Kada počinje smrt?



Doktori u svom nastojanju da pobijede smrt, napokon su počeli da je shvataju. Jer, sa medicinskog aspekta, postavlja se pitanje kada se jedna osoba može smatrati mrtvom?

Uzmimo za primjer nekoga ko je upravo premnuo od srčanog udara: njegovi organi su još uvijek u "jednom komadu", krv je još uvijek u venama, sve što se desilo jeste da je njegovo srce prestalo da kuca, time potpadajući u definiciju "kliničke smrti" i onemogućavajući dotok kisika u mozak. Ali, šta je tačno umrlo?

1993. godine dr. Sherwin Nuland je u knjizi "Kako umiremo" uvrstio konvencionalni odgovor kako u osnovi umiru naše ćelije. Pacijent ne može biti oživljen jer tkivo mozga i srce su pretrpili preveliko oštećenje uslijed nedostatka kisika, proces koji, prema dosadašnjim saznanjima, počinje nakon 4 do 5 minuta, što predstavlja vremenski okvir unutar kojeg osoba ima najveće šanse da bude oživljena.

Ali, doktori su se napokon sjetili da provjere to općeprihvaćeno znanje, i ostali su bez teksta. Nakratko. Nakon što su uzeli uzorak ćelija koje su ostale bez kisika, i nakon sat vremena ih pogledali pod mikroskopom, nisu vidjeli ništa neobično, nikakve znake propadanja. "Pomislili smo da smo negdje pogriješili," izjavio je dr. Lance Becker, sa Univerziteta u Pennsylvaniji. Ćelijama je trebalo nekoliko sati da odumru.

Ali, ako je to tako, zašto doktori ne mogu povratiti u život nekog ko je mrtav nekoliko sati? Jer, u trenutku kada ćelije osobe koja je mrtva duže od nekoliko minuta prilikom oživljavanja budu izložene velikim količinama kisika, ćelije tek tada počnu da odumiru. Razlog za to leži u mitohondrijama, dijelovima ćelijske unutrašnje strukture, koje pored svoje osnovne uloge: oksidiranja "ćelijskog goriva" tj. pružanja energije nepohodne za ćelijske procese, imaju i drugu ulogu: kontrolišu proces koji se zove apoptosija, programirana smrt abnormalnih ćelija, prva linija odbrane tijela od raka.

"Izgleda kao da ćelijski nadzorni sistem ne može da razlikuje ćeliju raka i ćeliju koja ponovo prima kisik, te pokreće proces 'samouništenja'," dodaje Becker.

Zato doktori traže novi pristup oživljavanju, koji bi postepeno prilagođavao ćelije na ponovno doticanje kisika. Studija koja je provedena u četiri bolnice, pokazala je visok stepen uspjeha u tretiranju naglih srčanih zastoja procedurom koja je, između ostalog, uključivala i "kardioplegijsku" infuziju krvi koja je srce držala u stanju suspenzirane animacije. Pacijenti se privremeno priključe na srce-pluća bypass koji održava dotok krvi do mozga, sve dok srce ne bude spremno na sigurno oživljavanje.

Studija je obuhvatila samo 34 pacijenta, ali 80 % njih je lično napustilo bolnicu. U sličnoj studiji koja je uključivala tradicionalne metode, ta brojka je iznosila 15%.

Izgleda da u budućnosti kola hitne pomoći neće imati potrebe da žure.

Izvor: MSNBC