Koji je scenarij mog života?



“Ono čega iznutra nismo svjesni, manifestira se izvana kao naša sudbina“, poznata je izjava koju je izrekao Carl Jung. Sudbina, ili možda prije scenarij unutrašnjeg krajolika za kojeg nismo ni znali da postoji? Eric Berne autor je psihoterapijske metode poznate kao Transakcijska analiza. Taj se pravac temelji na pretpostavci da je svatko od nas na neki nesvjesni način programiran slijediti određeni scenarij. Kako to funkcionira i zašto vrijedi za baš svakog od nas?

Transakcijska analiza počiva na ideji da je svatko od nas na neki način programiran tijekom odrastanja, najčešće nesvjesno, i od strane roditelja i od djeteta koje je te upute primilo. Programiranje koje smo tijekom djetinjstva primili tada prerasta u neku vrstu unaprijed zacrtanog puta kojime u životu imamo mogućnost ići. Kad se govori o tom putu obično se ne misli na samo jednu mogućnost kojom možemo ići, nego više na određeni radijus mogućnosti unutar kojeg smo prisiljeni birati. Otkrivanje tog radijusa i načina da se iz njega eventualno iskorači ili unutar njega zaobiđe destruktivne puteve kojima idemo ono je čime se bavi transakcijska analiza.

U jednom od svojih radova Eric Berne spominje eksperimente rađene s miševima koji dobro ilustriraju način uvjetovanja. Iako su ljudska bića razvijenija od životinja, ipak je zajedničko i životinjama i ljudima da imaju potrebu za postojanjem određene strukture koja leži u podlozi njihovog ponašanja. Zanimljiv je primjer upravo eksperiment u kojem su neki od miševa, umjesto u normalnim uvjetima, odgajani u stanju “senzorne osujećenosti”, što se manifestiralo na način da su tijekom odrastanja djelomično bili izlagani mraku, a djelomično jarko bijeloj svjetlosti. Kasnije u svom životu miševi su se toliko navikli na takav obrazac da bi hranu jeli samo ako im se ostavljala na podlozi sa šahovskom pločom. Ako je hrana bila ostavljena na nekoj drugoj vrsti podloge, ignorirali bi je, kao da je nisu bili u stanju ni vidjeti.  Za razliku od njih, miševi koji su rasli u normalnim uvjetima trčali bi prema hrani na kakvoj god podlozi da je bila ostavljena.

Ovaj slikoviti primjer pokazuje važnost koje primarni poticaji koje organizam prima u životu imaju na njegovo kasnije funkcioniranje. Jesmo li u djetinjstvu bili poticani da „budemo dobri i poslušni“? Možda nam se sad ta uputa vraća tako da smo uporno dobri i poslušni i u situacijama u kojima to ne bismo trebali biti, i to nas beskrajno frustrira. Jesmo li bili odgajani tako da potrebe roditelja stavljamo ispred svojih pa sad istu stvar ponavljamo kad je u pitanju naš partner? Varijanta je bezbroj, a ne moraju ni biti nužno gubitničke. Jesmo li bili odgajani da nas se uvijek pita za mišljenje, pa sad smatramo da uvijek moramo nešto reći i na tome temeljimo karijeru? Ili kao mala princeza svojih roditelja, pa sad očekujemo i da nas naš partner drži na dlanu kao kap vode? Ono što je svim tim varijantama zajedničko je struktura, struktura u pozadini organizacije psihe koja nastaje u djetinjstvu i proteže se do odrasle dobi, struktura koje dosta često nismo svjesni. Te su strukture ustvari način na koji je naša psiha još u djetinjstvu naučila da, u datim okolnostima, tako postiže najviši stupanj zadovoljstva, kaže Berne. No možda su se tada okolnosti promijenile, i objektivno gledano to više nije najbolji način za najviše zadovoljstva, ali mi to i dalje ponavljamo? Ta se struktura koju smo stekli u djetinjstvu naziva scenarijem, i Berne tvrdi kako je svatko od nas već u djetinjstvu određen jednim od scenarija koji odgovara strukturi.

U transakcijskoj analizi spominju se, osim scenarija, još i tri vrste ego-stanja koja posjeduje svatko od nas- Roditelj, Dijete i Odrasli. Roditelj je vrsta roditeljske upute u našim glavama, ili možda upute društva, nešto slično superegu u psihoanalizi. Roditelj može biti kritizirajući ili njegujući, i upravo o tome ovisi hoće li scenarij našeg žuvota biti pobjednički ili gubitnički. Ljudi s kritizirajućim unutarnjim roditeljem imaju više šanse za gubitnički scenarij, dok ljudi s njegujućim imaju više šanse za pobjednički. Dijete je onaj dio nas koji reagira na roditeljska uvjetovanja. Dijete u nama može biti slobodno, adaptirano ili prkosno (anti-scenarij). I prkosno je dijete još uvijek ne-slobodno, budući da i dalje reagira na roditeljska uvjetovanja, samo obratnom logikom. Ako roditelj kaže „nemoj biti glup“ , prkosno Dijete u nama možda baš namjerno odluči biti glupo kako bi cijelom svijetu pokazalo da može preživjeti naredbe roditelja. No i to je još uvijek djelovanje pod uvjetovanjem, budući da iako predstavlja kontra-reakciju na upute roditelja, i dalje predstavlja reakciju i tako nije slobodno od uvjetovanja. No anti-scenarij se ponekad može iskoristiti i kao zgodan način da se pobjegne od scenarija. Onaj treći dio – Odrasli u nama -  racionalni je dio naše podsvijesti.

Budući da je scenarije u kojima su uključeni Roditelj, Dijete i Odrasli teško opisati u ovako malo prostora, opisati ću par pojednostavnjenih generalnih primjera na koji može funkcionirati Berneov životni scenarij, na primjeru danas aktualnih problema.

Uzmimo, naprimjer, depresiju. U slučaju depresije moguće je da se radi o vrsti nesvjesne upute da se ne bude sretno, da se smije disati i postojati samo ako nam drugi za to daju dopuštenje i da tuđa sreća redovito mora biti ispred naše. Suočena s ovim nesvjesnim uputama, osoba se vrti u krugu u kojem nikako ne uspijeva ispuniti vlastite želje, sve dok jednog dana vidjevši da se stvari odvijaju bez njene volje ne odluči dići ruke od svega. Tada nastupa depresija. Slična je stvar moguća i kod anksioznosti – neka vrsta naredbe da se “moraju” raditi neke stvari koje naša psiha jednostavno ne želi raditi, a anksizonost je način na koji tada pokazuje svoje nezadovoljstvo.

Kod aktualnih poremećaja ličnosti poput narcističkog ili graničnog moguća je uputa u obliku „ti ne smiješ vrijediti“ ili „moraš uvijek sve upropastiti“. Nakon toga osoba nesvjesno stvara uvjerenje da ona zaista ništa ne vrijedi, i da je ona uvijek kriva za sve nedaće oko sebe i stoga stalno iznova ponavlja taj scenarij u događajima. Moguće je i da osoba s graničnom strukturom pokušava naći „spasioca“ tj. nekoga tko bi je iz tog scenarija izvukao, i tko smije vrijediti budući da ona sama ništa ne vrijedi. Nažalost taj pronalzak ne predstavlja izlaz iz scenarija, već samo njegovo ponavljanje budući da da bi spasilac valjao osoba mora NE valjati, i radi toga se i ovdje radi o opsesivnom ponavljanju scenarija. Ova kompulzija ponavljanja u Berneovim transakcijama neodoljivo podsjeća na Freudovu „kompulziju ponavljanja”. Kod narcističke strukture moguća je potreba da osoba bude taj spasioc, i da na taj način kompenzira vlastiti nedostatak manje vrijednosti.

Rješenje scenarija u transakcijskoj analizi tada se odvija uz pomoć terapeuta koji klijentu mora dati drukčije upute od onih nesvjesnih koje ga sprečavaju da funkcionalno živi, ili unutar već postojećih treba naći neku mogućnost funkcionalnog života. Slično kao i u zen filozofiji, te u nekim aspektima razvojne psihologije, polazi se od pretpostavke da je naša ličnost neodvojiva od konteksta u kojem je nastala.

U zen budizmu postoji vjerovanje da se treba prihvatiti sve što jesmo, a ne, poput nekih drugih disciplina koje odbacuju zemaljska uvjetovanja, odbaciti. Naprotiv, ono što jesmo jedinstveno je na ovom svijetu i opiranje je tome samo otpor koji obično vodi ili u depresiju ili u narcizam. No jednom kad prihvatimo jedinstvenost toga što jesmo prihvatit ćemo i jedinstvenost načina na koji smo nastali. I to tada znači da ćemo unutar njega vjerojatno početi uviđati bezbrojne načine na koji taj svoj jedinstveni proces nastanka možemo iskoristiti kako bismo kreirali ne jednu, već više mogućnosti izlaska iz kompulzije ponavljanja. Nesvjesne upute iz djetinjstva determiniraju nas do neke mjere. Što ćemo dalje s njima raditi – naš je izbor.

by Iva

Izvor: Psiha