Istra... :: Politicki ~ Geopoliticki forum

hvala bogu pa nismo jedini koji imamo ludake, vec sam se zabrinuo Smile

Istra kao Južna Osetija? Piše: Janko Bekić, Institut za međunarodne odnose
Foto: Srećko Niketić/Cropix
Ivan Jakovčić
Istarski župan Ivan Jakovčić prijeti da će pred Europskom Unijom pokrenuti zahtjev za istarskom autonomijom. Takav zahtjev ne iznenađuje i identičan je stajalištima talijanske iredente i vojvođanskih autonomaša.

Ruskom vojnom intervencijom u Gruziji i priznanjem neovisnosti odmetnutih pokrajina Južne Osetije i Abhazije, od Kremlja, međunarodni odnosi ušli su u razdoblje potpuno nove političke dinamike koja, prema mišljenju sve većeg broja protagonista, ali i analitičara, ubrzano prerasta u “novi hladni rat“.

Za razliku od onog “starog“, kada su dvije najveće sile podijelile Europu na dva bloka, suprotstavljena najviše ideološki i politički, “novi hladni rat“ ponajprije najavljuje gospodarsku preraspodjelu svijeta, pri čemu najveću ulogu i značenje dobivaju, s jedne strane, energetski izvori - nafta i plin, a s druge ruske ili proruske manjine, od Gruzije i
Potaknuti istarskim primjerom, i čelnici hrvatskih Srba mogli bi ponovno postaviti pitanje nekog oblika autonomije.
Azerbajdžana, preko Estonije i Latvije, do Ukrajine i Moldavije i nama susjedne BiH. Ako bi se tendencije “novog hladnog rata“ produbile i proširile na cijeli svijet, onda bi instrumentima nove podjele interesnih zona vrlo lako mogle postati i druge sirovine i prirodna bogatstva kao što su hrana, voda itd., ali i 50-ak separatističkih regija i pokreta koji postoje na svim meridijanima i koji čekaju povoljnu priliku za odvajanje od neželjenih država.

Postavlja se pitanje kako bi se tendencije “novog hladnog rata” mogle odraziti na jugoistočnu Europu, tj. na Hrvatsku i njezino neposredno susjedstvo. Propašću komunizma i okončanjem hladnog rata zauvijek je propala koncepcija nesvrstavanja, a na teritoriju bivše Jugoslavije pomalo se obnavlja dogovor velikih sila iz Jalte. Slovenija i Hrvatska već su čvrsto u zagrljaju Zapada, a ubrzano im se pridružuju Crna Gora i Kosovo. Međutim, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija još su svojevrsne sive zone budući da u tim zemljama - zbog unutrašnjih suprotnosti i vanjskih utjecaja - proces približavanja euroatlantskim integracijama nailazi na mnoge prepreke koje bi, de facto, ove zemlje mogle odvesti u suprotni tabor, “u interesnu zonu” Ruske Federacije.

Ako bi se taj scenarij doista ostvario, onda - treba reći - ni položaj Hrvatske nije onako siguran kako se danas čini. Naime, trinaest godina nakon vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja kojima je skršena pobunjenička “Republika Srpska Krajina“ i deset godina nakon mirne reintegracije Podunavlja, istarski župan Ivan Jakovčić prijeti da će, ako Zagreb ne
Najcrnji bi scenarij mogla biti deklaracija neovisnosti Republike Srpske te njezino odcjepljenje od BiH i eventualno priključenje Srbiji.
bude poštovao ustavne odredbe o regionalnoj samoupravi, pred Europskom Unijom pokrenuti zahtjev za istarskom autonomijom.

Takav zahtjev IDS-a ne iznenađuje s obzirom na to da je strategija te stranke i njezina vodstva, po svojoj prirodi, autonomistička od samog početka. Ustvari, ona je identična stajalištima talijanske iredente i vojvođanskih autonomaša, koji autonomiju Istre odnosno Vojvodine vide samo kao prvi korak odvajanja od Hrvatske odnosno Srbije. Potaknuti istarskim primjerom, i čelnici hrvatskih Srba mogli bi, u najgorem mogućem scenariju, ponovno postaviti pitanje nekog oblika autonomije za većinski srpske općine, čime bi Hrvatska (ponovno) dobila svoje vlastite Južnu Osetiju i Abhaziju, a politički se vratila u rane devedesete.

Nužna pretpostavka za ovakav - najcrnji mogući scenarij - mogla bi biti deklaracija neovisnosti Republike Srpske te njezino odcjepljenje od BiH i eventualno priključenje Srbiji. Ako bi se, pak, Srbija, razočarana i ogorčena na Zapad (zbog gubitka Kosova) i osvetoljubiva prema Hrvatskoj (zbog naše bezrezervne podrške osamostaljenju Kosova!), odlučila priključiti ruskoj “interesnoj zoni“, realno je očekivati da bi, prema napucima iz Moskve, Beograd pokušao destabilizirati Hrvatsku kao najmlađu članicu NATO-a i EU. Naravno, to bi najlakše bilo izvesti tako što bi se podržavalo i pomagalo autonomaštvo, pa i secesionizam nekadašnje “Republike Srpske Krajine“ i Istre.

Za slučaj tog hipotetskog, “worst case“ scenarija, hrvatska vlast i politika morale bi se početi pripremati i vrlo jasno i čvrsto postaviti i prema problematici cjelovitosti BiH i prema
Ishitreno priznanje Kosova
Hrvatska se po pitanju Kosova odlučila prikloniti “stavu većine država EU”, što je rezultiralo priznanjem njegove neovisnosti iz Zagreba. Neki analitičari smatraju da je ovaj potez hrvatske vlade bio ishitren i nedovoljno promišljen uzme li se u obzir da u našem neposrednom susjedstvu postoji još jedna paradržava/poludržava željna odcjepljenja (Republika Srpska), a unutar vlastitih granica imamo županiju sa sve glasnijim autonomaškim zahtjevima (Istra). Osim toga, Hrvatska ima dugu povijest borbe protiv srpskog (i talijanskog) separatizma, a slična su povijesna iskustva navela Rumunjsku, Slovačku i Španjolsku - redom članice EU i NATO-a - da zbog svojih vlastitih manjina i njihovih iredentističkih tendencija odbiju priznati samostalnost Kosova.
autonomaškim tendencijama u vlastitoj zemlji. Primjerice, u slučaju da politika odcjepljenja Republike Srpske uspije, sigurno bi se obnovili zahtjevi za osnivanjem neke nove “Herceg Bosne“, a s njima i opcija pripajanja ovih krajeva “matici” Hrvatskoj. Međutim, odvajanjem srpskih i hrvatskih krajeva od BiH, u našem neposrednom susjedstvu, u srcu europskog kontinenta, stvorila bi se mala i vrlo ljutita islamska državica koja bi glavnu potporu - kao i za vrijeme rata od 1992. do 1995. - tražila od Turske, Irana i arapskih država. Zbog toga Hrvatska nema druge opcije nego se neumorno zauzimati za cjelovitost i suverenost Bosne i Hercegovine te nastavak procesa eurointegracija. Također, trebalo bi pronaći najbolje političke i diplomatske instrumente i svesrdno pomoći Beogradu da se i u Srbiji učvrsti i nastavi euroatlantska orijentacija.

Priznavanjem neovisnosti Kosova, Južne Osetije i Abhazije uistinu je otvorena Pandorina kutija, koja je, prema starogrčkoj legendi, sadržavala sva zla ljudskog roda, kao i nadu. Upravo bi nada u ostvarenje priznatih nacionalnih država u kombinaciji sa sve agresivnijom Rusijom mogla dovesti do dugotrajnije anarhije i nereda u međunarodnoj politici.

Hrvatski bi smjer u ovako nesigurnom i ratobornom ozračju trebao biti nedvojben - što brži pristup EU i Sjeveroatlantskom savezu, koji će znati braniti i obraniti interese i sigurnost svojih članica, kao i apsolutno poštovanje principa teritorijalnog integriteta i cjelovitosti svih država u regiji i šire. Ratni sukobi oko odmetnutih pokrajina i s njima povezani teroristički napadi predstavljaju, nažalost, realnost našeg kontinenta u 21. stoljeću i bilo bi iluzorno pretvarati se da je Hrvatska imuna na ova zla. Na sve ovo ne treba gledati kao na neodgovorne spekulacije, nego kao na najgori, ali ipak mogući scenarij.