Novinarima u Beogradu rečeno je i da je Đukanović u razgovoru sa Madlen Olbrajt "dve trećine vremena utrošio na tu temu, izrazivši utisak da je reč o političkom ubistvu iza kojeg stoje savezni krugovi u Beogradu". Matić je naglasio i da je CIA želela da izvede atak koji će pripisati Beogradu i Srbiji. U prilog svih gore navedenih teza Matić je na konferenciji pustio i tonske snimke razgovora "između dvojice organizatora zločina, vođenih samo 20 minuta posle ubistva". Navodno, u pitanju su bili Eskobar i Berns.
Na tonskom zapisu, pored ostalog, čulo se da je "bilo profesionalno i da je zadatak izvršen", kao i da su ova dvojica o likvidaciji znala već dvadeset minuta posle ubistva. Matić je naveo i da sve indicije ukazuju da je u zkločin bio uključen i Beli Raspopović.
Na reči i optužbe saveznog ministra za informisanje gotovo da niko nije reagovao, pa čak ni prozvani. Izuzetak je bio Vukašin Maraš koji je demantovao ne samo učešće crnogorske policije u tome, tačnije Raspopovića, već i kompletnu priču. Ni danas se ne zna da li je Matić bio i koliko u pravu. On je, uostalom, bio i poznat kao čovek koji je javnosti saopštavao razne afere - počev od ove, pa do grupe "Pauk" i ostale. Mnoge od njih nikad nisu dokazane.
Ipak samo nekoliko meseci kasnije na meti nepoznatog zločinca našao se i Beli Raspopović. Tvrdilo se da je u pitanju osveta za Žugića, ali i mutni poslovi sa krijumčarenjem cigareta. Neki veruju da je zbog toga i Žugić izgubio glavu.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Hici u crnog gusara

Piše Zagorka Uskoković


SUROVI obračuni "biznismena" sa ovih prostora oko preraspodele profita preselili su se i u okolne zemlje. Pod još nerazjašnjenim okolnostima u najlepšem delu Atine, u Glifadi, 17. oktobra 2000. godine ubijen je Vladimir - Vanja Bokan (40), čovek za koga se govorilo da je jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu.
Osim šturog policijskog saopštenja u kome se navodi da je Bokan likvidiran iz automatskog oružja, ispred svoje kuće, i to jedan sat posle ponoći - sve ostalo se nagađa. Prema sadašnjim informacijama ovaj kontroverzni srpski biznismen izašao je iz svoje velelepne kuće oko ponoći. Supruzi Sanji i majci Olgi (koja mu je bila u poseti), rekao je da ide da se prošeta po Glifadi, inače atinskom mondenskom letovalištu.
Seo je u crni "mercedes" i krenuo prelepim ulicama. Sat kasnije vraćao se kući. Iznenada, toplu atinsku noć presekli su snažni rafali. Ubice su čekale, sakrivene nedaleko od Bokanovog doma. Tražile su pogodan momenat, trenutak njegove nepažnje, da sprovedu pakleni naum. U trenutku kad je pokušao da parkira automobil, otvorili su vatru.

OGROMNO BOGATSTVO
ATINSKA policija ubrzo je nekoliko kilometara unaokolo blokirala taj deo grada. Nekoliko sati trajao je uviđaj. Kao bomba odjeknula je vest o zločinu i za nekoliko minuta prostrujala je celom Grčkom. U ovom delu sveta Bokana su svi, zbog poslova, znali i zvali Crni Gusar.
Ime Vladimira Bokana među poslovnim svetom ne samo u Atini, već i Evropi, i to onog čiji se biznis odvija često na samoj ivici zakona (neko će reći i da je nelegalan) izgovarano je i sa strahopoštovanjem. On je za vrlo kratko vreme izgradio pravu imperiju, a bogatstvo mu se procenjivalo na 500 miliona dolara.
Jugosloveni koji žive u Grčkoj sa velikom tugom primili su vest o njegovoj tragičnoj smrti. Mnogi su u njemu videli pravog zaštitnika, koji nije štedeo pare i vreme "kad su u pitanju naši ljudi". Niko mu nije zamerao zbog "sumnjivih poslova", jer, kako su naglašavali, "pošteno čovek i ne može da se obogati". Za razliku od "običnog sveta", jugoslovenski kriminalci "na privremenom radu u Atini" nisu imali lepo mišljenje o njemu.
Pričalo se da je Bokan povezan sa crnogorskom mafijom i da je najviše "radio" sa cigaretama i naftom. Otud mu i nadimak Gusar. Pored ovih "poslova" imao je i špeditersku firmu sa desetinama kamiona i šlepera. U njegovom vlasništvu bilo je i nekoliko aviona tipa "iljušin", kojima je, navodno, obavljao najkrupnije poslove.
Povezivali su ga i sa Stankom Subotićem Canetom i to oko poslova sa cigaretama, a o njemu je pričao i Srećko Kestner, koji je javno progovorio o krijumčarenju cigareta pod "blagoslovom" crnogorske vlasti. Za Bokana se govorilo i da je blizak sa predsednikom Crne Gore Milom Đukanovićem i da njihovi susreti nisu bili samo prijateljski, već i poslovni.
Bokan je imao razgranate poslove i u Beogradu i Novom Sadu. Mnogi elitni lokali, tržni centri i butici pripadali su njemu, iako su se zvanično vodili na druga imena. Posedovao je i čitavu distributivnu mrežu za prodaju štampe. NJegova firma "Štampa komerc" raspolagala je sa više od hiljadu i po kioska, od kojih je gotovo polovina bila u Beogradu.

SUKOB SA ARKANOM?
POSLE Bokanove smrti mnogi su tvrdili da je imao i mnogobrojne poslovne veze sa Markom Miloševićem, sinom bivšeg predsednika SRJ. Mlađani Milošević je, navodno, često bio gost u Bokanovoj kući u Atini. Agencija Rojters, izveštavajući o njegovoj smrti, navela je i da je "ubijeni Jugosloven u Atini imao veze sa bivšim predsednikom SRJ Slobodanom Miloševićem".
Sa druge strane, atinska policija je iznela sumnju da su Bokana likvidirali ljudi iz podzemlja i da "njegovo ubistvo nije u vezi sa dešavanjima u Jugoslaviji". Grčki mediji, pored ostalog, Crnog Gusara su vezivali i za pranje novca i krijumčarenje. Interesantno je da je Bokan samo nekoliko sati pre smrti bio gost jedne atinske TV stanice gde je javno progovorio o švercu nafte i gde je izneo podatak da raspolaže dokumentacijom koja može da objasni na koji su način u vreme sankcija neke visoke ličnosti grčkog poslovno-političkog sveta pomagale u tom švercu.
Mnogi su se pitali, posle njegove likvidacije, zašto se Bokan preselio u Atinu? U Beogradu je važio za izuzetno moćnog i uspešnog. Podzemlje je za njega čulo osamdesetih, kada je počeo da se bavi poslovima do tada rezervisanim samo za "krupnije ribe". Početkom devedesetih godina lakše je ranjen u nekoj "sačekuši" u Bulevaru revolucije i od tad se ređaju njegovi sukobi sa najvećim imenima beogradskog podzemlja.
Sredinom devedesetih u hotelu "Hajat" sukobio se sa Rankom Stanišićem, poznatijim kao Raka Dilinger. Upućeni tvrde da su sevale pesnice, ali i pištolji. Poslednji veći sukob Bokan je imao sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Zakačili su se u hotelu "Interkontinental", "radilo" je i oružje, ali se sve završilo bez većih posledica.

SRPSKI ONAZIS
PRIČALO se kasnije da je baš zbog sukoba sa Arkanom odlučio da ode u Atinu. Za manje od godinu dana dobio je i njihovo državljanstvo. Vrlo brzo se pročuo po uspešnosti i bogatstvu, a mediji su ga prozvali i "srpskim Onazisom". Nekako u to vreme osnovao je i firmu u Panami, navodno u pitanju su bili brodovi. Ipak, cigarete i nafta su bili ti koji su donosili najveću dobit.
- Cigarete dobijam iz Amerike i legalnim putem ih preuzimam u Roterdamu - pričao je otvoreno Bokan. - Zatim te cigarete, koje su formalno namenjene Rumuniji, transportujem u Crnu Goru, a odatle ih prodajem u Italiji. Jedan deo određenim kanalima je stizao i u Beograd.
Na sličan način, tankerima, tokom sankcija, u Jugoslaviju je stizala i nafta. Ipak, ako je verovati Srećku Kestneru, u jednom momentu neko je procenio da je Bokan smetnja i "uklonio" ga iz posla sa duvanskim dimom. Navodno, Đukanović je na njegovo mesto ubacio Stanka Subotića Caneta.
Za Bokanovo ime vezivao se, doduše bez opipljivih argumenata, i šverc oružja za Crnu Goru. O tome se dosta šuškalo, ali niko javno nije govorio sve donedavno. Pričalo se i da je u Grčkoj sarađivao sa Zoranom Uskokovićem Skoletom, kao i Andrijom Draškovićem (prvi je ubijen, drugi u zatvoru). Interesantno je da su obojica pominjana kao organizatori Arkanovog ubistva, a, navodno, u toj likvidaciji udela je imao i Bokan.
Ime Crnog Gusara vezivalo se i za biznismena Miliju Babovića, ali i Baju Živanovića, suvlasnika "Verano motorsa". Sa mnogim beogradskim poslovnim ljudima bio je u kontaktu. Verovatno, u imenima Bokanovih prijatelja i saradnika (naravno i neprijatelja), ali i poslovima kojima se bavio, treba tražiti razloge njegovog ubistva.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Serija surovih ubistava

KO je i zašto ubio Nenada Bukinca, vlasnika firme "Bejz internešnal", njegovu suprugu Pinalopi Papanaku i sekretaricu Slađanu Jevtić - do danas je ostalo nepoznato. Nezapamćen zločin dogodio se u prostorijama firme u Ulici Ivana Ribara 98 u Novom Beogradu, a jedino se zna da nije u pitanju pljačka.
Tri beživotna tela slučajno je našao knjigovođa preduzeća, koje se bavilo uvozom, izvozom, kao i prodajom obuće na malo i veliko. Pretpostavlja se da je masakr počinjen između 7.30 i 11.45 sati, kao i da ubica nije ni ulazio unutra, već da je pucao sa vrata. Troje ljudi ubijeno je iz automata "hekler" sa prigušivačem, a ispaljeno je oko 20 hitaca, kalibra devet milimetara PARA.
Jedan od stanara okolnih zgrada ispričao je policiji da je video muškaraca kako iz pravca kancelarije ove firme ide preko travnjaka i ulazi u automobil na obližnjem parkingu. Bilo je nešto posle devet sati, pa je moguće da su u tom vremenu Nenad, Pinalopi i Slađana i ubijeni. U kancelariji nije bilo premetačine, a i novac nije diran, pa je odbačena mogućnost da je zločin izvršen iz koristoljublja.
O supružnicima Nenadu i Pinelopi, inače Grkinji, svi su govorili najlepše. Iza sebe su ostavili troje maloletne dece, a za njihova imena nisu vezivane nikakve afere i skandali. Živeli su skromno i povučeno, vozili "peglicu" i nisu imali nikakvo bogatstvo. Ipak, i kao takvi nekome su smetali. Kome? Odgovora još nema.
Dve hiljaditu godinu obeležile su mnoge likvidacije, čiji su direktni akteri i egzekutori i dalje nepoznati. Osim "zvučnih imena", padale su i glave mladića za koje se govorilo da su "sitne ribe" i koji su, kao po pravilu, bili poznati policiji zbog manjih krivičnih dela. Pa, i njihove ubice nisu pronađene.

OBRAČUN NA VIDIKOVCU
DEJAN Plavšić Plavi smrtno je ranjen 31. maja oko 23.30 sati na raskrsnici ulica Kneza Višeslava i Partizanske, na Vidikovcu. On je bio u svom BNJM kada su mu ubice iznenada prišle u drugom automobilu i zapucale. Korišćen je stari "recept", pucanje iz kola u pokretu i to iz "kalašnjikova". Iako je rekordnom brzinom Plavšić prebačen u Urgentni centar, posle nekoliko sati je izdahnuo.
Plavšić je bio dobro poznat policiji, mada se javno nije znalo čime se tačno bavi. Zli jezici i crne hronike povezivale su ga sa trgovinom narkoticima, ali zbog toga nikad nije osuđivan. Nekada je, navodno, bio blizak sa voždovačkim klanom, tačnije Romeom Savićem, koji je pod misterioznim okolnostima pronađen mrtav ispred svog stana 1993. godine. Tvrdi se i da je Plavšić pripadao ekipi Zorana Uskokovića Skoleta, koji je neki mesec pre toga na gotovo identičan način likvidiran.
Dve nedelje kasnije od ruku nepoznatog zločinca nastradao je i Nenad Brkić. Na njega je pucano ispred splava "Egzin". Sa teškim ranama prebačen je u bolnicu gde je posle dvadesetak minuta preminuo. Zna se da je zločinu prethodila žestoka svađa, posle čega je Brkić ubijen. I njegov dosije je još otvoren.
Ispred zgrade u kojoj je stanovao, pet dana kasnije, likvidiran je Zoran Rosandić Roske. Nešto pre zločina on je parkirao svoj "golf 3", na parking kod benzinske pumpe, na Trošarini, u naselju Banjica. U tom trenutku velikom brzinom naišao je "audi" sa dvojicom napadača. Iz automobila u pokretu otvorili su vatru. Utvrđeno je da je pucano iz "kalašnjikova" i po prvi put iz američkog automata "tompson".
Rosandić je ubijen na licu mesta. Kod njega je pronađen i pištolj, ali nije stigao da ga upotrebi. I Roske je bio poznat policiji, ali uglavnom zbog sitnijih dela. Tvrdilo se i da je "solista", odnosno da nije pripadao nijednoj prestoničkoj ekipi.
Početkom jula pod još nerazjšnjenim okolnostima na meti egzekutora našao se i Budvanin Todor Gardašević, kum kontroverznog biznismena Andrije Draškovića. On je ubijen na Dunavskom keju, nedaleko od hotela "Jugoslavija" oko 21 sat. Tvrdilo se da su u to vreme Gardaševiću prišla dvojica momaka i dok se jedan rukovao sa njim, drugi je izvadio pištolj i pucao mu u glavu.
Kad je žrtva pala na asfalt, ubica mu je ispalio još jedan hitac u potiljak. Za Gardaševića se govorilo da nije bio ni sa jednim klanom u zavadi. Sve nesporazume je rešavao mirnim putem. Interesantno je da je bio poznat kao čovek koji ne voli splavove, pa se sumnjalo da ga je neko namamio u klopku.

UBISTVO NIKOLE BANDE
GARDAŠEVIĆ je vodio poslovne knjige mnogih poznatih beogradskih lokala. Bio je snalažljiv i veoma sposoban, pa je sa bratom u rodnom gradu otvorio restoran. Za njega se govorilo i da nikad nije dolazio u sukob sa zakonom, niti je osuđivan. NJegov jedini "greh" očigledno je bilo kumstvo sa Draškovićem.
Krajem istog meseca, kod Fontane u Novom Beogradu, ubijen je Marko Medić, i to gotovo na istom mestu gde mu je nekoliko godina ranije usmrćen i rođeni brat Nikola. Marko je usmrćen sa tri hica u grudi, a ubica je i dalje u bekstvu. O Marku se pričalo da je važio za "jačeg" momka, koji nije pripadao nijednoj ekipi. Policija ga je nekoliko puta hapsila i privodila, ali nikad nije bio osuđen. "Padao" je, uglavnom, zbog sitnijih krivičnih dela.
Dok je sedeo u svom "golfu 3", u Novom Beogradu, ubijen je 10. septembra Nikola Banda. Ubica je nedaleko od mesta zločina bacio "kalašnjikov" iz kog je pucao, a potom mirno odšetao ka Bloku 45. Pronalazak oružja nije, međutim, omogućio i hvatanje zločinca.
Banda je bio dobro poznat policiji. NJegovo ime vezivalo se i za nekoliko vatrenih obračuna, uglavnom na teritoriji Novog Beograda. Nikad nije osuđivan, ali se nekoliko sudskih postupaka vodilo protiv njega. Pričalo se da pripada novobeogradskom klanu.
Na meti surovih egzekutora, te 2000. godine, našao se i jedan prosvetni radnik. Profesor Fakulteta fizičke kulture u Beogradu Predrag Jokić, iz Mojkovca, ubijen je 23. oktobra oko 23.30 sati iz automata sa prigušivačem ispred svog stana u Balkanskoj ulici, u strogom centru Beograda. Ubica ga je pogodio sa tri hica u glavu, a tokom uviđaja u profesorovoj ruci nađeno je 230 dinara. I njegov ubica je nepoznat.
Na pločnicima Beograda, te godine, ostali su i jedan košarkaš, još jedan biznismen, a nestao je i istražni sudija Okružnog suda u Beogradu...
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Ubistvo Harisa Brkića

PRVOTIMAC Košarkaškog kluba Partizan i državni reprezentativac Haris Brkić (26), smrtno je ranjen 12. decembra 2000. godine oko 21.30 sati na parkingu ispred službenog ulaza Hale "Pionir" u Beogradu. Ubica je sportisti ispalio dva hica u lice, a zatim pobegao. Za njim se traga i danas.
Na meti profesionalnih egzekutora do tada su bili političari, ministri, policajci, novinari, privrednici, kriminalci, ali niko nikada nije pucao u sportistu. Ipak, ova zemlja je i to doživela. Ono što je malo ko verovao da će se desiti - dogodilo se te poslednje godine prošlog milenijuma, kada se na beogradskim ulicama gotovo svakodnevno nasilno umiralo. Najveći broj tih zločina nikad nije rasvetljen.
Tri dana trajala je borba lekara Urgentnog centra da spasu Brkićev život. Rane su, međutim, bile teške. Umro je 15. decembra u 1.35 sati. I tada, kao i danas, mnogi se pitaju zašto je, po gotovo svim mafijaškim pravilima, usmrćen vrhunski sportista?!
Te prohladne zimske večeri Brkić je bio na treningu. Spremao se za utakmicu u inostranstvu. U jednom momentu požalio se na bol. Trener ga je pustio da ranije izađe. Izašao je na službena vrata i sa torbom i opremom u njoj krenuo ka svom automobilu "golf 3". Zastao je kraj auta, stavio ključeve na haubu i tog trenutka prilazi mu ubica.

VERZIJE ZLOČINA
DA li je bilo svađe, da li ga je Haris prepoznao, da li je egzekutor uputio žrtvi poslednju poruku? Odgovora nema. Jedino se zna da je zločinac u lice vrhunskog košarkaša ispalio dva metka iz malokalibarskog pištolja, a zatim, trčeći pobegao niz Ulicu mitropolita Petra. Na asfaltu, u lokvi krvi, ostao je Brkić da leži.
Nađen je desetak minuta kasnije i odmah prebačen u Urgentni centar. Posle operacije priključen je i na aparate. Naredna tri dana njegovo sportsko srce lavovski se borilo. Nažalost, tu poslednju utakmicu, borbu života, Brkić je izgubio.
- Ne prestajemo da se pitamo kakav je to monstrum naišao na našeg sina. Nije mu dao ni promil šanse da preživi. Pucao je i pobegao - reči su tuge, ali i čuđenja Radmile i Ismeta Brkića, koji još čekaju na pravdu i kaznu za ubicu svog jedinca.
Haris Brkić je bio miran mladić, a mnogi će reći i izuzetno korektan. Takav je bio na terenu, ali i u susretima sa običnim svetom. To je policiji dodatno otežavalo posao. Jer, gotovo da se nije mogao naći motiv za ovakvo gnusno delo. I danas je to velika prepreka da se otkrije zločinac.
Štampa je o razlozima likvidacije uspešnog sportiste, kao i u sličnim prilikama, uglavnom nagađala. Neki su motive Brkićeve smrti videli u podatku da je automobilom pregazio pijanog pešaka i da je taj ostao invalid, drugi su tvrdili da se zamerio crnogorskoj mafiji, a treći da je pozajmljivao novac i da mu je dužnik došao glave...
U prvo vreme policija je sumnjala da je Haris zatekao na delu kradljivca automobila i da je ovaj pucao. Takva teza brzo je otpala. Prvo, njegov auto, star pet godina nije bio luksuzan, a drugo, poznavaoci ovdašnjih dešavanja sa sigurnošću tvrde da se razbojnik nikad ne bi tako surovo obračunao sa košarkašem.
Bez obzira na sve, ni saslušavanje više od 100 ljudi nije pomoglo da se nasluti mogući motiv likvidacije, a još manje da se ubica uhvati. Ministar policije Dušan Mihajlović raspisao je i nagradu od 300.000 marka za informacije o ovom zločinu. Ni to nije pomoglo. Ipak, u policiji tvrde da je likvidacija vrhunskog sportiste jedan od "prioriteta u rešavanju".
Tih meseci na ulicama prestonice, pod nerasvetljenim okolnostima, ginuli su i studenti. Nikola Petrović (26) usmrćen je oko podneva 7. novembra u Žarkovu. Na njega je nepoznati napadač iz "audija" i "heklera" ispalio dvadesetak metaka. Policija je pronašla i oružje i automobil, ali je to bilo od male pomoći u otkrivanju ubice. Petrović nije bio član ni jednog ganga niti je bio u sukobu sa zakonom, ali su neki tvrdili da se družio sa Nikolom Bandom, mladićem koji je ubijen neki mesec ranije.

SMRT SUDIJE SIMEUNOVIĆA
DVE nedelje kasnije ubijen je Novobeograđanin Srđan LJujić, dok je njegov drug Nikola Skerlić lakše ranjen. Na njih je, dok su bili u crnom "pežou", pucano iz "audija" u pokretu. Žrtva je bila dobro poznata policiji, i osuđivana je zbog raznih krivičnih dela. Nekoliko puta LJujić je bio meta napada. NJegovo ime vezivalo se i za neke revolveraške obračune, ali nikad zbog toga nije bio kažnjavan.
Na gotovo identičan način likvidiran je i Željko Bodiš (23) sa Miljakovca. Dok je bio u svom "pasatu" ispred kafića "Slon", ubice su iz "audija" pucale iz dva "kalašnjikova". Ovaj mladić, kako tvrde upućeni, pripadao je ekipi Zorana Uskokovića Skoleta, ubijenog aprila iste godine. Iako se tvrdilo da Bodiš "radi" sa ukradenim automobilima, zbog toga nikad nije bio privođen niti osuđivan.
U Beogradu su se međusobno obračunavale i crnogorske ekipe sa one strane zakona. Pod nerasvetljenim okolnostima početkom decembra 2000, nedaleko od svoje kuće, na Topčiderskom brdu, ubijen je Nikšićanin Luka Pejović i njegov prijatelj Radule Kasalica. NJih je ubica sačekao dok izađu iz "mercedes kupea", a zatim pripucao. Pejović je spas potražio u bekstvu, ali je i zločinac krenuo za njim. Pejović je teško ranjen pao pedesetak metara dalje. Egzekutor mu je prišao i iz neposredne blizine, iz "kalašnjikova", u glavu ispalio još dva metka.
Za Pejovića se tvrdilo da trguje narkoticima, ali i da se bavi uterivanjem dugova. To, međutim, nikad nije dokazano, već su to samo bile neke indicije. Takođe, povezivali su ga i sa Mojkovčaninom Predragom Jokićem koji je oktobra iste godine likvidiran u Balkanskoj ulici u Beogradu. Za Kasalicu u policiji tvrde da nije bio u sukobu sa zakonom i da je verovatno stradao što je tog momenta bio sa Pejovićem.
Ono što je dodatno iznenadilo javnost, naviklu već na svakodnevne likvidacije, je misteriozna smrt istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu Nebojše Simeunovića. Njegov nestanak 7. novembra, prijavila je sestra, a telo je nađeno mesec dana kasnije u Dunavu, kod Hotela "Jugoslavija". Obdukcijom je utvrđeno da nije otrovan, niti nasilno ubijen. Ipak, ostalo je nejasno kako se našao u reci.
Sudija Simeunović radio je na rasvetljavanju ubistava ministra vojnog Pavla Bulatovića, dugogodišnjeg direktora JAT Žike Petrovića, ali i nestanku Ivana Stambolića. Ti slučajevi su i danas otvoreni.

ISTINA O MILOŠU
MAJKA Miloša Stevanovića (21), ubijenog sa Zoranom Uskokovićem Skoletom 27. aprila 2000, objašnjava da je njen sin usmrćen prvim zločinačkim rafalom, tako da nije stigao ni da reaguje. Leposava Stevanović ističe i da je Miloš bio policajac OUP Voždovac, kao i da u trenutku zločina nije bio na bolovanju.
- Miloš je bio 80 posto invalid, jer je teško ranjen na Kosovu - priča Leposava. - Tih dana se, posle dve godine oporavka, vratio na posao. Nije bio ni Uskokovićev telohranitelj, ni mafijaš. Zašto se ne sasluša preživeli Petar Jokić? Znam da je u bekstvu, u inostranstvu. On bi mogao mnogo da doprinese da se taj slučaj rasvetli.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Ubistvo Belog Raspopovića

POČETAK 2001. godine ukazivao je da će se obračuni i surove likvidacije iz ranijih perioda nastaviti još žešće i beskrupuloznije. Ono što je bilo karakteristično za Beograd, Podgoricu je zahvatilo sa ubistvom Gorana Žugića, savetnika za bezbednost crnogorskog predsednika Mila Đukanovića, a potom i smaknućem visokog funkcionera Državne bezbednosti Crne Gore Darka Raspopovića Belog (42).
Mnogi tvrde da su ove dve smrti povezane. Bez obzira da li je to tačno ili ne, jedna stvar je zajednička - obe likvidacije su odrađene izuzetno profesionalno, žrtve su napadnute u centru Podgorice, a zločinci nisu poznati do danas. Ili, bar, nisu seli na optuženičku klupu.
Na meti egzekutora Darko Raspopović se našao osmog dana januara 2001. oko 17 sati. Ubistvo se dogodilo naočigled mnogobrojnih građana, ispred prodavnice "Meks" na glavnom gradskom trgu. Zločinac se prišunjao policijskom funkcioneru dok je ovaj pokušavao da otvori gepek automobila i unutra stavi kesu, sa tek kupljenom robom. Iz neposredne blizine, s leđa, pucao je iz "škorpiona", najverovatnije sa prigušivačem.
Raspopovića je pogodilo sedam metaka. Kada je smrtno ranjen pao na podgorički asfalt, prema verziji koja i danas kruži Crnom Gorom, Darko je zajaukao, a ubica, čuvši to, pokušao je da mu iz neposredne blizine još jednom puca u glavu. Navodno, u tom momentu oružje je zakazalo. Posle zločinačkog čina egzekutor se izgubio u obližnjem haustoru i stopio sa običnim svetom i prolaznicima.

POLICAJAC OD KARIJERE
NEZAPAMĆENI zločin dogodio se u neposrednoj blizini stana gde je Raspopović živeo sa suprugom i dvoje dece. Iako teško ranjen davao je znake života, pa je ubrzo kolima Hitne pomoći prebačen u bolnicu. Kad je vozilo stalo pred ulaz u Klnički centar, visoki policijski funkcioner već je bio mrtav.
Od trenutka kada je obelodanjena vest o napadu na još jednog bliskog saradnika Mila Đukanovića, cela Podgorica bila je u blokadi. Jake policijske snage danonoćno su kontrolisale vozila i legitimisale građane, ali bez većeg uspeha. Crna Gora je bila u šoku.
Takav zločin nije bio zabeležen u ovom kraju. Da se neko ubije u strogom centru grada, pred stotine građana i popodne bio je "recept" do tad viđen samo u Beogradu. Tamošnji mediji čudili su se tolikoj hladnokrvnosti ubice, ali još više činjenici da mu se niko od prolaznika nije suprotstavio.
Vlast je formirala i specijalni tim koji je trebao da se pozabavi ovim slučajem i rasvetli nešto što je malo ko verovao da će se desiti. Krenulo se od motiva, ali je i tu bilo malo tragova da bi se istraga usmerila u pravom smeru. Jer, Raspopović potiče od ugledne crnogorske porodice, bio je uzoran sportista i nosilac najvišeg ranga u karateu, a njegov dom su krasila i mnoga odličja sa raznih takmičenja.
Sa druge strane, imao je i bogatu policijsku karijeru. Posle diplomiranja na Pravnom fakultetu, zaposlio se u MUP Crne Gore. Jedno vreme bio je inspektor za suzbijanje privrednog kriminala, a zatim je uhlebljenje našao u Državnoj bezbednosti. Važio je za izuzetno sposobnog i hrabrog policajca kojem su poveravani najdelikatniji poslovi, pa je zbog toga brzo i napredovao u službi.
Mnogi su ga cenili, naročito najviši državni funkcioneri, kao i sam predsednik Đukanović. Ipak, Raspopović je znao da ima i neprijatelje. Ako je i bilo nekih sumnji nestale su januara 1998, tri godine pre nego što će biti ubijen, kad je pod njegov automobil, ispred stana, podmetnut eksploziv. I posle toga, nekoliko puta je bio meta napada, ali bi se uvek izvukao.
U jedinom saopštenju MUP Crne Gore, povodom Raspopovićevog ubistva, navedeno je samo da je "nepoznato lice na drzak i bezobziran način lišilo života visokog funkcionera MUP". Ta kvalifikacija o N.N. zločincu ostala je do danas, iako se u prvo vreme tvrdilo da je čak napravljen i foto-robot ubice. Neki od prolaznika su ga opisali kao "mladića sa kapom dužeg štitnika".

UBICA BEZ MASKE
- DARKO je u mladosti živeo brzo i raznovrsno, ne zanemarujući svoje obaveze. On je žrtva zlog vremena. Učinićemo sve da pronađemo počinioce - oproštajne reči su Raspopovićevog starešine Duška Markovića, izgovorene na sahrani kojoj su prisustvovali i Milo Đukanović, Filip Vujanović, Vukašin Maraš...
Mesec dana kasnije tadašnji pomoćnik ministra policije Vuk Bošković rekao je da MUP Crne Gore još nije rasvetlio ubistva Gorana Žugića i Darka Raspopovića, da se radi o delima "sa velikim stepenom prikrivenosti", kao i da je utvrđeno "da izvršioci nisu isključivo iz Podgorice".
- Ubica Darka Raspopovića nije nosio masku, što govori o tome da je on bio siguran da ga niko neće prepoznati, odnosno da je bio "sa strane" - precizirao je Bošković, uz napomenu da je nedovoljna efikasnost u rešavanju ovih zločina proistekla i "iz pomanjkanja saradnje sa Beogradom".
Ono što je, međutim, najviše intrigiralo javnost je nagađanje zbog čega je pala glava Belog Raspopovića. Mnogi su tada prepričavali optužbe Gorana Matića, bivšeg saveznog ministra za informacije, koji je za likvidaciju Gorana Žugića optužio američku obaveštajnu agenciju CIA, ali i Darka Raspopovića. Vukašin Maraš, tada prvi čovek crnogorske policije nazvao je to "najvećim besmislicama".
Sa druge strane, veza između ova dva ubijena čoveka, bliska Đukanoviću, nađena je i u krijumčarenju cigareta, mada niko nije želeo javno da kaže o čemu se tu radi. Da li su oni bili umešani u šverc, da li su mu se suprotstavljali, da li su se u jednom trenutku našli na suprotnim stranama, ili je u pitanju osveta? Nema sumnje da su se interesi zločinaca i njihovi jednog trenutka našli na suprotnim stranama. Izlaz je nađen u zločinu. A, on je izveden po svim mafijaškim pravilima.

SLUČAJ RADULOVIĆ
PODGORIČANIN Milan Radulović poginuo je 19. marta 2001. kada je ispod njegovog automobila postavljena bomba. U trenutku dok je sedao u "kadet" i stavljao ključ u kontakt-bravu, odjeknula je snažna eksplozija od koje je Radulović na mestu ostao mrtav. Za bombašem se još traga.
Iste godine u Podgorici je ubijen i Miško Krstović. Ubica mu je 13. aprila prišao s leđa i pucao u potiljak iz automatskog pištolja. Likvidiran je gotovo na identičan način kao i Beli Raspopović. Ni ovaj slučaj policija nije rasvetlila.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Zločini


TOKOM prve polovine 2001. godine u Jugoslaviji je zabeleženo 14 ubistava koja su ponela crni epitet "spektakularna likvidacija". U njima je usmrćeno 17 ljudi, a pored Beograda i Podgorice, ginulo se i na ulicama Budve, Jagodine, Valjeva, Požarevca, Čačka ...
Žrtve su uglavnom pripadale svetu podzemlja, ali i tajnih policijskih službi, sumnjivog biznisa, novinarstvu... Ova ubistva označena su kao zločini "visokog profila", a počinioci do danas nisu pronađeni. "Rukopis" je gotovo identičan: žrtva se napada podmuklo, iz zasede, automatskim oružjem... Većina je pobijena u svojim automobilima, ili pored njih, bez mogućnosti za samoodbranu. LJudi su ubijani i ispred svojih domova, naočigled mnogih prolaznika, a opet "bez svedoka".
Beogradska serija likvidacija prošle godine počela je 15. februara, kada su u Ulici kneza Miloša, u noćnim satima, ubijeni Milutin Šćepanović, zvani Mića Križan (31), i Gradimir Plakalović (36), obojica iz Obrenovca. NJih dvojica su bila u "mercedesu 600 SE", kada je iz "fijata" u pokretu otvorena vatra, u blizini Ambasade Rumunije. Tom automobilu od te noći gubi se svaki trag.
Posle ispaljenih desetina metaka iz "kalašnjikova", napadači su pobegli u pravcu mostarske petlje. Smrtno ranjeni Šćepanović, koji je bio za volanom, vozio je još sedamdesetak metara, a potom udario u banderu i zaustavio se. Sve se to dešavalo nekoliko stotina metara od zgrade MUP Srbije. Policijska patrola koja se gotovo istog trena stvorila kod "mercedesa" ugledala je dva beživotna tela. Za Šćepanovića i njegovog prijatelja (neki tvrde i telohranitelja) pomoći nije bilo. Izrešetani su na smrt.
- Šćepanović i Plakalović su dobro poznati policiji i osuđivani su zbog više krivičnih dela - rekao je tim povodom na konferenciji za novinare Goran Mijatović, iz Uprave kriminalističke policije SUP Beograd. NJegove reči potvrdio je i ministar Dušan Mihajlović, koji je naveo da je Križan odgovarao zbog nasilničkog ponašanja, iznuda, protivpravnog lišavanja slobode, odnosno kidnapovanja...

MUTNI POSLOVI
Prvi policajac Srbije tada je naveo i operativni podatak da se sumnja da se Šćepanović bavi preprodajom droge, kao i da nadziđuje zgrade i pravi stanove. Ovaj čovek, koji je bio mnogo poznatiji pod nadimkom Mića Križan, važio je za jednog od viđenijih ljudi u Obrenovcu, ali čiji su poslovi na samoj ivici zakona. Prozivali su ga da švercuje i trguje naftom i da je u tom "biznisu" tesno sarađivao sa nekim ljudima iz bivšeg režima.
Ministar Mihajlović je tada izneo podatak i da je Šćepanović pričao da je član jedne važne partije (navodno JUL), da pomaže njihov rad, kao i da je sponzorisao fudbalski klub i crkvu u Obrenovcu. Jedno je bilo sigurno - Križan je bio izuzetno bogat čovek i kao takav, očigledno, nekome se zamerio. Jer, svi se slažu, on je bio meta.
Godinu dana pre smrti na Šćepanovića je pucala nepoznata osoba. Pogođen je sa 11 metaka iz automata i sa teškim povredama glave i grudi prebačen u Urgentni centar. Preživeo je pravim čudom i to zahvaljujući izuzetnoj fizičkoj konstituciji. Na ovom slučaju policija gotovo i da nije radila, jer, kako je istakao Mihajlović, "Šćepanović nije hteo da sarađuje u otkrivanju napadača, pa je ta pucnjava ostala nerazjašnjena". Nerasvetljen je ostao i dvostruki zločin počinjen nedaleko od sedišta srpske policije.
Policija je mesec i po dana posle dvostrukog ubistva na informativni razgovor pozvala dvojicu momaka sa Zvezdare -Sredoja Šljukića Šljuku i Srđana Axemovića Axima. Ispitivani su o ovoj likvidaciji, ali su obojica tvrdila da sa tim nemaju nikakve veze.
- Šćepanovića sam sreo možda dva, tri puta u životu -pričao je Šljukić novinarima.- Policajci su tražili i da idem na poligraf, ali sam iskoristio zakonsko pravo i odbio. Nisam pristao jer nisam želeo da navlačim bilo kakvu sumnju bez potrebe i ikakvog razloga. Odgovorno tvrdim da ja i moj drug Srđan Axemović ni direktno ni indirektno nemamo nikakve veze sa dvostrukim ubistvom.
Za rešavanje ovog slučaja ponuđena je i nagrada od 300.000 maraka, ali do danas niko nije dobio taj novac. Ista suma novca nudi se i za informacije o još dvadesetak ubistava, ali bezuspešno. Ubice su i dalje N.N.
Samo tri dana kasnije, u po bela dana, u Humskoj ulici broj 1, preko puta Teniskog kluba "Partizan", likvidiran je Ginisov rekorder u stomačnim sklekovima - Miodrag Stojanović Gidra (51). Na njega je nepoznati napadač pucao iz pištolja oko 13.30 časova, a zatim pobegao automobilom koji nije imao registarske tablice.

ŠARŽER IZ "KOLTA"
Zločin se dogodio u trenutku kada je Gidra seo u svoj automobil "audi A4" i pokušao da pokrene motor. Sledećeg momenta, sa leve strane, približio mu se ubica i iz neposredne blizine, kroz zatvoren prozor auta, ispalio ceo šaržer. Tri metka pogodila su poznatog sportistu u glavu. Iako je Gidra ispod sedišta imao pištolj "ruger", nije stigao da se odbrani.
Neki od očevidaca zločina opisali su ubicu kao "mladića sa crnom kožnom jaknom, crnim kačketom i tamnim naočarima za sunce, visokog oko 185 centimetara". Opis, međutim, nije pomogao u njegovom pronalaženju i hvatanju. Jedino je utvrđeno da je imao saučesnika koji ga je čekao u zelenom "micubiši koltu" i sa kojim je pobegao sa mesta zločina.
Gidra Stojanović, rodom iz Podgorice (imao prijavljeno prebivalište u naselju Bjeliši, kod Bara), iako uspešan sportista, imao je i policijski dosije. Osuđivan je zbog raznih krivičnih dela, a povezivan je i sa obračunom u novobeogradskom hotelu "Putnik" leta 1995. godine, kada je ubijen Mihajlo Divac, vođa novobeogradskog klana.
Gidra je sportsku karijeru započeo kao bokser, a u
Americi je snimio i film "Rođen kao ratnik". Prvi u Jugoslaviji doneo je "altimat fajt" - sport bez pravila - koji je uspešnu promociju imao samo dva meseca pre nego što će njegov promotor biti likvidiran.
Ako je za nekoga i postojala indicija zašto je ubijen,
toga kod Stojanovića gotovo da nije bilo. Jedini trag bile su nezvanične i polujavne priče da je učestvovao u nekakvoj kupoprodaji igrača, ali to nikad nije dokazano.
Pravi masakr na ulicama Beograda usledio je 11. marta,
kada su ubijeni Arkanov kum Milan Đorđević Bombona i njegovi prijatelji Dušan Milovanović i Miloš Roknić. Pravim čudom preživeo je Đorđevićev sin Nenad, koji je teže ranjen.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.115 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.