Ivo lola Ribar devojci Slobodi Trajkovic.

Najdraza jedina moja!

Pisuci ovo pismo ja se pouzdano nadam - optimista sam, kao i uvijek! - da te ono nikad nece stici vec da cemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.
U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlucnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i nasa licna buducnost i sreca, - zelim da ti kazem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.
U mom zivotu postoje samo dvije stvari: moja sluzba nasem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Nasu srecu i zivot koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, vec samo preko nase borbe i nase pobjede. I zato su te dvije stvari u sustini, u meni samom, jedno.
Znaj duso, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o nasoj zajednickoj sreci - onakvoj kakvu smo zeljeli, o sreci dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreca, jedina koju treba zeljeti.
Ako primis ovo pismo - ako dakle ja ne dozivim taj veliki cas, nemoj mnogo tugovati, najdraza! U svijetu u kome budes tad zivjela, naci ces , uvijek ziv, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.
Za tebe sam siguran da ce tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu zivota naci ces osvetu i srecu.
Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I zelim da nikad ne dobijes ovo pismo, vec da zajedno s' tobom docekam veliki cas pobjede. Zelim da te svojom ljubavi ucinim onako srecnom kao sto to zasluzujes.
Uvijek tvoj.

P.S. Pismo nikada nije dobila – ubijena je na Banjici.

Da, vec sam imao prilike da procitam ovo pismo. Sta da se kaze... tako se pise i govori kad nekog istinski mnogo volis. Medjutim, danas na zalost, ovakve reci retko koga doticu. Devojke ne padaju na ovakve izlive osecanja. Ne kazem... ima casnih izuzetaka, ali... Osim toga, ovo pismo, tj. takve reci i misli... to je pecat jedne generacije koja je tezila ka nekim plemenitim (ali naivnim) idealima i ciljevima.Naivnim, jer sve zbog cega je i Lola Ribar dao svoj zivot, njegova devojka(tacnije, bila mu je verenica...), i hiljade drugih, sve je izgubilo smisao. Inace, ne znam da li znas, on je svaki put ovo pismo poveravao Dedijeru, kad god bi odlazio na zadatak ili u borbu. Tako je to pismo sacuvano i nakon sto je poginuo 28. novembra 1943. Meni je bilo interesantno kada sam procitao da je Lola Ribar to pismo napiso jos u septembru 1941. Sve u svemu pismo je dobar primer kako se iskazuju emocije voljenoj osobi. U ono vreme to nije smatrano "smarackim" i  "pateticnim", kako to danas mnogi vole da kazu. Hehe, ja sam licno doziveo da mi bivsa devojka na slican izliv osecanja kaze:"Daj molim te... nemoj da si patetican, nismo deca!" Sta ces...

:)bad luck. nisu sve takve

Ja nisam rekao da su sve devojke takve. U stvari, to i nije toliko vezano za pol, vec za ponasanje ogromnog broja ljudi u ovom ludom vremenu i pobrkanim vrednostima....