Kad mislimo da smo bolesniji nego što jesmo :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

Autor:
Ozren Podnar, prof.

Svi ponekad opažamo promjene na tijelu, no neki od nas preko tih pojava prelaze, a drugima one sugeriraju bolest

Hipohondrija ili hipohondrijaza psihički je poremećaj koji izaziva bezgraničnu brigu za zdravlje i uvjerenje da osoba boluje od bolesti koju nema. Riječ je o velikom strahu od obolijevanja te o pogrešnom očitavanju znakova i osjeta kao da su simptomi jedne ili više tjelesnih bolesti. Iznimno, osoba doista može imati bolest od koje strahuje, pri čemu se retroaktivno može zaključiti da nije hipohondrična, nego da ima dobru intuiciju.

Hrvatski rječnik hiponodriju definira kao sklonost umišljanju bolesti. Hipohondrija je poznata odavno, a opisao ju je i otac moderne medicine, grčki liječnik Hipokrat. Sam izraz potječe od grčke riječi hipohondros, koja označava mjesto ispod rebara gdje se tobože nalazi žlijezda za koju se mislilo da izaziva umišljanje bolesti.
Tko ima hipohondriju, sklon je pesimističnom tumačenju trivijalnih tjelesnih pojava kakve drugi ne opažaju ni na sebi ni na drugima. To mogu biti blaga bol, svrbež ili nelagoda u nekom dijelu organizma, madež, mrljica ili druga izraslina na koži, potkožno zadebljanje, mučnina, vrtoglavica, iscrpljenost i drugo. Razumljivo je da svi s vremena na vrijeme opažamo nešto od navedenoga, no neki od nas preko tih pojava prelaze, a drugima one sugeriraju bolest.
Uvjerenje da se u tijelu razvija bolest izaziva kronično opterećenje jer tjera pojedinca da stalno promatra i opipava organ koji smatra oboljelim. Hipohondrična se osoba podvrgava temeljitoj analizi tijela i temeljnih fizioloških funkcija. Primjerice, opipavat će si grudi, testise i limfne čvorove, mjeriti temperaturu, osluškivati disanje i otkucaje srca, proučavati kako odzvanja kašalj, promatrat će pozadinu tijela uz pomoć dvaju ogledala... Tipična je i iznadprosječna briga za prehranu i kvalitetu namirnica.
Mnogi hipohondri sposobni su vrlo detaljno i precizno opisati svoje simptome i obrazložiti zašto vjeruje da oni pripadaju određenoj bolesti. Kad im liječnik i kaže da su strahovi neopravdani, samo će se nakratko umiriti, a kad učinak hrabrenja popusti, strahovi će im se vratiti.

Štetno proučavanje simptoma

Marijana (29) vrlo dobro poznaje sve nijanse hipohondrije. "Prati me od djetinjstva. Kad god bih čula za neku bolest, opažala bih neki od simptoma na sebi. Kopala bih po medicinskim knjigama, doznavala za nove i nove simptome i tražila ih po tijelu. Oduvijek me izbezumljivala svaka promjena na koži, a od puberteta me najviše zastrašuju rak dojke i bolesti genitalija."
Marijanini se strahovi dosad nisu ostvarili, a brojni pregledi nisu dokazali postojanje nijedne ozbiljnije bolesti. "S vremenom sam shvatila da su moji strahovi preuveličani, ali i dan-danas, čim čujem ili pročitam o nekoj bolesti, obuzimaju me dobro poznate muke." Ipak, razvila je obrambene mehanizme koji je donekle štite od akutnih napada tjeskobe koji prate hipohondriju.
"Ne gledam liječničke serije, ne čitam medicinske revije ni zdravstvene rubrike u novinama, ne sudjelujem u razgovorima na medicinsku tematiku. Znam iz iskustva da sam prijemčiva na negativnu sugestiju."

Kad okolina pogoršava muke

Osim što izaziva bolne emocije i raspoloženja, hipohondrija može natjerati čovjeka da odustane od posla, hobija i društvenog života da bi se brinuo o zdravlju i liječio svoju zamišljenu bolest.
Jedna od tegoba s kojom se suočavaju hipohondri je neprijateljski stav okoline, koja se nerijetko okomljuje na njih nazivajući ih pogrdnim imenima ili ih izbjegava, jer joj idu na živce. Mnogi hipohondri osuđeni su na etikete poput "nezrelog", "djetinjastog", "gnjavatora", iako je riječ o osobi koja istinski pati. Umjesto toga, mnogo je humanije hipohondru pružiti potporu i ohrabrenje, ponuditi mu alternativno i optimistično tumačenje njegovih simptoma i uvjeriti ga da se netko brine o njegovu stanju.

"Sve što osobi ublažava anksioznost ili depresiju ublažit će joj i strah od bolesti, pa onda i sklonost tumačenju banalnih pojava na tijelu kao bolesti. Izrazi pažnje, ljubavi ili prijateljstva mogu podići raspoloženje, a samim time i imunitet i otpornost na stres. Jednostavno, tko je sretniji i zadovoljniji, manje je sklon vidjeti samog sebe bolesnim, tvrdi austrijski psihijatar Anton Ivanschitz.

Hipohondrija nije životni stav

Pogrešno je hipohondriju smatrati životnim stavom koji osoba dobrovoljno zauzima. Budući da umišljanje bolesti nanosi patnju, svatko bi brzo zauzeo neki drugi, ugodniji stav, primjerice stav o visokom imunitetu i zaštićenosti od bolesti (iako ni druga, previše optimistična krajnost nije dobrodošla).
Hipohondrija je zapravo sastavni dio šireg poremećaja raspoloženja, dakle simptom anksioznosti ili depresije, a nastaje kad je "probijena" naša prirodna obrana od stresa.
Da bismo lakše pojmili kako funkcionira otpornost na stres, možemo je usporediti s imunitetom na uzročnike bolesti. Tko je cijepljen na tuberkulozu, ili ima prirodno jak imunitet, organizam će mu nadvladati uzročnika i neće doći do razvoja bolesti.

Razumijete li se u računala, poslužit će vam i usporedba s antivirusnom zaštitom. Što je zaštita jača, to će manje virusa prodrijeti u računalo, ili će ih odgovarajući programi moći uništiti.

Većina je ljudi opremljena dovoljno visokom zaštitom od stresa da se može nositi sa životnim izazovima, u koje spadaju i bolesti i ozljede. Na jednom ekstremu spektra nalaze se osobe izrazito visoke otpornosti, kojima je običan život monoton i dosadan jer im pruža nedovoljno izazova. Na drugom ekstremu su ranjivi pojedinci čiji je antistresni mehanizam slab te ih izlaže brojnim smetnjama.
"Što je osoba osjetljivija, to je vjerojatnije da će joj neki podražaj, primjerice bol, kašalj ili mrljica, izazvati smetnju u vidu straha od bolesti", poručuje dr. Ivanschitz. U slučaju hipohondrije, ta će smetnja poprimiti oblik straha od bolesti. Kod drugih ranjivih ljudi, slaba zaštita može "propustiti" neki drugi stresni podražaj, pa će netko strahovati od nasilja, siromaštva, samoće, gubitka dragih osoba ili nečega drugog, a ovisno o okolnostima kojima je izložen i o njegovoj Ahilovoj peti.

e li pacijent stvarno bolestan

Po mnogim elementima, hipohondriju se može svrstati u anksiozni poremećaj obuzeto-prisilnog tipa, kod kojeg su opsesije i prisilne radnje usmjerene na brigu o zdravlju i zaštitu zdravlja. Dijagnoza hipohondrije postavlja se ako osoba barem šest mjeseci živi u uvjerenju da pati od najmanje dvije bolesti koje uistinu nema. Hipohondri žele i službenu potvrdu svojih mračnih slutnji, kao i terapiju protiv bolesti koju vjeruju da imaju. Tako pregledima opterećuju kapacitete sustava zdravstvene zaštite, uključujući i prijem hitnih slučajeva.
Liječnik je obvezan provjeriti je li pacijent doista bolestan, jer bi bilo ironično da stručnjak previdi stvarnu bolest samo zbog toga što je pacijent inače sklon umišljanju bolesti. Ako su nalazi "čisti", pacijenta se upućuje na psihološki ili psihijatrijski tretman, koji obuhvaća nekoliko mogućnosti.

Sredstva za smirenje - Psihofarmaci su pogodni za žurno ublažavanje tjeskobe i potištenosti. Osobito brzo strah i uznemirenost ublažuju benzodiazepinski lijekovi za smirenje poput Xanaxa, Lexaurina i Apaurina, no zbog mogućnosti razvoja tolerancije (potrebe za povišenjem doze) i ovisnosti (apstinencijske krize nakon propuštene doze) ne preporučuje se dugotrajno kontinuirano uzimanje tih sredstava.

Antidepresivi - Antidepresivi ne uklanjaju duševnu bol ekspresno, nego postupno kroz nekoliko tjedana, a zbog specifičnog mehanizma smiju se uzimati dugoročno. Postoje antidepresivi s dodatnim smirujućim djelovanjem s kojima psihijatri imaju dobrih iskustava.

Psihoterapija - Opravdana je primjena i kognitivno-bihevioralne terapije, koja ima nekoliko učinaka. S jedne strane pomaže pacijentu da uoči neopravdano pesimistične obrasce razmišljanje, a s druge pruža ljudsku potporu i razumijevanje osobi kojoj u svakodnevnom životu to nedostaje.

Samopomoć - Vrlo je važna samopomoć u vidu bavljenja sportom ili svakodnevnog kretanja, jer ohrabruje hipohondra da sagleda svoj organizam u ljepšem svjetlu. Tko je sposoban svakodnevno žustro pješačiti, trčati, voziti bicikl ili vježbati u teretani, stječe povećanu vjeru u zdravlje i imunitet. Uz to, umjereno tjelesno naprezanje fiziološki djeluje protiv tjeskobe i potištenosti. Pri tjelesnim naporima tijelo luči neke kemijske supstancije, kao što su endorfini, koje imaju sposobnost ublažiti simptome anksioznosti i depresije. Zabilježeno je da u mnogim slučajevima antidepresivi djeluju brže i temeljitije ako se osoba istodobno bavi nekim vidom tjelesne rekreacije.
Kao i kod svakog oblika anksioznog poremećaja, svakodnevno opuštanje autogenim treningom ili jogom pojačava djelovanje bilo koje terapije. Autogeni trening i jednostavnije vježbe joge mogu se naučiti i iz knjiga, a u većim hrvatskim gradovima povremeno se održavaju i tečajevi.

I na kraju, zaboravite na medicinske serije, revije i knjige dokle god niste optimalno desenzitizirani (otupjeli) na sadržaje koji vam izazivaju patnju.

Nosofobija - kad bolest izaziva užas

Za razliku od hipohondrije, nosofobija je ne samo strah od dobivanja određene bolesti nego i strah od svega što podsjeća na tu bolest, kao što su medijski prilozi ili spominjanje te bolesti u razgovoru. Nosofobija može biti toliko izražena da čovjek ne lista novine ili knjige u kojima bi moglo biti spomena o bolesti koje se boji.
"Spopadne me jeza već kad netko u društvu izgovori riječ koja se djelomično podudara s riječi koja označava bolest koje se bojim", opisuje Riječanin Dario (42) svoju smetnju.
"O kojoj je bolesti riječ? Ne mogu to nikome otkriti jer bi to netko mogao zloupotrijebiti protiv mene", kaže 42-godišnji informatičar.
Katkad su posrijedi i bolesti kojih nema ni blizu područja na kojem fobična osoba živi. Takvo iskustvo ima Ivana, 35-godišnja nastavnica jezika iz Zagreba. "Vrlo dobro znam da su izgledi obolijevanja od onog čega se bojim minimalni. Zapravo se i ne bojim da bih sama mogla zaraditi tu bolest, ali me već kad čujem njezino ime spopada strah u kombinaciji s gađenjem. Jednostavno, muči me sama spoznaja da takve bolesti postoje."
Kao i hipohondrija, i nosofobija je oblik anksioznog poremećaja i nastaje zbog oslabljena živčanog sustava, a ne zbog pogrešnih predodžbi ili nerazumnih životnih stavova.

Poznati hipohondri

Igor Stravinski (1882.-1971.), ruski skladatelj - Nakon što je jednom od njegovih sinova izvađeno slijepo crijevo, Stravinski je preventivno taj zahvat dao izvesti i na sebi, ali i na ostatku svoje djece. Tako su i preostala trojica sinova ostala bez savršeno zdravih crvuljaka.
Hans Christian Andersen (1805.-1875.), danski književnik - Najviše ga je plašila misao da bi ga mogli zabunom proglasili mrtvim i sahraniti živog. Iako se može pohvaliti bogatim spisateljskim opusom, za života je najviše držao do ceduljice na kojoj je pisalo: "Samo se čini da sam mrtav!" Po jednu takvu imao je sa sobom u svakoj prigodi, a noću bi je odlagao pokraj kreveta.
Enrico Caruso (1873.-1926.), talijanski tenor - Uvijek je sa sobom nosio pola apoteke. Bez lijekova protiv raznih boljki nije mogao zamisliti prelazak u susjednu prostoriju, a kamoli dulje putovanje. Svaka hotelska soba u kojoj je odsjedao morala je prethodno biti pažljivo dezinficirana sprejem, a zatim namirisana parfemom po njegovu odabiru. Kupao bi se i mijenjao odjeću nakon svakog izlaska na ulicu ili susreta s neznancem. Prije spavanja oko kreveta bi slagao gomile jastuka i madraca da se ne bi ozlijedio ako slučajno prohoda u snu.