IN < - Kratke priče - >LO
(1/7) > >> :: Odgovori!
Autor: serpentiner :
ŠPANSKA GROZNICA I PISMENOST

TEČA O PISMENOSTI.   - Beše mnogo nepismenih pre rata.   -Kojeg? - Drugog svetskog.   Svaki drugi nepismen.   Takva su bila vremena.   Teča lista novine.   Baba gleda ostatke mog doručka.   - Sunce babino, ništa nisi jeo! -Jesam! Baba, jesi li ti pismena? - A, slabo je to.   Znam ponešto da pročitam.   Nisam išla u školu.   - Bežala si iz škole? Babi smešno.   - Ne, sunce babino, nisam bežala.   Nego ostala siroče.   Otac i majka umrli od španjolke.   Nije bilo nikog da brine o meni.   A škola daleko.   Ide baba da pravi pitu gužvaru.   Gledam kako odlazi u letnju kuhinju.   Teča zaronio u novine.   -Tečo, šta je to španjolka? -Španska groznica.   Epidemija izbila krajem Prvog svetskog rata.   Milioni su umrli od nje.   - Meni je i druga baba bila siroče.   Išla je u školu samo nekoliko dana.   Škola ostala bez učitelja.   - I on umro od španjolke? - Ne, ubili ga.   Baba ostala nepismena.   Teča završava sa novinama.   -Šta si se zamislio? - Obe babe su jako pametne, iako su nepismene.   A to onda znači da škola nema veze sa pameću.   -Bre, breee.   Daleko ti ode! Donesi šah, vreme je da odigramo jednu partiju.   I ne lupaj mnogo glavu oko pameti i pismenosti, imaćeš kad.   



NEKI NOĆNI VOZOVI (18+)

TEČA O VOZOVIMA.   -Ima nečega u noćnim vozovima.   Mrak.   Kloparanje točkova.   Sirena.   Škripa kočnica.   Zvuk pištaljke.   Polasci iz stanica.   Putnici.   Po pravilu neki čudni ljudi.   Noć duga.   Ispričaju ti ceo svoj život.   Ujutru izađu.   I ne vidiš ih nikad više.   OSAMDESETE.   Neki noćni voz.   Većina putnika spava.   Dve babe budne.   Valjda im san ne dolazi na oči.   Pričaju.   -Milica se zvaše.   Beše taman pred udaju.   I venčanicu joj kupili.   I onda je sirotica nastradala.   Roditelji da svisnu.   Sahranili je u njenoj venčanici.   Nedugo zatim, pogibe neki momak.   Mlad kao rosa.   Pade s konja.   Još ga nisu oplakali, a nastrada i drugi.   U nekoj kafanskoj tuči.   I zaređa tako smrt po selu.   Ne prođe ni nedelju dana, a ono - nova tragedija.   Sve mladi ljudi.   - Pa kakvo to zlo beše? - Niko to nikad nije saznao.   A neki, opet, tada rekoše : To Milica skuplja svatove.   I priziva mlade momke.   Za đevere!
Bablja priča me rasanila.   Skačem sa sedišta.   Izlazim na hodnik.   -Idi baba, i ti i tvoje priče! Prozor otvoren.   Talasi noćnog vazduha.   Sirena voza.   Nailazi kondukter.   -Momče, ne spava ti se? -Ma! Neke babe pričaju priče strave i užasa! Ništa od spavanja.   Smeje se.   Odlazi niz hodnik.   Vraćam se u kupe.   Babe zaćutale.   -Baba, nisi ispričala celu priču.   Nedostaje kraj.   -Sinko to je bila cela priča.   To je bio kraj.   -Nije,nije.   Ili vas dve ne znate kraj? Babe zainteresovane.   -Posle nekoliko tragedija, selo se diglo na noge.   Pitali neku babu, najstariju, šta da rade.   A ona pamtila mnogo toga.   I turski zeman.   I mnoga zla i pokore.   Kaže im baba, za sve je kriva venčanica.   Ima da se iskopa, skine i spali.   Tako.   Ili će zlo nastaviti da hara.   Rečeno, učinjeno.   Počeše da kopaju.   Kad su raskopali, unutra ne nađoše ništa.   Osim košulja od onih nastradalih momaka.   Babe ne dišu.   U predinfarktnom stanju.   -Otkud košulje? Šta bi sa Milicom? Ustajem.   Otvaram vrata.   -Sinko, šta bi sa Milicom? Gasim svetlo u kupeu.   - Ona luta po vozovima.   Kao što je ovaj.   I baca babe kroz prozor.   Laku noć.   




KAD NISI POZVAN NA ŽURKU

Pedesete.   Skandal potresa zemlju.   Jedan pevač se pomerio prilikom izvođenja pesme.   Ljudi u neverici.   Šta taj hoće? Kakvi su to štetni uticaji po omladinu? Gde to vodi? Ne samo da se pomerio, već je i skinuo mikrofon sa stalka.   Šetao po bini.   Klečao.   Plakao.   I na kraju bacio sako u publiku.   
Šezdesete.   - Pevam otkako je Đorđe bacio sako.   Pevam šansone, kancone, rok.   Noćima ne spavam.   Slušam radio Luksemburg.   Beležim note.   Tekstove.   Posle sve to prenosim orkestru.   Na koliko sam samo igranki i čajanki pevao.   Broja im se ne zna.   Glavni junak ove priče, počeo je da se žali.   Divno beše glavni biti, dok ga nisu pročitali.   A stvarno je bio popularan.   Zvezda.   Ne baš Severnjača, ali ipak zvezda.   Sudbina ponekad surovo sudi.   Zvezda je počela da se gasi.   Prijatelji počeli da okreću leđa.   - Nisam pozvan na svadbu! Nisam im dovoljno dobar! A bio sam veliki prijatelj i sa mladom i sa mladoženjom.   - Zašto se oblačiš? Gde ćeš? -Idem na tu svadbu! - Nepozvan? Nemoj da nas sramotiš, ako Boga znaš! - Ne brini.   Znam šta ću da uradim! Malo kasnije.   Ulazi u hotel.   Svadba traje.   Žamor.   Zveckanje escajga.   Kuckanje čaša.   Orkestar na pauzi.   Još jednom namešta leptir mašnu.   Bela mašna za beli sako.   Stavlja ružu u rupicu na reveru.   Ulazi u salu.   Prilazi bini.   Uključuje razglas.   - Sledeća pesma je moj poklon za mladence.   "Samo jednom se ljubi .  .  .  ".   Peva bez pratnje.   Žamor u sali prestaje.   " .  .  .   sve je ostalo varka .  .  .   ".   Bubnjar prvi ustaje.   Zna on da pevač nije pozvan na svadbu.   Ovo je jače od njega.   Seda za bubnjeve.   Daje ritam.   " .  .  .   često udes nam grubi, šale zbijati zna.  " Električna gitara para trenutak tišine.   " Zato mislimo na čas, da je to ljubav žarka .  .  .  " Proradila i bas gitara.   Za njom i saksofon.   On peva kao nikada.   Natkrilio salu.   Zatim i ceo grad.   Otišao u neke gornje hemisfere.   " .  .  .   al' taj žar prodje začas , kao blijeda slika sna! " Završava pesmu.   Klanja se.   Kreće ka vratima.   Za jednim stolom, neka devojka briše suzu.   U prolazu, vadi ružu iz revera.   Stavlja na njen sto.   Zatvara vrata sale za sobom.   Ušao kao nezvani gost.   Izašao kao džentlmen.   Veliki.   Pravi.   Neponovljivi.   Tako je to nekada bilo.   Ako mi verujete.   


NIJE NEGO

TEČA O GLUMCIMA: - Stalno neka galama, u stanu pored nas.  Mislili smo da se ljudi svađaju.  Posle smo saznali da se tu doselio jedan poznati glumac.  Čovek spremao uloge.  Na sav glas.  OSAMDESETE.  Amfiteatar.  Koleginica se vrpolji.  Profesor prekida predavanje.  - Koleginice, da li sam nešto pogrešno rekao? - Niste.  Znate, morala bi da idem.  A ne bi da dobijem minus.  -Sigurno imate neki jak razlog.  Negde gori? -Ne gori.  Imam generalnu probu, u pozorištu.  Sutra je premijera.  -Nisam znao da imamo glumice među budućim inženjerima.  Idite.  Pakuje se.  Kolega mi šapuće : Mogla je smisliti bolji izgovor.  -Doviđenja! Stigla do vrata.  -Koleginice, sačekajte malo.  Možete li nam reći neki tekst iz predstave? Publika je tu.  Pozornica je tu.  Izvolite! -E, sad je ugasila.  Rekoh li ti da je trebala smisliti bolji izgovor! Okreće se.  Zbunjena.  -Šta sam ono htela?. . .  Ja govorim o pozorištu.  Sad je drukčije. . .  Sad sam prava glumica, igram s uživanjem, sa zanosom, opijam se na pozornici i osećam da sam divna.  A sada, dok živim ovde, ja stalno idem peške, idem i mislim, mislim i osećam kako rastu moje duševne snage. . .  I sada znam, razumem, Kosta, da u našem poslu - bilo da igramo na pozornici ili pišemo - nije glavno slava, sjaj, sve ono o čemu sam sanjala; glavno je da čovek ume podnositi patnju.  Da ume nositi svoj krst i verovati.  Ja verujem i nije mi tako teško; kad mislim o svom pozivu, ja se ne bojim života! Klanja se.  Aplauz.  Maestralno.  Profesor se zahvaljuje.  -Ulepšali ste nam dan! Idite, da ne zakasnite! -Pa, ona stvarno glumi u pozorištu! A ja mislio da folira! Gledam ga.  Razmišljam da li da mu kažem.  - Sutra je premijera Virdžinije Vulf.  A ovo je bio Čehov.  Toliko o njenoj glumi.  




KOLEKCIONAR ANTIKVITETA

TEČA O POZNAVANJU STVARI.  - Bolje je znati, nego imati.  Tako kažu umni ljudi.  - Tečo, ja znam da igram šah bolje od tebe, zato i imam tri pešaka viška.  I znam i imam.  Devedesete.  Kolekcionar antikviteta.  Priča o rimskim novčićima.  O retkim umetničkim slikama.  Priča o svemu, ali se nekako uvek vraća na istu temu.  Der Rohe.  -Možeš li mi proveriti nešto na Internetu? - Samo recite.  - Der Rohe.  Ludwig Mies Van Der Rohe.  -Ko je to? -Dizajner.  Arhitekta.  Projektovao stolice za Svetsku izložbu u Barseloni.  1929.  godine.  - Šta vas konkretno zanima? -Razlika između originala i replike.  - Ne brinite, prekopaću sve o toj temi.  Vidimo se sutra na kafi.  Sutradan.  Stižem malo ranije.  Sad znam sve o Der Rohe stolicama.  Znam i ko je prvi seo u njih.  Kraljevski par, prilikom dolaska na Expo 1929.  Jedino ne razumem toliku kolekcionarsku strast.  I toliko veliku želju za znanjem.  - Izvinite što kasnim! Zadržao sam se u jednoj poseti.  Zamislite, pokušali da mi podvale lažnog Savu Šumanovića! - Mislite, njegovu sliku? Smeje se. Trlja ruke.  -Tako je! Tako je! Mene su našli! Nego, jeste li nešto saznali? - O čemu? Malo se pravim blesav.  Širi oči.  -Kako o čemu? Van Der Rohe? - A, to! Saznao sam.  Oči mu sijaju.  Nestrpljiv je.  Počinjem opis.  - Originalna barselonska stolica ima sedamnaest kožnih traka ispod donjeg jastuka.  Prekida me.  -Znam to.  Recite mi kako su trake pričvršćene za okvir? Gori od nestrpljenja.  Počinje da mi sviće.  Kod nekoga je video tu stolicu.  A taj možda ni ne zna šta poseduje.  - Recite prvo vi meni, koliko košta originalna stolica? - Sedam hiljada dolara.  Možda i malo više.  Ispalio je odgovor.  Kao iz topa.  - A koliko košta replika stolice? - Manje od petsto.  Opet brz odgovor.  Nema šta.  Debelo je u materiji.  - Kakav odgovor bi vas obradovao? - Da su trake omotane oko okvira i prošivene.  Sad mi je sasvim jasno.  To je morao videti uživo.  Kod nekoga.  Ustajem.  Zatežem mu živce.  -Krajnje je vreme da krenem.  Vidimo se.  -Niste mi rekli kako su pričvršćene trake! Nemam srca da ga dalje mučim.  -Aluminijumskim zakovicama.  Uredno sakrivenim unutar okvira.  

Autor: serpentiner :
priceotecama.  blogger.  ba
Autor: serpentiner :
- Nije bilo alkohola na žurkama? -Neee. Stari je imao podrum sa vinom. Na podrumu debeo katanac. - Znam taj podrum. Tu sam se igrao kao klinac. Nekoliko stepenika, paučina i burad. I miris vina. Neponovljiv. Kako je izgledala žurka? - Pričali, smejali se. Neki igrali šah ili karte. A pravili smo i predstave. -Kakve predstave? -Paa, recimo Tri hajduka. Ugasimo sijalicu. Ostane da gori samo jedna sveća. Publika sedi i jede pitu bundevaru. Ili gricka suncokret  i semenke. Pravo pozorište. I onda izađe najstariji brat i krene: "U po burne crne noći, Feruz-paša iz sna skoči. Žižak drkće, k'o da čita stravu sanka s bleda lica. Feruz-paša kadu pita: Kamo ključi od tamnica?" Publika se utiša, ne diše. "Hahahaha, babo moja, ni živih se nisam boja, dok su bili za užasa, a nekmoli mrtvih pasa." I onda glas iz pozadine kaže: "U tamnici, lednoj stravi, gde jakrepe memla davi,gde se groze hladne guje kad se sete nekih muka, onde sede tri kostura, tri kostura od hajduka." Najmlađa deca su imala kostime napravljene od čaršava sa iscrtanim lobanjama i kostima. U mraku, sa treperavom svećom, stvarno su izgledali strašno. I kad dođe ono : "Sama s' ruka paši diže, sama noga kroči blize. Pehar popi, ciknu muka, ciknu paša - a te kosti, smejaše se, Bog da prosti!", tu deca-hajduci počinju da se smeju. A publika da vrišti. Eto. Prava žurka.
Autor: serpentiner :
KAKO TO?

DEVEDESETE. Drugar otišao da obavi lekarski pregled. Za vozačku dozvolu. Znam da ima problem sa vidom. Srećemo se. - Jesi li obavio? - Jesam. Sve je u redu. - Kako si prošao očni pregled? - Lako. Poveo Marka. Kad su me prozvali, Marko ušao. On dobro vidi. - I nisu primetili? - Kako će? Bilo nas je deset u grupi. Moraju brzo da rade. A na zdravstvenoj legitimaciji nema fotografije. Nisu tražili ličnu kartu. - Znači, niko nije primetio? - Jeste jedan momak. Video je da je Marko ušao kod očnog. A kad su prozvali isto ime kod psihologa, video je da ulazim ja. Posle me tiho pita: Kako to? Lepo sam mu objasnio. Shvatio čovek da imam problem sa vidom. Samo mu nije bilo jasno zašto Marko nije ušao i kod psihologa. Kaže, čemu rizik da neko primeti zamenu? E, onda sam mu objasnio: - Prijatelju, ja sam ćorav, a on je blesav! On ne bi mogao da prođe kod psihologa. Jel ti sad jasno? Jasno mu. A po tonu je shvatio da nije dobro da nastavi sa pitanjima. Pametan momak.

Iz zbirke : Priče o tečama
Autor: serpentiner :
SEDAMDESETE. Selo. Neki mnogo ozbiljni ljudi sede za stolom. Vode mnogo ozbiljne razgovore. Deda, stric, teča, nekoliko daljih rođaka. Pored stola mala stolica. Hoklica. Na njoj obično sede deca. Na hoklici moja malenkost. I bukvalno malenkost. - A koliko godina ima ovaj junak? Ironišem. - Junak ima devet godina. Baba me mazi po glavi. - Zlato babino! Ovo je babina pametna glava! On će biti babin naučnik! Neprijatno mi. - Baba, ne preteruj. Jedna časna starina me uzima na ispit. - Zna li budući naučnik ko je Halej? Teškog li pitanja. To mislim u sebi. Kažem. - Po njemu je dobila ime kometa. Ona što se pojavljuje svakih sedamdesetak godina. - Sedamdeset i pet! Popravlja me starina. To već ne mogu da istrpim. - Ako ćemo baš precizno da pričamo, period nije uvek isti. Kreće se u rasponu od sedamdeset četiri do sedamdeset devet. Žamor. - Ljudi kažu da ona uvek najavljuje važne događaje. Mark Tven se rodio u godini kad se pojavila. Umro je kad je sledeći put došla. - Ajde ti sedi ovde sa nama. Za sto. Nisi ti za hoklicu. Sedam na stolicu. Mlatim nogama. Čekam pitanja. - A znaš li ti ko su tri najvažnija čoveka u svakom selu? Uf, baš mu je jako pitanje. - Znam. Pop, učitelj i lekar. Žamor. To im valjda znači da sam dobro odgovorio. Starina škilji očima. Podiže kažiprst. - Lepo. A zašto? Joj, ima li on neko teže pitanje? Kažem. - Duša, um i telo. Tri oslonca. Kao tronožac. Veće staraca zgranuto. Vreme je za završnu izjavu. Pa da idem da se igram. Dosadni su. - Tako je bilo pre rata. Posle su vam komunisti ukinuli religiju. Pa vam tronožac ostao bez jedne noge. A vi sad vidite kako ćete sedeti na njemu. Skačem sa stolice. Vreme je za fudbal.
> Odgovori
^ Povratak na viši nivo
>> Sledeća strana