IN < - Kaktusi - >LO
<< < (21/51) > >> :: Odgovori!
Autor: Makišon :
Porijeklo, morfološke karakteristike, sistematika i uslovi uzgoja sukulentnih biljaka

Prirodno stanište i oblici prilagodbe sukulentnih biljaka

 Mnogi kaktusi potiču iz pustinjskih područja na jugu Sjedinjenih Američkih Država, Meksika i Južne Amerike, u kojima rijetko pada kiša i pojavljuju se velike temperaturne razlike. Neke pak izrazito cvatuće vrste kaktusa potiču iz toplih,vlažnih prašuma Srednje i Južne Amerike. Te su biljke najčešće epifiti,što znači da rastu na drugim biljkama - bilo da probijaju kroz biljku domaćina ili prebivaju u udubinama na njihovim granama.
Ostale vrste sukulenata pojavljuju se na mnogo većem broju staništa od kaktusa, te budući da ulaze u najmanje dvadeset porodica biljaka, pokazuju širok spektar karakteristika. Njihova prirodna staništa su polusušna područja Srednje Amerike i Afrike, te umjerenija i hladnija područja Azije i sjevernih dijelova Evrope i Amerike.
Kaktusi i ostali sukulenti (mesnatice) pokazuju neke oblike prilagodbe, poput smanjenja veličine listova te gubitka listova za vrijeme velikih suša u smislu očuvanja vode smanjenjem isparavanja. Jedinstvena značajka svih kaktusa jest postojanje mesnatog tkiva u tijelu, listovima ili korjenima čija je funkcija prikupljanje vode. Upravo to tkivo omogućuje sukulentima da prežive dugotrajna sušna razdoblja.

 Kaktuse je lako razlikovati od ostalih sukulenata zahvaljujući areolama – malim jastučastim tvorevinama iz kojih se razvijaju bodlje, dlačice, cvjetovi i izdanci.
Ovisno u kojem dijelu biljke se nalazi tkivo koje zadržava vlagu okvirno sukulentne biljke dijellimo na tri skupine: korjenasti sukulenti, lisnati sukulenti i kaudiciformni sukulenti ( voda se deponuje u nabreklom korijenu – caudex, a ponekad i u tijelu).
Pretvaranje listova u bodlje je prilagodba čija je osnovna namjena zaštita biljaka od biljojeda, ali u slučaju sukulentnih biljaka ima i funkciju smanjenja ukupne površine. Razvoj gustih pljosnatih bodlji, te rast vunastih bodlji i vlasi (trikoma) na površini, bijela ili plava boja, su pojave koje ograničavaju direktan kontakt sunčevih zraka sa površinom biljke, te na taj način smanjuju pregrijavanje tkiva i pretjerani gubitak vode.
Ove fizičke prilagodbe ne bi bile dovoljna garancija za preživljavanje sukulentnih biljaka u pustinji. Njih dopunjuju složeni fiziološki i biohemijski fenomeni, čija je funkcija regulacija života ovih biljaka s ciljem maksimalnog ograničavanja gubitka vode.

Morfološke karakteristike i sistematika sukulentnih biljaka

Sukulentne biljke ne čine ˝prirodnu˝ skupinu biljaka, već se radi o zajedničkom nazivu koji se koristi za označavanje kserofitnih biljaka koje se bore protiv suše tako što skupljaju i čuvaju vodu u svojim organima. Gotovo sve sukulentne biljke su trajnice, neke su zeljaste, a druge lagano drvenaste, a ima i onih koje razvijaju prava debla i mogu doseći dimenzije srednje velikih stabala. U nekim slučajevima postoje čitave porodice isključivo sukulentnih biljaka kao što je na primjer porodica Mesembryanthemaceae, ali se najčešće radi o rodovima ili rijetkim vrstama sukulentnih biljaka unutar velikih porodica biljaka koje nemaju ove karakteristike.

 Agavaceae

Agave su zanimljiva skupina sukulentnih biljaka u koju se ubrajaju vrste sa ogromnim listovima, dugim preko 3 metra kao i patuljaste vrste dimenzija ne većih od 10 cm u promjeru. Prirodno stanište ovih biljaka je Meksiko. Neki se primjerci koriste za proizvodnju vlakana (sissal), a iz drugih se vadi slatkasta tekućina koja se fermentira za proizvodnju žestokih pića (mezcal i tekila).

 Asclepiadaceae

Zajednička karakteristika ovih biljaka je njihovo jako sofisticirano cvijeće, često plavkaste boje koje ima neugodan miris po strvini. Njihov oblik može biti okrugao ili izdužen, ali mogu biti i puzavice. Ima vrsta koje su se prilagodile životu u najtoplijim pustinjama i onih koje žive u azijskim prašumama. Ako ih zarežemo sve vrste izlučuju iritirajuću tekućinu. Najčešće uzgajane vrste prirodno stanište nalaze u Arabiji i Južnoj Africi.
   
 Cactaceae

Ovo su zasigurno najraširenije sukulentne biljke, pa se naziv ˝kaktus˝ često pogrešno koristi za označavanje cijele porodice. Dimenzije i zahtjevi uzgoja mogu jako varirati. Unutar ove skupine postoji i grupa ˝zahtjevnih˝ biljaka čijem uzgoju treba pristupiti samo ako posjedujemo određeno iskustvo. Prirodno stanište ovih biljaka je Meksiko, Brazil, Argentina, Peru, Bolivija i Paragvaj.
   
 Commelinaceae

Biljke iz ove porodice su u različitim oblicima jako raširene u Sjevernoj i Južnoj Americi. Uglavnom im odgovara vlažno okruženje, ali postoji mnogo vrsta koje imaju sposobnost preživljavanja u uvjetima ekstremne aridnosti. Najpoznatija je zasigurno Tradescantia koja osim sukulentnih podvrsta obuhvaća i česte sobne biljke.

 Compositae

Skupina koja je jako raširena širom svijeta ima nekoliko sukulentnih podvrsta, od kojih su najpoznatije Senecio articulatus i Senecio rowleyanus.Treba naglasiti da sama bibliografija nije dovoljna kako bi se postigli dobri rezultati, već je potrebno i osobno iskustvo.

 Crassulaceae

Kaktusi su najcjenjeniji među mesnatim biljkama, a Crassulaceae su pak, najraširenije. Gotovo sve imaju listove posložene u tipičan zvjezdasti oblik. Postoje vrste koje su se prilagodile životu na osamljenim predjelima, na stijenama, gdje se ne moraju nadmetati sa drugim biljnim vrstama. Druge se, pak, mogu razviti u prava mala stabla zavidnih dimenzija. Njihova prirodna staništa su u Južnoj Africi, Meksiku i Madagaskaru.

Euphorbiaceae

Biljke iz ove porodice su raširene širom svijeta. U suhim područjima ima puno sukulentnih primjeraka, od kojih su neke jako cijenjene i rijetke, a druge, ne manje lijepe, mogu se uzgajati i u stanu. Većina biljaka ako ih zarežemo ispuštaju iritirajuću tekućinu nalik na mlijeko. Prirodna staništa su Maroko, Afrika i Indija.

 Liliaceae

Često su okruglog oblika, ali postoje brojne vrste koje su zalihe vode premjestile iz stabljike u izrazito mesnate listove.Porijeklo vuku iz Afrike, a neke od njih posjeduju i ljekovita svojstva.

 Portulacaceae

Grmolike sukulentne biljke koje ponekad oblikuju grmove mikroskopskih, a ponekad velikih dimenzija. Biljke iz ove skupine rastu u Africi, Aziji i Evropi, ali najraširenije su u sušnim područjima Sjeverne i Južne Amerike.
   
 Mesembryanthemaceae

Ova se skupina sukulentnih biljaka najbolje prilagodila životu u pustinji. Vuče porijeklo sa juga Afrike, ali se pretpostavlja da se razvila iz zajedničkog pretka svih afričkih kaktusa. Ima jako puno vrsta, a zajednička im je karakteristika koncentracija vode samo u listovima koji mogu dostići zavidne dimenzije.

Uslovi uzgoja sukulentnih biljaka

Zemlja

pogodna za ove biljne vrste mora zadovoljavati nekoliko osnovnih uslova. Mora biti dobro drenirana, ne smije sadržavati mnogo organskih sastojaka (lišće, humus), ali zato treba imati puno zrnatog materijala kao što je sitni šljunak (kamenčići promjera 2-5 mm). Upotreba gotove zemlje koja se najčešće sastoji od treseta je garancija dobrog rasta, ali poželjno je supstratu dodati malo šljunka, naročito je poželjan šljunak vulkanskog porijekla (lapil ili crvena lava). U nekim je slučajevima potrebno pripremiti posebne mješavine ovisno o potrebama određene vrste i vrste tla u kojem prirodno raste. Što se tiče kiselosti tla, kaktusima i sukulentima odgovara slabo kiselo tlo, pH vrijednosti 5,5 - 6,5.

Svjetlost

Većina sukulentnih biljaka traži puno sunca iako neke vrste vole sjenovita mjesta. Jako pustinjsko sunce odgovara njihovom visokom sadržaju vode u biljnom tkivu, s toga, preporučljivo je dvanaest sati direktne izloženosti suncu.

 Zrak

Od izuzetne važnosti je da biljka ima i dovoljno zraka, premda kaktusi i ostali sukulenti ne smiju biti izloženi direktnom propuhu. Od velike važnosti je i aeracija tla koja se postiže dodavanjem šljunka u zemljišni supstrat.

 Zalijevanje i prihranjivanje

Korijen sukulentnih biljaka karakterizira brz rast, ali cilj ove prilagodbe nije razvoj širokog sistema korijenja. Naprotiv, one najčešće imaju mali sloj korijenja koji je dovoljan da ih veže za tlo. Kod uzgoja moramo uzeti u obzir ovu pojavu.U jesen i zimu kaktusi i ostali sukulenti su u periodu mirovanja, te u tom periodu zalijevanje nije poželjno. U proljeće i ljeto zalijevanje je obavezno, i to jednom ili dva puta sedmično.
Što se tiče prihranjivanja potrebno je redovito gnojenje specifičnim preparatima sa niskim koncentracijama hranjiva. Najbolji su oni koji sadrže NPK omjer 1:2:4. Ove biljke loše podnose dušik već u malim količinama jer su na svom prirodnom staništu nenaviknute na prisustvo ovog elementa.

Autor : Aida Behmen
Pripremila : Pinki
Izvor: Svetbiljaka.com
Autor: lakedemon :
He ja sam nova u svemu ovome,imam par kaktusica,al kad sam videla ove vase slicice,stvarno sam ostala bez texta!!! Prelepi  suuuu   =D> =D> =D> =D>
Zanima me kako ja mogu da doprinesem njihovom cvetanju?????  :-ktr

Autor: zinexy :
Treba ispoštovati zimsku stagnaciju, tj. nema zalivanja od sad pa do marta  :!:
Autor: Makišon :
                                                     Setva kaktusovog semena

         

 Razmnožavaje kaktusa semenom ima više prednosti od vegetativnog razmnožavanja, a dve su glavne: dobijamo veći broj biljaka i što je još bitnije iz semena izrastaju potpuno zdrave generacije. Biljke koje se vegetativno razmnožavaju, posebno posle stalnog višegodišnjeg razmnozavanja, sporije rastu ili su bolesne. Sejanje se vrši u proleće, aprila meseca (za one koji prate lunarni kalendar > 5 -10 dana pre punog meseca). Posude za setvu treba da su duboke oko 5 cm. Ne treba ih napuniti do vrha supstratom, već ostaviti bar 3 cm prazno, kako ne bi došlo do pregrejavanja useva na sunčevoj svetlosti.

Priprema supstrata:

Seme je najbolje sejati u mešavini isitnjene cigle i peska 1:1, sa dodatkom 15 % presovanog priridnog treseta. Ovakva smeša ima povoljne fizičke osobine za setvu. Međutim, pošto je siromašna hranljivim materijama, prilikom prvog zalivanja treba dodati hranljive soli (npr. Herbapon - 1 gram na litar vode). Pre setve supstrat treba dezinfikovati na pari, najmanje 1 sat, da bi se uništile klice mahovine, gljivica i plesni. Supstrat se može dezinfikovati i u rerni, ali pod uslovom da temperatura ne bude veća od 150-200 °C, jer se uništavaju hranljive humusne materije.

Priprema semena:

Seme treba oprati, dezinfikovati i osušiti. Tretirati ga sredstvom koje sadrži TMTD (tetramethyl-thiuram-disulfid), npr. Heril 80, Thiuram ili Captan. Seme staviti u staklenu epruvetu, dodati neko od pomenutih sredstava, zatvoriti epruvetu i protresti, kako bi se semenke zaprašile.
Seme nekih vrsta kaktusa je veoma sićušno, kao što su Blossfeldia , Strombocactus, Aztekium i Parodia . Za većinu semena važi da trebaju biti sveža.


seme Aztekium-hintonii


seme Mihanovichii-albiflorum


seme Gymnocalycium-triacanthum

Sejanje :

Pripremljeni supstrat treba poravnjati i podeliti na polja komadićima stakla, lima ili nekog drugog pogodnog materijala. (Različite vrste sejati odvojeno, zbog različtog vremena klijanja.) Zatim seme posejati po sredini polja, isključivo po površini, bez zatrpavanja. Da bi dobro klijalo, seme mora biti po površini, jedino se supstrat pritisne nekim ravnim predmetom. Izuzetak je seme Opuntie, koje treba prekriti sa 0.5 cm debelim slojem supstrata. Nakon sejanja seme treba ovlažiti finim raspršivačem, tako da supstrat upija vodu odozgo. Najpogodnija je meka i prokuvana voda da dodatkom hranljivih soli – kao što je već navedeno.
Posudu prekriti staklom, koje treba premazati krečnim mlekom ili prekriti novinom. Ovakvo zaklanjanje posude je neophodno, jer se usled izloženosti sunčevim zracima može razviti visoka temperatura i sparušiti seme. Umesto stakla može se prekriti najlonim ili staviti pod zvono i opet zaštiti od sunca. Posudu skladištiti u hladu, ali nekad i u mraku. U početku staklo samo malo podizati, postepeno povećavajući dovod svežeg vazduha. Zbog razlike u vremenu klijanja različite biljke treba posejati u posebne posude. Provetravanjem (podizanjem stakla) biljaka, koje su proklijale, mogu se poremetiti one koje nisu proklijale.


klijanci sprženi na suncu

Klijanje:

Većina kaktusa klija na temperaturi od 25 - 35 °C. Međutim, optimaljna temperatura klijanja skoro svih Rebutia je niža nego kod drugih vrsta, od 15 - 20 °C (Rebutia minuscula 15 °C, Rebutia marsonerii 15- 20 °C). Ukoliko su temperature više, klijanje se usporava. Jednom pregrejano seme ne klija više ni na optimalnoj temperturi.

Klijanje semena ima 3 faze:

   1. pojava prvih klijanaca,
   2. kad iskija većina biljčica i
   3. doklijavanje

Ukupan period klijanja traje 14 dana i za to vreme posuda mora biti prekrivena, a površina uvek vlažna, jer se isušivanjem može poremetiti klijanje.

Sejance ne treba držati na jakom svetlu, jer se može desiti da ih sunce sprži. Naročito treba paziti u prvoj godini, kada su biljke najosetljivije. Zalivanje u prvoj godini je jako bitno, prskalicom polivati čim se površina osuši, na svaki 2. ili 3. dan. Zaliva se prokuvanom vodom u koju se moze dodati koja kap fungicida. Nakon godinu dana polivanje prorediti i tretirati ih kao odrasle kaktuse.

” Sejanje u kasno leto ”

Sejanje od polovine avgusta do polovine septembra je najpogodnije, jer je u ovom razdoblju još toplo, a skraćivanjem dana (smena tame i svetlosti) pogoduje klijanju mnogih vrsta kaktusa. Biljke iz jesenje setve su male, pa je neophodno da prezime na temperaturi od 16 - 18 °C i treba im omogućiti dosta svetlosti. Sejanci iz jesenje setve rastu tokom cele zime, ali sporo. Dva meseca prestaju sa rastom, a u februaru se rast nastavlja. Sejanci iz jesenje setve posle vegetacionog perioda postaju mnogo veći od onih iz prolećne setve.

Neke vrste procvetaju dosta brzo. Rebutie procvetaju za otprilike 2 godine nakon sejanja.


Krainzia breviflora procvetala 1 god. nakon setve

Autor: Biljana Stefanović - Bili
Izvor:Svetbiljaka.com

Autor: lakedemon :
Citat: zinexy 31. Okt 2007, 12:24:09

Treba ispoštovati zimsku stagnaciju, tj. nema zalivanja od sad pa do marta  :!:

Al ako ih drzim u kuci?? Negde pise da ih ne treba zalivati zimi , a negde jednom mesecno??  :[5]:
> Odgovori
^ Povratak na viši nivo
>> Sledeća strana
<< Prethodna strana
> Verzija za PC