Čuvena Grmečka korida se održava na masovnoj grobnici!

Spektar boja Grmeča, sedamdeset kilometarskog planinskog masiva na sjeverozapadu države između tokova Sane i Une, izaziva čula. Pod njegovim su nogama Bravsko, Petrovačko, Bjelajsko i Lušci polje, kanjoni i doline, Unska, Sanska, Japranska i zlatna Sanička dolina.


Kažu da sanički behar i ljetna cvjetanja nadmašuju maštu umjetnika. Sa Mujagom Selmanom iz Sanice napuštamo rajsku dolinu i džipom ključkog lovačkog društva penjemo se ka grmečkoj visoravni Metla.

- Stala mi oskoruša u grlu - kaže Mujaga.


Riječ svjedoka

Metla je prije 69 godina "pomela" 55 saničkih muslimana. Krije ih i danas u utrobi planine.

Sedam decenija zna se za žrtve Metle i sedam decenija u Sanici i Ključu o tome svi javno šute. Mnogi su i zaboravili masovnu grobnicu na Grmeču.

Odlazeći komunizam i probuđeni fašizam, pokazat će se, donio je i 1992. godine u dolini Sanice nove masovne grobnice, a Metla je, kao neprioritetna, prepuštena nekristaliziranom pamćenju posljednjih živućih svjedoka. Zvanično, zaboravljena.

O ovom stradanju malo se zna, jer su sedam decenija šutnje i bujna vegetacija Grmeča od ovog događaja skoro napravili mit. Još poneki živi svjedoci ne daju zaboravu pardona, ali i njih je sve manje.

Mujaga Selman je predsjednik Komisije za istraživanje nestalih općine Ključ. Godinu  razgovara sa svjedocima i članovima porodica, prikuplja podatke s terena. U više navrata s očevicima je išao na Metlu.

Zna se da su ove ljude, pod optužbom da su ustaše, odveli partizani i strijeljali nakon improviziranog vojnog suda u srpskom selu Jelašinovci.

- Sanički partizan Adil Čolić sinu je dao ime po svom bratu Ibrahimu koji je ubijen na Metli. Adil je tri dana nakon smaknuća 55 Saničana došao do jame gdje su pobacani i našao ostatke odjeće i obuće, opanke i čarape. Čak su iz grobnice virili dijelovi tijela. Prije smrti sina je odveo na ovo mjesto i ispričao mu šta se dogodilo - priča Selman.

Ibrahim Čolić je Mujagu Selmana i Husu Babovića odveo lično na mjesto stradanja. Zejnil Hodžić koji živi u Zagrebu gledao je 1942. godine svojim očima na željezničkoj stanici u Sanici sprovođenje ovih ljudi.


Korida na stratištu

Nakon pola sata vožnje evo nas na Metli. Nepokošena trava na zaravanku, malo dalje u šumskoj drači, korak po korak niz strminu, Mujaga Selman nas vodi do mjesta gdje se nalazi grobnica.

- Ovdje je bila krečana, tu su na ovom prostoru pobijeni sanički civili. U blizini je i seoski put koji je zarastao u šumu i nije prepoznatljiv - objašnjava on.

Na ovom "platou smrti", poznatijem kao Međeđe brdo, održavaju se borbe bikova. Čuvenu Grmečku koridu desetljećima je držao general Milančić Miljević, jedan od učesnika događaja na Metli. Robusni seljak s Grmeča i partizanski heroj nije krio da je na Grmeču "pobio ustaše". Saničani su protiv održavanja koride na ovom mjestu i traže i od vlasti dislociranje.

- Nismo mi protiv bodljavina bikova, samo tražimo da se korida pomjeri kilometar-dva na sansku ili ključku teritoriju. Želimo da ovu lokaciju obilježimo i sačuvamo - kaže Mujaga Selman.

Nedavno je na Grmeču boravio i kantonalni ministar Emdžad Galijašević i interesirao se za ovaj događaj. Od njegovog ministarstva zavise veterinarske i druge dozvole za održavanje koride na Metli.

Ćerim Kučuković, 87-godišnji Saničanin, kaže kako bi rado pokazao lokaciju stradanja svojih komšija na Metli, ali noge "neće".

- Ide se starim putem od Jelašinovaca i Stanića brda, odmah odozgo "oboriš" na Đukinu kuću i Rađene i kuću onog Laze milicionera, pa prema Toljagića bognu. To je odmah pored puta s desne strane, krečana, kamo sreće da se nije dogodilo - kaže Ćerim.

Bio je dječak kada ga je s grupom omladinaca partizan "spomeničar" Smail Džafić odveo do stratišta. Ćerimovo pamćenje je zadivljujuće.

- Sjećam se kao danas, Smail nas je sa zbora u Jelašinovcima, heftu od pogibije ljudi, doveo do tog mjesta. Sa mnom su bili Asim i Redžif Čolić, Huse Babović, Smail Harambašić, Hakija Selman, Šefka, Sabira, Đulsa, Ifeta s Budelja... Pobijeni su kraj puta, gdje je bila krečana. Vidjeli smo obuću, čarape, opanke, kaiševe na humki. Smail nam je ovako kazao: "Omladino, ovdje su pobijeni naši ljudi. Ovdje ima pravih i poštenih ljudi, ali, draga djeco, rat je, šta se tu može" - kaže Ćerim.

Starac Ćerim živi je svjedok još jednog velikog stradanja na Gologlavu, također grmečkom toponimu. Oko 50 civila, sve muslimani osim šest Srba iz porodice Grabež iz Ramića ubijeni su na Ilindan 2. avgusta 1942. godine pod optužbom da su ustaše ili da su pomagali vojsci NDH.

Ćerima i njegovog tada 67-godišnjeg oca Hašima spasio je partizan Jandrija Jeličić sa Bravska koji je Ratku Marušiću, komandantu Prve udarne krajiške brigade, garantirao za njih dvojicu. Marušićeva bista je nakon rata dugo stajala u Bosanskom Petrovcu među 22 biste narodnih heroja.

- Komandat Ratko imao je šubaru iz koje je virila petokraka. Kada je Jandrija rekao za mog oca da nije čovjek, nego anđeo, komandant je odgovorio: "Ako je tebi, i meni je anđeo", i pustio nas - sjeća se Ćerim.

Grmečki toponimi kriju brojne grobnice iz Drugog svjetskog rata. Prema istraživanju rahmetli Fadila Muslimovića, ključkog profesora povijesti, 180 Hrvata sa ključke općine pobijeno je na širem prostoru Međeđeg brda, 17 mještana Ramića ubijeno je i bačeno u bezdan kod Jelašinovaca.

Osudili svoje

Za ovaj događaj Saničani i sedam decenija kasnije kao odgovorne spominju saničkog partizana Smaila Džafića, narodnog heroja Osmana Karabegovića iz Banje Luke, ne kao izvršioce, nego kao ljude koji su više voljeli komunizam nego svoje komšije.

I još jednog, Hazima Bilajbegovića iz Sanskog Mosta, predsjednika vojnog suda, koji je došao iz Hašana i brzo presudio Saničanima na jelašinovačkom "narodnom" sudu. Bila je to poznata partizanska praksa, da "svojima sude njihovi". A Bilajbegovića je bio glas "najvećeg komuniste od Andaluzije do Vladivostoka" koji je smrtne kazne presuđivao kao da povlači dim cigarete.

Na zapomaganja osuđenih izgovarao je čuvenu rečenicu: "Šta se dereš, nisi jedini!"

Miješanje vojski

Drugi svjetski rat u dolini Sane i Sanice bio je pravi košmar za stanovnike.

Demarkaciona linija koja je dijelila italijansko i njemačko područje bivše Jugoslavije išla je preko Bosanskog Novog, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa i rezultirala neobuzdanim miješanjem vojski i uniformi.

Italijanske jedinice u Prijedoru i Sanskom Mostu, ustaška satnija u Ključu, Nijemci u Banjoj Luci, četničke formacije Vukašina Marčetića, Uroša Drenovića i Radoslava Radića, "endehazijske" jedinice domobrana i ustaša, partizanski odredi.

Svi su vršili demobilizacije na užas civila. Na ovom području muslimanski muški živalj krio se po šumama da bi se spasio od uniformiranja, zvali su ih "šumnjaci". U takvom ratnom haosu riječ više ili uperen prst "skidao" je glavu s ramena.

Imena žrtava strijeljanja na Metli

Muho, Imšo, Hamdija i Junuz Širbegović, Omer Mehmedović, Ibrica, Sabrija, Hadžibeg, Nail i Ale Alibegović, Ibrahim, Mujaga, Redžo i Džafo Huskić, Muhamed, Zaim i Rasim Bećirbegović, Adil i Atif Alagić, Himzo, Mustafa i Ahmo Memišević, Džafo Ajkić, Husnija Kobinović, Ibrica i Omer Šadić, Ramiz Karadžić, Pirać Šadić, Ejdaga i Ale Medić, Šerif Bećiragić, Atif, Islam, Alija i Meho Harambašić, Sejdo Crnolić, Mehmed Blažević, Latif Šljivar, Ahmo Fazlić, Nurija Hodžić, Ale i Ramiz Selman, Jakup, Derviš, Arif i Ibrahim Čolić, Rešid i Refik Omeradžić, Hamzo Kurtaljević, Ramiz i Atif Omanović.

http://www.camo.ch/aktuelno/cuvena-grmecka-korida-se-odrzava-na-masovnoj-grobnici/