Koordinate moždanih vijuga genija



Nedruželjubivi usamljenik, Michelangelo nije imao mnogo prijatelja. Često se ljutio, bio je čudan i neukrotiv: sretniji pod svodom Sikstinske kapele nego u društvu suvremenika.   

Dva britanska psihijatra, dr. Muhammad Arshad i profesor Michael Fitzgerald, iz toga su zaključili da je slikar patio od lakšeg oblika autizma, Aspergerovog sindroma, od kojeg je bolovalo mnogo više genijalnih stvaratelja nego što mislimo.

Među najslavnijima, kompozitora i glazbenika Bélu Bartóka, pijanista Glenna Goulda, pa čak i, sudeći po nekima, osnivača Microsofta Billa Gatesa.

U svakom od slučajeva promatrači evociraju, oslanjajući se na dijagnostiku Aspergerovog sindroma, opsesivnu radnu rutinu, poteškoće u komuniciranju, tendenciju za željom potpune kontrole... I natprosječni IQ. Inteligencija karakterizira isto tako i dobar broj mladih pogođenih šizofrenijom.

Život Johna Forbesa Nasha (prepričan u filmu Genijalni um) nudi amblematični primjer: pogođen šizofrenijom u tridesetoj godini, taj je izvanserijski matematičar razradio teorije kojima je 1994. zavrijedio Nobela za ekonomiju.

Čuveni bipolarci
Jacques Rogé misli da je Friedrich Nietzsche, čija je misao obilježila početak XX. stoljeća, bio je zahvaćen maničnom depresijom, danas poznatom pod imenom bipolarna smetnja.

Prije nego će mu se, sifilisom izazvan, definitivno poremetiti um, njemački filozof nije se prestajao klatiti između razdoblja melankolične depresije i razdoblja neobuzdivih zanosa svojstvenih toj patologiji.

Prema Rogéu, bolest je odigrala ključnu ulogu u proplamsaju Nietzscheovog genija. U tome nema ništa iznenađujućeg, bipolarne su smetnje, bilo za života ili pak posmrtno, pripisivane mnogim kreativcima: fizičaru Isaacu Newtonu, slikaru Paulu Gauginu i mnogim piscima, Virginiji Wolf, Edgaru Allanu Poeu, Victoru Hugou, Charlesu Dickensu...

Osim ovih pojedinaca, stanoviti broj liječnika i mislilaca naglašavo je da su mentalne bolesti statistički učestalije među genijima umjetnosti i znanosti nego kod ostalog stanovništva.

Prva dijagnoza seže od Aristotela koji se već tada čudio, u Grčkoj u IV. stoljeću prije naše ere, nemaloj sklonosti depresivnosti među velikanima svoga vremena.

Da bi potom učenjaci XIX. stoljeća katkad pretjerivali s konceptom: Talijan Cesare Lombroso uvjerio je svoje suvremenike da su genijalni umjetnici bez iznimke ludi, žrtve nekog oblika degenerativnosti.



Edgar Allan Poe, koji je i sam patio od bipolarnih smetnji, govorio je da je ludilo superiorni oblik inteligencije. Ideja koja se nije mogla ne uklopiti u razdoblje romantizma. Ludilo je pojašnjavalo stvaralaštvo, a dobromisleća buržoazija mogla je zažmiriti pred lutanjima i izljevima prokletih umjetnika.

U XX. stoljeću nadrealisti su se propitkivali o stanju genija oslobođenog tereta predrasuda bolešću, šizofreni bi po tome dosezali kreativnu istinu zahvaljujući vlastitim delirijima.

Stvaralaštvo se rađa u trenucima fjake
"Bolest može rasplamsati kreativnu energiju", bilježi psihijatar Michel Horassius, "ali na preskok, kada patnja popusti. Stanoviti osjećaj neizbježnosti može isto tako stimulirati umjetnika koji se lansira u hiperaktivnost kako bi dohvatio vrijeme izgubljeno tijekom depresivnog, odnosno razdoblja delirija. Ali to nipošto ne znači da bolest sama po sebi izlučuje genij."

Je li zbog toga Camille Claudel postala nesposobna posvetiti se kiparstvu kada ju je paranoični delirij potpuno zaposjeo?

A što se Johna Nasha tiče, ostvario je većinu svojih računica prije nego ga je potpuno zahvatila šizofrenija. Kako su nastupile halucinacije, tako nije ništa objavljivao trideset godina.

Podsjetimo se da se depresija klinički ocrtava intelektualnom usporenošću, uzrokovanoj kemijskom moždanom modifikacijom.

Veliki su pjesnici i pisci depresivci znali sjajno evocirati te trenutke, no ta bi se djela rađala u trenucima kada bi bolest popustila stisak.

U potrazi za mozgom
Može li pukotina koju uzrokuje bolest pospješiti drugačije vidove razvoja mozga, a time i potencirati neke nadarenosti?

Pitanje se danas nameće neuroznanostima. Medicinske vizualizacije omogućuju detekciju zona moždanog korteksa koji se aktiviraju u pisanju, hodanju, smijanju… širom svijeta istraživački laboratoriji sudjeluju na taj način u razradnji istinske kartografije moždanih funkcija.

Znanstvenici CNRS-a (francuski Nacionalni centar za znanstvena istraživanja) čak su u čeonom dijelu korteksa otkrili i zonu žaljenja. Vodeći se istom logikom, možemo li otkriti i koordinatni sustav genija?

Doktor neuroznanosti Bruno Wicker u Marseillesu proučava mozgove dobrovoljaca podložnih Aspergerovom sindromu: "Osobe koje susrećem imaju potpuno drugačije procese razmišljanja. U promišljanju se često oslanjaju na slike, a ne na riječi. Oni koji su primjerice studirali kako bi postali inženjeri kao da su se u stanju vizualno prošetavati kroz unutrašnjost stroja na kojem rade. Ostaju pritom jako zakinuti u socio-emotivnim razmjenama."



Kod tih osoba konstatiramo drugačiju aktivaciju određenih moždanih struktura. Ali Bruno Wicker ostaje jako oprezan i naglašava kako je za sada bolje ne brzati sa zaključcima…

U Caenu se profesor Bernard Mazoyer iz Centra za biomedicinska istraživanja Cyceron posvetio izučavanju mozga mladog Nijemca Rudigera Gamana, koji je u stanju izračunati, brže od strojeva, zapanjujuće mentalne računice.

"Mozak tih računala strukturalno se modificira na nevjerojatne načine; razvija veze na koje ne nailazimo kod svakoga", bilježi znanstvenik.

No, to se stječe vježbom i nailazimo na istu vrstu modifikacija kako kod igrača šaha tako i kod žonglera.

Autist koji se usredotočuje na intelektualnu aktivnost može tako nabildati svoj mozak i ostvariti nevjerojatne rezultate u, npr. Mentalnoj algebri: "No, u tome nema nikakvog stvaralaštva, tako da je prije nego o geniju, riječ o radišnom talentu", zaključak je znanstvenika.

Ta sposobnost razvijanja koja rezultira radom i dosljednim vježbanjem zamijećena je i na mozgovima glazbenika, a profesor Jean-Pierre Changeux, neurobiolog i direktor odjela neuroznanosti na Institutu Pasteur zaključuje: "Naš je današnji prioritet istraživanje normalnog mozga ili pak onog koji pati od slučajnih ozljeda kako bismo usavršavali spoznaje o načinima reedukacije i bolje spoznali učinke starenja. A kad je o geniju riječ, ne znam što je to točno: do definicije ne dolazimo zbrajanjem kreativnosti i kvocijenta inteligencije…"

Osvrnimo se stoga malo oko sebe, zamijetimo li nekoga tko katkad baš i ne frca nepopravljivim optimizmom i bezgraničnom druželjubivošću zagledajmo mu diskretno u koordinatni moždani sustav, tko zna, možda je u takvom brainstormingu da imamo posla s Michelangelovim klonom ili u najmanju ruku budućim nobelovcem.

   
Yves-Alexandre Tripković   
03.02.2006.

Kao da je utjeha "običnima" pronalaženje odgovarajuće bolesti nečemu toliko drugačijem od uobičajenog. Da li tim pridodavanjem osjetimo olakšanje, jer oni su ipak ludi? Pa bolje biti normalan i zdrav nego lud i genij. A opet, ne prođe previše dana a da se ne zapitam zašto nisam u stanju drugačije razmišljati i koji mi je feler u glavi i zašto u toliko situacija prestanem slušati ljude koji me okružuju i pustim misli daleko od svega, a samo prazan pogled ostavim sugovornicima. I oni su toga svjesni i ja sam svjesna da su oni svjesni i imam sreće da u meni ne čući genij pa je mala vjerojatnost da ću pobuditi zanimanje znanstvenika da i meni pridodaju etikete gdje će riječ "neprilagođen" biti jedna od blažih u nizu. I nisam sama, u pogledu neznanaca često sretnem prepoznatljivu odsutnost i u tom trenutku osjeti se olakšanje. Samo je puka sreća ili dobra gluma ta koja i neprilagođene uspjeva zaustaviti u pravom trenutku da svojom vanjštinom djeluju zdravo, da maskom sakrivaju oluje u glavi i da nikad ne budu privlačni znanosti da im pripiše pravu riječ za ono što jesu ili nisu.