Definicija i teorijski pristup emocijama

Ljudi nisu samo racionalna bica koja svoje postupke i htjenja preduzimaju iskljucivo na osnovu umnog misljenja i zakljucivanja. Mnogi nasi postupci bivaju izazvani i drugim ciniocima, kao sto su npr. emocije (osjecanja). Emocije se stoga mogu definisati kao dozivljaj naseg vrijednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, ljudima, dogadjajima i prema sopstvenim postupcima (1).
Postoji ne samo u nasem jeziku vec i u mnogim drugim jezicima veliki broj izraza koji izrazavaju razlicita emocionalna stanja, a to su: radost, zalost, ljubav, saucesce, simpatija, ponos, zluradost, oholost, stid, zahvalnost, briga, strepnja, ocekivanje, nada itd. Emocije su u toku svog razvoja propracene spoljasnjim i unutrasnjim promjenama. Znacajni spoljsnji znaci emocija su izrazi lica, tjelesna napetost, glasovne reakcije i sl. Isto tako postoje i unutrasnji pratioci kao karakteristicne promjene u radu pojedinih organa.
Kod snaznijih emocija javljaju se izrazite promjene kod disajnih i probavnih organa, zatim u radu zlijezda. Kao posljedica izvjesnog emocionalnog stanja covjek moze da se zacrveni, da preblijedi, da se smije, place, povuce u stranu ili da pridje blize, da zagrli ili napadne itd.
Emocije kod djece javljaju se relativno rano, ali u pocetku su jes nediferencirane. Sa razvojem djeteta njegove emocije se ispoljavaju na odredjeniji nacin. Ukoliko se dijete vise razvija i njegove emocije se sve vise diferenciraju kao npr. strah, ljutnja, ljubomora itd. Kod djece je urodjena sposobnost za emotivno reagovanje, a ne kao reakcija straha od neke zivotinje ili predmeta, sve to djete stice ucenjem.

Kako se razvijaju emocije
Kako se razvijaju emocije je pitanje na koje su mnogi psiholozi pokusali da daju odgovor. Zelio to covjek ili ne, emocije su sastavni dio svakog covjeka. Svi smo osudjeni da se borimo sa svojim emocijama i njihovim razvojem. Cesto se vodi dilema o tome koje su emocije urodjene a koje nisu. Da bi se provjerilo da li su odredjeni oblici ponasanja usljed emocionalnih reakcija urodjeni, to treba da se javi i kod djece koja nisu u mogucnosti da to ponasanje nauce.
Postoji veliki broj djece koja zive u "prirodnoj" izolaciji, jer su gluvi ili slijepi od rodjenja. Ta djeca lisena su nekih dozivljaja, do kojih se dolazi iskljucivo slusanjem ili gledanjem. Ipak postoji mogucnost da se kod takve djece jave emocionalne reakcije istovjetne sa reakcijama normalno razvijene djece. Tada konstatujemo da u razvoju emocija vaznu ulogu ima sazrijevanje.
Americki psiholog Florensa Gudinaf proucavala je emocionalno ponasanje jedne desetogodisnje djevojcice, potpuno slijepe i gluve od rodjenja. Promatranje je trajalo oko sedam mjeseci. Djevojcica nije bila u stanju da nauci da govori i da se stara o sebi. Da bi izazvala neke emocionalne reakcije kod desetogodisnjakinje F. Gudinaf oraspolozivala ju je slatkisima ili ju je dovodila u stanje frustracije.
Kada je bila sretna i zadovoljna djevojcica se igrala, iako je niko nije ucio da igra. Igra i smijeh su se nekada javljali spontano, a nekad samo kada bi dobila slatkise. Kada je bila sprijecena u necemu sto zeli da uradi, u nekoj aktivnosti, djevojcica je ispoljavala gnjev i nezadovoljstvo.
Ovo ipitivanje je dovelo do zakljucka da primarne oblike ispoljavanja emocija odredjuju faktori nasljedja. Ali takodje, kod djece koja vide i cuju znacajnu ulogu u razvoju emocija ima i socijalna sredina u kojoj djete sazrijeva i vaspitava se. Poznat je jos jedan eksperiment, koji ukljucuje i djecu pretskolskog uzrasta. Taj eksperiment je 1941. godine obavio americki psiholog Tompson. On je uporedo posmatrao djecu koja vide i koja su slijepa od rodjenja.
Posmatrao je uzrast djece od 7 nedelja do 13 godina. Tompson je primjetio i kod slijepe djece i kod normalne djece slicne emocionalne reakcije. Dosao je do interesantnog zakljucka, da se izrazi lica kod slijepe djece javljaju pod uticajem sazrijevanja posto nije bilo mogucnosti da ih neko nauci. A kod djece koja vide Tompson je zapazio da se izrazi lica, tek na starijim uzrastima, pod uticajem podrazavanja, postepeno stilizuju. Ovim svojim otkricem on je ukazao na cinjenicu da ucenje igra veoma vaznu ulogu u emocionalnom ponasanju starije djece.
Iz gore navedenih eksprimenata, moze se izvesti zakljucak da je ispoljavanje emocija samo jednim djelom rezultat ucenja u socijalnoj sredini.
Potreba izucavanja emocija
Djecije emocije se razlikuju od emocija odraslih. One su po pravilu, jednostavne i spontano se izrazavaju. stoga djecije emocionalne izlive, odrasli tesko i razumiju. Kad je djete gnjevno, ljubomorno i tvrdoglavo, roditelji i vaspitaci najcesce i sami emocionalno reaguju; kaznjavaju ga u gnjevu, cime se odnos izmedju njih i djeteta pogorsava.
Sem toga, odrasli su katkad skloni da potcjene intezitet djecijih emocionalnih dozivljavanja. Ponekad sasvim neosnovano pripisuju sasvim maloj djeci duboka osjecanja.
Sasvim je prirodno da ce odrasli koji bolje poznaju prirodu i karakteristike djecijih emocija i njihovo ponasanje, pravilnije postupati prema djetetu. Roditelji i nastavnici koji poznaju pojmove ljutnje ili ljubomore, bolje ce razumjeti djetetovo nekontrolisano ponasanje. Oni takodje mogu da uticu na otklanjanje nepozeljnih emocija, a da podstaknu one pozeljne.

Emocije i uzrast
Svi djeciji biografi saopstavaju da se sa uzrastom povecava i broj emocija, koje dijete moze da dozivi. Kararina Bridzes vrsila je posmatranja kako bi utvrdila karakteristicne emocije za odredjene uzraste. Iz svog proucavanja napravila je skalu diferenciranja emocija u toku razvoja, mada ova skala ne moze posluziti kao orjentacija kada se koja emocija javlja.
Njeni ispitanici su bila djeca starosne dobi od rodjenja do pete godine. Iz tih ispitivanja izvela je zakljucak da odmah po rodjenju postoji jedna jedina emocija, neizdiferencirano uzbudjenje. Zatim je ustanovila da se iz te emocije sazrijevanjem i uslovljavanjem razvijaju postepeno druge emocije.
Krajem prvog mjeseca uzbudjenost se izdvaja i prelazi u negativnu reakciju, tzv. uznemirenost (distress). Krajem drugog mjeseca, diferencira se pozitivna emocionalna reakcija, zadovoljstvo (delight). Tu emociju izazivaju : kontakt usana sa cuclom, milovanje i pljeskanje. Djete prestaje da place, a pocinje da guce i mase rukama. Kod beba se cesto zadovoljstvo i uznemirenost brzo smjenjuju. Diferenciranje emocija odvija se postepeno. Prve dvije izdvojene emocije malo se razlikuju u pogledu spoljasnjih i unutrasnjih reakcija i situacija koje ih izazivaju.
Na uzrastu od 3 do 6 mjeseci, razvijaju se skoro jedna za drugom sljedece emocije : gnjev, gadjenje i strah. Od 9 do 12 mjeseci nastaju odusevljenje i naklonost. Oko trinaestog mjeseca naklonost se grana na naklonost prema odraslima i naklonost prema djeci.
U petnaestom mjesecu javlja se ljubomora, a u dvadesetprvom mjesecu radost. U razdoblju od 2-5 godine nastaju stid, strepnja, zavist, razocarenje, nada.
U pretskolskom uzrastu osjecanje postaje nezavisno od opazanja, postaje stalnije, ali jos uvijek je labilno. Ali medju svim dozivljajima, emocije su kod djeteta u pretskolsko doba najjace. U ovom periodu cesti su afekti, a preovladjuju uglavnom prijatne emocije, nestasno raspolozenje, rijetko kad razdrazljivo, a najrjedje tuzno.
Krajem pretskolskog perioda emocionalnost i labilnost se povecavaju, a u kasnijem periodu emocije pocinju da se pokrivaju.

Karakteristike djecijih emocija
Emocije odraslih i emocije kod djece bitno se razlikuju. prvenstveno po tome sto su djecije emocije proste, spontane, nisu uzdrzane i odmah nalaze odgovarajuci izraz. Sa vaspitavanjem djece dolazi i do odgovarajucih promjena. Vremenom emocije gube svoju nediferenciranost i djete postepeno pocinje da uci i da se uzdrzava od emocija a samim tim stice vlastiti nacin izrazavanja. U nastavku cemo da navedemo neke od razlika izmedju emocija djece i emocija odraslih:
1. Djecije emocije su kratkotrajne
One traju svega nekoliko minuta, a onda iznenada isceznu dok emocije odraslog covjeka duze traju i teze se zaboravljaju. Preduzimanjem vaspitnih mjera i pravilnom ulogom roditelja mijenja se i karakter djecijih emocija.Te emocije se pretvaraju u dugotrajna raspolozenja. Na primjer, uzdrzana ljutnja se pretvara u durljivost, radost u dobro raspolozenje, a strah u trzanja na svaku promjenu ili zvuk. Ove emocije se najcesce javljaju u predskolskom uzrastu ili vec oko cetvrte godine zivota i to u prisustvu nekog od autoriteta, bilo roditelja ili vaspitaca u obdanistu. Cak i u drustvu sa svojim vrsnjacima djecije emocije se diferenciraju.
2. Djecije emocije su snazne
Emocije odraslog covjeka ne mogu da dostignu onu jacinu kao kod djeteta, jer djecije emocije ne posjeduju gradaciju bez obzira na situaciju. To narocito vazi za ljutnju, strah i radost. Kod djece te emocije se izrazavaju punim intezitetom. U ljutnji djete place, vristi, bacaka se, udara rukama i nogama pa cak i ujeda. U strahu se izbezumljuje, krije i vristi. Te reakcije nikako neodgovaraju odraslima sto cesto ima ali ne i uvijek negativan uticaj na djete. Kazne i opomene za takvo ponasanje imaju takav uticaj da djete s vremenom uci da bude uzdrzljivo prilikom iskazivanja svojih emocija. isto tako i u druzenju sa svojim vrsnjacima djete nauci da kontrolise svoje emocije. Na taj nacin djete uci da se uzdrzava od burnog ispoljavanja svojih osjecanja.
3. Emocije djeteta su nestabilne
Djete za razliku od odraslih lako prelazi iz pozitivne u negativnu emociju i obrnuto. Ono iz stanja velike radosti naglo predje u nemotivisani plac. Ljubav i ljubomora, ljutnja i smijeh itd. smjenjuju se. Ali to ne znaci da su djecije emocije plitke i povrsne, nego njih djete burno ispoljava pa se onda one ne gomilaju. Djete u toj dobi jos nije dovoljno intelektualno zrelo za razumjevanje odredjenih situacuja, a i paznja mu se dugo ne zadrzava na jednom predmetu, sto uslovljava prelazak emocija iz jedne krajnosti u drugu. Medjutim dok je god emocija prisutna ona je intezivna vise nego kod odraslih.
4. Zajedno sa uzrastom emocije se sve vise diferenciraju
Pod uticajem okoline i vaspitnim mjerama djeca polako kontrolisu svoje emotivne reakcije. Emotivna reakcija svakog djeteta zavisi od njegovih dozivljaja i iskustava. To znaci da svako djete ima strah od necega, bilo od mraka ili misa i sl. U istim emotivnim situacijama svako djete reaguje na drukciji nacin, neka djeca se sakrivaju , druga placu, a neka opet traze majku i sl.
5. Djete ispoljava svoja osjecanja
Djeca nisu u stanju da se uzdrzavaju , tj da neispoljavaju svoje emocije. Iako ih stariji uce tome djeca ipak na neki nazin reaguju, npr. nervozom, nemirom, pokretima ruku i nogu, gestovima i sl. Iz toga mozemo da zakljucimo da djeca jednostavno nisu u stanju da sakriju ono sto osjecaju.

Vrste emocija
U psihologiji nema opste prihvacemog broja emocija, tj. nema spiska emocija djece i odraslih. Sto se tice pretskolskog uzrasta, u to doba su skoro razvijene sve vrste emocija. Pretskolsko dijete ima razvijeno osjecanje licne casti, pa stoga negativno reaguje na ponizavanja (npr. kada ga tjeramo u cosak, jer je bilo nevaljalo, kada ga posaljemo u drugu sobu, zabranimo mu da izadje u dvoriste i sl.). U tim slucajevima djete reaguje placem, a ponekad i jogunstvom.
U pretskolskom periodu djete je takodje veoma osjetljivo na pohvale i prijekore. Na prijekor reaguje obicno suzama, a kada ga pohvale raduje se i ponosi. Krajem pretskolskog perioda javlja se stidljivost. To najcesce dolazi do izrazaja kada nesto mora da otpjeva ili kaze pred nepoznatim licima.U ranom djetinjstvu, tj. u periodu od 2 do 6 godine, emocije koje najcesce dolaze do izrazaja su gnjev, strah, ljubav i ljubomora, potom radost, a rijetko zalost.

1. Gnjev
Ovu emociju i njene uzroke proucavalo je dosta psihologa na raznim uzrastima. Rezultati pokazuju da djete ovom emocijom reaguje kada se sputava u nekoj aktivnosti. Ali da bi se izazvala ova emocijanije nije dovoljno samo neko fizicko sprecavanje, nego to treba da se primjeni na takav nacin da se djete osjeti isfrustrirano.
Pretskolsko djete ispoljava gnjev, najcesce u sljedecim situacijama : navikavanjem na toalet, oblacenjem, objedovanjem, odlazenjem na spavanje (narocito poslije rucka), pranjem kose i cesljannjem. Dosta cesto su uzrok gnjeva i ostala djeca, koja zele njegove omiljene igracke. Ucestalost pojavljivanja gnjeva i njegova duzina trajanja, takodje su bili predmet izucavanja.
Dokazano je da kod pretskolske djece gnjev ne traje duze od 5 minuta, a poslije toga je opet sve u redu. Djete prodje gnjev utoliko prije ukoliko shvati da njime nista nece postici. Florensa Gudinav bavila se proucavanjem ucestalosti gnjeva na razlicitim uzrastima. Na uzrastu od 3 – 7 godina, primjecuje se da je cesce pojavljivanje gnjeva kod djecaka nego kod djevojcica, sto potvrdjuje izjave majki da je teze odgajati djecake od djevojcica.
Ucestalost gnjeva takodje zavisi od fizickog stanja djece, tj. da li su prehladjena, da li su gladna i sl. Iz toga se ustanovilo da se gnjev ispoljava cesce kod bolesne djece nego kod one potpuno zdrave.

2. Ljutnja
Ljutnja je emocija koja se ispoljava odmah nakon gnjeva. Pretskolsko dijete kada je ljuto, ono onda vristi, place, rita se , udara, grebe, baca na pod, a u nekim slucajevima i psuje i svadja se. Kada su ljuta, djeca su ponekad i agresivna prema licima i predmetima koji je izazivaju.
U ranom djetinjstvu ljutnja je dosta cesta reakcija, jer time djete skrece paznju na sebe. Kod djece starosne dobi od 3 do 5 godina ljutnju najcesce izazivaju nasrtaji i zadirkivanja od druge djece, zatim kada drugo djete uzme nekakav zeljeni predmet, ili pak ruganje i sl. Djete treba da nauci kako da kontrolise svoju ljutnju, a to se najbolje uci od odraslih, prvenstveno od roditelja i vaspitaca.

3. Strah
Strah predstavlja jednu od najcescih emocija, koje se javljaju u djetinjstvu, kod djece pretskolskog uzrasta. Uporedo sa uzrastom i zrenjem mjenjaju se predmeti i situacije koje izazivaju strah. U pocetku djete se plasi nepoznatih lica, iznenadnih pojava, a kasnije zivotinja i mraka. Strah moze da se prenese i od drugih, recimo brace i sestara, odraslih ili roditelja. Zatim strah od neprijatnih dogadjaja, npr. grmljavine, injekcija, pozara.
Strah moze da izazove i zastrasivanje. To obicno koriste roditelji da bi djetetu ukazali na opasnost od elektricne struje, duboke vode, nepoznatog psa, saobracaja. Ova metoda moze da bude korisna u vaspitavanju, ali treba znati kada i kako je primjeniti, inace moze da postane stetna.
Kao sto je vec receno kod djece pretskolskog uzrasta strah je cesta pojava, ali vec prema 7 godini strahovi postepeno prestaju. U tom periodu razvija se moc zakljucivanja, razumjevanja, predvidjanja i misljenja. Mada neki psiholozi tvrde da srah od zmije, velikog psa i mraka ostaje.
U svojoj masti djete mrak ispunjava raznim opasnostima i strahovima. Djete se u pretskolskoj dobi sve manje boji nepoznatih predmeta, ljudi, buke i iznenadnih dogadjaja. Stoga strah u pretskolsko doba raste, jer nastaje posredstvom djecije maste. Djete se jos uvijek plasi samoce, pa i smrti.
Pojave koje prate pojavu straha su drhtanje, promjena glasa i kretanja. Posljedice straha takodje mogu biti i plahost i strasljivost. Djeci treba pomagati kako bi prevazisla strah, a za to je najbolji nacin da upozna ono cega se plasi i da ovlada situacijom u kojoj se nalazi.

4. Tuga (zalost)
Djete je zalosno, odnosno tuzno kada mu se pokvari ili polomi igracka. Tuzno je kada ga galame, kaznjavaju, ako osjeca da nema drage osobe ili kada se toj osobi dogodi neka nesreca. Zalost se obicno potiskuje, jer drustvu ne odgovara takvo raspolozenje.
Tuzno djete osjeca potrebu da se nekome povjeri ili izjada. Iz toga razloga djetetu je neophodno da ima neku osobu od povjerenja. U pretskolskom periodu to su najcesce igracke, mada se ne mogu zanemariti majke, ocevi, braca i sestre, pa i vaspitaci u obdanistu.
Zalost je kod djeteta najrjedje osjecanje, jer se ono cesce ljuti. Najcesce su zalosna plaha djeca, dok se nemirna i samosvjesna djeca ljute. Zalosno djete nema nikakvih interesa, nije mu stalo ni do cega, place, miruje. Ali ono sto je bitno jeste da ta emocija traje kratko.

5. Radost i smijeh
Pretskolsko djete je cesto radosno, a radost obicno traje od jedne do deset minuta. Smijeh se javlja od 3 do 16 mjeseci. Djeca se smiju kada su sretna i zadovoljna. Vise se smiju sa ostalima u drustvu nego kad su sama. Radosna djeca vole da se igraju vise sa djecom koja su njima slicna nego sa mirnom i povucenom djecom. Ono sto izaziva ove prijatne emocije su : iznenadjenja, pokloni, ispunjenje zelja, igre i sl.
Djete se najcesce veseli kada ga pohvale ili kada pohvale nesto sto je nacrtao ili napravio. Djeca takodje u ovom periodu vole humor, sale i smijesne price, a narocito djevojcice. Mada to ne vazi podjednako za svu djecu.

Ljubav
U pretskolskom periodu ljubav djeteta se produbljuje i postaje trajna, jer djete sada pocinje da shvata vrijednost svojih roditelja. Djete je u ovom periodu u svojim osjecanjima manje egocentricno, nego ranije. Takodje u ovom periodu, razvija se i veliko drugarstvo, tj. privrzenost za druga ili drugaricu.
U tom periodu ono prekida tu veliku povezanost za porodicu, sto je veoma vazno za dalji djetetov emocionalni razvoj. Djecija ljubav se javlja prema osobama koje ga cine sretnim i zadovoljnim. Prvenstveno djecija ljubav je vezana za majku, jer ona provodi najvise vremena sa djetetom. Mada to ne mora da znaci, npr. ako ga majka zanemaruje i ne posvacuje mu paznju, djete svoju ljubav prenosi na drugu osobu koja se vise brine o njemu.
Krvna veza ne igra nikakvu ulogu kod ove emocije. Takodje, djecija ljubav se mijenja i sa uzrastom, npr. razlika izmedju ljubavi prema majci i ljubavi prema ocu. Emociju ljubavi djeteta prema roditeljima prati ugodnost. Ali ono sto najvise utice na djecu u ovom periodu, pa i na ostale uzraste je kada se ono osjeca "razapeto" izmedju oca i majke. To se javlja kada se roditelji svadjaju pred djecom ili su razvedeni.
Za djete je najvaznija potreba da ima oba roditelja i da ih oboje voli. Roditelji takodje, cesto nisu svjesni posljedica do kojih dolazi kada podsticu kod djece egoisticnu ljubav. Npr. "Tata voli samo tebe, a ne voli mamu i seku". "Ti volis samo svoju mamu, a tatu ne volis' i sl.
Cesto je i pitanje "Koga vise volis , mamu ili tatu"? . U takvim situacijama djete se osjeca nesigurno i tada pri nagovaranju roditelja pocinje da gaji vise ljubavi prema jednom roditelju. Takodje, ako djete osjeti razlicite stavove roditelja, on to mudro koristi i priklanja se onom roditelju cije mu ponasanje vise odgovara i koji je popustljiviji prema njemu.
Djetetova ljubav ne mora da bude usmjerena prema roditeljima i drugovima, nego moze biti usmjerena i prema stvarima i zivotinjama. Recimo ljubav prema igracki ili zivotinji moze da bude jaca nego prema covjeku. Zato su bitni izrazi ljubavi. Bilo to u obliku verbalnih iskazivanja, milovanja, mazenja i sl. jer djetetu je to potrebno.
Ono ne zivi samo od hrane, nego i od majcinske ljubavi. Djete to osjeca kada sjedi majci u krilu. Za njega je to najsigurnije i najudobnije mjesto, jer osjeca da ga neko stiti. Ako djete ne dozivi izraz ljubavi ono postaje emocionalno hladna osoba koja ne uspostavlja kontakte sa drugim ljudima. Djete svoju ljubav prema nekome ispoljava grljenjem i ljubljenjem, a cesto i imitiranjem te osobe.
U tom slucaju djevojcice obocno imitiraju majku, krisom oblace njene haljine i cipele, stavljaju njen nakit, a djecaci se poistovjecuju sa ocevima. Kod vecine djece su uzor roditelji na koje se ona ugledaju. Zato su veoma vazni medjusobni roditeljski odnosi i njihov odnos prema djeci.
Taj proces identifikacije treba podsticati, hrabrenjima i uvjeravanjem djetetove okoline. Nisu rijetki propusti i pogresni postupci pri odgajanju, pa se cesto desava da djecaka odgajaju kao djevojcicu, a djevojcicu kao djecaka.

Ljubomora
Ljubomora je emocija veoma cesta kod djece pretskolskog uzrasta. Ona predstavlja i posebav vid ljutnje. Nastanak i povod javljanja ljubomore su drustvenog karaktera. Ljubomoru obicno izazivaju roditelji, braca ili sestre, a u pretskolskom periodu i drugovi.
Prvi znakovi ljubomore javljaju se od 18 mjeseci, mada se ljubomora cesce ispoljava izmedju 2 i 5 godine. Kao i ostale emotivne reakcije tako i ljubomora se mijenja sa uzrastom. Svoj vrhunac dostize izmedju 3 i 4 godine. Vrlo cesto uzrok ljubomore je i prinova u porodici. Stoga je vema vazan stav roditelja u sprecavanju ljubomore. Dokazano je da je ljubomora cesca kod porodica sa manjom brojem djece, nego u vecim porodicama. Zatim, kada jedno od djece u porodici dugo boluje, pa mu rodiutelji posvecuju vise paznje.
Ako roditelji, rodjaci ili prijatelji javno uporedjuju djecu po uspjehu u skoli, inteligenciji, vrjednoci to takodje izaziva ljubomoru. Odrasli cesto nesvjesno, u sali kazu "vidis kako je on bolji djecak od tebe", "kako on sve zna a ti nista" i sl. Sve su to razlozi koji kod djece podsticu ljubomoru.
Ljubomora moze da se javi i na oca, jer djeca cesto prisvajaju majku. Stoga joj ne dopustaju da iskazuje naklonost prema ocu. Lubomora se ispoljava na razne nacine, a djeca na nju reaguju na dva nacina otvoreno ili prikriveno. Otvoreno reaguju fizickim ili verbalnim napadima, pa cesto predstavljaju "problem" u svojoj sredini. Onog na koga su ljubomorni, ignorisu , ponekad ga i tuku, ogovaraju, podsmijavaju i zajedljiva su.
Kada djete reaguje na ljubomoru, tako sto se ponasa cudno i na nepozeljan nacin, to se onda naziva prikrivena ljubomora. Desava se da ljubomorno dijete pocne da mokri u postelju, iako je to vec davno prevazislo, da sisa prst, da muca, da se plasi ili nece da jede. Ponekad i ispoljava simptome nekog oboljenja.
Svako djete na sebi svojstven nacin ispoljava ljubomoru i sve te njegove reakcije su nesvjesne. Zato roditelji treba da budu pazljivi u takvim situacijama i da paze da ne izazivaju ljubomoru kod djece. Npr. posto saznaju da je na putu drugo dijete, treba na lijep nacin to da saopste prvom djetetu i da kod njega razvijaju zelju da dobije brata ili sestru.
U prvom susretu sa bratom ili sestrom, djete mora da osjeti radost i da osjeca da je dobilo nesto blisko i znacajno, a u isto vrijeme je zadrzalo nepromjenjenu ljubav svojih roditelja. Zato je osnovni zadatak roditelja i vaspitaca da izbjegavaju situacije koje dovode do ispoljavanja ove emocije.
Ono sto je interesantno za ovu emociju jeste da se ona razlikuje po polovima. Naucno je dokazano da su zenska djeca cesce ljubomorna nego muska. Ljubomora iako je u sustini negativna emocija, ona ima i pozitivne strane. Cesto moze da posluzi i kao podsticaj na vecu aktivnost, na vece uspjehe, na trud kako bi prevazislo brata, sestru ili druga na koga je ljubomorno.

Faktori koji uticu na razvoj emocija

Poznato je da se emocije ne javljaju proizvoljno, nego ih nesto podstice ili izaziva. Da bi mogli da kontrolisemo djecije emocije, neophodno je da znamo faktore, koji ih izazivaju ili sprecavaju. Na pojedine emocije uticu:
1. Umor
Kada je djete umorno ono je lako svadljivo i placljivo. Nije bitno da li je djete umorno zbog nedostatka sna, pretjerane igre, velikog uzbudjenja i sl. Ako je djete mladje tada na njega i na njegovo raspolozenje umor ima veci uticaj.
2. Slabo zdravstveno stanje
Bolest na djecu utice negativno na raspolozenje, kao i kod odraslih. Ako je djete sklono kvarnim zubima, ocima, ako ima problema sa krajnicima ili ishranom, sve to jednako utice na djecije emocije i podstice razdrazljivost.
3. Dogadjanja
U neko doba dana djete pokazuje jace emocionalne reakcije, nego inace. Kod manje djece to je obicno prije spavanja ili obroka. Ako se redosljed hranjenja i spavanja poremeti, to dovodi do pretjeranog ispoljavanja emocija.
4. Stav roditelja
Najvazniji, a cesto i presudan faktor kod razvoja emocija. Negativne emocije se javljaju ako je djete previse zanemareno ili mu se poklanja previse paznje. Zanemarena djeca su obicno plaha, nepovjerljiva, pakosna, dok druga djeca kojima je bila pruzena i pretjerana zastita roditelja, drugim rjecima "razmazena djeca" , sklona su nervozi i ne mogu da se uzdrze u ispoljavanju svojih emocija.
5. Drustvena sredina
Ovo je takodje jedan od veoma vaznih faktora koji utice na emocionalnost djetea. Sredina u kojoj djete raste, prenosi na njega svoje uticaje. Emocionalnost drustvene sredina dosta je ustaljena. Zavisno od porodice do porodice razlikuje se popustljivost prema djeci.
Lakoca ili teskoca pri ispunjavanju njihovih zelja je vazna za djetetovu emocionalnost. Boravak sa osobom koja je razdrazljive prirode utice na razdrazljivost djeteta, a ako zivot provodi u blizini smirene osobe djete ce nauciti da ne bude sklono razdrazivanju.
Porodica i emocije
Kao sto je vec napomenuto, jedan od vaznih faktora za emocionalni razvoj djeteta su roditelji. Za zdrav djeciji emocionalni razvoj vazna je zdrava osjecajna atmosfera u porodici, lijepi odnosi izmedju clanova porodice, a posebno odnosi ljubavi i postovanja medju roditeljima i razumjevanje razvoja samoga djeteta.
Roditelji cesto znaju, da svojom prevelikom brigom onemoguce razvoj djecije samostalnosti, incijative, jer roditelji nastoje da sve urade za svoju djecu, pa i ono sto bi ona mogla sama. Za djeciji emocionalni razvoj potrebna je uravnotezena roditeljska ljubav. Pri tom odnosu razvija se srdacna i topla obiteljska atmosfera.
U porodici se ne razvijaju emocionalno samo djeca, nego i roditelji, pa prilikom toga cesto dolazi do teskoca. Roditelji moraju da se prvenstveno naviknu na odgovornost za svoju djecu. Kada oni zauzmu takav stav, djeca pocinju da se osamostaljuju. Tu nastaju problemi.
Kada roditelj nesto zeli da uradi za djete, a ono opet zeli da to uradi samo, roditelji obicno to komentarisu, kako su djeca nezahvalna i drska, a djeca tada roditelje smatraju gnjavatorima. Djete takodje, treba da se osjeca zasticeno. Da bi se tako osjecalo potrebna mu je roditeljska kontrola. Poznato je da djete kontrolu shvata kao zastitu, ako su razumno zadovoljene i shvacene njegove osnovne potrebe.
Ako se djete emocionalno ne razvija kako treba, kod djeteta se moze javiti problematicno ponasanje. Ali treba znati da svako takvo ponasanje nije narocito ozbiljno, sem ako nije ucestalo. Ako je to ponasanje cesto onda to obicno se povezuje sa napetoscu.
Napetost se ispoljava kroz grizenje nokata, zamuckivanje, jogunstvo, prkosenje itd. Takvo ponasanje se ne lijeci galamom i napadom na djete, jer sto se vise roditelji uzbudjuju, nerviraju i iskaljuju svoj bijes nad djetetom strogom disciplinom, to je veca mogucnost da se to ponasanje zadrzi.
Kao prvo treba utvrditi da li su uzrok takvom ponasanju ucenje novih vjestina, preuranjenost sa novom prilagodljivoscu pred kojom se djete nalazi ili su ipak uzrok unutrasnje napetosti. Roditelji treba da imaju u vidu da svako ucenje za djete predstavlja napor i da sva djeca ne uce lako. Nekima treba vise vremena, a nekima manje. Stoga vaspitanje mora da nastoji da i emocionalno sto je moguce povoljnije utice na razvij djeteta.
Pozitivni osjecaji su narocito znacajni za djeciji razvoj.Roditelji treba da budu strpljivi sa djecom. Svojim nerazumjevanjem ne smiju da cine nasilje nad razvojem djeteta i njegovim teskocama pri ucenju. Time oni ubijaju volju kod djeteta i postizu kontra-efekat.
Djete ne treba da poistovjecuju sa odraslima, ali ne treba ni stalno da ga porede sa nekom igrackom. za emocionalni razvoj vazno je da se osjecanja obogacuju i jazaju kada ih djete dozivljava u praksi. Nove aktivnosti kod djece mjenjaju njihove emocionalne odnose i njihovu licnost.
Da bi emocionalni razvoj bio sto uspjesniji, potrebno je u porodici i u pretskolskim ustanovama formirati i odrzavati pozitivnu emocionalnu atmosferu.

Izvor: Psihologija autentik

Emocije ne izazivaju drugi

Nije ih malo kojima se čini da emocije izazivaju drugi ljudi, a ne oni sami,  vlastitim unutarnjim govorom! Ova pogreška javlja se dvojako: vjerujemo da smo mi uzrok tuđih emocija i da su drugi ljudi uzrok naših. Kakve posljedice ima ovo iracionalno vjerovanje?

Ako vjerujemo da smo mi uzrokom tuđih emocija postajemo odveć obzirni u odnosu s drugima jer ih ne želimo povrijediti. Evo  primjera:

Prijatelji su vas pozvali na večeru. Umorni ste i prehlađeni i najradije biste večer proveli u postelji gledajući TV. Ipak odlazite da se prijatelji ne bi naljutili na vas.

Vaš prijatelj u razgovoru stalno govori i ne dâ vam da dođete do riječi. Ne kažete mu to da ga ne biste povrijedili.

Prijateljica vam preko telefona već sat vremena priča svoje najnovije ljubavne jade. Ne prekidate je iako već kasnite na posao.

Naravno, ne želimo reći da vaše ponašanje nema nikakva utjecaja na druge ljude. Neke vrste ponašanja će izazvati pozitivnu reakciju, druge negativnu. Tako je bolje susjeda pristojno zamoliti da stiša glazbu, nego ga napasti i vikati na nj. Ne tvrdimo ni da možete ići kroza život ponašajući se kako vam padne na pamet, bez obzira na druge, jer mi ionako nismo odgovorni za tuđe emocije. Puno puta u životu napravimo nešto što nam baš i ne odgovara ako procijenimo da će to pomoći odnosu s drugim ili da ćemo osobi time pomoći.

Ono što želimo reći jest kako je pretjerano tvrditi da mi izazivamo tuđe emocije. Točnije bi bilo reći da drugi ljudi odgovaraju na naše ponašanje svojim emocijama. Oni interpretiraju naše ponašanje i reagiraju osjećajima ovisno o svojoj interpretaciji našeg ponašanja.

... Sjedila sam u tramvaju kad je do mene stala  starija žena. Iako sam bila vrlo umorna, prisilila sam se na pristojnost, ustala i ponudila joj mjesto. Očekivala sam, naravno, ljubaznu riječ zahvale. Umjesto toga,  žena me bijesno pogledala i kroza zube prosiktala "Misliš da sam tako stara da ne mogu stajati!?"

Neka druga osoba bi se ljubazno zahvalila i bila zadovoljna što ste joj prepustili mjesto. Dakle, nije vaše ponašanje izazvalo osjećaje druge osobe, nego ih je izazvala njezina interpretacija vašeg ponašanja. Za jednu osobu ustupanje mjesta je znak pristojnosti i dobre volje, a za drugu znak da izgleda staro i nemoćno.

Mi možemo utjecati na vlastito ponašanje, ali obično ne možemo puno utjecati na to kako će ga druga osoba interpretirati i koje emocije će slijediti iz te interpretacije. Preuzimanje odgovornosti za tuđe osjećaje može imati nekoliko loših posljedica:

Ako stalno brinemo da ne povrijedimo druge i da drugi budu zadovoljni rijetko ćemo zadovoljiti  vlastite potrebe. Ako prijatelju koji u razgovoru dominira i vi ne možete doći do riječi to nikad ne kažete da ga ne biste povrijedili - nakon nekog vremena bit ćete još manje zadovoljni kad ga susretnete jer je normalno da i vi želite sudjelovati u razgovoru. On sigurno neće promijeniti svoje ponašanje! A i zašto bi kad nema pojma da vam to smeta.

Ako se češće susrećete s tim prijateljem vjerojatno će vam početi ići na živce.

Kad ljudi otkriju da krijete svoje osjećaje i da često nećete nešto učiniti ili reći samo da ih ne povrijedite - počet će se loše osjećati u odnosu s vama. Naime, bit će im  teško znati što vi zapravo mislite. Nikad neće biti sigurni da li vam nešto stvarno odgovara ili samo tako kažete.

Kao što vi niste odgovorni za tuđe emocije, tako ni drugi nisu odgovorni za vaše. Iako vam se čini da je nečije ponašanje ili komentar izazvalo u vas loše raspoloženje ili ljutnju, sjetite se koliko puta isto ponašanje nije dovelo do takve reakcije! Naravno, ne bi bilo nikakve emocije da nije bilo ponašanja ili komentara druge osobe! Ali koja će se emocija javiti ovisi, ponavljamo, o vašoj interpretaciji ponašanja ili komentara.

Izvor

Emocije, raspoloženja, uslovljavanje i mozak



Psihologija se dugo bavila debatom o razlici između emocija i raspoloženja. Mnogi psiholozi ističu da su emocije kratki i intezivni odgovori na postojeće stimuluse, sačinjeni od misli, fizioloških procesa i ponašanja, dok su raspoloženja, sa druge strane, hronične i dugotrajne reakcije na potencijalne stimuluse (često bez jasno opaženih stimulusa). Iz druge perspektive, raspoloženja se mogu smatrati emocijama koje predugo traju i više ne služe adaptaciji. Ova razlika ima važne implikacije za objašnjenje uzroka nastanka psihopatologije i tretmane ovih pojava.

Od vremena Darvina znamo da se nekoliko bazičnih emocija (ljutnja, gađenje, strah, radost, tuga, iznenađenje) javljaju i ispoljavaju na urođen i programiran način. Na primer, ljudi koji se rode slepi se smeju iako nikada nisu videli druge ljude da se smeju. Ove bazične urođene emocije postoje i u različitim kulturama. Veruje se da mnoge emocije imaju za svrhu prilagođavanje. Na primer, strah nam dozvoljava da pobegnemo iz opasnih situacija, dok nam radost i sreća pomažu da se približimo potencijalno prijatnim i nagrađujućim situacijama. Bez ovih bazičnih, adaptivnih kvaliteta emocija, ljudski rod je vrlo lako mogao izumreti pre mnogo vremena.

Raspoloženja takođe mogu biti adaptivna. Anksioznost, koja je definisana kao raspoloženje u kome se ljudi boje potencijalno opasnih situacija u budućnosti, ima i pozitivne i negativne kvalitete. Anksioznost može da motiviše ljude da rade stvari koje mogu da razreše potencijalno opasnu situaciju. Na primer, ukoliko je neko anksiozan danima u povodu predstojećeg ispita, anksioznost ovu osobu može motivisati da više uči.

Depresija, takođe raspoloženje, dozvoljava organizmima da sačuvaju energiju i resurse u situacijama u kojima je aktivnost uzaludna (npr. u situacijama gladi). Ukoliko ova raspoloženja potraju i nakon što su potencijalno opasne situacije prošle, tada mogu da oštete životno funkcionisanje i snize kvalitet života.

Maladaptivna raspoloženja ili “emocionalna patnja i poremećaji”, često traju i kada ljudi ponovljeno razmišljaju ili veruju da će se dogoditi isti negativni scenariji.

“Ja ću pasti na ispitu, biće strašno i užasno. Ja ću biti gubitnik… Uvek ću pasti… Nikada neću biti dovoljno dobar… Ne mogu ovo da podnesem… Ne bih smeo da padnem, ali ću pasti i to će biti užasno… Ja ću pasti na ovom ispitu… Nikada neću uspeti… Nisam dovoljno dobar… Pašću na ispitu… ”

Iz pozicije učenja, ovaj negativni unutrašnji dijalog postaje povezan sa osećanjima (npr. sa anksioznošću) i određenim obrascima ponašanja (npr. sa izbegavanjem), tako da kada se slična stresna situacija u budućnosti dogodi (što je gotovo uvek slučaj), ove misli se ponovno javljaju i ponovo obrađuju. Ovo je ono što neki psiholozi nazivaju: “emocionalnim sećanjima”.

Sve je povezano

U ispitivanju iracionalnih uverenja, nekada pitam ljude šta su mislili kada su doživljavali neko bolno raspoloženje. Neki ljudi će reći: ”Moj mozak je bio prazan” ili ”Nisam ni o čemu razmišljao”, što je u skladu sa prethodno iznetom definicijom (iako je ona predmet rasprava) raspoloženja. Iz pozicije učenja, ovo ima smisla. Vremenom, uverenja se mogu tako snažno povezati sa specifičnim događajima-okidačima da su izazvana automatski i relativno nesvesno. Iako ova uverenja mogu biti nedostupna svesnom, ona utiču na emocije (u velikoj meri kao subliminalne prezentacije), zato što su se stari putevi u mozgu razvijali tako da nas pripremaju za neposrednu akciju.

Psihofiziologija i neuronauke takođe mogu da pojasne ovaj fenomen “praznog mozga”. Moderna istraživanja su došla do intrigantnih nalaza koji se odnose na različite uloge moždanih hemisfera.

Na primer, desna hemisfera se pokazala predominatno uključena u procese percepcije, doživljavanja i ispoljavanja negativnih emocija (npr. gađenje, strah, tuga), dok je leva hemisfera zadužena za doživljavanje i ekspresiju pozitivnih emocija (npr. sreća). Ukoliko se većina negativnih emocija pojavljuje pod uticajem desne hemisfere, koja nema ili ima malo sposobnosti za jezik (ekspresija i razumevanje), onda ova negativna osećanja ne mogu biti izrečena dok ne pređu u levu hemisferu. Naravno, prisutna je i hipoteza da je ovo stanje poznato kao aleksitimija. Osoba koja ima navedeni problem ima teškoću da identifikuje i opiše emocije, kao posledicu nedostatka sposobnosti da emocija pređe u levu hemisferu (nedostaci u korpus kalosumu, koji povezuje hemisfere).

Ovakvi nalazi i hipoteze sugerišu potencijalni biološki razlog za izjave tipa: “Moj mozak je prazan”, kada doživljavamo bolna raspoloženja. Takvi odgovori sugerišu snažan fokus pažnje na samu emociju, do isključenja svesnog, jezički zasnovanog sistema mišljenja i uverenja, tokom doživljavanja raspoloženja.

Iako i nesavršenost retrospektivne memorije i uslovljavanje mogu biti razlog za ovakve izjave, moguće je takođe da usmeravanje pažnje desne hemisfere pruža biološko objašnjenje za ovakve izjave; tačnije da um nije sadržao jezički zasnovana uverenja u to vreme jer je njihova pažnja bila usmerena pre svega na negativno raspoloženje. U skladu sa ovom hipotezom su i nalazi brojnih istraživanja koja pokazuju povećanu aktivnost desne hemisfere kod osoba sa anksioznim i/ili depresivnim emocionalnim porećemejima.

Povećana usmerenost pažnje na negativna osećanja, koja prvenstveno potiču iz desne hemisfere, može održati veću aktivnost ove u odnosu na levu hemisferu (i samim tim doživljavanje negativnih emocija). Izražavanjem osećanja jezikom i aktiviranjem leve hemisfere se može povećati balans između hemisfera i na taj način smanjiti doživljavanje negativnih raspoloženja.

Danas, pitam ljude šta su mislili kada su osetili emocionalnu patnju, samo da bih potvrdio svoju hipotezu; ipak, često ću pitati koje od četiri tipa iracionalnih uverenja koje je identifikovao dr Elis bi najviše odgovaralo i bilo primenljivo na njihovo osećanje ili raspoloženje.

Stoga, ukoliko zateknete sebe u emocionalnoj patnji, a teško vam je da objasnite to osećanje rečima pitajte sebe:

“Da li katastrofiziram, zahtevam, procenjujem ili sam netolerantan/na na frustraciju?”

Odatle se mogu osmisliti racionalne izjave koje će dodatno osujetiti maladaptivna raspoloženja i emocionalne smetnje.

Autor: Malek Mneime, Ph.D.
Izvor: Albert Elis Institute
Prevod i adaptacija: Milica Jakšić
Foto: Tumblr

Izvor

Vidim da svi imate gotovu definiciju iz literatura i samim tim ste pametni 
Svojevremeno 91.g sam polagao vozacki u Ulcinju i sve je bilo namontirano 
Al nikad ne mogu da zaboravim pitanje napaljenka.
Sta su to emocije ?
I ja ga gledam belo neznam ni definiciju ni bilo sta,pa reko krenem sta ti ne znas 
On kaze ja znam a ti mi reci ?
I ja pocnem da pricam to je kad nekog volis, i reko jel sam proso ?
Kaze on proso si i al si zgubio 
I jebem ti i vozacki i onog supka,al to nema nikakve veze 

Otkuda emocije?



Pitanje da li su naša osećanja naše unutrašnje reakcije ili su pojave koje se nalaze izvan nas, a koje mogu da na nas deluju, nekome može da izgleda smešno. Ali kada slušamo kako govorimo o osećanjima, kada čujemo da je nekoga „uhvatila” panika, da je „upao” u depresiju, da ima „napad” besa, da ga „drma” trema, da ga je „spopala” ljubomora i slično, to u nama stvara mentalnu sliku da se emocije nalaze izvan nas, odakle povremeno utiču na nas. Takvo je i izvorno značenje reči afekt, koju koristimo da označimo veoma snažne emocije, a koja dolazi od latinskog affectus – biti pod uticajem.

Ovakva jezička praksa odražava predstave o osećanjima starih naroda, koji su u izražavanju veoma snažnih emocija videli delovanje demona. Tako je, na primer, Bes u staroslovenskoj mitologiji bio božanstvo koje je imalo sposobnost da uđe u čoveka i da učini da on „pobesni”: da se promeni, da mu izobliči lice i da ga natera da se ponaša iracionalno i destruktivno. Slično je sa rečju „panika” koja dolazi od starogrčkog demona Pana, za koga se verovalo da u šumarcima pokušava da spopadne mladiće i devojke, zbog čega bi oni, u uverenju da ih Pan progoni, u velikom strahu trčali da se spasu.

Za razliku od starih naroda i male dece, savremeno shvatanje emocija locira osećanja unutar osobe. Ali iako su osećanja u nama, postavlja se pitanje šta ih aktivira. Ako slušamo šta ljudi govore kada opisuju nastanak emocionalnih doživljaja, često možemo da čujemo da se tvrdi da je neko nekoga naljutio, razbesneo, rastužio, rasplakao, razočarao itd. Ovakve tvrdnje stvaraju predstavu o emocijama prema kojoj one jesu unutar osobe, ali da su spoljašnje okolnosti te koje uzrokuju njihovu pojavu. Osoba koja doživljava emociju je samo pasivno trpi. Prema tome ljudi nisu odgovorni za nastanak osećanja koja doživljavaju, već su žrtve spoljašnjih sila koje imaju moć da ih uzrokuju.

Naučna predstava o osećanjima je takva da su emocije naše reakcije. Mi smo ti koji reagujemo osećanjem onda kada neku pojavu ocenimo kao važnu. Neprestano registrujemo promene u svetu i u nama, pripisujemo im značenje i određujemo koliko su važne. Ako pojavu ocenimo kao za nas važnu na negativan način, tada reagujemo neprijatnim osećanjem, koje nas pokreće na neku aktivnost kako bismo se prilagodili. Ako pojavu ocenimo kao pozitivno važnu, onda reagujemo prijatnim osećanjem.

Od toga da li je naša procena pojave tačna ili pogrešna, zavisi i da li će rezultirajuće osećanje biti funkcionalno ili disfunkcionalno i patološko. Ispravljanje pogrešnih procena je suština psihoterapijskog rada. Novi pogled na osećanja nam je doneo slobodu, ali i povećao odgovornost za sopstvene emocije i način njihovog izražavanja. To nameće emocionalnu pismenost kao obavezu svakog pojedinca.

Zoran Milivojević

Izvor

Dobar tekst.