Tko je luđi: genijalan ali opičen country glazbenik Johnny Cash ili tridesetjednogodišnji Joaquin Phoenix koji je utjelovio pokojnog Casha u filmu 'Walk the Line'?

Ako postoji netko tko bi mogao pretendirati na mjesto buntovnika s razlogom, onda je to Joaquin Pheonix, poznatiji i po tome što se voli dići i otići usred intervjua ako mu neko pitanje nije po mjeri. Da samo otići, još će vam nabrojati sve po spisku ukoliko ga ugnjavite pitanjima oko glamuroznih dodjela nagrada ili ako osjeti da biste malo kopali po njegovoj bolnoj prošlosti.

S druge strane, čovjek ima osjećaj da bi Joaquin mogao pričati mjesecima samo da se toga jutra ustao na desnu nogu. O hipi roditeljima koji su se vucarali kroz cijelu Srednju i Sjevernu Ameriku prije nego što su se utaborili u Los Angelesu ne bi li izrodili hodajuće glumačke ambicije - djecu koju će nazvati simboličnim imenima: River, Summer Rain, Liberty i Joaquin. Jasno, ta ista djeca će nekoliko godina kasnije promijeniti svoja psihodelična imena u nešto puno normalnije, samo, nažalost, River ("Moj privatni Idaho") to nije stigao učiniti jer je umro od overdoziranja heroinom ispred kluba Viper Room u Los Angelesu.

Postoji, naime, jedna tragična paralela između života Johnnyja Casha i vašeg? Obojica ste izgubili brata. U filmu 'Walk the Line' morate razgovarati o tom traumatičnom iskustvu.
Znam da ljudi uz mene vežu taj imidž brata zavijenog u crno koji stalno pati od grižnje savjesti, no to je u potpunosti krivo. A i ta usporedba između Johnnyja i mene nije baš na mjestu jer je Cash imao 7, a ja 18 godina kada se dogodila nesreća, a kao dijete posve drugačije prerađuješ te doživljaje nego kao odrasli. No, Cash je zbilja cijeli život patio. Pretpostavljam da ste me željeli pitati jesam li u ovu ulogu ugradio svoja osobna iskustva, no sada ću vas morati razočarati i reći da ja ne radim na takav način. Naprotiv, svaki put kada me redatelj pokuša motivirati sljedećim riječima: Ajde, zamisli da te cura ostavila - tek tada postanem blokiran.

A zašto ste onda prošle godine morali ići na odvikavanje od alkohola?
Nije baš da sam svaki dan pio, no trebao sam alkohol da bih se dobro osjećao, a to sam primijetio upravo za vrijeme snimanja ovog filma budući da smo na filmu radili preko godinu dana. Nakon toga sam malo izgorio i, recimo to tako, izgubio orijentaciju.

U ovom filmu ste morali po prvi put pjevati. Kako vam je pao taj zadatak?
Rijetko kad sam se osjećao tako ranjivo premda sam 4 mjeseca vježbao sa svojim trenerom T-Boneom Burnettom. Ne samo da su mi pjevanje i gitara bili posve novi, već sam uza sve to još trebao zvučati i kao Johnny Cash, a to mi je ulijevalo popriličan strah!

Cash je umro 12. rujna 2003., tri mjeseca nakon svoje supruge June i svega nekoliko mjeseci prije početka snimanja filma. Jeste li ga ikada susreli?
Jesam, i to svega 6 mjeseci prije nego što sam dobio ovu ulogu. Cash je jednostavno pozvao par svojih prijatelja i mene na večeru jer sam mu se dopao u filmu "Gladijator".

I kakav je bio?
Nepretenciozan, jako topao, iskren. Sjeli smo za stol, malo se pomolili, a onda su June i Johnny pjevali "On the Banks of the River Jordan" i gledali se onako zaljubljeno u oči, a mi smo ostali imali suze u očima jer nam je taj trenutak bio jako dirljiv. Odjednom se Johnny okrenuo prema meni i rekao: "Moja omiljena scena u 'Gladijatoru' je kada kažeš Russellu Croweu: 'Žena ti je stenjala kao kurva kada sam ju silovao.'" Totalno sam se zbunio, no takav vam je bio Johnny. Jako kompleksan čovjek s podjednakom količinom svjetla i tame, a upravo ga je to činilo tako fascinantnim.

Imate li, dakle, ipak nešto zajedničko s njim?
Mislim da ne.

Računate li možda na nekog Oscara za ovu ulogu?
Ne držim puno do te opsjednutosti Oscarima. Kada padne zadnja klapa film je za mene gotov, a onda je sve što želim da se odvojim iznutra od svoje uloge i razmislim što ću učiniti sa svojim životom nakon što sam mjesecima živio tuđi život. Ako mogu, nastojim ne gledati svoje filmove...

Zašto?
Zato što me strah da ću početi kopirati samoga sebe na foru 'ovaj izraz lica je super funkcionirao u ovom filmu, pa ću ga i dalje forsirati'. Osim toga, nemam neku želju sjediti s brdo ljudi u kinu. Jednostavno ne volim mjesta gdje se okuplja puno ljudi.

Zašto ste onda odabrali upravo takvo - užasno javno zanimanje?
Sigurno ne zbog toga da bih postao slavan. Volim proces nastajanja filma, razvoj uloge i otkrivanje koje ide uz to. Dan kada sam prvi put na stejdžu svirao gitaru, dan kada sam prvi put pjevao... To su za mene highlights, a ne neke naslovnice i nagrade.




Izvor: Klik