tekst je malo bajat ali vredi pročitati, slede novi izbori u USA

Blago radio-novinarima! Oni bar znaju šta se dogodilo kad izvještavaju svoje slušaoce. Novinar, ili u ovom slučaju saradnik nedjeljnika mora često da piše dok se tek očekuje šta će se dogoditi, da bi čitaocu bilo interesantno kad nedjeljnik dobije u ruke. Tako i ovaj tekst nastaje dok svi očekuju da čuju u vijestima šta će odlučiti Vrhovni sud Floride i da li će time konačno biti rješeno pitanje pobjednika na američkim predsjedničkim izborima.

Naravno, zanimanje za odluku najviše sudske instance na Floridi rezultat je rijetke situacije u praksi izbora američkih predsjednika – gotovo idealno podijeljenog glasačkog tijela i, na osnovu toga, uticaja gotovo svakog dobijenog glasa na konačnu pobjedu jednog od kandidata. A dva Juniora (jer i Gor je, punim imenom, Albert Alfred Gor, Junior) vodila su "mrtvu trku" ne samo do formalnog kraja izborne kampanje, tj. čina glasanja, nego, evo, i danima poslije toga.

Mnogi poznanici me pitaju otkuda takva mogućnost da 25 "elektora" s Floride preokrenu većinsku volju glasača širom SAD, koji su, tijesno, ali ipak, prednost dali Goru? U pitanju je, svakako, logika izbornog sistema kojim se, po američkom ustavu, biraju predsjednici. On je, mada Amandmanom XII 1804. godine promijenjen u odnosu na originalne odredbe ustava starog više od 200 godina, i dalje "prastar" i u mnogo čemu anahron i čudan nama naviknutima na evropske izborne sisteme. Počnimo od toga da, na primjer, određuje da se izbori održavaju svake četvrte godine "prvog utorka poslije prvog ponedjeljka u novembru" (da, baš tako, kao da su i oni pristalice slogana "zašto jednostavno, ako može komplikovano!"). Zatim, predsjednički se izbori održavaju potpuno nezavisno od izbora za Kongres SAD – za čije se članove (u oba doma), inače, glasa neposredno – a istovremeno s izborom potpredsjednika, koji uglavnom samo predsjedava Senatu kao "gornjem domu" Kongresa. Ono, pak, što je danas najneobičnije jeste posredan način izbora predsjednika SAD putem glasanja elektora (ili izbornika, kako se kod nas taj termin često prevodi) kao "predstavnika" država-članica SAD.

ISTORIJAT: I tu, zapravo, izvire problem: teorijski, a evo (i to ne prvi put!) i u praksi, može se dogoditi da neki kandidat dobije apsolutnu većinu glasova na nivou federacije, ali ne i apsolutnu većinu elektora – jer se oni biraju po saveznim državama, kako Amerikanci nazivaju države-članice SAD. Elektorski kolegij SAD, koji je kolegij samo na papiru, jer se oni ni ne sastaju na jednom mjestu nego glasaju u svojim državama, broji 538 članova. Taj broj rezultat je preslikavanja strukture Kongresa SAD (435 poslanika u Predstavničkom domu i 100 senatora), plus, prema Amandmanu XX, tri predstavnika tzv. Distrikta Kolumbija, odnosno glavnog grada, Vašingtona, koji ne pripada nijednoj saveznoj državi. Broj elektora po saveznim državama, međutim, nije isti. Zavisno od brojnosti stanovništva (a na osnovu posljednjeg izvršenog popisa, održanog, inače, 1981), određuje se i broj elektora, ali on ne može da bude manji od tri, a sada ide do 50 (Kalifornija).

Ideja founding fathers, kako Amerikanci nazivaju tvorce svog ustava, bila je da elektorski kolegij predstavlja najreprezentativnije i politički najiskusnije ljude, u čemu, istina, ima i određene doze elitizma, ali, s druge strane, to je bilo i posljedica nepostojanja političkih partija u vrijeme kada je ustav stvaran. Nastankom političkih partija u XIX vijeku realna situacija se promijenila i izbor elektora nije više bio samo način da se konačna odluka povjeri najodgovornijim ljudima (sa navodnim znakovima ili bez njih, zavisno od gledanja na osnovanost takve ideje), nego je sve više postajala stvar partijskih interesa. U tom pravcu je išlo i zakonodavstvo i praksa (mada ne u svim saveznim državama) da se elektori više ne biraju "po imenu", nego, prosto, kao "oni koji će glasati za".

Dodatna komplikacija može nastati iz činjenice da elektori u mnogim državama nisu formalno obavezni da glasaju za kandidata sa čije su "liste" sami izabrani, a Misisipi, Džordžija i Luizijana su čak usvojile zakone kojima se omogućava i izbor "neopredjeljenih" elektora (zanimljivo je da se u svim analizama o ovogodišnjim izborima oni i ne spominju, što navodi na zaključak da nisu "prošli"). Nasuprot tome, neke su države uvele izričitu obavezu da elektor mora da glasa za "svog" predsjedničkog kandidata, zaprijetivši čak i novčanim ili zatvorskim kaznama!

No, sve u svemu, "imperativnog mandata" u cjelini nema, mada bi se svaki elektor koji bi glasao suprotno volji glasača iz te države loše proveo, zbog čega se u stručnoj literaturi ne spominje samo čuvena izreka jednog od njih: "Ja nisam izabran da mislim, nego da glasam", već i mogućnost da se eventualni "otpadnik" linčuje! Ali, ljudi ne bi bili to što jesu kad se barem neki od njih, iz raznih razloga, ne bi drznuli da urade i suprotno, pa je i u američkoj praksi bilo – ali zaista rijetkih – primjera takvog ponašanja elektora. Zato, barem teorijski, ostavimo i tu mogućnost otvorenom, jer se može dogoditi da nekom "veseljaku" ove godine padne na pamet misao poput "Kad je bal, nek je trandebal!", pa da uđe u historiju, možda i više od jednog od današnjih kandidata.

PRAVI UZROK: I tu smo, zapravo, na ključnom pitanju – nedovoljna ubjedljivost, s jedne, i male političke razlike između dva kandidata, s druge strane, pravi su uzrok današnje "mrtve trke", a ne sam izborni sistem. Svojom anahronošću on može doprinjeti da se, ne samo po shvatanju uobičajenom u Evropi, dogodi "demokratska nepravda" i da konačno pobijedi i kandidat koji nije osvojio ukupnu većinu glasova birača, ali to je ono sa čime su, u to nema nikakve sumnje, i kandidati i njihovi izborni štabovi bili upoznati i, gotovo na nivou nauke, planirali i vodili izbornu kampanju. Oni su znali da je cilj osvojiti većinu u precizno određenim saveznim državama (posebno zbog toga što se od 1836. primjenjuje tzv. unity rule, tj. pravilo da pobjednik dobija sve elektore), ali i zbog još prisutnog, mada više ne tako značajnog kao u XIX vijeku, ponašanja da manje države "udružuju" svoje elektorske glasove da bi parirale velikima.

A time smo došli i do najvjerovatnijeg odgovora na pitanje da li je realno, posebno poslije svega što se dogodilo na kraju sadašnje izborne trke, očekivati da dođe do reforme izbornog sistema? Moj bi odgovor bio: možda, ali ne baš previše vjerovatno. Jer, do sada je bilo više od 400 inicijativa za promjenu tog sistema i skoro sve su propadale, što je posljedica velike složenosti američkog i društva i političkog sistema, ali, paradokslano, možda, ali istinito, i istovremene "naviknutosti" na određena rješenja i, vjerovatno najbitnije, još uvijek velike snage konzervativnih interesa, kojima postojeća rješenja odgovaraju.

Zato treba pričekati najprije odluku Vrhovnog suda Floride, a onda, možda, i Vrhovnog (odnosno, po našoj terminologiji, ustavnog) suda SAD – ako mu se neki od kandidata nezadovoljan odlukom iz Floride obrati. A ovo ako iz prethodne rečenice treba ozbiljno shvatiti, jer i pored ogromnih uloga u igri, i oba kandidata i njihovi politički savjetnici su bez sumnje svjesni poznate američke maksime da je dovoljno i časno izgubiti i ostaviti otvorenom šansu za (neke) sljedeće izbore.

Američka politička mitologija puna je primjera takvog ponašanja i zato će biti veoma zanimljivo posmatrati kako će se Gor i Buš ponašati. Ironija je i da će, možda, o njihovoj pojedinačnoj sudbini odlučiti baš Vrhovni sud SAD, kojem onaj koji pobijedi treba da odredi tri nova člana – o čemu, uzgred, u Sjedinjenim Državama ozbiljni autori više razmišljaju nego o samom budućem predsjedniku, jer od sastava tog suda (zbog njegove velike uloge u tumačenju, faktički dopunjavanju, Ustava SAD) veoma zavisi sudbina mnogo važnih pitanja demokratizacije ili konzervativne regresije američkog društva i sistema, od kojih pitanje izbornog sistema nije baš najznačajnije. Zato je više vjerovatno da će se kandidati i njihovi štabovi do kraja beat around the bush (vrteti se kao mačak oko vruće kaše), nego take to the bush (odmetnuti se u hajduke, postati politički razbojnik), jer bi im se u tom drugom slučaju zaista moglo dogoditi da, bez obzira na prezime, od njih ostane samo gore (ugrušak krvi) u američkoj političkoj šikari.

Ivo Visković
(Autor je profesor FPN-a i član Foruma za međunarodne odnose EP-a u Srbiji)